O prošlosti Rijeke također razmišljamo kao jednoj cjelini, pri tome smještivši sve relevantno u centar, pokoji izdvojeni industrijski pogon, izdvojeni povijesni Trsat i onih nekoliko ulica uz Korzo čiji način funkcioniranja i ulogu u gradskom življenju volimo interpretirati kao srednjoeuropski historicistički bulevard.
No kakav život i kakve priče krije onaj prostor izvan gradskih zidina prikazanih na skici Rijeke Ivana Klobučarića iz 1578. godine ili pak na crtežu dolaska cara Karla VI. u Rijeku 1728. godine? Samo brjegove, zelenilo i grmlje, upravo onako kako je doslovno prikazano? Ili postoji život periferije, onih mjesta izvan zidina, smještenih na margini, ali koji su bili sastavni dio gradskog življenja? Kako pisati povijest nečega o čemu su izvori rijetki, informacije siromašne, život nestao u vihoru transformacija... Iako kao povjesničari ne bismo smjeli gajiti presnažne subjektivne osjećaje, određenu tjeskobu izaziva misao da nikada na adekvatan način nećemo razumjeti svijet i mentalitet vinogradara Marca pri odlasku u vinograd na podučju današnje Kozale.
Jednako kao što je drag povjesničarima centar, u kojem je izazov traganja za izvorima i uzbudljivim pričama znatno manji, jednako je privlačan kulturnim teoretičarima, planerima, ali i samim suvremenim kulturnim djelatnicima, operativcima, onima koji kulturu svaki dan stvaraju i održavaju.
Kultura se stvara i živi i u centru te je to tema na koju se nastojimo osvrnuti.
Unatoč dugogodišnjem smještaju „na granici” Rijeka je zapravo grad relativno pravilnog razvoja koncentričnog širenja oko temeljne riječko-sušačke obalne jezgre gdje je razvoj započet gospodarskom dinamikom u Austro-Ugarskoj Monarhiji, ne bi li se nastavio u Kraljevinama Jugoslaviji i Italiji te naposljetku doživio eksploziju u socijalističkoj Jugoslaviji. Arhitektonski i urbanistički, funkcije te veći dio izgleda obalne linije od brodogradilišta Viktor Lenac do Kostabele izgrađen je i definiran još u Kraljevinama Italiji i Jugoslaviji, dok je sa socijalizmom ozbiljno eksplodiralo gradsko uzdizanje prema brdima, što je Italija kao proces načela. Kako se širila gradska vizura izražena kroz zgrade, ceste i broj stanovnika centar je od nje bivao sve udaljeniji, a potrebe svakodnevnog življenja u novim naseljima sve značajnije. Doduše, riječke općine i mjesta smještena uokolo grada, koje je karakterizirala mahom seoska estetika i način života (izostanak višekatnica, industrijskih pogona, izražena poljoprivredna aktivnost...) mjesto su ranog nastanka života čitaonica (Zamet 1901., Drenova 1908...) u kojima možemo prepoznati začetak pitanja života kulture na periferiji. Čini se da dodatna istraživanja zahtijevaju pitanje razvoja društvenog života u vrijeme Kraljevine Italije - naime, prava stanogradnja „na periferiji” i nastanak pravih naselja (npr. Valscurigne/Škurinje, današnje Rastočine...) koja više nisu ni u centru ni uz samu obalu, vezan je prvenstveno uz inicijative i shvaćanje društvenog života unutar fašističkog sustava, a unutar čega je zadovoljavanje stambenih potreba svih bilo visoko pozicionirano, kao i ideja društveno-kulturnog života. Bez ulaska u ideološka vrednovanja i ostajući na razini fenomenologije nalazimo kako s Kraljevinom Italijom prvi puta u urbaniziranim naseljima izvan samog centra nastaju objekti koji imaju društvenu, a marginalno i kulturnu ulogu - riječ je o fašističkim okupljalištima izgrađenim tridesetih godina na Kozali, Kantridi, Mlaci...