Pred nekih 5-6 godina, glavni je urednik Sušačke revije na promociju Revije pozvao Roberta Funčića, te ga zamolio da odsvira nekoliko pjesama s njegovog upravo izdanog albuma „Dječak, brod, čempres“ (po meni, jedan od najboljih albuma o Rijeci uopće). Veliki riječki glazbenik, dijete Belvedera, pitao je, smijući se, hoće li biti i „militantnih Sušačana“.
Funčićevom specifičnom humoru unatoč, meni su se te riječi zauvijek urezale u pamćenje jer su me odmah asocirale na prvu skupinu Sušačana koje sam upoznao vrlo brzo nakon mog dolaska na studij u Rijeku, polovinom osamdesetih, sad već odavno prošlog stoljeća.
Subotom ili nedjeljom pridružio bih se ekipici koja bi „na žici“ na Vojaku zaigrala „na male golove“, a većinu te ekipe činili su upravo Sušačani, valjda najmiroljubljivi ljudi koje sam u životu upoznao. Šegi, Miki, Igor, Saša i... Dorian Hatta.
Mogu se pohvaliti da sam Doriana poznavao skoro 40 godina, družeći se s njime rjeđe ili češće, intenzivnije ili manje intenzivno, na Rijeci ili na Sušaku... koje je, praktički svakodnevno, spajao svojim šetnjama od kuće do posla i natrag. Od vrha Šetališta Joakima Rakovca, tik do Trsatskih stuba, do Glazbene škole I.M. Ronjgova, na početku Laginjine ulice. Rekao bih da se u tih 40 godina na njemu promijenila samo boja kose, koja je iz tamne dostojanstveno prelazila u sijedu, a sve ostalo je ostalo isto. Kilaža, frizura, lakoća koraka, osmijeh na licu.... to se nije mijenjalo.
Već sa 16 godina prepoznat je kao izvaredan talent, te nakon drugog razreda gimnazije na Sušaku, odlazi u Zagreb na Muzičku Akademiju. Prvo pod paskom prof. Ladislava Šabana, a potom prof. Pavice Gvozdić, vjerojatno najvećih pedagoških autoriteta u području klavira tog doba, a možda i uopće u Hrvatskoj. (Kao i svaki pravi talent, nije bio baš oduševljen vježbanjem, na što mu je prof. Gvozdić znala reći: „Vidi, kad jedan dan ne vježbaš, to ćeš znati samo ti. Kad dva dana ne vježbaš, to ću znati i ja. A kad ne vježbaš cijeli tjedan, to će znati svi.“)
...