Za arhitekta Vladimira Grubešića prvi sam put čula kad mi je urednik naručio tekst nakon njegove smrti, u siječnju ove godine. Prihvatila sam svejedno, s iskrenom znatiželjom, uzevši to kao izazov. Je li sramota reći da nisam znala ime i prezime osobe pored čijih zgrada često prolazim kad hodam Rivom ili Starim gradom? Ustanovilo se da ni nekolicini njih s kojima sam razgovarala Grubešićevo ime nije poznato. Imena arhitekata u današnjoj općoj populaciji očito ne govore mnogo, i moguće da je to odraz duha vremena u kojem gradnju koja nastaje, mijenja se i nestaje najčešće gledamo u relacijama ili javnog (odnosno privatnog) interesa ili osobnog gubitka. Vremena u kojima je stasao i svoja najprepoznatljivija djela projektirao Vladimir Grubešić bila su drugačija. Doba socijalizama i Jugoslavije.
Volim i cijenim seriju „Betonski spavači“ Saše Bana koja je lani doživjela treću sezonu, a prikazuje se na HRT-u u čijoj je arhivi, nota bene, moguće pogledati sve dosadašnje epizode. Dijelom ju vjerojatno volim i zbog nostalgije, jer opisuje arhitekturu iz vremena koje povezujem s djetinjstvom. Iz serije mi postaje jasno koliko je moćna bila jugoslavenska arhitektura i koliko se – kroz arhitekturu – Jugoslavija očitovala moćnom. Čini mi se, čak, da je bila jugoslavenski izvozni proizvod, u rangu pokreta Nesvrstanih. Ima to objašnjenje – razrušenu (siromašnu) zemlju trebalo je izgraditi. A kad se već gradi, zašto to ne činiti u velikom stilu.
Kroz seriju, koliko već čovjek može, učim o arhitekturi. Nikako ne vladam jezikom, moje se znanje svodi tek na elemente za konstrukciju vlastitog imaginarija, širenog u danima kad gradovima lutam s pogledom prema gore, uz fasade do krovova, izvodeći neka svoja pojašnjenja za arhitektonska rješenja i izmještajući se u druga vremena.
Nostalgiju mi pobuđuju i fotografije iz 70-ih i 80-ih, pogotovo onih gradova koje bolje poznajem. Možda je bit u koloritu analogne fotografije, sve je na njoj toplije i mekše, pa tako i prostori, i zgrade. Korzo u suncu, s ujednačenim terasama i mnoštvom prolaznika. Uređeni prolazi i ulice, bez gomile automobila, nedevastirani banerima za kladionice, fasadama u pet boja, čičkavim kafićima s ostakljenim terasama ili, još gore, terasama ispod plastičnih tendi. U te me analogne kolorite i (čišće?) gradske teksture kraja sedamdesetih i početka osamdesetih uronila potraga za Vladimirom Grubešićem.
...