SUŠAČKA REVIJA broj 45 legende PRIMORSKE LEGENDE Romina Knežić Je li u ove naše krajeve ikada zalutalo kakvo neobično biće što bi uzburkalo praznovjerna srca slučajnih putnika i ovdašnjih stanovnika? Legende pričaju da jest. One, poput tople čokolade, griju dušu i otvaraju srca. Bude zaboravljene svjetove ljudi koji su živeći u neimaštini svakako više maštali i sanjali. Mnogi tvrde da to nije bio samo san već stvarni događaj. Služeći se internetom i literaturom mnogih vrijednih pisaca koji su sačuvali sjećanja na prošlo vrijeme, skidam veo sa zaboravljenih priča te se kao gost najavljujem carstvu mašte i čarolije. Nije to lak posao, zahtijeva koncentraciju. Treba, naime, znati slušati tišinu toliko dugo dok ne osjetimo zvukove starine, u kišovitome danu pronaći zraku svjetlosti te naposljetku nikada ne zaboraviti na dijete što u svakome od nas postoji. I evo nas! Evo nas u svijetu PRIMORSKIH LEGENDI. Nekoć je od Jadranskog mora do Gorskoga kotara sve vrvjelo vilama, bogovima, alraunama te vješticama, vragovima i vražićima... Riječ je o svjedocima i sudionicima stvaranja svijeta. Spomenuti su likovi plesali našim starim gradom, strašili, zadirkivali žene podižući im haljine u crkvama, donosili sreću ili nesreću. Ljudi su o njima pričali, u pričama dodavali i oduzimali, te budućim naraštajima ostavili stare običaje i vjerovanja na doba kada je praznovjerje vladalo ovim prostorima. Za početak Rijeka kakvu ne poznajemo. VRAGOVI Nekoć su se naši stari Riječani opasno borili s vragovima i vražićima. Ovih prvih strašno su se bojali i da se zaštite, razvili su niz mjera opreznosti. Na vratima kuća visjele bi obješene grančice suhih paprati, morski su se ježinci bacali u vatru...a sve to da bi se otjerali vragovi i druge njima slične spodobe. Jeste li se ikad upitali zašto rukom pokrivamo usta kada zijevamo? Jednostavno. Da nam vrag ne uđe u utrobu! Priča se da je jednoga dana vrag odlučio maltretirati Grobničane. Legao je na mjestu gdje je najviše ljudi prolazilo i svojom pojavom terorizirao mještane. Mještani su ga tada sa svećenikom pokušavali otjerati antivražjim metodama i ritualima, što se pokazalo uzaludnim sve dok se nije iz gomile ljudi iskoprcala jedna stara žena. Starica je samouvjereno krenula prema vragu, izvodeći STRIPTEASE. Vidjevši je, »golu ko od majke rođenu«, vrag je pobjegao glavom bez obzira. Tako je odlučna starica spasila Grobnik od vraga. Šuška se nadalje, da su i svatovi imali muke s vragom. I to s Azmodejom. On bi na sve načine pokušavao dovesti u neprilike mladence. No, što se više pjevalo i udaralo u škrebetaljke i instrumente, ovaj se vrag u društvu zlih duhova sve više udaljavao od svatova. Čak je i kranjski plemić i pisac Valvasor u jednom svojem djelu iz 1688. godine zabilježio kako je prilikom posjeta Rijeci doživio suprotno od onoga što je u Serenissimi bilo dekretom zabranjeno. Remećenje javnog reda i mira trubama, bubnjevima i sličnim instrumentima. Na Pećinama je nekoć živio vražji dužnik. Čovjek je obećao prodati svoju dušu nakon što mu je vrag pomagao u poslu. Kada je ugovor istekao, eto vraga po svoju plaću. Nesretnik s Pećina se, međutim, predomislio te odlučio prijevarom spasiti svoju dušu. Jednoga je dana iz Istre naručio veliku količinu crne ovčje vune te vragu rekao kako će dobiti dušu tek kada vunu bude isprao u bijelo. Tako se vrag žurno uhvatio pranja vune, a tadašnji stanovnici Pećina pričali su kako bi u mirnim noćima dok su slušali udaranje mora o šljunak, čuli vraga da neumorno pere vunu nadajući se u konačnici njenoj bijeloj boji. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
PRIMORSKE LEGENDE
Romina Knežić
Je li u ove naše krajeve ikada zalutalo kakvo neobično biće što bi uzburkalo praznovjerna srca slučajnih putnika i ovdašnjih stanovnika? Legende pričaju da jest. One, poput tople čokolade, griju dušu i otvaraju srca. Bude zaboravljene svjetove ljudi koji su živeći u neimaštini svakako više maštali i sanjali. Mnogi tvrde da to nije bio samo san već stvarni događaj. Služeći se internetom i literaturom mnogih vrijednih pisaca koji su sačuvali sjećanja na prošlo vrijeme, skidam veo sa zaboravljenih priča te se kao gost najavljujem carstvu mašte i čarolije. Nije to lak posao, zahtijeva koncentraciju. Treba, naime, znati slušati tišinu toliko dugo dok ne osjetimo zvukove starine, u kišovitome danu pronaći zraku svjetlosti te naposljetku nikada ne zaboraviti na dijete što u svakome od nas postoji. I evo nas! Evo nas u svijetu PRIMORSKIH LEGENDI. Nekoć je od Jadranskog mora do Gorskoga kotara sve vrvjelo vilama, bogovima, alraunama te vješticama, vragovima i vražićima... Riječ je o svjedocima i sudionicima stvaranja svijeta. Spomenuti su likovi plesali našim starim gradom, strašili, zadirkivali žene podižući im haljine u crkvama, donosili sreću ili nesreću. Ljudi su o njima pričali, u pričama dodavali i oduzimali, te budućim naraštajima ostavili stare običaje i vjerovanja na doba kada je praznovjerje vladalo ovim prostorima. Za početak Rijeka kakvu ne poznajemo. VRAGOVI Nekoć su se naši stari Riječani opasno borili s vragovima i vražićima. Ovih prvih strašno su se bojali i da se zaštite, razvili su niz mjera opreznosti. Na vratima kuća visjele bi obješene grančice suhih paprati, morski su se ježinci bacali u vatru...a sve to da bi se otjerali vragovi i druge njima slične spodobe. Jeste li se ikad upitali zašto rukom pokrivamo usta kada zijevamo? Jednostavno. Da nam vrag ne uđe u utrobu! Priča se da je jednoga dana vrag odlučio maltretirati Grobničane. Legao je na mjestu gdje je najviše ljudi prolazilo i svojom pojavom terorizirao mještane. Mještani su ga tada sa svećenikom pokušavali otjerati antivražjim metodama i ritualima, što se pokazalo uzaludnim sve dok se nije iz gomile ljudi iskoprcala jedna stara žena. Starica je samouvjereno krenula prema vragu, izvodeći STRIPTEASE. Vidjevši je, »golu ko od majke rođenu«, vrag je pobjegao glavom bez obzira. Tako je odlučna starica spasila Grobnik od vraga. Šuška se nadalje, da su i svatovi imali muke s vragom. I to s Azmodejom. On bi na sve načine pokušavao dovesti u neprilike mladence. No, što se više pjevalo i udaralo u škrebetaljke i instrumente, ovaj se vrag u društvu zlih duhova sve više udaljavao od svatova. Čak je i kranjski plemić i pisac Valvasor u jednom svojem djelu iz 1688. godine zabilježio kako je prilikom posjeta Rijeci doživio suprotno od onoga što je u Serenissimi bilo dekretom zabranjeno. Remećenje javnog reda i mira trubama, bubnjevima i sličnim instrumentima. Na Pećinama je nekoć živio vražji dužnik. Čovjek je obećao prodati svoju dušu nakon što mu je vrag pomagao u poslu. Kada je ugovor istekao, eto vraga po svoju plaću. Nesretnik s Pećina se, međutim, predomislio te odlučio prijevarom spasiti svoju dušu. Jednoga je dana iz Istre naručio veliku količinu crne ovčje vune te vragu rekao kako će dobiti dušu tek kada vunu bude isprao u bijelo. Tako se vrag žurno uhvatio pranja vune, a tadašnji stanovnici Pećina pričali su kako bi u mirnim noćima dok su slušali udaranje mora o šljunak, čuli vraga da neumorno pere vunu nadajući se u konačnici njenoj bijeloj boji.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.