Bogatu tradiciju hrvatskoga feljtonizma, namijenjenog širokim čitateljskim masama, započeo je August Šenoa u Vijencu svojim popularnim i rado čitanim Zagrebuljama, nastavio njegov suvremenik Rikard Jorgovanić u Obzoru, a potom još usavršio svestrani i plodni Antun Gustav Matoš, koji ovom književnom žanru daje osebujan impresionistički, eruditski i polemički naboj. Matoš je hrvatsku feljtonistiku nedvojbeno podigao na europsku razinu, oplemenivši je najboljim svojstvima svoga duha i jedinstvenog artizma. Njegovim su stopama, manje ili više uspješno, krenuli neki mladi pisci, među kojima Tin Ujević i Vjekoslave Majer, te njegov vjerni discipulus Nikola Polić, književnik koji se rodio prije točno stotinu i dvadeset godina.
Nikola Polić imao je neobičnu, pomalo čudnovatu i nezavidnu literarnu sudbinu. Čitavog je života, nažalost nepravedno, ostao u sjeni dvojice naših književnih velikana, svoga nedostižnog pjesničkog uzora Antuna Gustava Matoša i svoga prerano preminuloga starijeg brata Janka Polića Kamova, Velikoga Psovača i avangardista, koji bijaše enfant terrible onovremene hrvatske književnosti.
Nikola Polić nikada nije pripadao ni rodnom Sušaku ni "usvojenom" Zagrebu, te čitavoga života ostaje zapravo neopredijeljen, razapet između jedne i druge sredine, strancem u oba grada. U Zagrebu su ga doživljavali i smatrali Primorcem, u Primorju Zagrepčaninom. On sam osjećao se Gričaninom, zagrebačkim intelektualcem i pjesnikom matoševskoga tipa, autentičnim odvjetkom lokalne književne boheme. U njega je bilo vidrićevske vedrine i zanosa prema klasičnoj ljepoti. I on je bio, poput Vladimira Vidrića, oduševljeni pjesnik jutra i ustrajni promatrač prozračnih oblaka. Vidrić za nj bijaše "naš Pan grgurave kose", odabranik bogova, Hyperion, nedostižni pjesnički Knez i uzor savršenstva. U ogledu posvećenom Lacku Polić piše: Vino je bila jedina inspiracija i sinteza ove pudarske i grabancijaške visoke i dionizijske poezije (...) U Vidrićevom je vinu radost naše zemlje i vječnost naših duša. U vinu je riječ i objava neba, iskreni koral pijanih zvonova što slave Hrista i pogansku buku rogatog i rutavog šumskog puka (...) Slavenske dvojnice, srijemske gajde i turobne svirale bodulskih pastira, nadahnuvši nesvijesno slavenskog Beethovena, Smetanu, bivaju po Vidriću, zajedno sa tišinama maksimirskog jezera prenesene u zvučnu, zračnu, svetu i zanosnu, divnu arkadijsku dolinu (...) Nema poezije na javi. Ona je san u snu. Jedine su pjesme one, koje nastaju pred zoru nakon probdivene noći povrh ekstaza pijanih korala i psalama (...) Kroz jutarnje vedrace gledamo pijanu sfingu što jaše na vjetru zvona i zvončića. I sve je tu. I ono što je bilo. I ono što će biti.
Obožavao je Polić lutati zagrebačkim perivojima i ulicama, sjediti u poznatim kavanama i svratištima, uživati u osebujnom šarmu hrvatskoga glavnoga grada. Nikada, međutim, nije se bio otuđio ni od sušačko-riječkoga urbanoga miljea, osjećajući ga kao nešto bitno i suštinski svoje, nešto čime bijaše vezan obiteljskom pripadnošću i tradicijama, te prvim sjećanjima na nekadašnji dom Polićevih na Pećinama, na Janka i ostalu svoju stariju braću. Dok je živio u Zagrebu, često bi znao otići dole na nekoliko dana. Sušak je za nj bio prije svega mjestom sjetnih uspomena, u kome će kasnije provesti najveći dio svojih zrelih i staračkih godina. Polić se Sušaku tijekom života neprestance vraćao, mučen nostalgijom, ali i posve prozaičnim pitanjima svakidašnje egzistencije, da bi na koncu u njemu i preminuo. No, Zagreb ga je i dalje neodoljivo privlačio, kao mjesto njegove mladosti, prostor gdje se intelektualno i pjesnički oblikovao, grad velikih nada i sjajnih mogućnosti. Kada je živio u Sušaku, onda bi često znao skoknuti gore, također na koji dan, kako bi posjetio svoje rijetke prijatelje i znance, obišao kavane i prošetao poznatim lokacijama. U odnosu na uvijek dinamični Zagreb, Sušak je odisao provincijskim spokojem, kulturnom učmalošću i duhovnom nepokretnošću. No, imao je i taj gradić svojih prednosti u usporedbi s hrvatskom metropolom. U feljtonu Primorske šetnje, potpisujući se kao ´Grga Čokolin´, početkom svibnja 1927. godine Polić čitateljima zagrebačkih Novosti poručuje:
| 
Vladimir i Nikola Polić u Samoboru
|
Tko hoće da pije u kavani jeftinu kavu, neka putuje na Sušak, gdje košta šolja ovakovog pića samo dva dinara, a u barovima samo dinar i pol. Razumije se, da je takva kava bolja i tečnija od one, koju pijemo, silom neprilika, u zagrebačkim kavanama, gdje je ta kava još začinjena duhom razgovora i erudicije onoga, koji sjedi sučelice vas, ubrajajući sebe u – kako se ono zove – viši intelektualni svijet. Zbog ove jeftinoće i pije se na Sušaku samo crna kava, a kako javlja jedan dobro informiran engleski list, ova crna kava imade i svoje simbolično značenje, jer će Sušaku ponovo osvanuti crni dani – prepadom Italije.
Potom pridodaje i sljedeću opservaciju:
Danas, dok ovo pišem, stišala se bura i ja sam prvi put ugledao ne Lhotkino, već primorsko more u pravoj svojoj proljetnoj slici. Konačno, more, samo po sebi, i nije ništa naročito. Kranjčević je u svojem pesimizmu okrstio suzu običnom slanom vodom. I more je jedna takva slana voda, pa da nema morske trave, bogme bi malo umne koristi imali od njega. Morska se trava zove i alga, a upravo tako se zove glavno žensko lice najnovije drame jednog našeg dramatičara. Ljudi iz unutrašnjosti, kad prvi put ugledaju more, čude se kao ono petero Hrvatske braće, koje je Celestin Medović ovjekovječio u svojoj teatralnoj slici ´Dolazak Hrvata´. Naši su marinisti i maniristi naslikali već toliko platna morske trave, da je prvi moj susret s tim elementom ispao po prilici onako, kao loša premijera u Tuškancu ili na Wilsonovom trgu. Da nema galebova, tih albatrosa Jadranskog mora, koji svojom igrom i krještanjem oživljuju ovaj učmali zrak, moji bi primorski dani bili vrlo sumorni i bijedni. Mogao bih po čitave sate gledati ove zračne vitezove, što svojim sivkastim krilima i bijelim prsima kruže i vrište, kao vijesnici oluje, pa se okomito spuštaju kao neka bijela strijela, a kad izrone iz mora, svjetluca im se u kljunu ne Venera iz pjene rođena, već srebrena riba, koprcajući se o suncu, vlažna od morske rose, u kobnoj, predsmrtnoj borbi. Nekad su galebovi bile svete ptice: danas ih, čini mi se, već tuku, iako je njihovo meso tvrdo kao gavranovo.
POHVALA LJUBICAMA I OBLACIMA
Tri godine ranije, kao Quasimodo, Polić je bio napisao Dokonu šetnju dokonim gradom, u kojoj donosi vrlo živahan opis sušačke svakodnevice. Na početku spomenutoga feljtona ustvrđuje: Iako Sušak nema dovoljno prostora za galvanizaciju naših krakova, tj. za šetnju, to ćete ipak na Sušaku naći veliki broj šetača, koji po vas dan kruže i krstare taracima ovog zagrebačkom ´Odijeku´ najmilijeg grada. U stanovito doba dana sretate na stanovitom mjestu stanovite ljude, koji obično drže ruke u džepovima, okreću se prema Rijeci kao magnetska igla i kanda još uvijek ne vjeruju, da je Rijeka fiks und fertig anektovana. Najinteresantnije je to, da svi ovi šetači ´imaju puno posla´ (...) Svakako je trg pred ´Continentalom´ najvažnija točka sušačkog ´besposlenog parka´. Ovo je zapravo sušački salon, kakav je, primjerice, bio čuveni salon najduhovitije i najljepše francuske žene XVII. vijeka, Madame Récamier u ´L´Abbayeau-Bois´, gdje se za vrijeme restauracije sakupljao najelitniji cvijet ondašnjeg briljantnog francuskog društva. Ovaj trg upravo i prozvan ´Trg besposlica´, koje je ime kasnije po novijoj narodno-jugoslavenskoj nomenklaturi prozvan u ´trg dokonjaka´ (do-konjaka!). Tu se u blizini nalaze najfinije rakijašnice, a njegov pravi život počinje već u 4 sata iz jutra, kad se otvaraju poput Sezama oduhovljena i duševna vrata čarobnih ´kantuna i kantunića´. Na ovom trgu gazda Lazo čeka svakog mjeseca od 1. pa do 8. svoje mjesečne klijente, koji su zarovani na njegovom rovašu. Da, ali su i klijenti pametni, pa se ukazuju na trgu istom kad je minula ´glavna opasnost´, to jest, poslije 8., kad su i onako suvišna sva Lazina utjerivanja. Naravski, da se Lazin rovaš i dalje puni kobnim zarezima.
U posljednje je vrijeme povišen stand ovog glavnog sušačkog trga: pristupili su k njemu i svi reducirani činovnici, koji blagodareći vladi, turiše ruke u džepove i gledaju, kako napreduje gradnja Praštedione. Pametniji gledaju u ona stabla i čekaju da prolistaju, jer sa proljećem dolazi i piva. Kad prolistaju te krošnje, učestat će lov na vjeverice, jer na Sušaku postoje već izvjesni ogulinski egzemplari tih simpatičnih životinjica, koje se penju po stablima da čuju, kako ´lišće raste´..
Na kraju Polić zaključuje:
Svršavajući ovu polusentimentalnu šetnju, naišao sam na Bulevaru, kraj vodovoda, na prve ljubice. Tko radost sije, tugu žanje! Ovaj tužni i lijepi cvijet, najljepši među najljepšima prvi je pravjesnik proljeća. Kraj vodovoda sam, dakle, našao na prvu ljubičastu lastu proljeća, kao na razbijene ostatke neke ljubičaste čaše, pune ljubičastog, tužnog mirisa. Pjesnici, glupava čeljad, smatraju ljubice sentimentalnim cvijetom. Alaj lažu! Ljubica je miris zemlje. Ona je radost i najavljuje veseli i tužni kliktaj martovske ševe. Ja volim ljubice, jer je to cvijet, što ga je maćuha priroda reducirala iz nadleštva gospodskog cvijeća. Ona je prva na uranku. Raste kraj kamena, kraj svog najvjernijeg druga. Kupite ljubice, kupite, jer će doskora i one postati materijal za švercanje! I ljubice će, prema tome, doživiti sudbinu zvečećeg zlata ili rogate marve! E, pa hvala Bogu!
Čini se da su Poliću upravo skromne ljubičice osobito bile prirasle srcu, jer će drugom zgodom o njima napisati pravu malu raspravu. U feljtonu Onoj, koja je otputovala već puki spomen njenoga imena budi u pjesniku snažne asocijacije koje izrastaju u neobično moćnu osobnu fantaziju. U svakom slučaju, ljubica je za nj nešto više od običnoga, priprostoga cvjetića:
Ljubice, one koje dolaze prije lastavica i prije jorgovana, ljubice me sjećaju na ovo zaboravljeno ime i njihov miris, miris tužnih i radosnih dojmova; ljubice, to su one riječi, koje nismo bili kadri izreći u našim najvišim i najnižim momentima. Ovo je miris vlažne zemlje, što buji i vrije ispod odvaljenog kamena. Ljubica je čedna i krije svoju ljubičastu bol i ljubičastu radost u grmlju, u šikarama. Ne cvate u širokom i otvorenom polju pored tratinčica, djeteline, pasjih zuba, žabljaka; ne kiti se šarenim perjem poput maćuhice i samo je jaglac i visibaba njezin ljupki drug.
Ljubica i nije cvijet. Ljubica je prva riječ, tiha, intimna i diskretna riječ, koju je izrekla bolna zemlja, kad je sa sebe odbacila sniježnu krmelj čarobne i narkotizirane zemlje.
Ljubica: to je zaboravljeno ime, što smo ga slušali u tamnim pohodima grozničavih noći; to je ono ime, koje smo utaman zvali i dozivali i našem bijednom i žednom kriku nije odgovarala jeka.
Kolika nas radost i koliko li nas magično veselje svlada, kad ugledamo prve ljubice, gdje vire pored mrkog kamena kao jagnje pored mrka vuka. Ali rastvaramo oči kao rekonvalescenti; naše se grudi nadimlju kao jedra na veselom, sunčanom vjetru i u neodoljivom transu slušamo veliku muziku tišine. Tada se prignemo, kleknemo i uzbuđenom rukom trgamo vlažnu, sitnu stabljiku ovog cvijeta, ovog cvjetića. Privijamo ovaj cvijet na grudi kao što bi privijali jeku zaboravljenog i izgubljenog imena.
Ljubica je mala i sitna, ali je tim veća i veličajnija naša radost. Njezin umorni i vlažni miris omata poput čarobne spirale mrak našeg uma i – reumu našeg srca. One su radosne zvijezde na žalosnom i kukavnom nebu naše blagopokojne zemlje.
Kad uvene ovaj neuveli cvijet, tada njegov mrtvi, osušeni i bolećivi miris živi u našim pustim i očajnim sobama kao jeka prolumpovane zime i kao zaostali koraci samotnih šetnja. Taj mrtvi miris oživljuje muk i mrak naših propalih dvorova kao odabrana, gospodska i plemenita rima onog imena, koje smo izgubili i koje je otputovalo...
Nekad se korota i žalost označavala ljubičastom bojom, a i danas se krstovi na Veliki Petak omataju ljubičastom svilom. I radi toga i mi kitimo našu grud u danima, kad nas uhvati čežnja, kao Dantea u VIII. Pjevanju Purgatorija, ljubicama, koje smo kupili za pola dinara – za pola dinara gospodo! – na trgu, gdje se prodaju jaja, maslac, sir, meso, kupus, pantljike, mast za cipele, čarape, rupci, džigerice i ostale mirodije. I danas našu glupavu i čistu nemodernu bol kitimo ovim cvijetom martovskih vlaga i aprilskih šala. Radost je tuga – tuga je radost. Ljubica je simbol radosti i simbol tuge, a njezina daljnja, jesenska rođakinja, gospodska i secesionistička ciklama lažna je i neiskrena kao čitava moderna literatura, muzika i slikarstvo.
Ljubičice! Ljubičice! kako je lijep taj cvijet, što izvire iz zemlje kao blaga, topla i starinska kiša, što izvire iz sočnog, proljetnog neba, pa pada na naše burne i prljave šešire kao mana i kao korijandoli. Udari li grom o teatralni, patetični deklamatorni hrast, poštedjet će čednu i nepretencioznu ljubicu, jer će ta prošvercovana Prometejeva vrata na koturnu ustuknuti pred cvijetom, koji ne mari za visoke Racineovske podvige, zanoseći se jedino čistom lirikom nenapisanih pjesmica, što rastu i cvjetaju na smiraju i na sutonu čekanja i nedočekanja...
Jedno je ime, zalutalo ime, kao lasta što striže zrak, prošlo danas pored mog prozora i donijelo mi je miris ljubica, kao zapretanu vatru u pepelu. Obnevidjeh. Čitava je soba zamirisala pjesmom zemlje, vlage i proljetnih iluzija. Proletjelo je to ime pored mene kao burzovni agent, što juri po najnoviji burzovni izvještaj ili kao reporter, što leti za dnevnim senzacijama. Proletjelo je ime, ali je ostao duboko ukopani trag, poput nanovo otvorene rane, što smo je zadobili u borbi sa elementom, koji se zove svagdašnjost. A rana je ponovno zakrvarila ljubičastim krikom i kao da se ranjena ševa spustila na moje umorno rame, zapjevavši posljednju pjesmu, kliktavu i nostalgičnu, u slavu izgubljenog i otputovalog imena. A miris je ljubice, kao trag, koji polako nestaje, lutao po sobi, penjao se zidovima, dodirnuo se požućelih tipaka usnulog i nenaštimanog klavira, zanjihao prašni zastor na mrtvom prozoru i legao na moju uzburkanu grud poput pribodenog leptira. Oživjela je ova jadna i samotna soba i ujedared, kao patuljci što izviru iz zemlje začaranih snova u Griegovom ´Pohodu patuljaka´, izmilješe po čitavoj sobi same ljubice, spuštenih glavica, i divan me miris, opasan i omaman, dizao sve više i više. Oblaci su ljubica plutali, lutali i plovili kao galije što plove zaboravljenim morem. I svaka je ljubica bila ono ime i svaka je ljubica bila legenda i sve su se te legende dizale, njihale, talasale kao ljubičasta magla, kao kumova slama u prostoru neslućenih svjetova.
I kad sam otvorio oči, čitavo je more ljubičica odilazilo u prošlost, u nepovrat, u beskraj, u daleki kraj. I ničesa više nije bilo. O, sve je bilo iznad mene. Nestalo je sobe. Nestale su slike. Nestao je pijanino. Ljubičasta mi je oluja odnijela šešir, rastvorila kaput, istrgla kravatu i sve je to ponestale u ništa, u mrtvi plamen izgorenih i sumanutih čežnja. Na garištu propalog doma tinjao je posljednji stručak ljubica kao zamrli zvuk, kao zvijezda, koja je pala u kanal, kao raketa, koja se rasprsnula u nepravo vrijeme, ne polučivši žuđenog efekta. Uzeo sam ove ostatke proljetnog cvijeta, a kako je u to vrijeme pozvonio gradski pometač, pozivajući marne gazdarice da ponesu smeće u njegovo odredište, uzeo sam pepeo srca, to jest stručak uvelih ljubica i bacio ga u sivi, ogromni, okrutni prljavi voz, u taj sakrofag, gdje počivaju ostaci suvišnih i neuporabivih stvari.
Potom sam, razumije se, pošao na trg i kupio novo ime, to jest novi stručak ljubica – za pola dinara!
Nikola Polić posebno je volio rano zagrebačko proljeće, kada bi se u njemu počele buditi nove nade. Nakon hladne i neugodne zime, grad bi bio obasjan toplom i blagotvornom svjetlošću, njegovi perivoji stali bi pupati i mirisati nekom posebnom svježinom. Osjećalo se to podjednako na Tuškancu, Cmroku, Zrinjevcu i Botaničkom vrtu. Stanovnici Zagreba dobro su poznavali značenje takvih velikih godišnjih promjena. Za posjetitelje gradskih kavana značilo je to izlazak na terase i šetališta, na trgove i ulice, u plain air. Evo jedne njegove tipične pohvale ožujskom suncu, nakon čije pojave čitav grad odjednom živne i uskomeša se:
Proljetno je sunce – sunce bolesnika. Ono je najtoplije u martu i u septembru, jer su ta dva mjeseca po svojoj temperaturi i po svome temperamentu jednaka. Vrli tesar, Sveti Josip, vječni vjerenik Blažene Gospe, otvara proljetnu sezonu vrteći jagnje na ražnju i mirišući mladom, istom procvjetalom luku. Zato smo i Zagrebačke šetnje prenijeli izvan taracanih ulica i preko krovova. Vraćam se ka prirodi kao J. J. Rousseau, za koga je cinik Voltaire rekao da je najveći lažov, što ga svijet i knjiga poznaje. Proljeće u gradu znači stajanje po uglovima, naročito kod onih ulica, koje imadu svoj izljev na Ilicu. Besposleni, dokoni elementi nalaze svoje najveće uživanje po takvim uglovima. Na uglu može takav čovjek da prostoji i po nekoliko sati, grijući svoja griješna, još nezaložena leđa na proljetnom suncu i posmatrajući ženske noge, što skakuću kao neke perfidne tipke po iličkoj klavijaturi. Zimski se neplaćeni čar Zagreba nalazi u večernjoj Ilici, proljetni u podnevnoj. Imade u proljeće i takvih dana, kad su sve žene, bez razlike, lijepe, naročito ujutro, kad sa noćnim tragovima polaze na Jelačićev trg, ili urede, ili škole sa ´službenim´ kapama i sa krupnim brojevima kao trkonoše. Stojeći ovako po proljetnim uglovima i popljuckavši čitav tratoar oko sebe, a pod tananim oblacima, što putuju u neznane krajeve, zaboravljate da ste stanovnik ovoga grada. Tek će vas grički top, grunuvši u podne kao grom sa vedrog neba, prenuti iz ove proljetne letargije i vi ćete se razjuriti u ime zakona kao vanbračna vrapčja čeljad, polazeći na dosadnu dužnost, to jest na objed. Kako bi ugodan bio život, da nema tih ručkova i večera! Biti aboniran na hranu znači biti rob svojih potreba. Do ovakovih refleksija dolazim u proljeće, jer je to doba, kad se u nama bude latentni grabancijaški i vandrokaški elementi, koje smo, nažalost, zakopali ili zamijenili odijelom i literaturom najnovijega kroja.
Martovsko nas sunce izvlači iz kavana gdje caruje periferija i mudrost, snobizam i spletkarenje. U ovakove dane vrvi Wilsonov trg kao mravinjak sa izlogom proljetnih toaleta i sa ibercigerima svakojakih fazona. Neki je dan taj trg vrvio i čitavom posadom zagrebačkih redara, jer je univerzitetska mladost – vjerna tradicijama – upriličila neku protestnu skupštinu. Redarstvena je važnost ipak pobijedila i – brojčano nadmoćna – razjurila studente. Nakon tog uspješnog čina prošetala se čitava kavalkada zagrebačke okonjene policije pobjedonosno nekoliko puta pred univerzom i Wilsonov je trg blokiran kao Paris za vrijeme prusko-Bismarkove opsade. Dabome, egzistencija je javne sigurnosti Zagreba ugrožena, ako padne nekoliko protestnih povika! Međutim, dok je ono Stanislav Canjko provalio u onu banku, nije bilo polag niti ciglog stražara! Izgleda da redarstvena služba postoji kod nas samo radi parade i vanjskog, kompletnog nastupa.
| 
Janko Polić Kamov, crtež Mirka Uzorinca, objavljen u časopisu Kritika, 1921.
|
Za razliku od kontinentalnoga proljeća u hrvatskoj metropoli, ono na Sušaku imalo je također svoje posebne draži. Zanimljivo je da Polić buđenje primorskoga proljeća budi sjetne uspomene na davne zagrebačke dane. Tako u feljtonu Uvod u proljeće čitamo: Proljeće se budi, a s njima i sve naše aspiracije i inspiracije i mi postajemo slični mendulama, koje će prve procvasti i širiti svoj opasni miris cijankalija. Proljeću se najviše raduju kesteni u Zvonimirovoj ulici i na Kačićevom šetalištu, koji će se zazeleniti u širokim svojim krošnjama i dati tako besplatni stan dragoj našoj braći, vrapcima. Osim kestena i vrabaca raduju se proljeću i vandrokaši i bohemi, ukoliko ih još ima. Oni ostavljaju svoje gradske stanove i iznajmljuju prvu ili drugu granu na toj i toj platani, spremni da prespavaju pola godine u ovoj ptičjoj palači, držeći se one zlatne poslovice: Pola godine spava da, pola godine spava ne. Na žalost, lijepe ove ličnosti nestaju danas. Bohemi su danas, u trci za ovim novim životom postali ili burzovni sensali, ili opet uvaženi književnici, ili čuveni politički ´leaderi´, ili su se konačno skrasili u kakvoj redakciji, prodavajući mudrost redak po krunu i korigirajući tuđe pogreške. Mi danas, u ovom petom izaratnom proljeću s nostalgijom pomišljamo na ono doba, kad nismo bili ni zli, a ni dobri, kad smo hodali svijetom kao po vlastitom dlanu, nismo poznavali ciničke ni glupave borbe za život. To je bilo proljeće, sveto proljeće, začeto u kavanskom dimu, gledano kroz prizmu kavanske čaše vode, a optočeno najljepšim vizijam sna i jave. To je bilo proljeće veselih studentskih pjesama, veselih, vedrih šetnja, kad nismo marili da nam hlače budu svaki dan ispeglane, kad su nam se kravate razletavale na sva četiri vjetra i cipele su naše bile vazdan bez peta, tako da se kod nas i nije moglo uopće govoriti o Ahilovoj peti. U proljeće su počimale naše ekskurzije u neke planete, koje nisu nikako postojale za dra. Kučeru i za ostale zvjezdoznance i meglogledce. Putovali smo stenjevačkim ekspresom u čudnovat kraj, praćeni krupnim i perfidnim očima naših gospođa, koje su stanovale u kućama, sazidanim od karata i gledale kroz prozore kao neka fatalna Pikova dama. Gdje je taj kraj i gdje su ti vrtovi, gdje se tresu cvjetnate rese, gdje miriše dah sunca i otrov mjesečine i gdje u proljetnoj noći izlaze iz ukletih, zagasito tamnih karanfila čudni i crni svirači u noćnom plaštu sa gitarama baršunaskoga zvuka i sa ´šeširom na kom se pero vije´ kako bi rekao izvrsni srpski liričar Rakić, danas naš poslanik u Sofiji i naravski, ne pjesnik više!
Rezultat tih mladenačkih proljetnih zanosa, boravaka u slobodnoj prirodi, ali i trajnoga oduševljenja Vidrićevom lirikom, svakako su Polićevi stihovi posvećeni oblacima. Prozračna je to i čista slika domaćega hrvatskoga pejsaža pretočena u poeziju, ali i odraz vječite neutažene pjesničke čežnje za slobodom:
Nebom – ko po moru – idu bijele galije
U zanosu cvijeća, muzike, tišine.
Kako teku zvučne i zračne te amajlije
S tugom od čekanja u priči iz davnine!
Galije te voze blago svih vremena:
Sve odraze cesta, jezera i potokâ,
Pradjedove naše i izvore plamenâ –
Voze k jasnoj strani začaranih otokâ.
Ko uklete duše idu bijele galije,
Tragovima srebra modru svilu kite.
Ko vodene magle, kad ih lahor zalije,
Oblaci su krenuli u krajeve skrite.
Sklopili smo snove u prozračnim pričama,
Što lutaju zračnim prostorima mora:
Zvone čiste kvinte na kristalnim žicama:
To oblaci bijeli zvone ponad gorâ.
To oblaci bijeli zvone ponad gorâ.
(O, gdje ste, domaje, od srebra i mramora?)
Na nas pada glas i lepet odozgora
Ko jeka i talas utišalih žamora.
Tu smo mi, ko cvijeće, u staklenim vazama,
Pa gledamo tugu, kako plovi, bijela –
O, kada će i nas, po neznanim stazama,
Prenijeti u dolove uspavanih selâ?
Ova Polićeva pjesma nedvojbeno je svoje nadahnuće dobila iz promatranja prirode. U tim stihovima dominira tišina i bukoličnost našega pejsaža. Očito se radi o ljepotama pejsaža zagrebačke okolice. U toj pjesmi, međutim, nije moguće ne zamijetiti i očit utjecaj vidrićevske lirike, koja rado pjeva o ljepotama prirode i krajolika. Usporedba je više nego moguća s Vidrićevom pjesmom Pejsaž I., koja u sebi sadrži antologijske arkadijske slike: U travi se žute cvjetovi / I zuje zlaćane pčele, / Za sjenatim onim stablima / Krupni se oblaci bijele. // I nebo se plavi visoko / Kud nečujno laste plove; - / Pod brijegom iz crvenih krovova / Podnevno zvono zove. // A dalje iza tih krovova / Zlatno se polje stere / Valovito, mirno i spokojno - / I s huma s k humu vere..». Podjednako tako moguće je pronaći i određene srodnosti s Vidrićevom pjesmom U oblacima, koja započinje stihovima: «Na oblaku sam ponad mora bio, / Gdje mermer-stupi nose plave neba, / I Zevs sam se poklonio bogu / S vijencem o čelu i s lirom iz Theba... U Polića, dakako, u potpunosti izostaje mitološka komponenta. U spomenutom ogledu o Vidriću on piše: Njegovi krupni oblaci puni su bijelih suza, pa u elegantnim krivuljama mirno vise nad zelenim adagima sjenatih stabala. Diskretnošću najdubljih liričara sluša on kako se zlatno polje i ´zlatno podne valovito mirno i spokojno od huma do huma vere´. Kako da se mirnije, jasnije i kristalnije izrazi jedno obično raspoloženje? Zanimljivo je kako Polićevi bijeli oblaci zračne i zvučne amajlije koje zvone ponad gora, odnosno, zvone čiste kvinte na kristalnim žicama. Time se čitavoj slici vrlo uspješno pridodaje neka diskretna pozadinska zvučna kulisa.
ZAGREBAČKE SKITNJE
Polićeve su urbane skitnje i meditacije prepune duhovitih zapažanja, te odišu neponovljivom atmosferom. Feljtoni i kozerije ispunjeni su mu živahnim opisima i lirskim pasažima, dojmovima i komentarima, nerijetko vrlo uspjelim i nadahnutim. Na najboljim svojim stranicama on stvara jedinstven ugođaj svakodnevice, trenutaka koji nezaustavljivo odlaze u zaborav. Polić je, kao i u svojim stihovima, pravi virtuoz u dočaravanju osebujne atmosfere, duha koji vlada u interijerima i eksterijerima grada. On pažljivo osluškuje ritam života, prati način hoda i otkucaje srca svojih suvremenika, kako bi ih zaustavio u vremenu. On je vrlo daroviti kroničar i "fotograf" gradske svakodnevice. Evo, primjerice, jedne lijepe meditacije o tugaljivoj i monotonoj zagrebačkoj jeseni:
Divne su te jesenske ekloge, naročito u gradu! Jesen je radost sela, polja, vinograda i šuma. U gradu je jesen mutna, sumorna, mlitava i bljutava. Ona hoda gradskim korakom tabetičara, obojena sivom bojom betona i podvožnjaka. Sive, vlažne mrlje, slične ogromnim bubrezima, najavljuju gradsku jesen u jeftinim stanovima, kako je to opisao Vjenceslav Novak u svojim krupnim socijalnim novelama, od kojih se tužno i bezizlazno ističe novela ´Iz velegradskog podzemlja´, Takva me gradska jesen sjeća na one povorke kažnjenika sa grubim, uzničkim odijelima, kad prelaze na rad, sa kavaletima i sa pilama, a prate ih uzničari u tamnomodrom odijelu sa užasnim, pečalno-ljubičastim okovratnicima. Takva je gradska jesen slična pogrebu ili fijakeru, što ga vuče rezignirano kljuse s jednim izbitim, bijelo-sivim okom, a fijakerista je spustio bič, oborio glavu, starinski mu se brci objesili kao barjaci bez vjetra. Ovako prolazi po betonskoj cesti jedna jadna slika neba, bez kretnje i bez vjetra. U kavanama vlada režim preferansa, taroka, piketa, ´ajnca´ i šaha, kad drveni mozgovi vuku po navoštenom platnu drvenu figuru, sve tamo od kralja pa do pijona. S prvim kišama započinju i sastanci u usidjeličkim salonima, uz bijelu kavu, kuglof i uz ogovaranje i bližih i dalekih. Na ovakovim ´kavskim´ jesenjim posijelima ne dolaze na tapet samo plesne toalete, nego i najintimnije rublje.
Ova posljednja opaska o jesenskoj sezoni ogovaranja, odnosno, klafranja, na vrlo efektan način zaokružuje piščevo satiriziranje tadašnjih takozvanih boljih običaja u građanskim domovima, gdje su se na popodnevnim domjencima okupljale stare frajle i milostive. Drugom pak zgodom, očito želeći zabaviti svoje čitatelje, ovako opisuje zagrebačke spomenike: Sva je naša povjesnica samo veliki skup – spomenika – mogao bi, poput neumrlog Prerada, uskliknuti svaki stranac, koji uđe u Zagreb. Stupivši sa stanice na sveto tlo umjetničkog paviljona, već ga rendićevski hvata za kaput autor ´Putnika´ - ali ne onoga, koji prodaje karte za jugoslavensku rivijeru, nego onoga, koji je, pišući ´rodu o jeziku´ nehotice stvorio unuka, vrlo vješta hrvatskom jeziku, jer jabuka pade ipak daleko od kruške. Poslije ovog brončanog i generalskog monumenta zadivit će se stranac, ako je pretplatnik ´Matice Hrvatske´, kamenom ´poprsju´ Augusta Šenoe, što se onako gričanski isprsio pred jednom petrificiranom institucijom na Akademičkom trgu, kao Živan Benković iz ´Kletve´ pred Grgom Prišlinom. Do Šenoe Ruđer Bošković sa matematičkim profilom, okrećući leđa onom vladici, čija ljevica nije znala što čini desnica, pa se toga držao i odbor za podizanje Strossmayerovog spomenika, postavivši monument čovjeka čiste savjesti na vrlo prljavom mjestu. Do Strossmayera sarkofazi izumrle hrvatske dinastije i onda opet nekoliko poprsja ilirskih i renesansnih velikana, taman kao na konjaničkom Bukovčevom zastoru. Ni Firenca, lijepi grad Leonarda, Savonarole i Lorenca Magnifica, ne obiluje bogatim spomenicima prošlosti. I stranac, pošto se zadivio, Krsti Frankopanu, Meduliću, Mažuraniću i glazbenom paviljonu, polazi dalje kroz ulicu bivše Marije Valerije i sadanje Sinagoge, da se konačno, pred ´Narodnom kavanom´, pretvorenom u Singerov šivaći stroj, ne zaprepasti pred konjem narodnog velikana, bana Josipa Jelačića, koji je čuven radi toga, jer je vjeran svijetloj carskoj tradiciji, gušio talijanski, bečki, mađarski i ilirski pokret, ugušivši, tako, i 5. decembra 1918. naredničku revoluciju hrvatske ekspanzije iz Rufolfove vojarne. Nema sumnje: Meštrović se, stvarajući svoje Indijance, ugledao u ovu Fernkornovu umotvorinu. Još je jedan monumenat, koji će štioca razgovora neugodnog naroda slovinskog zadiviti, a to je veseli fratar Kačić, prvi naš narodni bohem, koji već dvijestotu godinu nakon smrti bilježi umne razgovore iličkih šetača. Na njegovoj se ´ceduljici´ nalazi bezuvjetno i moje prepokorno ime: ´Slidi pisma Grge Čokolina´:
´Gorko cvili Grga Čokolinu´
´U tamnici kralja od ´Kopriva´.
Spomenemo li još Svetoga Đurđa bez ordena, obišli smo sve zagrebačke monumentalne monumente, da dočekamo, tako, i Svetoga Tomislava bez ´Tomislav-pive´.
Ovdje valja primijetiti kao se Preradovićev spomenik u to vrijeme još nije nalazio na Cvjetnome trgu, već kod Umjetničkog paviljona. "Prljavo mjesto" kod Strossmayerova spomenika, na koje aludira Polić, jest javni gradski nužnik u njegovu susjedstvu. Polić se često u svojim feljtonima osvrće na zagrebačke kulturne prilike i navike, na vedar način otkrivajući slabosti tadašnjega društva. Tako, primjerice, jednom prigodom ovako piše o velikim pauzama između pojedinih predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu, koje njegovi posjetitelji koriste za osvježenje i vlastito pokazivanje na lokalnoj promenadi tadašnjega Wilsonova trga:
Teatarsku je sezonu završila kuzina iz ´Varšave´, i to je opet jedan dokaz kako naš teatar ide uporedo sa najnovijim događajima (Vidi atentat u Varšavi!). Opereta, poznata dosad u nas kao neko špansko selo, svršava svoje plodonosno djelovanje španjolskim slavljem. Opera, opet, nakon raznih ciganija u posljednje vrijeme, donosi na binu ciganku Mignon, koja, zapravo, i nije ciganka. (Opet jedna burzovna špekulacija!) Oni koji su ovaj posljednji mjesec plazili teatar, ti su se zdravo naznojili. U znoju lica svoga slušat ćeš operu! Kako istom mora da bude onima u orkestru, - naročito samo za to, da se za vrijeme pauze (a te su kod nas beskonačne!) mogu prošetati na svježem zraku i ispiti po koje pivo u botegi ´Teater´, ili progutati nekoliko sladoleda. I zaista, te pauze, kad toaletni Zagreb promenira pored Meštrovićeva ´Zdenca života´ pružaju zabavniju sliku od samog teatra. I one brončane figure sa zdenca okreću se za lijepim zagrebačkim ženskim nogama, koje su dovoljne, da čovjeku pobrkaju pamet i da ga navedu na sklisku stazu grijeha. Zapravo su ures tih nogu perfidne čarape, pa je i Pitigrilli negdje primijetio, da bi trebalo na mramornu nogu Venere Milonske navući svilenu štrumfu. Klasična bi umjetnost na tome dobila, a Venera ne bi ništa izgubila. Električna ura, smještena tako nisko, da bi i pas mogao ´pročitati´ sat, pokazuje već desetu uru i teatarsko zvonce poziva blagomučnike na daljnje znojenje, a neumorni kolporteri izvikuju sutrašnje novine.
Polić zamjećuje i jedan posebni tip gradskoga gnjavatora, Svedrića, koji se posvuda pojavljuje kao nosilac zagrebačkog javnog mišljenja, posebno u javnim lokalima i u školama, crkvama, kavanama i birtijama. Naročito u birtijama, jer tu mu se pruža slobodno polje rada (...) Osebujan je način, kojim Svedrić nastupa u lokalu. On je već kod ulaza zaokružio pogledom cijelu kavanu, uočivši odmah onaj stol, koji ga je najmanje željan. Smjelo, sigurno i bez generalne probe pristupa on k tome stolu i sjeda samosvijesno i nonšalantno, ne pitajući, je li slobodno, Svedriću je sve dozvoljeno. Njegova se cigaretendoza nalazi uvijek slučajno u tuđem džepu. Niti žigice nisu njegove, a od čitavog pušaćeg pribora posjeduje samo usta. On upada i nepozvan u razgovor, pa bio taj i intimne, familijarne naravi (...) Svedrić imade jednu simpatičnu manu: on nije polemičar kao Dobronić. On sve odobrava. Odobrava upravo do očajnosti. Tako je plemeniti, da će na vaš račun naručiti sebi kavu, špricer ili pivo. U tome se on dijametralno razlikuje od predratnog gnjavatora, koji vas je častio crnom kavom i čajem samo zato, da možete budno pratiti čitanje njegove, gnjavatorove drame... Takvoga se gnjavatora nije bilo nimalo jednostavno osloboditi, jer bi on uporno inzistirao da ispraća svoju žrtvu sve do njenih kućnih vrata.
Jedna od glavnih značajki međuratnoga Zagreba bilo je beskrajno politiziranje. O politici se raspravljalo posvuda, ona bijaše glavnom temom razgovora. Tankoćutna pjesnička narav Polićeva teško se mogla pomiriti s takvim stanjem duhova. Politika ne samo da ga nikada nije zanimala, već mu se na neki način i gadila. U jednom feljtonu on tako, u posve hašekovskoj maniri, piše: Nemaš danas gdje da se sakriješ pred tom prokletom politikom. Kod kuće, kod ručka, slušaš vječnu priču, kako je taj i taj najpošteniji političar. Strepeći pred tim poštenim političarima bježiš u kavanu, gdje te dočekuje drug u kapucineru riječima: Bogati, taj i taj je kvintesencija korupcije. Strugneš iz kavane ne plativši mučenički kapuciner, pa se odvaljaš do Cmroka i vedro misliš da je to sveto polje šetnje čisto i od korupcije i od politike. Jest, vraga! Iza tebe idu dva, sigurno smenjena ili penzionisana profesora (danas je to zvanje silno u modi, upravo kao bubikopf!) i, naravski, temperamentno ruše režim, da i isti cmrokovski vrapci šute u svojim istom prolistanim krošnjama. Čisto ti je žao što nisi Ante Starčević, pa da mirno počivaš u bukoličkoj čistini šestinske vinske ekloge, a pod kamenom alegorije Ive Rendića, koji je stvorio svoj najuspjeliji kip u osobi Sina Velebita (Velebitu, vilovito stijenje!). Zađeš li u noći Bednjancu, u Ilički podrum ili kod Jakovca, tu politika poprima već ratoborniji i viteškiji karakter. Dobroćudni se purgari, kod treće litre, prijete već režimu mašingeverima, bombama, a neki se zalijeću i tako daleko, da bulazne o krstaškim vojnama, o Zvonimiru, o Kraljeviću Marku, o solunskom frontu, o Doberdobu. To traje sve dotle, dok mutno slovo zakona sa zvijezdom na kacigi ne utiša rik i požar taj. Za izmirenje duhova slijede daljnje litre, kad svane crna zora fajeranta onda je i politici kraj. Ta vas noćna apoteoza vodi opet pod kestenove krošnje na Wilsonovom trgu. Zagreb sniva modri proljetni san o mokrim taracima, koje je blagoslovila ona patent-tranvajska štrcaljka, ponos i dika Zagreba.
ODA PROLJETNOM KIHANJU
Polićevo izoštreno feljtonističko oko u svaki novi podlistak unosi obilje zanimljivih detalja i opservacija, zvukova, boja i glasova. Čitajući danas njegove prozne sastavke što su redovito izlazili u tadašnjim novinama, ne možemo im osporiti uvjerljivost, živahnost i kroničarsku akribiju, koja se uvijek na spretan način povezuje s autorovim impresionističkim i žurnalističkim stilom. Svoj izuzetni narativni dar dokazuje on pokadkad čak i u obradi pomalo bizarnih tema. Tako, primjerice, u nadahnutoj i neobično duhovitoj kozeriji Proljetno kihanje, Polić piše:
I kihavica ima svoje kategorije i ne zna se koja je od tih kategorija najgora. Ta forma kihanja ovisi o formi nosa i u toj umjetnosti postoji čitava skala orkestra. ´Aprilska sinfonija´, po svojoj instrumentaciji, morala bi se sastojati od samih nosova svih fasona i najdulji od ovih nosova morao bi dirigirati tu kompoziciju na koncertu najnovijih autora.
Netko kiše kao prehlađeni mačak, tanko, škrto i izdržano. Tako kišu mali nosovi i usidjelice. Drugi kišu gromoglasno, sigurno i odvažno, kao stari seoski župnici, pa je pokojni Pop Vicko iz Drage bio majstor u ovakvom kihanju. Tako kišu oni, kojima se nos proširio u trublju jerihonsku i ovako je kihao naš dragi i simpatični bohem, poliglot, filolog i poštenjačina starog, tvrdoglavog i prekaljenog kova, Fran Kurelac, kako to lijepo i toplo opisuje Milan Šenoa, sin slavnog oca, u svojim uspomenama iz najmlađih dana. To legendarno Kurelčevo kihanje – po pričanju Milana Šenoe – znalo je da uzbudi, da razjuri sva vrapčja jata po zagrebačkim promenadama, pa je, jednom zgodom, i koncert vojne muzike, koji se tada izvađao na netom dovršenom Zrinjevcu, radi tog potresnog kihanja nenadano prekinut: velikom bubnju zastala je ruka u zraku, a dirigentu pukao bubnjić u uhu. Ovo bi Kurelčevo kihanje mogli nazvati i akademskim, jer imade i jedno plebejsko, neakademsko kihanje, a to je ono, koje svršava sa psovkom, ili sa ´Bože, pomozi!´ ili sa ´Crko da bog da!´
Nekoliko redaka dalje Polić nastavlja:
Dame kišu diskretno, kamuflirajući svoje nosiće rupčićima, pa nas takvo rokoko-kihanje potsjeća na dražesno, pastorelno koketiranje iz slavne ljubavne epohe još slavnijeg Louisa XV, kad je za jedno kihanje Madame Pompadour čitava Francuska morala krvavo plaćati rupce! Takva su kihanja konačno otkihnula krunu i prestolje slavnih Kapetovića. Po pisanju Tolstoja u ´Vojni i miru´, Napoleon je, uoči bijega iz Rusije, trpio na strahovitoj kihavici, od koje su se prodrmali temelji jednog Merežkovskijevog carstva.
Kihanje imade i svoju humorističku stranu, iako ta riječ ne dolazi od Don Quijota (Don Kihot!), tog bistrog viteza tragičkog humora. Najsmješnija je grimasa čovjeka, koji se sprema da kihne, a ne može. To rašireno i preplašeno lice, sa raširenim nozdrvama, djeluje kao neka blaga i nezlobna karikatura. Vele, da je i Gogolj strašno kihao. To mu je ostalo kao posljedica jednog puta po cičoj zimi, kad je, radi prirođene radoznalosti, neprestano provirivao kroz prozorčić diližanse, dok mu, konačno, nos nije promrzo. A taj je objekat bio kod njega prilične vrline i duljine. Volio je zabadati nos, kao i svoje guščje pero u sve male događaje, da ih iznese u velikim razmjerama. Kad je svu ljudsku glupost skupio u jednu hrpu, onda je nad njom urnebesno kihnuo širokim smijehom.
Kihanje može da kompromitira i najnedužnijega. Recimo na koncertu, koji se održava u ´ugrijanoj´ dvorani – kako je to bilo ove zime uobičajeno u Sušaku. Desilo se to jednom dobronamjernom i skromnom slušatelju, da je ´fortissimo´ kihnuo upravo u onoj periodi, kad su gusle ´con sordini´ izvađale ´božanske tonove jedne najtiše i najviše muzike´ (ovako se kritičari često izražavaju). Izazvao je, razumljivo, negodovanje i bi proglašen apsolutno nemuzikalnim. A ipak je i te kako muzikalno kihnuo!
Polićeve impresije i digresije, izgubivši možda ponešto na svojoj aktualnosti, otkrivaju se u pravilu kao zanimljivo, privlačno i poticajno literarno štivo, te vjerodostojno svjedočanstvo o vremenu prošlom, iz kojega još uvijek mnogo toga možemo naučiti i koje nas u svakom slučaju zabavlja svojom svježinom, diskretnim šarmom i nepredvidljivošću. Ono što je nekoć možda zvučalo kao nešto efemerno i banalno, danas iščitavamo kao autentičnu književnu tvorevinu, uživajući u načinu i stilu kojim su napisane. Polićevi feljtoni, uvijek nenametljivi i pričljivi, lepršavi i izrazito muzikalni, bogati slikama i zvukovima, lucidnim opservacijama i originalnim idejama, prava su intelektualna poslastica. Takav tip feljtonističke proze eruditskoga, sveznadarskoga tipa, danas se više, nažalost, u nas uopće ne njeguje, jer ne postoji više ni čitateljska publika koja bi za njom imala potrebe. U vremenu u kojem je Polić djelovao, takva je čitateljska javnost bila još relativno prisutna, posebno u našim gradovima, gdje se o svemu intenzivno i redovito diskutiralo, komentiralo i raspravljalo. U tom kontekstu novine još bijahu glavnim informativnim, kulturnim i debatnim forumom, vodećim medijem građanskoga društva.
Govoreći o osobinama Polićevih podlistaka Miroslav Šicel piše: teme mu neosporno, osim nekoliko tekstova (´U kavani o kavani´, i još neki) nisu tipične za feljton kakav znamo iz naše i svjetske tradicije. Ali nešto drugo je izrazito feljtonsko: način na koji pristupa temi. Polić doista počinje i završava sa čistom impresijom; on nije esejist ili kritičar s određenom metodom, on nije znanstveno discipliniran, njega jedna jedina rečenica, jedan jedini stih mogu dekoncentrirati, izbaciti iz započetog toka razmišljanja; on će, jednostavno, odbjeći u digresiju, osmišljavanje djela pretvorit će u poetsku sliku; temeljna tema od koje počinje raspršuje se u niz manjih tema i motiva (feljtonskih), često gotovo bez ikakve veze s onom glavnom; pišući o djelu ili opusu neke poetske ličnosti, on će dodirnuti i aktualnu političku situaciju, i neke konkretne ljude iz literature ili javnog i društvenog života, sve što mu se asocijacijom nametne kao momentalni dojam o kome ima potrebu da nešto kaže.
Nakon što je ustvrdio da u Polićevim feljtonima postoje mnoge uspjele lirske epizode, Šicel zaključuje: Općenito se može ustvrditi kako Polić gotovo neprestano u svoje subotnje podliske, bez obzira da li u njima s nekim polemizira, baca žaoku, izvrgava ruglu i ironizira malograđanštinu svoje sredine (i riječke i zagrebačke), ili jednostavno ´ćaska´ - uvijek, istodobno, traži mogućnost da svom tekstu doda i lirsku notu kao nešto što predstavlja nerazdvojni sastavni dio njegove umjetničke ličnosti. To mu nerijetko i uspijeva, jer on se, zapravo, poigrava, u pozitivnom smislu, svojim tekstom, koji mu najčešće služi za vlastitu, osobnu zabavu, za eksperimentiranje jezikom, a tek potom za poruku drugima. Zato ne iznenađuje što su ključne riječi na koje nailazimo u tim mnogobrojnim Polićevim feljtonima: ćaskanje, dokonost, refleksija. Kroz ta svoja ćaskanja, razmatranja i refleksije Polić oštri svoje pero, vježba se u promatranju života (a nije mu nedostajalo izvanrednog osjećaja za zapažanje karakterističnog detalja ili situacije) kao i u traženju pravog, adekvatnog izraza za uočene probleme i motive, pri čemu mu igra riječima nerijetko služi kao temeljni stilski postupak.
VARIJACIJE NA JEDAN STARI MOTIV
Prema mišljenju Ivana Gorana Kovačića Polićeva "najoriginalnija i najtoplija stilska igra" u njegovim Marginalijama jesu Variacie (na jedan stari motiv). Autor je u toj božićnoj pripovijesti prvo zamislio situaciju posjete stanovitoj gospođi Adi. Ja sam, dakle, sa gospođom Adom, to jest sa fiksnom idejom razgovarao, pio čaj bez ruma, izvalio nekoliko kalambura, debatirao o pametnim i glupim stvarima, kao o Strindbergu, o tome, kako se kuha prava turska kava; o premierama i o Parizu, te o raznim potrebnim i nepotrebnim pitanjima. Nakon toga, što smo se po svim pravilima konverzacione duhovitosti nadosadili, rastali smo se, kako smo se i sastali, dosadni jedan drugome. Fiksna me ideja otpratila do vratiju i taman, kad uhvatim kvaku, vidjeh nešto i – obnevidjeh! Gospodo, ja sam vidio i nisam vidio! Gledao sam i nisam gledao. Plafon se zatalasao, jer je na hodniku visila jedna obična, okrugla, smeđa i krznena kapa. Kakva li je, bože moj!
Nakon ovog gogoljevskog uvoda, slijedi prustovska igra u kojoj, umjesto čuvenih madlena, stupa na scenu jedna obična kapa. Taj obični i banalni predmet postaje za Polića okosnicom za pokretanje fantazijske naracije. Nakon košmarnoga sna, autor se budi u nekom novom svijetu, okružen čarobnom sniježnom bjelinom. U tom svijetu, u toj čudnoj oblasti između sna i jave, u kojoj su ukinute sve uobičajene granice, važnu ulogu ima upravo spomenuta krznena kapa. Polićev alter ego tada progovara:
Ja sanjam nevidljive sne i čini mi se: ja sam umro danas, juče, prekojuče. Ja sam umro i nema me više! O, kako je čudesno biti mrtav i hodati paučinom bijelih muzika. Zašto nismo svi umrli davno, tamo još u ono davno doba, kad nisu kape hodale svijetom kao po srcu? Gledam u vis: pahulje i krpe lete i vrte se. Jedan bijeli karneval u zraku, i sve pada gore, u visinu. ´Kapa pjeva Gloria, po zraku leteći!´...Ja sam se sunovratio u modri i bijeli bezdan i nema mi povratka. Nema mi povratka. O, ja se ne vraćam više među ljude. Ja sam gore, uvijek gore, sve više i više. Pahulje. Pahulje. Pahulje. Zvijezde i zvijezdice, sestre i sestrice. I ja sam dijete, kao maleni Isus, pa letim za njima i jedna plava i radosna historija cvate i raste u meni i zanosno se diže u sniježnim, čvrstim, vedrim i prozirnim arijama. Čiste kvinte...
Nekad je živila jedna kapa. Krznena. Okrugla. Smeđa. Živjela je kapa, a pod kapom dvije krznene, smeđe i okrugle oči, tužne i radosne kao u srne. Čije su to bile oči? Gospođo Ado, tako vam Boga, čije su to bile oči? A kakve oči! Živila je ta kapa, šta više, hodala je ta kapa po svijetu. I ona je bila svagdje, kao i Bog. Gledao sam je i onda, kad je nisam vidio. Bila je i ondje, gdje nije bila. Kao dobri putokaz u dobre i strane strane svijeta kazivala je ta kapa put u tišinu šutnja i slutnja. Po trgovima. Po perivojima. Po grobljima. Po mliječnim stazama i po sniježnim kaskadama. Po gornjem i po doljnjem gradu. O, gdje nisam vidio te kape? Sve su ostale kape nestajale pred njom i ona je hodala visoko, triumfatorski, noseći tugu jednog bolećivog srca. Ta je kapa živila kao oltarski sakrament u modrim vizijama mojih hramova, kojih više nema. A oko nje vječne bijele pahulje kao vječna bijela aureola bola i radosti, zlatna i crna, vedra i sjetna. Gospođo Ado ta zar se vi ne sjećate ove kape? Naravska stvar. Vi ste kao fiksna ideja ženskog spola, pa ne možete da se sjetite onoga, što meni nosi i diže u ovim danima gluposti i mrtvila. Ali, poslušajte me, gospođo Ado: pogledajte malo u ogledalo. Ne vidite li tamo jednu neuglednu, otrcanu figuru (ne od porculana!) sa iskrivljenim petama i iskrivljenog nosa u pozi Cyrana, posljednjeg romantičara, zračnog viteza, smiješnog Don Quijottea miliarderske duše i vandrokaškog džepa, što srlja u susret preživjelim i odrpanim avantirama, noseći krvavo bijedno, otrcano i mačje srce na dlanu kao zapaljeni, izgorjeli balon. Ne vidite li mjesečara sa tragedijom dana i komedijom smrti, što tetura u pijanim arijama? A povrh gorućeg, izgorjelog srca jedna kapa, jedna krznena kapa kao pepelnica. Kao lascivni lopoč nad mrtvom i zelenom tišinom zaboravljenih i lijepih dana. Nadasve lijepih dana!
Fantazija o krznenoj kapi Polića odvodi u davne dane zaboravljenoga djetinjstva, u kojima je još postojao daleki i bijeli Betlehem, prema kojem u hladnoj zimskoj noći putuju tri kralja, slijedeći zvijezdu repaticu, kako bi se poklonili malome ubogome Isusu u štalici. Autor je opet onaj davni dječak, koji se gruda sa svojim vršnjacima:
Ja idem po snijegu. Snijeg pada po meni. Tako sam radostan i rastem velik, silno velik, pa se vraćam na obalu dječjih igri, kad sam i ja nosio kapu od krzna, samo što je moja bila tvrđa i neuglednija od vaše. Bila je prevučena iz vana ljubičastim baršunom, pa su me zato jedared gimpli – gimnazijalci – istukli na mrtvo ime. O, da! Čuvene su bile bitke u ono vrijeme između gimnazijalaca i realaca. I to se dešavalo u ovo vrijeme, gospođo Ado, kad je živila vaša – pardon! – nisam rekao vaša kapa. Vidite, nisam zaboravio na lijepe, đačke dane. Oni se obično vraćaju na Božić, zato sam i ugledao danas kapu. Kapu! Kapu! Smeđu, krznenu kapu. Jedno se more sunaca razlilo po meni u plavim i ludim bojama, pa se prosulo po stubama, po hodniku. Jedno more iščeznulih dana i dalekih strana. Još uvijek hodam po stubama. Penjem se. Dižem se. Nestajem. Nema me. Odoh. Mi smo se, šta više, i rukovali. Moja ruka nije zadrhtala. Nije ni vaša. Pa nije ni moje srce zadrhtalo. Samo su nervi isplazili jezik! Mi više ne drhćemo. Mi se ne začuđujemo. Mi nismo ni čudni. O, kako smo i koliko smo obični! A vani je padao snijeg stari, znani i dobri snijeg iz doba Schuberta, serenada i iskrivljenih peta. Vaše su se smeđe oči - kao od srne – zaiskrile u tamnom hodniku. Mačje oči. Ipak, niste vi mačka. Vaša je kapa mačka. Znate, ona crna. Poeova mačka, što guta i ždere san mojih noći, noć mojih snova, tišinu mojih vizija i mir mojih zaboravljenih dana.
Ne ću poludjeti. I ne smijem. To su besmislice. Ja se radujem i veseo sam. I čini mi se: ja se vozim na nekim zračnim kolima i sve je dole, ispod mene. I moje stradanje i moj imaginarni stan i moji imaginarni ručkovi i večere. I moji potplati. Sve je ispod mene. I ja sam tamo. Pa ipak sam gore na vrhu, na kojemu još nije nitko bio. Oko mene lijepi, čudesni trans sniježanih varijacija.
Jedna duga i zaobljena linija i jedan zlatni i zeleni obruč, po kojemu putuje ekvipaža izgubljenih dana. Gospođo Ado, da niste i vi u toj ekvipaži? Čuj, što je to? Nije li to u rog zatrubio Lenauov Postillon?
I opet pada. Tanan kao onda, kad sam ja kriomice poput tata, poput tata džepara, poput dezertera, poput švercera lutao za jednom zvijezdom lutalicom, za jednom krznenom kapicom i kapricom.
Pa evo i danas. Nakon toliko godina putujem i letim za njom. Pa da prođe još deset, još stotinu, još tisuću, pa i deset tisuća godina, ja ću uvijek letiti za njom, za kapom, za sniježnim pahuljama.
Ona je modri ponor, modra ponoć i modra sudbina.
Ona je stenjevačka štacija.
Ona je zvijezda.
Ona je mačka.
Ona je kob.
Ona je prokletstvo.
Ona je blagoslov.
Ona je kamen.
Ona je Amen.
Ona je kapa moj sarkofag. I dok ja tako gutam modru i bijelu daljinu snijega, koja će jednoga lijepog dana progutati i mene, dotle ta prokleta i sveta kapa mirno i spokojno visi na klinčenjaku, na običnom klinčenjaku, u toplom, građanskom hodniku, kao najbanalnija, najobičnija stvar. Kao kefa, recimo, ili kao štap.
A dokle ću tako?
Feljton Variacie svjedoči o Polićevom posebnom prozaičkom daru, koji bi, da se intenzivnije i potpunije razvio, zasigurno uspio stvoriti još zapaženih ostvarenja i danas predstavljao značajno dostignuće hrvatske književnosti dvadesetoga stoljeća. Kako se to, nažalost, nije u dovoljnoj mjeri ostvarilo, o tome možemo samo nagađati. Činjenica je, kako veli Ivan Goran Kovačić, da su Polićevi feljtoni katkad odviše u Matoševoj maniri, ali bez one nonšalantnosti u izrazu, i frazi, bez nepogrešive točnosti u poredbi, pa i onda kada je najsmionija, bez prevelikog bogatstva erudicije, tako da se poslije Matoševih kiša imena, asocijacija i podataka osjeća u Polićevim feljtonima stanovita natega. Matošev plač i Matoševu duhovitost, gorku i slanu (katkad i neslanu!), jedva da Polić mjestimice dostiže. Samo Ljubo Wiesner ponekad i prestiže Matoša u duhovitosti, ali ne kao pisac, već kao čovjek, vječni grabancijaš, crnoškolac i vandrokaš (Trebalo bi jednom dati njegov svakidanji portret i popratiti ga nizom sjajnih anegdota!). Ovi Polićevi feljtoni dovoljno svjedoče, da je on uz Wiesnera najvjerniji Matošev apostol, da je na nj uz starog, dragog Ljubu, palo najviše Rabijeve zlatne svjetlosti, koja pomalo nalikuje na malo oljuštenu pozlatu baroknih svetačkih šaljivaca.
| 
Nikola Polić kao mladić u Zagrebu,
Jerolim Miše: ulje na platnu
|
Prema Ivi Frangešu Nikola je viznerovski osjećao našu zagušljivost i skučenost, ono što je Matoš nazvao zaturenošću. I on, poput Wiesnera, žudio je za tim da se remboovski (uostalom, kažimo to njemu bliže i primjerenije), da se kamovski otisne u svijet pravoga, širokoga života. Međutim, skladnost forme, čemu je uvijek težio, blagost čembalističke fraze, kojom se često tješio, kao da su krotile njegov obiteljski atavizam (koji se u Janku rasplamsao) dugolinijskih moreplovaca, i on se, primorac, ´kontinentalno´, gričevski tiho, predavao svojim sordinantnim stihovima, prikazujući svijet zapostavljenih i od života prevarenih ljudi: gradske sirotinje, smetlara, invalida, ukratko onih koje građansko društvo doživljava kao periferijske otplavine; najavljujući tako eksplicitniju i publici bližu Cesarićevu liriku predgrađa i njegovih stanovnika, odnosno sentimentalnu feljtonistiku Vjekoslava Majera. Ipak je Nikola Polić najbolji kad svojim blagim ´anšlagom´ preludira po tipično svojim temama beznadne, prazne egzistencije; nedogađanja u praznim ulicama, praznim sobama, posred praznih otkucaja tihih, sakrivenih satova. Jeziva poezija praznoće: ´Nikog. Nikog nema. Zatvorena vrata, / I samoća slijepa luta po toj sobi.´ Samo je glazbeno obrazovan i Matošu dužan pjesnik mogao znati da se tako jednostavnim riječima i tako znalačkim staccatom postižu najdublji dojmovi..
LENTO CON LAMENTO
Poslije smrti brata Vladimira, početkom mjeseca studenog 1934. godine, Nikola Polić zauvijek napušta svoj voljeni Zagreb i vraća se u rodni Sušak, gdje se trajno nastanjuje. Smrću posljednjeg živućeg brata, "mecenatski raspoloženog", direktora samoborske željeznice, nestala je posljednja Polićeva spona koja bijaše preostala od nekad brojne obitelji. Sada je i u Zagrebu bio potpuni stranac, "posljednji Stipančić". Među niskim kućama južne zagrebačke periferije, u kojoj je dotada živio, sa barakama i pilanama, sa vrtovima među željezničkim prugama, počela su tada nicati nova, svijetla i mirna predgrađa. On više nije pripadao ni tom novom svijetu koji se rađao, niti staroj periferiji koja je polako nestajala, zajedno sa svojom provincijskom melankolijom. Njegov come back na rodne kvarnerske žale nalikovao je pomalo na Guliverov povratak među Liliputance, premda bez swiftovske mizantropije, gorčine i cinizma. Sebe ionako nikada nije držao osobito značajnom pojavom, niti literatom od neke važnosti, e da bi taj svoj dolazak iz metropole u provincijski gradić doživio kao nešto posebno tragično. Mirno je i fatalistički prihvatio taj hir sudbine. Grga Čokolin, stekliš i vandrokaš, odlutao je tako zauvijek, ali ostao duhom zaštitnikom Griča i zagrebačke periferije. Quasimodo, njegov primorski alter-ego, doputovao je pak jednoga zimskoga dana na Sušak, u svom tamnom iznošenom kaputu, koji je vonjao po Zetinom duhanu, zagrebačkim kavanama, podrumima i birtijama, ljubičicama sa Tuškanca i Ksavera. Gričanin s mora, otuđeni Primorac, dekadentni zgubidan i niškoristi, koji piše stihove po kavanskom cjeniku, neizlječivi melankolik, turobna i čemerna pojava, lijeni hipohondar i vuk samotnjak, provincijalni stihoklepac, brbljavi kozer i dotepeni mudrijaš, jednom se ionako morao vratiti među svoje čakavce, među zvončare i sopilaše, među trgovce lijesom i kapetane, među bankovne činovnike i špeditere, ljude okretne i praktične, ponosne i radišne, u zaljev što leži podno slavne i opjevane Učke gore. Kako se u tim prijelomnim trenucima osjećao, uistinu je teško reći. Vjerojatno nekako poput Gundulićeva razmetnoga sina, bez suza i uzdaha, dakako, jer mu otac već odavno nije bio među živima, a i barokna patetika bijaše mu posve stranom. Za razliku od junaka iz biblijske parabole nije imao ni što osobito potrošiti od svoje očevine!
Pojavio se, dakle, Nikola Polić u predvečerje novoga svjetskoga rata na skromnoj sušačkoj željezničkoj stanici, na posljednjoj postaji svoga života, sa svojom starom putnom torbom i štapom, kako bi započeo svoj "novi život". Incipit vita nova, rekao bi Dante, kojega je njegov pokojni otac znao gotovo čitavoga recitirati naizust. No, Nikica se Polić tada više osjećao kao brodolomnik, negoli osvajač novih kontinenata. Mentalno je već pripadao vremenu prošlom, uspomenama i jučerašnjem gradu. Premda još relativno mlad, u takozvanim najboljim godinama, osjećao se umornim i starim. Napokon je bio zreo da sretno uplovi u luku mirnog, beamterskog života, kojem se toliko opirao i dugo nije bio u stanju nikako prilagoditi. Srećom, nije se ovoga puta radilo o nekom kafkijanskom uredu i sivim ljudima, već o knjigama koje je ionako gutao i prelistavao otkako je znao za sebe. Naviku čitanja bio je stekao, kao i sva njegova braća, služeći se bogatom očevom bibliotekom. Tišina gradske čitaonice bit će mu idealnim utočištem za razmišljanje, čitanje, pisanje stihova, feljtona i uspomena. Suvišni čovjek napokon je, činilo se, postao koristan i sebi i drugima. O tome Vinko Antić piše: Zadržavši dijelom bohemske navike i u novome društvu, ipak je nastavio svoj književni rad. Objavljuje pjesme u zagrebačkim časopisima (Savremenik i Književni horizonti) i u novinama (Novosti i Novi glas), također u sušačkom tjedniku Primorju, koji je 1938. godine pokrenuo i izdavao novinar i književnik Franjo Pavešić. Nastavlja pisati feljton Sušačka subota opet pod imenom Quasimodo i piše ga od 1936. do početka travnja 1941. godine. Od 1938. Polić je ujedno zaposlen u sušačkoj Gradskoj biblioteci. Bio mu je osiguran život dobivajući mjesečnu plaću od gradske općine.
Nakon Drugog svjetskog rata nastavio je svoj književni i novinarski rad, prvenstveno objavljujući kazališne i glazbene kritike. U to vrijeme živio je u svojoj kući na Krimeji, u istočnom dijelu Sušaka, pa ga njegov prijatelj Gustav Krklec u šali naziva krimejski samotnik. U pjesmi Put u samoću (Lento con lamento) on pjeva: Događaji teku pored mene: / to aveti na raskršću cestâ. / I ne vide raspetu pustinju / zaleđenog mora, što disati presta. // I prolaze ljudi pored mene. / Ne vidim ih i ne gledam tko je. / U jedan se prostor sive boje / sad upiru izgubljene zjene.. Ponovno radi i u Gradskoj biblioteci do umirovljenja, ujesen 1951., kada dobiva književničku mirovinu. Nakon rata posebno mu je bilo stalo da obnovi spomen na brata Janka, te će doživjeti i izdavanje Kamovljevih sabranih djela, 1956. godine, pod uredništvom Dragutina Tadijanovića. Upravo je Nikola bio krunskim svjedokom jednog davno prohujalog vremena, živuća legenda, osoba koja je jedina imala pravo govoriti o svojoj obitelji, kao njen zadnji odvjetak, s kojim ona i odumire. Bio je to ujedno uspješan početak obnove Kamovljeva mita i zaslužene kanonizacije u hrvatskoj književnosti, nakon pola stoljeća šutnje. Nikica je sada na posljednjoj postaji svoje via crucis, umoran, premda još uvijek, po svojoj staroj navici, redovito posjećuje lokalne kavane: "dušu i mozak grada". Nisu mu mrske ni trsatske konobe i sušačke oštarije, gdje zajedno sa svojim veselim prijateljima rado prinosi žrtvu drevnom bogu Bakhusu, trsom ovjenčanom, pokušavajući ublažiti svoj taedium vitae.
U svojim feljtonima, na primjer, Polić spominje trsatskog Komuša, gostionu Narvik kod Banskih vrata, noćne lokale Sarajevo i Amerikan bar u ulici Račkoga, kavanu Kauzlarić, gdje je svojevremeno, zajedno s kiparom Vinkom Matkovićem, bio članom ´Kluba pesimista´ i ispijao izvrsno pivo, i Slaviju, gdje se od viškog ´Plavca´ čisto plavi pred očima, a od ´Rogatca´ narastu rogovi i neženjama. Uoči Drugog svjetskog rata ovako je opisao tri najvažnije sušačke kavane – Kontinental, Kauzlarić i Hentić: To su tri žarišta, koja predstavljaju tri sušačke grupacije: tri socijalne, političke i neutralne zone. U ´Kontinentalu´ prevladava drvna industrija (u tu spadaju i šahisti, jer i oni vuku drvene figure). Kod Kauzlarića vlada elan i gostoprimstvo jeftinih sendviča, naročito u podne, kad stara garda zauzme stanovit stol. Nažalost, u posljednje se vrijeme taj stol nalazi u stadiju raspada, dočekavši i petogodišnjicu svoga opstanka. Novo je doba paraliziralo bučnu razgovorljivost i danas svaki član toga stola nijemo kutri kod svog kapucinera, dajbudi kod svoje pive. Vrijedni ´danji´ ober Branko i dalje točno izvršuje svoju dužnost, smatran danas općenito najsavjesnijim oberom u kavanarskoj historiji. Hentićeva je kavana po danu najmirnija. Tu, od sto glasa glasa čuti nije, šuškaju samo novine, razvijajući samo papirnati tonfilm zapada, sjevera, istoka i juga. Čitaće je čovječanstvo danas tako blazirano, da jedva i primjećuje ratne izvještaje. Rat živaca postao je ´rat, koji ide na živce´. I ´Ošišani jež´ dokazuje, da je humor postao umor i da su sve perspektive postale sumorne i današnji Hamlet ne bi završio svoj bolni križni put kroz sumnje ludila i uma rečenicom: ´I sad mi samo šutnja preostaje!´, nego bi, izvan šekspirskog okvira, dokončao svoje samotno orgijanje i razapinjanje za krst riječima: ˙Preostaje mi samo dosada´!
U sjetnim večernjim i noćnim razgovorima sa svojim rijetkim prijateljima rado se ostarjeli Polić prisjećao lijepog matoševskog doba, kada su i kavane bile ljepše, kada su još imale duha i dušu. U njima se, u to herojsko doba, neprekidno raspravljalo, ćaskalo, recitiralo i dangubilo. Čitale bi se novine, igrao bilijar, komentirale vijesti, tračalo se, klafralo i konverziralo, pušilo, ispijale bi se kave i limunade, potom beskrajni špriceri i gemišti. Sve do jutra. I tako iz dana u dan, iz noći u noć, u nekoj vrsti kolektivnoga sna, neprekidne ekstaze i mamurluka. U doba našeg kavanskog puberteta pričao nam je Matoš, da je Baudelaire padao konvulzivno u nesvijest, videći ženu, koja obilno jede. Tako je bio razvijen njegov estetski osjećaj. Mislim, da nas je Matoš prilično nafarbao. Farbao je on nas često, pričajući svoje pariške legende. Tako se jedanput raspripovijedao o svome susretu sa belgijskim kraljem Leopoldom Drugim u nekoj pariškoj sumnjivoj kavani. Mi smo se, naravski, iz pristojnosti zadivili, a bilo je i takovih, koji su skrušeno vjerovali Rabiju. Danas nije nikako senzacija, pojavi li se kakav svrgnuti suveren u bilo kakvom pajzlu.
U takvom kavanskom (ili salonskom) ambijentu rađale su se sjajne ideje i inspiracije, a stihovi nastajali spontano i lako. Poliću se, dok bi intenzivno razmišljao o prošlosti, činilo da još uvijek ponekad, iz velike daljine, čuje neki odavno već zaboravljeni Allegretto scherzando. Prozračan, čist, mozartovski lepršav. Kao pjesma raspjevanoga jutra, ljepote, punine osjećaja, nade i životne radosti. Odjednom, iznenada kako je i počela, svirka prestaje. Posljednji akord još neko vrijeme odjekuje praznim sobama i salonima stare obiteljske kuće na Pećinama, dok njima promiču neke davne i drage sjene. Naviru sjećanja, miješajući se sa starim čežnjama, vizijama i snovima. Djetinjstvo, smijeh, šareni baloni. Kroz otvorene prozore iz vrta dopire intenzivan miris ljubičica. Zavjese se pomiču na proljetnom vjetru. Tišina. Polumrak. Sultan, vjerni obiteljski pas, prenuo se iz drijemeža i naćulio uši. Netko je u dvorištu. Čuje se rzanje konja i štropot kola u staroj aleji kestenova, pod tamnim krošnjama, između kojih prosijavaju zrake sunca i vidi se u daljini svjetlucanje mora. Dva velika crna konja vuku svečanu crnu kočiju, na kojoj sjedi kočijaš, šutljiv i mrk, odjeven u tamnu svečanu pelerinu. Na glavi mu je crni trorogi šešir, lice mu je blijedo, izraz ozbiljan i turoban. Je li to Smrt?
| 
Nikola Polić cijelog je života ostao u sjeni dvojice naših književnih velikana – uzora A. G. Matoša i brata Janka.
|
Daleko prije negoli će zakoračiti u prostor vječne tišine, s onu stranu zavjese, osjetio je bio Polić u sebi veliku i zastrašujuću pustinju duše, o kojoj svjedoči u pjesmi posvećenoj bratu Vladimiru. Samoća je to koja svjedoči o uništenju svih iluzija, pustoš koja jasno nagoviješta konačni povratak s Kitere, vječnog otoka ljubavi i sreće:
Ne htjeti više ništa. I biti u tami
Što briše reljefe ljubičastog brijega.
Jer svi su vidici sad ostali sami
I sunce se volje spušta na pô stijega.
Što je kriva ova zamišljena ruka,
Pa dršće, u stravi, kroz nesretne sate?
Prsti bez topline – ko tipke bez zvuka –
Prebiru Andante pokojne sonate.
Ukočene želje: to su stalaktiti
U spilji bez sjaja ne mogu se skriti
Od pustoši očajne ne mogu se skriti
I topli me umor u ponore baca.
Gdje ste, zvučni gongi, i gdje ste plejade
Zanesenih stada i plavih pastorala?
Tko je ovo htio, da mi sve ukrade:
Legendu vedrine u čaši od kristala?
Pakosno me tresnuo u jazbinu ovu
Raznesenih živaca, što se lome i ruše.
Sa barjakom sivim na izgorjelom krovu
Grobnica je ovo i pustinja duše.
Gledam: prazan zid od prepečene cigle
Slikan simbolima vješala i straha.
S ostrva radosti nisu lađe stigle,
Pa da me ponesu poletno, bez daha.
Nitko neće doći. Ni san neće doći.
A oči se spuštaju u dva gluha zjala.
Besanica tinja kroz pepeo noći
U žudnji za mirom blagog veronala.
Ostaje sad misao, strepnjom okovana:
Lutati u mraku i ništa ne htjeti.
Ozvanja praznina bolom oceana.
Bez kormila lađa u ponore leti.
Nikola Polić preminuo je 15. listopada 1960. godine. Zauvijek su utihnuli njegovi samotni koraci. U krajeve noćne kao sanen krenuh: / Sjena moja biva sve dulja i uža.. Iščezla je ta sjena dostojanstveno, gospodstveno, tiho i neprimjetno, upravo onako kao što se i kretala ovim svijetom. Taj dosljedni i ujedno posljednji matoševac, s ispravljenim, crnim i orlovskim profilom pomorca, kako veli Ljubo Wiesner, čas vedar i pričljiv kao gornjogradski Grga Čokolin, čas mrzovoljan i turoban kao grbavi primorski Quasimodo, zagrebačko-sušački bohem, pjesnik, glazbeni kritičar, kozer i feljtonist, veliki poklonik Baudelairea, Turgenjeva, Poea, Schuberta i Griega, prvih ljubičica i snijega, vrabaca i galebova, proljeća i vidrićevskoga jutra, samotnih kestenovih aleja i večernjeg rumenila, tišine i sjetne meditacije, kavanskog dima i ležernoga brbljanja, hrvatskoj je književnosti dao podosta osobnih, samoniklih priloga, kako u poeziji tako i prozi. Danas su ti prilozi, nažalost, još uvijek premalo poznati ili su jednostavno zaboravljeni, tako da mu dosadašnji pregledi povijesti hrvatske književnosti još uvijek ne pridaju onu važnost i onaj značaj koje bi stvarno zasluživao. Neosporno je da se njegova sveukupna uloga i vrijednost ne može uspoređivati ni sa Vidrićem ni sa Matošem ni sa Kamovim. On zasigurno nije književni "klasik" univerzalnoga dometa. Njegova je veličina i značaj u nečem drugom. Pravoga Polića otkrivamo u fragmentima, u nadahnutim proplamsajima duha, neočekivano i između redaka, u uspjeloj slici ili impresiji, u stihu i feljtonu, u briljantnoj glazbenoj kritici. Upravo o tome pokušali smo govoriti na prethodnim stranicama.
| 
Vladimir i Nikola Polić u Samoboru oko 1930. godine |