SUŠAČKA REVIJA broj 44 podmorje DOK RIBE SPAVAJU Danijel Frka Deset je sati uvečer. Sjedim na gumenjaku u uvalici na zapadnoj strani otočića Sveti Marko i u mraku pipam po ronilačkoj opremi uzaludno tražeći regulator. Pokraj mene dvojica ronilaca također muku muče tražeći u tmini dijelove svoje opreme kako bi se spremili za ronjenje. Večer je topla, a prava ranojesenska bonaca pretvorila je Kvarner u ulje u kojem plamti odraz baklje urinjske rafinerije. Nešto dalje žmirkaju svjetla Rijeke, Opatije, Lovrana, kao raznobojna ogrlica oko mirnog morskog ogledala. Veselim se noćnom ronjenju, jer na njemu uvijek doživim nešto novo, čak i kada ronim na terenu koji je danju nezanimljiv. Prekrasno vrijeme protekle sezone omogućilo nam je da često ronimo noću, a otok Sveti Marko idealno je mjesto za to. Napokon sam se nekako opremio. Uzimam u ruke aparat i izvrćem se na leđa u more. Između mjehura što jure prema površini plešu tisuće malih svijetlećih iskrica ostavljajući za mojim perajama zvjezdani trag. Dobrim dijelom moje karijere podvodnog fotografa mislio sam da snimanje noću nije posebno zanimljivo te da na njega ne vrijedi trošiti vrijeme. Ribe se ionako negdje zavuku, a rakovi i sva druga plivajuća i gmižuća bića bježe čim vide svjetlo kojega ronilac nosi sa sobom. Imao sam malo pravih noćnih zarona, pa mi je i iskustvo bilo mršavo. Moja mala podvodna svjetiljka od 20 vata imala je uzak snop koji nije baš daleko prodirao u tamu. Osim toga, za fotografiranje sam upotrebljavao Nikonos, koji nije refleksni aparat (ne može se ciljati kroz objektiv), pa je svako »hvatanje« ribe u kadar bilo pravi pothvat i danju, a kamoli noću. Moje mišljenje o noćnom snimanju počelo se mijenjati kada sam u časopisima počeo susretati fotografije riba snimljene za noćnih ronjenja. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
DOK RIBE SPAVAJU
Danijel Frka
Deset je sati uvečer. Sjedim na gumenjaku u uvalici na zapadnoj strani otočića Sveti Marko i u mraku pipam po ronilačkoj opremi uzaludno tražeći regulator. Pokraj mene dvojica ronilaca također muku muče tražeći u tmini dijelove svoje opreme kako bi se spremili za ronjenje. Večer je topla, a prava ranojesenska bonaca pretvorila je Kvarner u ulje u kojem plamti odraz baklje urinjske rafinerije. Nešto dalje žmirkaju svjetla Rijeke, Opatije, Lovrana, kao raznobojna ogrlica oko mirnog morskog ogledala. Veselim se noćnom ronjenju, jer na njemu uvijek doživim nešto novo, čak i kada ronim na terenu koji je danju nezanimljiv. Prekrasno vrijeme protekle sezone omogućilo nam je da često ronimo noću, a otok Sveti Marko idealno je mjesto za to. Napokon sam se nekako opremio. Uzimam u ruke aparat i izvrćem se na leđa u more. Između mjehura što jure prema površini plešu tisuće malih svijetlećih iskrica ostavljajući za mojim perajama zvjezdani trag. Dobrim dijelom moje karijere podvodnog fotografa mislio sam da snimanje noću nije posebno zanimljivo te da na njega ne vrijedi trošiti vrijeme. Ribe se ionako negdje zavuku, a rakovi i sva druga plivajuća i gmižuća bića bježe čim vide svjetlo kojega ronilac nosi sa sobom. Imao sam malo pravih noćnih zarona, pa mi je i iskustvo bilo mršavo. Moja mala podvodna svjetiljka od 20 vata imala je uzak snop koji nije baš daleko prodirao u tamu. Osim toga, za fotografiranje sam upotrebljavao Nikonos, koji nije refleksni aparat (ne može se ciljati kroz objektiv), pa je svako »hvatanje« ribe u kadar bilo pravi pothvat i danju, a kamoli noću. Moje mišljenje o noćnom snimanju počelo se mijenjati kada sam u časopisima počeo susretati fotografije riba snimljene za noćnih ronjenja.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.