UDESNI DANI, dnevnik
U AGONIJI FAŠIZMA
1. srpnja 1943.
...ima trenutaka, kad osjećam – snažno, duboko – da ne ću imati nikada mira i da će u mom životu zjati i ostati jedna tamna, neobjašnjiva praznina, ne iznesem li – dok je još na vrijeme – barem nešto od onoga, što sam u ovim apokaliptičkim danima vidio i doživio, pa ma to bilo isprepleteno s onim što gledam i doživljujem i sada i što ću još vidjeti i proći. I tako sam ...odlučio, da tu prazninu ispunjam – dan po dan – sve dok bude išlo...
Ovo su prve stranice ratnog dnevnika/ kronike Udesni dani Viktora Cara Emina, književnika, novinara i publicista te uglednog javnog i kulturnog djelatnika, koji se izbjegavajući fašistički progon iz svoga doma u Opatiji, iz vile Dalibor, u Kraljevini Italiji, morao preseliti na Sušak, najbliže mjesto u Kraljevini Jugoslaviji. U ovome radu dat će se kratak pregled šesnaest turbulentnih godina 20. stoljeća u vrijeme boravka književnika i publicista Viktora Cara Emina na Sušaku, u kontekstu njegovog cjelokupnog života i djela prateći pritom i neke njegove manje poznate literarne priloge u knjigama i periodici. Povod ovome prilogu je 150. godišnjica književnikova rođenja (1. studeni 1870.).
Viktor Car Emin na Sušak je doselio 1929. u jeku intenzivnog progona koji su provodili predstavnici Kraljevine Italije, kad su sva dotad garantirana prava potlačenim istarskim Hrvatima i Slovencima otišla u dim i kad je postalo bjelodano da međunarodna zajednica osim u formalnim praznim obećanjima neće poduzeti ništa kako bi ih zaštitila. U tom periodu već umirovljen, Viktor Car Emin i dalje radi ono što najbolje zna - intenzivno piše i objavljuje. Smješten sa suprugom Emom u vili na Prijestolonasljednikovom šetalištu na broju 13, (danas na adresi Šetalište XIII. divizije 29 i 31) toliko je čeznuo za svojim opatijskim domom u Vili Dalibor da je, (vrlo vjerovatno upravo on), i na ovoj sušačkoj vili postavio isto ime - DALIBOR.
| 
Pogled na Vilu Dalibor na Sušaku, 2020. (snimila V. Višnjić Karković)
|
2. srpnja 1943.
Bombardiranja talijanskih gradova nastavljaju se strahovitom žestinom.
Na Rijeci i na Sušaku već se uvriježilo uvjerenje da će se 'blagoslov nebeske vatre' jednog dana sasuti i na nas, zato i svaki signal na uzbunu – a tih ima sve više – tjera u kosti osjećaje teško savladive strave.
Tuli riječka sirena i u ovaj mah. Njeno se zavijanje puno prijetnje sumorno razliježe lijepim ljetnim jutrom, ali još se ne vidi ništa, tek u uhu zvrči nešto muklo.
A uho ne vara: to su avioni. Eno ih već nad Cresom, čitava formacija. Pa druga, treća. Tutnjava sve jača, treska sve pomamnija. Nema sumnje: bombarderi su, nosioci smrtne grožnje. Trenuci se otežu kao vjekovi: hoće li nas zasuti? Ovaj put još ne: eno ih, gdje grabe put sjevera...
Ima trenutaka, osobito kad živci popuste, da se i meni samom čini, kao da već zaista nisam od ovoga svijeta...čak me bocnula misao: nisu li i ove moje bilješke neke moje ...uspomene s one strane groba?
Moje uspomene! Koje? Kakve? Sjedim perom uperenim uvis, a mišlju, što silazi sve dublje u moj prošli život, sve do djetinjstva; jedine vedre i svijetle točke. Drugo se sve istrošilo u malom, sitnom radu, za ono vrijeme korisnom,a možda ni za mene sasvim nejalovom.