| 
Dora Maar |
Taj se susret dogodio nekoliko dana nakon moga povratka iz Dalmacije. Dogovorio sam se s djevojkom da se poslije ručka nađemo na Trsatskoj gradini. Dan je bio sunčan i topao, ali ljeto je bilo na zalasku; počela je turistička posezona. Zato sam se svake godine toga datuma vraćao u Rijeku. Bio sam zadovoljan, odmoren od prethodne studijske godine i, naravno, prepun planova; pisao sam književnu kritiku, čekao objavljivanje priloga koje sam napisao i, što mi je tada bilo najvažnije, novi broj (3-4/1989.) časopisa Rival bio je u tisku, čekao sam njegov izlazak. Na Trsat sam ponio nekoliko primjeraka posljednjeg časopisa (broj 1-2/1989.) i došao na sastanak gotovo sat vremena ranijenego što sam se dogovorio. Sjedio sam na terasi Trsatske gradine, pio kavu i pomalo iz dosade prelistavao časopis. Nakon kraćeg vremena ušla je grupa turista koja je krenula ravno do kamenog zida preko kojeg se pruža prekrasan pogled na Rijeku, Istru i cijeli Kvarnerski zaljev. Među njima je bila jedna starija žena koja je diskretnim glasom i uzdignutom rukom objašnjavala i pokazivala svojim prijateljima okolicu. Svi su govorili engleski, štoviše, svi su bili Amerikanci, osim nje. Lako sam to razabrao po govoru. Ipak, nisam na njih u početku obraćao previše pažnje. Ljeti je Trsat prepun inozemnih turista, najviše je dakako Talijana, zatim Austrijanaca i Nijemaca, znalo se sresti i pripadnika drugih jezičnih skupina, ali rjeđe. Potom se njihova grupa, koju je činilo pet ili šest sredovječnih muškaraca i žena, raspršila po cijeloj Gradini. Dvoje je otišlo po peti se na najvišu kulu, a ostali su šetali po širokoj unutrašnjosti i razgledavali pojedinosti: Fernkornovog brončanog zmaja, galeriju i njezin izložbeni prostor, prodajnu galeriju slika itd. Žena koja im je pokazivala okolicu sjela je za prvi stol do moga stola, naručila čaj i, meni okrenuta profilom, zamišljeno gledala u daljinu prema otocima. Nosila je klasičnu haljinu s cvjetnim uzorkom i jednu laganu majicu. Zapalila je cigaretu nataknutu na dugački plastični crni filtar i otpuhnula dim. Pušila je kao da ima opečena usta, odnosno kao pušač koji se odvikava od cigarete pa je iz navike drži zapaljenu, ali rijetko povlači dim. Imala je duboke, sjetne oči. Učinilo mi se kao da se već dugo poznajemo, bilo je to više na razini intuicije nego u fizičkom prepoznavanju. Nekoliko puta su nam se pogledi sreli. Na mom stolu bili su primjerci časopisa Rival, cigarete i šalica kave. Ona se nekoliko puta zagledala u časopis odajući znatiželju, ali ništa nijerekla.To mi je privuklo pažnju.
Na fotografiji koju je Dora Maar pokazala Mladenu Uremu u njezinom je društvu Nikola Polić,
brat Janka Polića Kamova. Fotografija je snimljena 1928. u Samoboru. Sredinom 90-tih godina prošlog
stoljeća Urem je tu fotografiju pronašao i u ostavštini Nikole Polića u Narodnoj knjižnici i čitaonici u Selcu.