SUŠAČKA REVIJA broj 46/47 glazba IMAJU LI PARAFI I LETOVCI NASLJEDNIKE? Ivana Precetti Rock u Rijeci živi, ne da se. Rock scena još uvijek je jaka. Istina, ponešto izmijenjena, ali još izuzetno privlačna i originalna. Kao što to priliči gradu iz čijih su se garaža, kroz tridesetak godina, izrodile legende riječkoga rocka čijim stopama danas ide mnoštvo mladih, još neafirmiranih, ali vrlo interesantnih bendova. I uopće nije važno ako su se u onaj čisti, nadaleko prepoznatljivi riječki rock zvuk, kroz zadnju generaciju glazbenika, umiješale i primjese nekih drugih glazbenih pravaca poput rapa, hip-hopa, trip-hopa, elektronike i heavy metala. To je cjelokupni dojam o riječkoj sceni samo obogatilo i učinilo ju još zanimljivijom. Iako u Rijeci trenutačno nema adekvatnog prostora za svirku, važno je da duh tih bendova, duh riječke scene i dalje živi. A kako su mu korijeni čvrsti, moglo se vidjeti 13. prosinca prošle godine u Dvorani mladosti na nezaboravnom koncertu povodom 25. obljetnice Ri rocka na kojem se uz etablirane riječke nekadašnje i aktualne glazbenike okupilo i mnoštvo mladih, još uvijek neafirmiranih bendova. Imali smo se prilike tada uvjeriti kako Rijekom još uvijek teče ona ista rokerska rijeka. Očito je da, bez obzira na poneke rupe u nekim generacijama u kojima je riječka scena doživjela svojevrsno zatišje, u gradu na Rječini još uvijek postoji i živi onaj isti snažni duh koji će kroz mlade generacije željne svirke pružiti publici nešto svoje, nešto originalno, nešto što će se pamtiti i biti prihvaćeno kao riječko. Evo što o svemu tome misle neka afirmirana riječka glazbena imena: *Koraljko Pasarić, rock kritičar i glazbeni producent: Po meni, što se tiče riječke rock scene, nema mjesta nikakvim katastrofičnim ocjenama i vizijama. Mislim da je ona, i dan-danas, i te kako snažna. Rijeka ima brdo mladih bendova i moraju se izgraditi kao autori i kao izvođači. S druge strane, postoji desetak riječkih grupa koje se nalaze na nekakvom vrhu hrvatske scene. To je vrlo zdrava baza za riječku rock scenu. Osim što Rijeka ima puno bendova, jedno od osnovnih obilježja je i njihova raznovrsnost. To mi se oduvijek činilo izuzetno bitnim. Posebno zato jer je riječku scenu jedan dio medija, 'zahvaljujući' površnim novinarima, okarakterizirao kao alter pankoidnu scenu, što je samo dio istine. Rijeka je naime uvijek imala veliku raznovrsnost stilova samo što je medijima uvijek bilo puno lakše s onim najekstremnijim i najeksponiranijim, tako da tu često nije bilo prave ocjene. Mislim da je upravo ta raznovrsnost kvaliteta više. Sve se to vidjelo i na zadnjem Ri rocku. Rijeka ima svih mogućih varijanti i metala, i elektronike, i popa, i nekakvog starinskog rocka i rapa. Tu su, naravno, i nekakve varijante sa “ska” primjesama, ili raeggeom. Mislim da treba biti mjesta za sve. Bitno je da se ti mladi ljudi trude da budu što više svoji, prepoznatljivi po nekakvom svom osobnom stilu, da budu autori tog svog stila, a u isto vrijeme pokušati da to sve što bolje zvuči. Eto, to su nekakvi, ajmo ih nazvati, osnovni elementi koji čine jednu zdravu scenu što se tiče bendova, autora i izvođača. Sandro Bastijančić, frontman grupe “En face”: Rock scena je, kratko i jasno, narodno blago. Rock scena nisu samo Parafi i Termiti, Let 3 ili Urban. Rock scena su onih 6.000 ljudi koji su 13. prosinca prošle godine prisustvovali 25. obljetnici Ri rocka u Dvorani mladosti. Rock scena su i generacije prije nas i poslije nas. Nepravedno je po meni govoriti o 25 godina Ri rocka, kao da je prije postojala samo crna rupa, a onda je 1978. godine zasjalo svjetlo. Ri rock su i Uragani, Ri rock je i ”Kont“ i svi plesnjaci na riječkim terasama prije 35-40 godina, svi oni koji su nas kulturno i glazbeno odgajali. Danas je riječka rock scena velika borba za opstanak, velika borba za mlade bendove koji djeluju od svirke do svirke, dvaput godišnje. Danas je riječka rock scena i borba protiv piratskih CD-a, produkcija se preselila u sobe, komprimirala se u jedan kompjuter, a CD-i se 'prže'. Danas je podvig održati bend. Ri rock scena danas svedena je na nekoliko mlađih talenata (fanatika) koji prkose nedostatku prostora za svirke i nedostatku novca, a stariji se ne daju. Rijeka je takve uvijek imala, ima ih, imat će ih, i s te strane nema straha. To je narodno blago koje se prenosi s koljena na koljeno. Jedini problem, ako dotaknemo temu nekada i sad, u tome je što je sve na strani nekada Zašto? Nekad su demo bendovi bili zvijezde, danas ni etablirani bendovi ne samo što nisu zvijezde, nego su anonimci i njihov rad se na mnogim mjestima ne cijeni. Nekad se s gitarom osvajalo cure, danas se ljudi i vjenčaju preko interneta. Sjećam se jako dobro Ri rocka '81, '82, '83; tih godina sam se kao posjetitelj danima 'brusio' za Ri rock i jedva sam čekao nastupe svojih favorita. Maštao sam o svome bendu, ali ne o televiziji, nagradama ili top listama… maštao sam o svom nastupu na Ri rocku. Sjajna atmosfera sa jednog od koncerata u Lovorki početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografija Damira Krizmanića Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
IMAJU LI PARAFI I LETOVCI NASLJEDNIKE?
Ivana Precetti
Rock u Rijeci živi, ne da se. Rock scena još uvijek je jaka. Istina, ponešto izmijenjena, ali još izuzetno privlačna i originalna. Kao što to priliči gradu iz čijih su se garaža, kroz tridesetak godina, izrodile legende riječkoga rocka čijim stopama danas ide mnoštvo mladih, još neafirmiranih, ali vrlo interesantnih bendova. I uopće nije važno ako su se u onaj čisti, nadaleko prepoznatljivi riječki rock zvuk, kroz zadnju generaciju glazbenika, umiješale i primjese nekih drugih glazbenih pravaca poput rapa, hip-hopa, trip-hopa, elektronike i heavy metala. To je cjelokupni dojam o riječkoj sceni samo obogatilo i učinilo ju još zanimljivijom. Iako u Rijeci trenutačno nema adekvatnog prostora za svirku, važno je da duh tih bendova, duh riječke scene i dalje živi. A kako su mu korijeni čvrsti, moglo se vidjeti 13. prosinca prošle godine u Dvorani mladosti na nezaboravnom koncertu povodom 25. obljetnice Ri rocka na kojem se uz etablirane riječke nekadašnje i aktualne glazbenike okupilo i mnoštvo mladih, još uvijek neafirmiranih bendova. Imali smo se prilike tada uvjeriti kako Rijekom još uvijek teče ona ista rokerska rijeka. Očito je da, bez obzira na poneke rupe u nekim generacijama u kojima je riječka scena doživjela svojevrsno zatišje, u gradu na Rječini još uvijek postoji i živi onaj isti snažni duh koji će kroz mlade generacije željne svirke pružiti publici nešto svoje, nešto originalno, nešto što će se pamtiti i biti prihvaćeno kao riječko. Evo što o svemu tome misle neka afirmirana riječka glazbena imena: *Koraljko Pasarić, rock kritičar i glazbeni producent: Po meni, što se tiče riječke rock scene, nema mjesta nikakvim katastrofičnim ocjenama i vizijama. Mislim da je ona, i dan-danas, i te kako snažna. Rijeka ima brdo mladih bendova i moraju se izgraditi kao autori i kao izvođači. S druge strane, postoji desetak riječkih grupa koje se nalaze na nekakvom vrhu hrvatske scene. To je vrlo zdrava baza za riječku rock scenu. Osim što Rijeka ima puno bendova, jedno od osnovnih obilježja je i njihova raznovrsnost. To mi se oduvijek činilo izuzetno bitnim. Posebno zato jer je riječku scenu jedan dio medija, 'zahvaljujući' površnim novinarima, okarakterizirao kao alter pankoidnu scenu, što je samo dio istine. Rijeka je naime uvijek imala veliku raznovrsnost stilova samo što je medijima uvijek bilo puno lakše s onim najekstremnijim i najeksponiranijim, tako da tu često nije bilo prave ocjene. Mislim da je upravo ta raznovrsnost kvaliteta više. Sve se to vidjelo i na zadnjem Ri rocku. Rijeka ima svih mogućih varijanti i metala, i elektronike, i popa, i nekakvog starinskog rocka i rapa. Tu su, naravno, i nekakve varijante sa “ska” primjesama, ili raeggeom. Mislim da treba biti mjesta za sve. Bitno je da se ti mladi ljudi trude da budu što više svoji, prepoznatljivi po nekakvom svom osobnom stilu, da budu autori tog svog stila, a u isto vrijeme pokušati da to sve što bolje zvuči. Eto, to su nekakvi, ajmo ih nazvati, osnovni elementi koji čine jednu zdravu scenu što se tiče bendova, autora i izvođača. Sandro Bastijančić, frontman grupe “En face”: Rock scena je, kratko i jasno, narodno blago. Rock scena nisu samo Parafi i Termiti, Let 3 ili Urban. Rock scena su onih 6.000 ljudi koji su 13. prosinca prošle godine prisustvovali 25. obljetnici Ri rocka u Dvorani mladosti. Rock scena su i generacije prije nas i poslije nas. Nepravedno je po meni govoriti o 25 godina Ri rocka, kao da je prije postojala samo crna rupa, a onda je 1978. godine zasjalo svjetlo. Ri rock su i Uragani, Ri rock je i ”Kont“ i svi plesnjaci na riječkim terasama prije 35-40 godina, svi oni koji su nas kulturno i glazbeno odgajali. Danas je riječka rock scena velika borba za opstanak, velika borba za mlade bendove koji djeluju od svirke do svirke, dvaput godišnje. Danas je riječka rock scena i borba protiv piratskih CD-a, produkcija se preselila u sobe, komprimirala se u jedan kompjuter, a CD-i se 'prže'. Danas je podvig održati bend. Ri rock scena danas svedena je na nekoliko mlađih talenata (fanatika) koji prkose nedostatku prostora za svirke i nedostatku novca, a stariji se ne daju. Rijeka je takve uvijek imala, ima ih, imat će ih, i s te strane nema straha. To je narodno blago koje se prenosi s koljena na koljeno. Jedini problem, ako dotaknemo temu nekada i sad, u tome je što je sve na strani nekada Zašto? Nekad su demo bendovi bili zvijezde, danas ni etablirani bendovi ne samo što nisu zvijezde, nego su anonimci i njihov rad se na mnogim mjestima ne cijeni. Nekad se s gitarom osvajalo cure, danas se ljudi i vjenčaju preko interneta. Sjećam se jako dobro Ri rocka '81, '82, '83; tih godina sam se kao posjetitelj danima 'brusio' za Ri rock i jedva sam čekao nastupe svojih favorita. Maštao sam o svome bendu, ali ne o televiziji, nagradama ili top listama… maštao sam o svom nastupu na Ri rocku. Sjajna atmosfera sa jednog od koncerata u Lovorki početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografija Damira Krizmanića
Rock u Rijeci živi, ne da se. Rock scena još uvijek je jaka. Istina, ponešto izmijenjena, ali još izuzetno privlačna i originalna. Kao što to priliči gradu iz čijih su se garaža, kroz tridesetak godina, izrodile legende riječkoga rocka čijim stopama danas ide mnoštvo mladih, još neafirmiranih, ali vrlo interesantnih bendova. I uopće nije važno ako su se u onaj čisti, nadaleko prepoznatljivi riječki rock zvuk, kroz zadnju generaciju glazbenika, umiješale i primjese nekih drugih glazbenih pravaca poput rapa, hip-hopa, trip-hopa, elektronike i heavy metala. To je cjelokupni dojam o riječkoj sceni samo obogatilo i učinilo ju još zanimljivijom. Iako u Rijeci trenutačno nema adekvatnog prostora za svirku, važno je da duh tih bendova, duh riječke scene i dalje živi. A kako su mu korijeni čvrsti, moglo se vidjeti 13. prosinca prošle godine u Dvorani mladosti na nezaboravnom koncertu povodom 25. obljetnice Ri rocka na kojem se uz etablirane riječke nekadašnje i aktualne glazbenike okupilo i mnoštvo mladih, još uvijek neafirmiranih bendova. Imali smo se prilike tada uvjeriti kako Rijekom još uvijek teče ona ista rokerska rijeka. Očito je da, bez obzira na poneke rupe u nekim generacijama u kojima je riječka scena doživjela svojevrsno zatišje, u gradu na Rječini još uvijek postoji i živi onaj isti snažni duh koji će kroz mlade generacije željne svirke pružiti publici nešto svoje, nešto originalno, nešto što će se pamtiti i biti prihvaćeno kao riječko. Evo što o svemu tome misle neka afirmirana riječka glazbena imena: *Koraljko Pasarić, rock kritičar i glazbeni producent: Po meni, što se tiče riječke rock scene, nema mjesta nikakvim katastrofičnim ocjenama i vizijama. Mislim da je ona, i dan-danas, i te kako snažna. Rijeka ima brdo mladih bendova i moraju se izgraditi kao autori i kao izvođači. S druge strane, postoji desetak riječkih grupa koje se nalaze na nekakvom vrhu hrvatske scene. To je vrlo zdrava baza za riječku rock scenu. Osim što Rijeka ima puno bendova, jedno od osnovnih obilježja je i njihova raznovrsnost. To mi se oduvijek činilo izuzetno bitnim. Posebno zato jer je riječku scenu jedan dio medija, 'zahvaljujući' površnim novinarima, okarakterizirao kao alter pankoidnu scenu, što je samo dio istine. Rijeka je naime uvijek imala veliku raznovrsnost stilova samo što je medijima uvijek bilo puno lakše s onim najekstremnijim i najeksponiranijim, tako da tu često nije bilo prave ocjene. Mislim da je upravo ta raznovrsnost kvaliteta više. Sve se to vidjelo i na zadnjem Ri rocku. Rijeka ima svih mogućih varijanti i metala, i elektronike, i popa, i nekakvog starinskog rocka i rapa. Tu su, naravno, i nekakve varijante sa “ska” primjesama, ili raeggeom. Mislim da treba biti mjesta za sve. Bitno je da se ti mladi ljudi trude da budu što više svoji, prepoznatljivi po nekakvom svom osobnom stilu, da budu autori tog svog stila, a u isto vrijeme pokušati da to sve što bolje zvuči. Eto, to su nekakvi, ajmo ih nazvati, osnovni elementi koji čine jednu zdravu scenu što se tiče bendova, autora i izvođača. Sandro Bastijančić, frontman grupe “En face”: Rock scena je, kratko i jasno, narodno blago. Rock scena nisu samo Parafi i Termiti, Let 3 ili Urban. Rock scena su onih 6.000 ljudi koji su 13. prosinca prošle godine prisustvovali 25. obljetnici Ri rocka u Dvorani mladosti. Rock scena su i generacije prije nas i poslije nas. Nepravedno je po meni govoriti o 25 godina Ri rocka, kao da je prije postojala samo crna rupa, a onda je 1978. godine zasjalo svjetlo. Ri rock su i Uragani, Ri rock je i ”Kont“ i svi plesnjaci na riječkim terasama prije 35-40 godina, svi oni koji su nas kulturno i glazbeno odgajali. Danas je riječka rock scena velika borba za opstanak, velika borba za mlade bendove koji djeluju od svirke do svirke, dvaput godišnje. Danas je riječka rock scena i borba protiv piratskih CD-a, produkcija se preselila u sobe, komprimirala se u jedan kompjuter, a CD-i se 'prže'. Danas je podvig održati bend. Ri rock scena danas svedena je na nekoliko mlađih talenata (fanatika) koji prkose nedostatku prostora za svirke i nedostatku novca, a stariji se ne daju. Rijeka je takve uvijek imala, ima ih, imat će ih, i s te strane nema straha. To je narodno blago koje se prenosi s koljena na koljeno. Jedini problem, ako dotaknemo temu nekada i sad, u tome je što je sve na strani nekada Zašto? Nekad su demo bendovi bili zvijezde, danas ni etablirani bendovi ne samo što nisu zvijezde, nego su anonimci i njihov rad se na mnogim mjestima ne cijeni. Nekad se s gitarom osvajalo cure, danas se ljudi i vjenčaju preko interneta. Sjećam se jako dobro Ri rocka '81, '82, '83; tih godina sam se kao posjetitelj danima 'brusio' za Ri rock i jedva sam čekao nastupe svojih favorita. Maštao sam o svome bendu, ali ne o televiziji, nagradama ili top listama… maštao sam o svom nastupu na Ri rocku.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.