U organizaciji Hrvatskog muzeja turizma i Državnog arhiva u Rijeci, u Umjetničkom paviljonu „Juraj Šporer“ u Opatiji otvorena je izložba Fragmenti prekinutog vremena - Nerealizirani projekti turističke arhitekture, autorica dr. sc. Mirjane Kos (Hrvatski muzej turizma) i dr.sc. Jasenke Kranjčević (Institut za turizam).Na izložbi je moguće pogledati više od trideset projekata turističke arhitekture (turističko-hotelskih kompleksa, hotela, pansiona, vila za odmor, kupališnih građevina) koji su mogli biti izgrađeni na prostoru hrvatskog priobalja da njihovu realizaciju nije zaustavilo izbijanje Prvog svjetskog rata.
Izložba je prvi puta postavljena 2013. godine u Državnom arhivu u Rijeci, nakon čega je putovala u Zadar, Dubrovnik i Ljubljanu.
Na opatijskoj su izložbi uvršteni do sada neizlagani projekti, koje su autorice otkrile tijekom daljnjeg istraživanja teme. Uvidom u dosad neobjavljivanu građu nerealiziranih projekata izložba daje novi pogled na odnose turizma, arhitekture i prostora te aktualizira turističku baštinu kao model za promišljanja budućih razvojnih modela hrvatskog turizma.
Za razvoj turizma na nekom području odlučujuća su tri faktora: društveni standard koji omogućuje putovanja u slobodno vrijeme, prometna povezanost međusobno udaljenih krajeva te razvijena turistička infrastruktura za prihvat gostiju. Izgradnjom željezničke mreže od Beča prema moru (pruga Beč-Trst, s odvojkom koji je preko Pivke vodio do Rijeke), kao i uspostavom parobrodarskih linija duž istočnojadranske obale, sredinom 19. stoljeća stvoreni su preduvjeti za uključivanje hrvatskih krajeva u mrežu europskih turističkih destinacija. Pripadnici elitnih krugova iskazuju interes za putovanja u hrvatske krajeve, koji i tada privlače netaknutim prirodnim ljepotama i ugodnom klimom. Razvoj turizma uskoro postaje jedan od ciljeva gospodarskog razvoja nerazvijenog hrvatskog priobalja, a turistička izgradnja nepovratno mijenja vizure naših gradova i sela. Investitori i poduzetnici traže povoljne lokacije za izgradnju do tada kod nas slabo poznatih vrsta građevina: hotela, lječilišta, kupališta i sezonskih vila.
Val hotelske izgradnje na istočnojadranskoj obali započinje izgradnjom opatijskog hotela Quarnero 1884. godine, prvog hotela namjenski građenog za prihvat turista. Uz obalu u samo nekoliko desetljeća niču reprezentativni hotelski objekti koji nude vrhunsku uslugu zahtjevnoj stranoj klijenteli. Grade se vile za odmor, sanatoriji, ugostiteljski objekti, luksuzni kompleksi namijenjeni zabavnim sadržajima. Popularizacijom kupanja u moru, uz obalu niču i kupališne građevine, drveni ili betonski objekti koji su kupačima olakšavali ulazak u more i osiguravali mjesto za presvlačenje iz nezgrapnih kupaćih odijela 19. stoljeća. Ova razvojna linija našeg turizma iznenada je prekinuta izbijanjem Prvog svjetskog rata. Završetkom rata Austro-Ugarska Monarhija raspala se, a nove nacionalne države upisane su u geopolitičke karte. Turistički razvoj krenuo je drugim smjerom, a mnogi planirani projekti prepušteni su zaboravu.
S obzirom da je krajem 19. i početkom 20. stoljeća Opatija bila glavna turistička destinacija Austro-Ugarske Monarhije na Jadranu, ne čudi da je najveći broj izloženih nerealiziranih projekata upravo s područja Opatijske rivijere. Jedan od zanimljivijih (a i javnosti zasigurno najpoznatijih) projekt je Lječilišne palače, koja je trebala predstavljati vrhunac intenzivnog turističko-urbanističkog rasta koji se u Opatiji odigrao na prijelazu stoljeća. Palača se trebala nalaziti na području današnje Ljetne pozornice i pješčanika kupališta Lido, a u njoj su trebali biti smješteni ultraluksuzni zabavni sadržaji za zahtjevnu opatijsku klijentelu onoga vremena (pozornica i prostor za orkestar, restorani, kavane, zatvoreni bazen s uređajima za umjetne valove i podvodnu masažu, čitaonice...).
Pažnja se pridavala i razvoju nautičkog turizma, čemu je dokaz rad arhitekta Augusta Johanna Belohlaveka, koji potpisuje projekt zgrade nautičkog centra. Zgrada se imala nalaziti u Opatiji, neposredno uz more, a osim što je trebala imati prostorije za rješavanje potreba nautičara i brodara, nudila je i smještaj. Toranj je trebao biti prepoznatljiva točka Opatije kada se dolazi s mora.
Od kupališnih građevina na opatijskom području, osim nedovršenih projekata kupališta Slatina i zatvorenog Kupališta Ludviga Viktora, najraskošnije je neizvedeno kupalište u Lovranu, čiji se nedatirani projekt čuva u Državnom arhivu u Rijeci. Projekt potpisuju W. Nalezinek i M. Schiavon. Riječ je o monumentalnoj uzdužnoj građevini, kabinskom nizu paralelanom s crtom obale. Kapacitet kupališta predviđao je 300 kabina te druge prateće sadržaje.
Zanimljiv je i projekt hotela na Učki, kojeg potpisuje Rudolf Melichar. Hotel je zamišljen tako da je glavno pročelje okrenuto prema moru iz kojeg se pruža prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev. Prijevoz do hotela trebala je osigurati mala zupčana električna željeznica čija bi polazna stanica bila u Opatiji ili Lovranu, pri čemu bi već i samo putovanje bilo turistička atrakcija, budući da bi vožnja omogućila panoramsko razgledavanje cijele rivijere te nezaboravan i autentičan doživljaj promjene morskog ambijenta gorskim u samo nekoliko minuta. Nakon Prvog svjetskog rata, uslijed napretka u sustavu brdskih željeznica, ideju o električnoj željeznici zamijenila je ideja o uvođenju žične željeznice (žičare), koja bi povezala Učku s morem. Ovaj je projekt i danas aktualan.