SUŠAČKA REVIJA broj 77

 


gospodarstvo

RIJEČKA INDUSTRIJSKA PROPAST

Darko Pajić

Može li Rijeka ponovo postati lider razvoja Hrvatske?

Industrijska propast Rijeke turobna je sadašnjost koju više nitko ne bi smio ignorirati. Od usluga, turizma, prometa i trgovine ne može se živjeti i promjena koncepcije razvoja cijele riječke regije nameće se kao neminovnost. Nažalost, lakih i brzih rješenja nema na vidiku, ali je promjena prijeko potrebna kako bismo sutra možda ipak živjeli nešto bolje, imali radna mjesta i plaće za solidan život.  

Danas je industrijska Rijeka ostala na svega dvije tvrtke koje se bave proizvodnom djelatnosti. Riječ je o Brodogradilištu 3. maj, koji je svojevrsni relikt prošlosti, i Jadranskom galenskom laboratoriju, koji spada u farmaceutsku industriju. Sva ostala proizvodna djelatnost više ne postoji. Metalci se u jedinom riječkom škveru bore za goli život, a JGL predstavlja rijetku iznimku tvrtke koja svoj opstanak na tržištu traži u modernoj i sofisticiranoj proizvodnji. Između te dvije tvrtke zjapi ogromna praznina, koja se nije dogodila slučajno, već je posljedica urušavanja industrijske Rijeke, koje traje već gotovo tri desetljeća. 

Rijeka u Europsku uniju ulazi kao grad koji više ni u Hrvatskoj nema neku važniju lidersku poziciju u gospodarstvu jer se prema visini prihoda u 2010. godini samo 15-ak od 500 najvećih tvrtki u Hrvatskoj nalazi u Rijeci. Nažalost, Rijeka uskoro neće biti lider ni u Primorsko-goranskoj županiji, jer od 30 najvećih tvrtki PGŽ-a njih 16 nije iz Rijeke, a statistika bi bila i daleko gora da nema državnih tvrtki koje su ipak uspjele preživjeti izlaz iz socijalizma kao što su spomenuti 3. maj, Luka Rijeka i Jadrolinija. Među 30 najvećih PGŽ – tvrtki njih 12 bavi se trgovinom, a još 11 pruža razne usluge, najviše u prijevozu roba i putnika, pretovaru robe, gradnji objekata, hotelskom smještaju, marinama itd. Jedna novinska kuća i jedna tvrtka u proizvodnji kruha i kolača spadaju u specifične proizvodne djelatnosti, pa ih u kontekstu dodane vrijednosti ne treba previše uzimati u obzir. Preostaju  tri brodogradilišta, koja su posebna priča i izuzev Viktor Lenca spadaju u tvrtke s neizvjesnom budućnosti, pored čega među proizvođače još ulaze čabarski Finvest s preradom drva i proizvodnjom ostalog namještaja, i Dioki s velikim gubicima, gdje radnici nisu primili četiri plaće, a pogoni stoje već šest mjeseci.

Ono što se događalo u propadanju gospodarstva Rijeke najbolje opisuju brojke, odnosno realne procjene da je u Rijeci u zadnjih 20-ak godina izgubljeno oko 30.000 radnih mjesta, mnoga od njih upravo u djelatnostima proizvodnje, koja je vrlo teško ponovo vratiti. Između ostalih nepovratno su nestali Croatia Line (bivša Jugolinija) s oko 3.000 zaposlenih i više od 50 brodova u floti koji su povezivali Rijeku sa svim svjetskim kontinentima. Isto vrijedi i za prateću metalnu industriju koja se naslanjala na brodogradnju, kao što su Rikard Benčić, Vulkan i Torpedo u kojima je radilo gotovo 4.000 ljudi. Još tri do četiri tisuće radnih mjesta ugasilo se u Harteri, Tvornici konopa i Brodomaterijalu. Građevinski div GP Primorje, gdje je u najboljim vremenima radilo gotovo 9.000 ljudi, također je nestao. Prodana je Riječka banka, koja više nema  osnovni cilj zbog kojeg je osnovana, a to je potpora razvoju riječkog gospodarstva, te predstavlja samo još jednu komercijalnu banku u nizu.  

Oni koji su preživjeli također su drastično rezali broj radnih mjesta, pa je tako 3. maj sa »socijalističkih« 7.000 radnika došao do aktualnih oko  3.000 zaposlenih u cijelom sustavu. Luka Rijeka je od 7.000 zaposlenih sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća došla na sadašnjih oko 800 radnika.

Isti trendovi nastavljeni su i u novom mileniju, iako u posljednjih desetak godina u Rijeci više nisu propadala tako velika poduzeća kao u prethodnom desetljeću iz jednog jednostavnog razloga – više ih gotovo nije ni bilo. Primjerice, Ina u Rijeci danas broji jedva stotinjak ljudi, ugašeni su ili su odselili iz Rijeke: Adriainspekt, Elektromaterijal, Elektroluks, Magma, dio HT-a i Hrvatske pošte, jer su dobar dio radnih mjesta premjestili iz Rijeke. Brand Lero sa 80-ak radnih mjesta i proizvodni pogoni Istravina odlaze s Gornje Vežice, preseljena je iz Rijeke i tvornica RIO na Kukuljanovo, u tijeku je stečajni postupak Transadrije u kojem je s brojke od 400 zaposlenih nekad ugledna i moćna tvrtka spala na stotinjak radnika. Nedavno su iz Hotela Bonavia morali otići prekobrojni, a riječ je o 19 djelatnika, uglavnom kuhara i konobara. Zoranu Maržiću oduzeta je zbog neplaćanja koncesija na Putničkom terminalu riječke luke, koji je do daljnjega zaključan. Nažalost, u ove dvije sezone od otvorenja nova obala i zgrada na Molo longu nije donijela neki bitniji razvoj putničkog prometa jer niti jedan cruisier u riječku luku nije došao, pa je sve i dalje ostalo na prometu katamarana te povremenom dolasku brodova Jadrolinije na dužobalnoj liniji Rijeka–Split–Dubrovnik, koja je nažalost ocijenjena neperspektivnom, te je ukinuta u zimskom razdoblju. 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana