SUŠAČKA REVIJA broj 49 izložbe ONE TIME KREACIJA Nataša Šegota LahUz Međunarodnu izložbu crteža, održanu od 16. prosinca 2004. do 27. veljače 2005. u riječkim prostorima Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Malom salonu Tko se to zapravo potrudio riskirati da njegovo djelo bude samo vrijedan pažnje komunikacijski kod s okolinom, sutra već zaboravljen i prebrisan? Braco Dimitrijević, akvareliran crtež olovkom na papiru Kada je u Malom salonu i Muzeju moderne i suvremene umjetnosti bila otvorena šesnaesta po redu Međunarodna izložba crteža u Rijeci, mogla se zapaziti neobična i motivirajuća situacija. Naime, svih ovih godina nismo sreli toliko mladih ljudi koji svojom nazočnošću daju važnost i potporu jednoj tradicionalnoj i institucionalno pokrivenoj likovnoj manifestaciji. Mlađe generacije čini se, unatoč sumnji u njihovu rezignaciju, konkretnim postupanjem ipak pokazuju svoj stav. O rezignaciji govorimo misleći na mnoge situacije u kojima se očekuje njihov angažman, a čini se kao da izostaje. U ovaj put iskazanom interesu mladih prepoznajemo nekoliko razloga. Prije svega, ovogodišnja izložba crteža u MMSU samom koncepcijom otvara značajna pitanja o tretmanu i plasmanu umjetničkog djela i nudi nekoliko mogućih odgovora istovremeno. Pitanja i odgovore možemo opisati jednostavnim odrednicama. Prva među njima rušenje je dviju predrasuda: one koja izjednačava značaj i dugovječnost umjetničkog čina i one prema kojoj se galerijski (a još manje muzejski) zidovi ne prepuštaju »devastiranju«. Druga se odrednica odnosi na konkretno uključivanje mladih u proces realizacije izložbenih manifestacija. Treća se odnosi na provokaciju teme suvremenosti u kontekstu ideje kratkotrajnog čina. I, naposljetku, pred nama je opredjeljenje da se odredi priroda mogućeg saveza između »deložiranog« govora ulice i često nepravedno valoriziranih poruka u govoru birokratizirane institucije. Drugim riječima organizator ove izložbe nudi koncepciju stvaranja kratkotrajnog umjetničkog djela, jer, podsjetimo se: site-specific crteži učinjeni na zidu galerije, upravo zbog prirode rada institucije u kojoj nastaju, odmah po završetku izložbe moraju biti uklonjeni. Radi se o konceptu anti-muzejskog programa u muzeju. Skrb za vrednovanje i prikupljanje umjetničkog djela ovdje se transformira u pijetet prema kratkovjekom kreativnom činu, čija dodirljivost pridonosi razumijevanju situacije mladog umjetnika u suvremenom svijetu. Andy Fung, akrilik Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
ONE TIME KREACIJA
Nataša Šegota Lah
Uz Međunarodnu izložbu crteža, održanu od 16. prosinca 2004. do 27. veljače 2005. u riječkim prostorima Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Malom salonu
Tko se to zapravo potrudio riskirati da njegovo djelo bude samo vrijedan pažnje komunikacijski kod s okolinom, sutra već zaboravljen i prebrisan? Braco Dimitrijević, akvareliran crtež olovkom na papiru Kada je u Malom salonu i Muzeju moderne i suvremene umjetnosti bila otvorena šesnaesta po redu Međunarodna izložba crteža u Rijeci, mogla se zapaziti neobična i motivirajuća situacija. Naime, svih ovih godina nismo sreli toliko mladih ljudi koji svojom nazočnošću daju važnost i potporu jednoj tradicionalnoj i institucionalno pokrivenoj likovnoj manifestaciji. Mlađe generacije čini se, unatoč sumnji u njihovu rezignaciju, konkretnim postupanjem ipak pokazuju svoj stav. O rezignaciji govorimo misleći na mnoge situacije u kojima se očekuje njihov angažman, a čini se kao da izostaje. U ovaj put iskazanom interesu mladih prepoznajemo nekoliko razloga. Prije svega, ovogodišnja izložba crteža u MMSU samom koncepcijom otvara značajna pitanja o tretmanu i plasmanu umjetničkog djela i nudi nekoliko mogućih odgovora istovremeno. Pitanja i odgovore možemo opisati jednostavnim odrednicama. Prva među njima rušenje je dviju predrasuda: one koja izjednačava značaj i dugovječnost umjetničkog čina i one prema kojoj se galerijski (a još manje muzejski) zidovi ne prepuštaju »devastiranju«. Druga se odrednica odnosi na konkretno uključivanje mladih u proces realizacije izložbenih manifestacija. Treća se odnosi na provokaciju teme suvremenosti u kontekstu ideje kratkotrajnog čina. I, naposljetku, pred nama je opredjeljenje da se odredi priroda mogućeg saveza između »deložiranog« govora ulice i često nepravedno valoriziranih poruka u govoru birokratizirane institucije. Drugim riječima organizator ove izložbe nudi koncepciju stvaranja kratkotrajnog umjetničkog djela, jer, podsjetimo se: site-specific crteži učinjeni na zidu galerije, upravo zbog prirode rada institucije u kojoj nastaju, odmah po završetku izložbe moraju biti uklonjeni. Radi se o konceptu anti-muzejskog programa u muzeju. Skrb za vrednovanje i prikupljanje umjetničkog djela ovdje se transformira u pijetet prema kratkovjekom kreativnom činu, čija dodirljivost pridonosi razumijevanju situacije mladog umjetnika u suvremenom svijetu. Andy Fung, akrilik
Tko se to zapravo potrudio riskirati da njegovo djelo bude samo vrijedan pažnje komunikacijski kod s okolinom, sutra već zaboravljen i prebrisan?
Braco Dimitrijević, akvareliran crtež olovkom na papiru
Kada je u Malom salonu i Muzeju moderne i suvremene umjetnosti bila otvorena šesnaesta po redu Međunarodna izložba crteža u Rijeci, mogla se zapaziti neobična i motivirajuća situacija. Naime, svih ovih godina nismo sreli toliko mladih ljudi koji svojom nazočnošću daju važnost i potporu jednoj tradicionalnoj i institucionalno pokrivenoj likovnoj manifestaciji. Mlađe generacije čini se, unatoč sumnji u njihovu rezignaciju, konkretnim postupanjem ipak pokazuju svoj stav. O rezignaciji govorimo misleći na mnoge situacije u kojima se očekuje njihov angažman, a čini se kao da izostaje. U ovaj put iskazanom interesu mladih prepoznajemo nekoliko razloga. Prije svega, ovogodišnja izložba crteža u MMSU samom koncepcijom otvara značajna pitanja o tretmanu i plasmanu umjetničkog djela i nudi nekoliko mogućih odgovora istovremeno. Pitanja i odgovore možemo opisati jednostavnim odrednicama. Prva među njima rušenje je dviju predrasuda: one koja izjednačava značaj i dugovječnost umjetničkog čina i one prema kojoj se galerijski (a još manje muzejski) zidovi ne prepuštaju »devastiranju«. Druga se odrednica odnosi na konkretno uključivanje mladih u proces realizacije izložbenih manifestacija. Treća se odnosi na provokaciju teme suvremenosti u kontekstu ideje kratkotrajnog čina. I, naposljetku, pred nama je opredjeljenje da se odredi priroda mogućeg saveza između »deložiranog« govora ulice i često nepravedno valoriziranih poruka u govoru birokratizirane institucije. Drugim riječima organizator ove izložbe nudi koncepciju stvaranja kratkotrajnog umjetničkog djela, jer, podsjetimo se: site-specific crteži učinjeni na zidu galerije, upravo zbog prirode rada institucije u kojoj nastaju, odmah po završetku izložbe moraju biti uklonjeni. Radi se o konceptu anti-muzejskog programa u muzeju. Skrb za vrednovanje i prikupljanje umjetničkog djela ovdje se transformira u pijetet prema kratkovjekom kreativnom činu, čija dodirljivost pridonosi razumijevanju situacije mladog umjetnika u suvremenom svijetu.
Andy Fung, akrilik
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.