SUŠAČKA REVIJA broj 37 likovna umjetnost LIKOVNA RIJEKA IZMEĐU KRAJNOSTI Nataša Šegota Lah Suvremena likovna scena u Rijeci od 1950. do 2000. godine Druga polovica XX. stoljeća u Rijeci, ujedno i posljednji polustoljetni dio milenija, bilježi u popisu svoje življene stvarnosti i ono nešto estetsko, profinjeno, elitno, skupo i razmaženo, poznato pod pojmom likovnosti, likovne umjetnosti ili suvremene likovne scene. Odvajkada je likovna umjetnost, barem ona što nastaje u okviru saveza sa svijetom, intuitivno kadrirala vrijeme. Pa ukoliko je na taj način bila suvremena, bila je ujedno i predvremena, a time, u najširem smislu riječi, neshvaćena. Nije lako u tom kontekstu postojati, nastajati i opstajati. Tim više što se radnja događa u društveno-političkom kontekstu ambivalentno ustrojene generacije koja, htjela to priznati ili ne, pedesetak godina cvili pod pritiskom nespojivih suprotnosti. Popis bi takvih suprotnosti bio poduži kada bismo slijedom događaja nabrajali, i taj se popis, naravno, ne bi ticao samo Rijeke. U tih nam se pedesetak godina, poštujmo tu činjenicu, dvaput dogodilo poratno vrijeme. Nije li to dovoljno za razumijevanje brutalnost i što se kao tinta razlila po mukotrpno ispisanom papiru tankoćutne strukture zvanom »kultura«? U međuvremenu, između dvije poratne situacije, razvijala se laž neprimjereno odjevena u vjerodostojnost. U takvom cirkusu generacijske podvale kultura je sricala svoju intuiciju, pa se danas i ovdje, u paketu na kojem piše »Umjetnost: 1950. – 2000.« pronalazi, među ostalim, ponajviše sumnje. Njezin karakter počiva na nedostatku motiva da se nastavi istim putem. Zbog toga jer puteva ima toliko mnogo da je govoriti o pedeset minulih godina likovne Rijeke više nego li težak zadatak, čije se okosnice samo naziru u konfuziji raspoloživih podataka. Mnogi se podaci međusobno pobijaju, neprecizno bilježe, politički ignoriraju, malograđanski kite, komformistički prešućuju, uvrijeđeno ističu... Vrijedi pokušati. Neka to bude prilog skici za budući portret. Jakov Smokvina, Glava djevojke, akvarel, 1962 USPON PORATNOG VREMENA U Rijeci je, po završetku Drugoga svjetskog rata, barem što se likovne scene tiče, počelo dobro. Izgleda da se, ondašnjemu poratnom vremenu usprkos, uspjela okupiti tvrdoglava (čitaj: uporna i nadobudna, op. a.) jezgra intelektualaca kojima nije bilo neugodno govoriti o nečemu što narod ne razumije. Tijekom druge polovice četrdesetih grad dobiva podružnicu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (1946.), a samo tri godine kasnije otvaraju se vrata Galerije likovnih umjetnosti, danas Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Pet godina nakon osnivanja u svojim prostorima Galerija postavlja Salon ’54, na kojem su po prvi puta u ondašnjoj Jugoslaviji izložena djela apstraktne umjetnosti. Generacija pedesetih još nije bila rođena, a nešto nalik avangardi predstavljeno je u kontekstu najjačih zamaha »crnog komunizma«. Ondašnji Salon iz pedesetih važan je i po tome što su po prvi puta izložbu priredili povjesničari umjetnosti, za razliku od dotadašnje prakse po kojoj su to činili sami likovni umjetnici. Teorijski se predtekst time promijenio, čemu će smisao, nažalost, do dana današnjeg tražiti priučeni ljubitelji lijepe umjetnosti i nekvalificirani rukovoditelji njezina oživotvorenja. Zanimljivo bi bilo prodrijeti i u sistem financijske potpore novoosnovanim institucijama na pragu pedesetih, to jest u ranom razdoblju »minuloga mraka«. Valjda je novac za tu teško razumljivu i nepragmatičnu suvremenu umjetnost pristizao s Trumanovim jajima, jer danas ga u proračunskim sredstvima, koja su pod nadzorom modernih arbitara zbilje, ima taman toliko malo koliko je povjerenja u struku. Ivo Kalina, Akt,ulje/platno, 1953. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
LIKOVNA RIJEKA IZMEĐU KRAJNOSTI
Nataša Šegota Lah
Suvremena likovna scena u Rijeci od 1950. do 2000. godine
Druga polovica XX. stoljeća u Rijeci, ujedno i posljednji polustoljetni dio milenija, bilježi u popisu svoje življene stvarnosti i ono nešto estetsko, profinjeno, elitno, skupo i razmaženo, poznato pod pojmom likovnosti, likovne umjetnosti ili suvremene likovne scene. Odvajkada je likovna umjetnost, barem ona što nastaje u okviru saveza sa svijetom, intuitivno kadrirala vrijeme. Pa ukoliko je na taj način bila suvremena, bila je ujedno i predvremena, a time, u najširem smislu riječi, neshvaćena. Nije lako u tom kontekstu postojati, nastajati i opstajati. Tim više što se radnja događa u društveno-političkom kontekstu ambivalentno ustrojene generacije koja, htjela to priznati ili ne, pedesetak godina cvili pod pritiskom nespojivih suprotnosti. Popis bi takvih suprotnosti bio poduži kada bismo slijedom događaja nabrajali, i taj se popis, naravno, ne bi ticao samo Rijeke. U tih nam se pedesetak godina, poštujmo tu činjenicu, dvaput dogodilo poratno vrijeme. Nije li to dovoljno za razumijevanje brutalnost i što se kao tinta razlila po mukotrpno ispisanom papiru tankoćutne strukture zvanom »kultura«? U međuvremenu, između dvije poratne situacije, razvijala se laž neprimjereno odjevena u vjerodostojnost. U takvom cirkusu generacijske podvale kultura je sricala svoju intuiciju, pa se danas i ovdje, u paketu na kojem piše »Umjetnost: 1950. – 2000.« pronalazi, među ostalim, ponajviše sumnje. Njezin karakter počiva na nedostatku motiva da se nastavi istim putem. Zbog toga jer puteva ima toliko mnogo da je govoriti o pedeset minulih godina likovne Rijeke više nego li težak zadatak, čije se okosnice samo naziru u konfuziji raspoloživih podataka. Mnogi se podaci međusobno pobijaju, neprecizno bilježe, politički ignoriraju, malograđanski kite, komformistički prešućuju, uvrijeđeno ističu... Vrijedi pokušati. Neka to bude prilog skici za budući portret. Jakov Smokvina, Glava djevojke, akvarel, 1962 USPON PORATNOG VREMENA U Rijeci je, po završetku Drugoga svjetskog rata, barem što se likovne scene tiče, počelo dobro. Izgleda da se, ondašnjemu poratnom vremenu usprkos, uspjela okupiti tvrdoglava (čitaj: uporna i nadobudna, op. a.) jezgra intelektualaca kojima nije bilo neugodno govoriti o nečemu što narod ne razumije. Tijekom druge polovice četrdesetih grad dobiva podružnicu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (1946.), a samo tri godine kasnije otvaraju se vrata Galerije likovnih umjetnosti, danas Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Pet godina nakon osnivanja u svojim prostorima Galerija postavlja Salon ’54, na kojem su po prvi puta u ondašnjoj Jugoslaviji izložena djela apstraktne umjetnosti. Generacija pedesetih još nije bila rođena, a nešto nalik avangardi predstavljeno je u kontekstu najjačih zamaha »crnog komunizma«. Ondašnji Salon iz pedesetih važan je i po tome što su po prvi puta izložbu priredili povjesničari umjetnosti, za razliku od dotadašnje prakse po kojoj su to činili sami likovni umjetnici. Teorijski se predtekst time promijenio, čemu će smisao, nažalost, do dana današnjeg tražiti priučeni ljubitelji lijepe umjetnosti i nekvalificirani rukovoditelji njezina oživotvorenja. Zanimljivo bi bilo prodrijeti i u sistem financijske potpore novoosnovanim institucijama na pragu pedesetih, to jest u ranom razdoblju »minuloga mraka«. Valjda je novac za tu teško razumljivu i nepragmatičnu suvremenu umjetnost pristizao s Trumanovim jajima, jer danas ga u proračunskim sredstvima, koja su pod nadzorom modernih arbitara zbilje, ima taman toliko malo koliko je povjerenja u struku. Ivo Kalina, Akt,ulje/platno, 1953.
Druga polovica XX. stoljeća u Rijeci, ujedno i posljednji polustoljetni dio milenija, bilježi u popisu svoje življene stvarnosti i ono nešto estetsko, profinjeno, elitno, skupo i razmaženo, poznato pod pojmom likovnosti, likovne umjetnosti ili suvremene likovne scene. Odvajkada je likovna umjetnost, barem ona što nastaje u okviru saveza sa svijetom, intuitivno kadrirala vrijeme. Pa ukoliko je na taj način bila suvremena, bila je ujedno i predvremena, a time, u najširem smislu riječi, neshvaćena. Nije lako u tom kontekstu postojati, nastajati i opstajati. Tim više što se radnja događa u društveno-političkom kontekstu ambivalentno ustrojene generacije koja, htjela to priznati ili ne, pedesetak godina cvili pod pritiskom nespojivih suprotnosti. Popis bi takvih suprotnosti bio poduži kada bismo slijedom događaja nabrajali, i taj se popis, naravno, ne bi ticao samo Rijeke. U tih nam se pedesetak godina, poštujmo tu činjenicu, dvaput dogodilo poratno vrijeme. Nije li to dovoljno za razumijevanje brutalnost i što se kao tinta razlila po mukotrpno ispisanom papiru tankoćutne strukture zvanom »kultura«? U međuvremenu, između dvije poratne situacije, razvijala se laž neprimjereno odjevena u vjerodostojnost. U takvom cirkusu generacijske podvale kultura je sricala svoju intuiciju, pa se danas i ovdje, u paketu na kojem piše »Umjetnost: 1950. – 2000.« pronalazi, među ostalim, ponajviše sumnje. Njezin karakter počiva na nedostatku motiva da se nastavi istim putem. Zbog toga jer puteva ima toliko mnogo da je govoriti o pedeset minulih godina likovne Rijeke više nego li težak zadatak, čije se okosnice samo naziru u konfuziji raspoloživih podataka. Mnogi se podaci međusobno pobijaju, neprecizno bilježe, politički ignoriraju, malograđanski kite, komformistički prešućuju, uvrijeđeno ističu... Vrijedi pokušati. Neka to bude prilog skici za budući portret.
USPON PORATNOG VREMENA U Rijeci je, po završetku Drugoga svjetskog rata, barem što se likovne scene tiče, počelo dobro. Izgleda da se, ondašnjemu poratnom vremenu usprkos, uspjela okupiti tvrdoglava (čitaj: uporna i nadobudna, op. a.) jezgra intelektualaca kojima nije bilo neugodno govoriti o nečemu što narod ne razumije. Tijekom druge polovice četrdesetih grad dobiva podružnicu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (1946.), a samo tri godine kasnije otvaraju se vrata Galerije likovnih umjetnosti, danas Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Pet godina nakon osnivanja u svojim prostorima Galerija postavlja Salon ’54, na kojem su po prvi puta u ondašnjoj Jugoslaviji izložena djela apstraktne umjetnosti. Generacija pedesetih još nije bila rođena, a nešto nalik avangardi predstavljeno je u kontekstu najjačih zamaha »crnog komunizma«. Ondašnji Salon iz pedesetih važan je i po tome što su po prvi puta izložbu priredili povjesničari umjetnosti, za razliku od dotadašnje prakse po kojoj su to činili sami likovni umjetnici. Teorijski se predtekst time promijenio, čemu će smisao, nažalost, do dana današnjeg tražiti priučeni ljubitelji lijepe umjetnosti i nekvalificirani rukovoditelji njezina oživotvorenja. Zanimljivo bi bilo prodrijeti i u sistem financijske potpore novoosnovanim institucijama na pragu pedesetih, to jest u ranom razdoblju »minuloga mraka«. Valjda je novac za tu teško razumljivu i nepragmatičnu suvremenu umjetnost pristizao s Trumanovim jajima, jer danas ga u proračunskim sredstvima, koja su pod nadzorom modernih arbitara zbilje, ima taman toliko malo koliko je povjerenja u struku.
Ivo Kalina, Akt,ulje/platno, 1953.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.