Nekad davno, dok smo s ruba opatijskog parka gledali otoke u daljini, mislili smo da je tamo negdje i Amerika. Neki su čak smogli hrabrosti, snadbjevši se za cijeli život, do Amerike i zaploviti. Jasno, bili su vraćeni i primjerno kažnjeni.
Zgroženi takvim odnosom prema tradiciji, jer mi smo samo htjeli slaviti Kolumba, godinama smo glumili da nam more, poput kade, služi samo za kupanje. U stvari, skupljali smo iskustvo, lukavost kojom ćemo nadmudriti starije. Ali, predosjećajući naše namjere, poslali su nas na kopnene studije, vrlo udaljene od mora, nadajući se da ćemo zaboraviti priče o Vikinzima, njihove zmajevima ukrašene drakare.
Kad smo prvi put doplovili do Cresa, smijali smo se našoj mladenačkoj želji o tamo negdje Americi. Zatim smo se usudili do Suska. S njegovog svjetionika gledali smo na pučinu, a nevidljiva obala Italije poprimila je obrise Amerike.
Godinama smo pratili crtu što je razdvajala obalno more od pučine. Od Suska plovili smo na jug, do Dugog otoka, uvijek njegovom vanjskom stranom, privikavajući se na golemu površinu mora kojeg nisu rubili otoci, obala, već samo ostaci dima iza horizonta skrivenih brodova. Rukom bismo pokazivali u smjeru Ancone, Tremitija, Barija…a tamo negdje zjapio je i Otrant. I premda ga nikada nismo vidjeli, sve smo znali o rtu Santa Marija di Leuca, rtu koji je označavao početak kraja nama poznatog svijeta.
Kad smo se usudili, brzo smo preplovili Jadran. Nije bio tako velik kao što nam se činio. Onima koji su nas ispratili s veseljem smo pričali o novim krajevima koje smo upoznali, o ljudima, o načinu na koji žive…
Napokon, pomalo razočarani, shvaćajući da je ljeti više Talijana na našoj strani Jadrana nego na njihovoj, svoje smo priče usmjerili na oluje što vladaju nasred Jadrana, i vlastitu hrabrost kojom smo se suprotstavljali tim olujama. Ali, uskoro je ponestalo i oluja, ili su postale tako slične jedna drugoj da se o njima više nikome nije slušalo.
Bilo je jasno da nas okolnosti tjeraju prema Otrantu. I konačno! Santa Marija di Leuca. Visok, blještav svjetionik, pokazujući nam put na zapad, kako i priliči pomorcima. Vraćati se nije imalo smisla. Istina, cilj je bio povratak, ali tek kad se sakupi dovoljno priča. A pred nama se nudila Messina, Tirensko more, Sardinija, Lionski zaljev, Majorka…
U Messini smo susreli atomsku podmornicu, u Tirenskom moru kita, oko Sardinije more tirkizno poput našeg, na Palmi kao da smo upoznali sirene, tamo negdje naslućivali smo Heraklove stupove, kraj Mediterana. Učinilo nam se da imamo dovoljno priča. Zato je povratak bio brz.
Nažalost, oni koji su nas dočekali, s mnoštvom prospekata krajeva o kojima smo im htjeli pričati, bili su tamo avionom, ili kopnom pa trajektom… Ukratko: nepoznati krajevi o kojima smo im željeli pričati bili su im vrlo poznati. A oluje, one su iste kao i naše, ali traju nešto duže. Tako je smisao pričanja priča o moru postao upitan. Pomišljali smo i na slavne kapetane. Sve je bilo dobro dok su još postojali neotkriveni dijelovi svijeta. Međutim, kad je svijet postao poznat, čemu su se mogli nadati kapetani koji su zakasnili i više neće imati zašto postati slavni. I nama se činilo da kasnimo.
Ovako smo razmišljali: u svojoj nemoći kapetani su izmislili svakojaka čudovišta, nebrojeno puta su ih ta čudovišta napadala, oni bi najčešće pobjeđivali, a da bi cijela priča izgledala istinitija, morali su nekoga i žrtvovati. Npr. Moby Dicku kapetana. Posade, jasno, nisu imale pravo glasa. Svojom bi šutnjom samo potvrđivale strahotu putovanja.
Osim jednog kita, koji nije bio čudovišan, niti je pokazivao namjeru napada, mi nismo imali nekih sličnih doživljaja. Jedna lignja, izgledom slična onim čudovišnim i golemim, nije imala niti pola kilograma. Bilo je očito da treba krenuti dalje. Do Gibraltara. Tamo vladaju orke.
Još jednom prolazeći pored Santa Marije di Leuca, mahnuli smo u znak pozdrava i povratka, odlučivši uzeti kurs ravno na Gibraltar. Više nas nije zanimalo kopno, odveć poznato, već daljina koju ćemo preploviti. Izbrojili smo oko 1200 milja u jednome dahu.
S lijeve strane Afrika, s desne Europa. I golemo “Brdo sira”, kako nazivaju Gibraltar, jer u sebi krije tisuće kanala koje je vojska iskopala učinivši ga jednim od važnih strateških točaka na samom ulazu u Mediteran. Nekoliko smo milja izašli na ocean, sve do 4000 metara dubine, a onda se vratili. Orke niotkuda. Na Gibraltaru smo upoznali majmune.
Vraćajući se, počeli smo gledati na dubinu. Od 4000 metara koliko je bilo dubine ispod nas na onom djeliću Atlantika, plovili smo, razočarano, sve plićem moru. U Jadranu nigdje više od 1400 metara. Tako smo počeli obožavati dubinu.
Cilj nam je postao Jarak Puerto Rico. Dubina 8765 metara. Na Atlantskom oceanu ne postoji veća dubina. Žureći, od Gibraltara prema Canarima, za trinaest dana doplovili smo od Canara do Puerto Rica. 8700 metara?! Tada je, i konačno, proradila mašta. Počeli smo pričati priče o moru, o oceanu, jer bezgranična se krije mašta od površine do te goleme dubljine.
Jasno, neostvareni nam je san Japanska brazda.
