Baš kad smo pomislili da nas Antun Vujić ulaskom u sedamdesete godine više nema čime iznenaditi, taj je poznati leksikograf, političar i publicist hrabro zaronio u književne vode i objavio djelo Dostava rasutog tereta – Deklasificirane priče kod nakladnika MeandarMedia. Neki su dijelovi knjige izrazito autobiografski, iako autor u predgovoru napominje da su svi likovi proizvod fikcije. Drugo je pitanje, napominje u idućoj rečenici, što nema fikcije koja ne bi bila istina.
Ciničan i samoironičan, Vujić se u Deklasificiranim pričama bavi temama iz svijeta politike, povijesti, mitologije, filozofije, kao i epizodama iz vlastitoga života. Štivo je naizgled ležerno, ali zapravo ozbiljno i gorko; u njemu autor nastoji prodrijeti duboko ispod vlastite kože, u nesigurne predjele koje nije jednostavno podijeliti s drugima.
Prema ocjenama književnog kritičara Miroslava Mićanovića, nova Vujićeva knjiga ne mijenja svijet i možda ga ne čini boljim, ali u svojoj literarnosti i hrabrosti jest dio onih napora da se piše o neizvjesnosti, izgubljenosti i radosti vlastitog života, o ljudima i običajima, njihovim stradanjima i sudbini.
SR Već i sam naslov Dostava rasutog tereta – Deklasificirane priče sugerira da je riječ o tjeskobnom i nostalgičnom štivu. Možete li rastumačiti taj naslov koji asocira na zbirku Rasuti teret Danijela Dragojevića i objasniti zašto ste se u sedmom desetljeću odlučili okušati u fikciji?
AV To jest tjeskobno i nostalgično štivo koje, međutim, neki moji čitatelji, kako mi kažu, primaju s vesele strane. Naime, kad se dođe do neke točke u životu, recimo u sedamdesete godine, poletno i tragično, autoironično i humoristično, počinju se ispreplitati. U boljoj literaturi farse postaju drame, u lošijoj i drame ostaju farse, a u nekoj metaliteraturi, ako toga ima, sve je i jedno i drugo, možda i treće – od pokorne ispovijedi, preko samohvalnoga javnog angažmana, do gorke samospoznaje, dakle i persiflaže, satire, travestije... Književni postupak morao bi poći od iskrenosti, ali do tih nevinih dubina najteže je doći. Treba puno hrabrosti da bi se sagledale životne istine. Snove uglavnom nismo ostvarili, čak i naša eventualno hvaljena djela imaju toliko rupa, za koje samo mi znamo, da se nemamo čime hvaliti. Na kraju, svima ostaje samo rasuti teret. Ja sam samo želio naglasiti da ga dostavljam, čime ga zapravo nastojim i podijeliti s drugima. Možda je i to neki oblik lukavstva taštine, ili ispraznosti. Možda bi najpoštenije bilo šutjeti. Ali, život se migolji. Hoće izaći van, praviti se važan, deklasificirati se. Moramo ga pretvoriti u fikciju da bismo sačuvali malo dostojanstva, vlastitog i tuđeg. Takva je fikcija, zapravo, gorka, ali neka lakša spoznaja jer se ne odnosi ni na koga osobno, nego na sve nas univerzalno. Eto, tako sam se okušao u fikciji. Nastavak ranijih pokušaja, filozofskih, znanstvenih, političkih, samo na drugi način.
SR U trendu je ispovjedna i autobiografska literatura. Hoće li čitatelji i u vašem djelu naići na brutalna razotkrivanja privatnog života, u maniri nekih današnjih književnih zvijezda? Što je najgore što otkrivate o sebi ili o drugima?
AV Ne, ne. Nisam to tamo baš ja, kao ni oni drugi, premda ponekad podsjećemo jedni na druge. Najgori lik je neki drugi ja. Dramski likovi su po meni antitetični, pa se ponekad i prikazuju kao različiti, dapače suprotstavljeni likovi. Razotkrivaju se njihove privatne, egzistencijalne dvojbe, ali ne i sam privatni život. To bi bilo, po meni, neka vulgarna monomanija.
SR Jako ste kritični prema autorima memoara. Što zamjerate tom žanru koji „svi pišu, a nitko ne čita”? Smatrate li da postoje i kvalitetni memoari?
...