SUŠAČKA REVIJA broj 57 dossier dora maar JANKO POLIĆ KAMOV I DORA MAAR Mladen UremHoće li prorovati naslage i probiti lijes?Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?Janko Polić Kamov, Ledeni blud Priča o Dori Maar, jednoj od najvažnijih žena europske avangarde, duga je i prilično složena. O njezinu podrijetlu malo su ili gotovo ništa znali njezini najbliži prijatelji, dok je šira znanstvena javnost bila u stalnoj zabludi i netočno baratala osnovnim biografskim podacima. Javnosti je bilo poznato da joj je Dora Maar pseudonim te da joj je pravo ime Henriette Theodora Markovitch. Otac joj je bio Hrvat Josip Marković, arhitekt, vjenčan s Francuskinjom Louisom Voisin... Baveći se gotovo dva desetljeća životom i djelom Janka Polića Kamova, došao sam do mnogih zanimljivih otkrića. Većinu od njih prezentirao sam u hrvatskoj i američkoj časopisnoj periodici, pritom ne žaleći ni truda ni vremena na rasvjetljavanju života pisca kojega njegova nacionalna kultura nikada nije shvatila ni do kraja prihvatila. Naravno, uz iznimku nekolicine naših vrsnih teoretičara koji su, često i uzaludno, ukazivali na pravu veličinu Kamova. Kažem uzaludno, jer je nažalost već bio uspostavljen drugi literarni diskurs, koji je dominirao našom književnom pozornicom cijelo dvadeseto stoljeće. Taj je diskurs promijenio optiku moderniteta kakav je u Hrvatskoj valjalo uspostaviti, a koji je nepovratno bio izgubljen preranom smrću Janka Polića Kamova te je ostavljen otvoren prostor za marginaliziranje njegova djela i građenje novoga sustava kojem je presudan oblik dao Miroslav Krleža. U ovome tekstu iznosim podatke koji bacaju novo svjetlo na odnos Kamova i Krleže, kao i niz nepoznatih događaja koji su imali neposredan utjecaj na cjelokupni Krležin opus, činjenice koje je taj književnik, što je svojim djelom prekrio cijelo dvadeseto stoljeće u našoj književnosti, skrivao i sustavno ignorirao. Te su ga činjenice bitno udaljile od avangardnih težnji, od kojih se uporno distancirao. Svojim je golemim utjecajem marginalizirao hrvatsku avangardu, svjesno usmjerivši književni ukus sredine u smjeru svojih promišljanja, s ciljem da na književnom obzoru nacionalne književnosti on bude najveći. Time je taj doista veliki književnik, kojega s pravom nazivaju u Americi europskim klasikom, otvorena vrata ostavio samo sebi, probivši se na planetarnu razinu kao jedini (ako izuzmemo Andrića) i najveći hrvatski pisac. Ivan Rendić, bista Ante Polić, 1882. KAMOV U SVIJETU Kamov je za mene ne samo jedna od najvažnijih i najsloženijih ličnosti hrvatske književnosti, nego su njegovi vrhunski umjetnički dosezi (i protoavangardna uloga u anticipiranju avangardnih tendencija što će se tek nekoliko desetljeća nakon njegove smrti inaugurirati i afirmirati u europskoj i svjetskoj avangardi) relevantni i nezaobilazni i iz svjetske perspektive. Tvrdio sam to i objašnjavao kolegama još sredinom osamdesetih godina, ali samo je mali broj naših teoretičara bio sklon takvu razmišljanju. Studija Mladena Machieda Eksplozija poticaja – Inozemni Kamov iz 1986. jedna je od najvažnijih o Kamovu. Također sam bio svjestan da će jedino inozemna afirmacija Kamovljevih djela potaknuti njegovu matičnu sredinu na reaktualiziranje njegova statusa u nacionalnoj literaturi, pa sam organizirao prevođenje njegovih djela na engleski, njemački i talijanski jezik te ih u suradnji s kolegama iz svjetski poznatih časopisa publicirao u Americi i Europi. Tek kada je publiciran u časopisima Grand Street (New York), Partisan Review (Boston), Corner (Oakland), uvršten u američku Povijest hispanističke avangarde i, na koncu, početkom 2000. godine u najvećem istraživanju u Americi provedenom na internetu, s anketiranih nekoliko tisuća nakladnika i više od tristo sveučilišta, Kamov izabran za jednu od tristo najznamenitijih osoba tisućljeća, postalo je i našoj široj javnosti jasno da je riječ o književniku čija je percepcija postala važna u mnogo širim razmjerima od onih koje su mu oni bili spremni dopustiti. KAMOV REVOLUCIONAR I ANARHIST U četrnaestoj godini Janko Polić je kao đak Sušačke gimnazije u Rijeci 1900. osnovao revolucionarno-anarhističku skupinu Cefas, kojoj su osim njega pripadali i pravnik i književnik Mijo Radošević (1884.–1942.), književnik Josip Baričević (1884.–1919.), slikar Josip Moretti Zajc (1882.–1933.), pravnik Mato Malinar (1884.–1957.) i drugi. Pogled na Trsat iz središta Rijeke: ispod same gradine vidimo crkvu sv. Jurja u kojoj su se 1903. vjenčali Josip Marković i Louisa Julia Voisin U nekrologu Kamovu, 1910. Radošević će napisati: «Janko preuzimlje akciju organizatora, političara, on će tobože pomoću veza svoga oca naći doticaja s američkim Hrvatima. Tamo bismo imali nabaviti oružja, a onda podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucijonarni, krvavi kaos. Pritisak khuenovštine i žandarska gimnazijska disciplina odrazila se eto u njegovoj duši u kvaternikovskom svijetlu bune, rušenja – te ga je presija označila kao energiju, hiperenergiju, nesalomljiva dječaka vratolomne i buntovne akcije. Kvaternik nam je bio ideal, a Grženićeva čizma svetinja. Oslobođenje Hrvatske život, a naš život sitnica, nevrijedna, majušna stvarca.» Cefas se nedugo nakon osnivanja raspao, pa je Polić, iako vrlo mlad, postao svjestan kompleksnosti političkog angažmana i gotovo bezizlazna položaja svoje domovine. Dugo vremena sam razmišljao što je značilo ime Cefas. Janku je bila na raspolaganju velika očeva knjižnica, a kako je poznavao hrvatski i talijanski jezik, čitao je mnoga djela i raznovrsnu literaturu. Stoga nije pogrešno reći da je njegov roman Isušena kaljuža, podijeljen na tri dijela: Na dnu, U šir i U vis analogan podjeli Danteove Božanske komedije: Pakao, Čistilište i Raj i doista u mnogočemu je njezin avangardni derivat. Mitološka kaljuža (u Kamova je kaljuža psiha) s kojom će se Kamov susresti kao problemom jedna je od okosnica njegova cjelokupnog književnog angažmana, koju će tematizirati u kratkim pričama, poeziji, publicistici, dramama i konačno u svom najvažnijem djelu - romanu Isušena kaljuža. «Kamov je neobičan spoj protoavangardnog proboja i, gotovo metapovijesnog, post-modernističkog otrežnjenja», napisat će Machiedo u Eksploziji poticaja. Ali valjalo je ići još dalje, jer Isušena kaljuža doista izmiče svakoj kvalifikaciji, djelo je to prepuno metafizičkih konkluzija. Gemma Gerbaz, majka Janka Polića Kamova Književnici Josip Baričević i Janko Polić Kamov (s crnim šeširom), Budimpešta 1909. U drugom dijelu romana U šir (Čistilište) Arsen Toplak, glavni lik, ujedno i Kamovljev alter ego, dolazi u Vječni grad, Rim. Roma (Rim) je inverzija od Amor, mjesto kušnje i susret s najvišom negativnom energijom, gdje je grad njezino utjelovljenje: «Uspinjao sam se na brežuljak i grad je postajao sve manji i širi. On je spavao o trećoj popodne slatko ko u noći. I on je izgledao izolovan od svijeta i svemira. Bio sam potpunoma sam, kružeći očima po zvonicima i krovovima, kao po groblju samih grobnica bez čempresa i cvijeća. Sunce je bilo bijelo ko električno svjetlo i činjaše mi se da je sve zastalo i da ostaje vječna stagnacija bijeloga svijetla; što čini dojam mrtvaca koji je ostao otprtih očiju... I moje su oči bile otprte: gledasmo se. (...) I kako mi je bilo postalo užasno naporno i mučno gledati otvorene mrtvačke oči, sada mi najedamput postane vanredno lako. Ja sam bez muke gledao u nj; sklopiše mu se vjeđe i moj je pogled otpočinuo» (Isušena kaljuža, 1984., str. 165). U romanu boravak Arsena Toplaka u Rimu prepun je mističnih inicijacija, pročitajmo dio koji govori o susretu s Horlom: «Ležao sam poleđice. Ljeti. U vječnom gradu. U polutamnoj sobi, o podne. Spavah kako se i spava od vrućine. Bijaše mi teško. Jedamput sam bio spustio kamen, ne kamen, goru, gorje, čitavi planet sa grudiju; danas mi je nešto takova bilo naleglo na prsa. Nešto takova... A nisam smio spavati ovako radi higijene, ali ne spolne. A spavah. U polusnu. U polumraku. O podne. I onda – sve ono na meni stalo je dlakaviti; na ramenima osjetih dvije pesnice i umah se domislih da su to ruke gorile. Pritiskivao me o krevet i drmajući me nastojaše obrnuti... Opirah se. (...) Odbacih ga od sebe i vidjeh, kako iskrivljen izlazi na vrata. Stas mu bijaše gorilski, ali mi se pričinjaše da je ono stas čovjeka komu ruke padaju od umora, kome se izlekoše pleća, jer je dugo bio sagnut, i ne može da se uspravi bez grčeva. Negdje ovako naslikaše hromoga đavla» (Isušena kaljuža, str. 157). Tome bih dodao Kamovljev sukob s hrvatskim arhetipom, uz često zapadanje u onirička stanja koja su bila rezultat kompleksnosti njegova intelekta i tragične egzistencije koju je intenzivno proživljavao: «...A na Lovra nalijegaše magla decenija, stoljeća, čitavog jednog naroda... magla pustoši, gluposti i živinske lakomosti... A on je išao ulicom, gdje se nije ni feral razabirao. Morao je ići polagano oprezno...» (Historijat jednog članka, Sabrana djela, knjiga 1, str. 262, 1984.). «I ja sam rekao 'svakako', a mislio: Ići u dubinu, znači ići u širinu; u širinu znači ići u dubinu; ja ću dakle otići u tuđinu da prostudiram svoj narod» (Isušena kaljuža, str. 160). ZVIJEZDA U ZVIJEŽĐU ZMAJA I onda sam prije nekoliko mjeseci saznao što znači Cefas. Razgovarajući s jednim astrologom rekao mi je da je Cefas (lat. Cepheus) najviša zvijezda u zviježđu Zmaja, na pola puta između Saturna i Jupitera. Posebno joj značenje pridaje kabalistička doktrina, a u tarotu označava kartu XXII, Ludu. Tu je kartu vrlo teško objasniti; u sebi nosi instiktivne porive konfuznim situacijama i nepromišljenoj akciji, koja zapravo ne odgovara logici. S tom kartom ide se protiv svojih interesa, jer se zbog lutanja gubi iz vida ono što ste htjeli realizirati. Pozitivna je u duhovnim sferama, gdje tjera da se osoba oslobodi sprega, odluči na pomak koji zbunjuje, kako samu osobu tako i okolinu. Katkada zapetljava stvari, ali i dovodi do zapanjujućih rezultata. Traži odvažnost i snagu volje, bilo da je u pravom ili obrnutom položaju. Najteža je kad se ignorira upozorenje jer može dovesti do situacije da poput idiota gledate kako vam stvar izmiče kontroli ili pak, kad sve prođe, uvidite tragičnost neaktivnosti i ekstravagancije. Događa se da onaj koji uzima ovu kartu dolazi do najveće spoznaje, ali pritom gubi sve, pa i život. «Odahnuti. Visoko... Kad presahne ova moja psiha, što ću na dnu? Ono će biti grobište. Kad nedogledna široka ravnina razvuče i rastavi dijelove moga 'ja', što ću onda ja u – širinu? Ono će biti sveljudski hram... Visoko!... Balonom ili teleskopom? Solidnošću ili vratolomijom? U svemir?... Ko znanstvenjak ili poet?... (Isušena kaljuža, str. 263). Priznajem da se nikada nisam bavio tarotom, a još manje kabalom, pa ipak službena interpretacija Lude u mnogo detalja ocrtava Kamovljevu osobnost. Također vjerujem da je u kabalistička znanja morao biti upućen s obzirom da mu je baka bila židovskog podrijetla, a u ondašnjim imućnim krugovima u Rijeci to je bila vrlo raširena pojava. «Nisam li bacio bombu u hram ljudski koji bijaše već prazan i ja ostah jedini posut ruševinama?» (Isušena kaljuža, str. 285). Možda se zbog ezoteričnih znanja Kamov odlučio za ime Cefas i traženje po danteovskim krugovima pakla!? Katarina Radošević, udata Malinar, u Đakovu 1910. godine. Fotografija se nalazi u osobnoj ostavštini Janka Polića Kamova u Institutu za književnost HAZU Zagreb. Na slici je Katarina (Kitty) s dvoje djece. Budući da je njezin drugi sin Veljko rođen 1913., postavlja se pitanje tko je djevojčica na slici? KAMOV I KITTY Ili je razlog njegovu lutanju negdje drugdje? Pobliže objašnjenje traži povratak na početak, odnosno na 1900. kada je Janko Polić upoznao sestru prijatelja Mije Radoševića, Katarinu. Društvo u kojem se kretao bilo je vrlo raznovrsno, ali najviše je bio vezan uz Matu Malinara, Miju Radoševića i Katarinu Radošević. Sve troje na školovanje su došli iz Gorskog kotara, točnije iz Lokava. I dok su Janko i Mijo zajedno išli u razred, Mato Malinar pohađao je razred više, a Katarina dva razreda niže od Kamovljeva. Katarina, koju će u kasnijim pjesmama Janko nazivati Kitty, rođena je 18. listopada 1888. a za pohađanja gimnazije živjela je kod ugledne obitelji Đure Ružića. Nema dvojbe da je između Kamova i Kitty planula strastvena i duboka ljubav, koja će u potpunosti izmijeniti njegov život. To se najviše vidi u njegovim pjesmama, ali i u proznim radovima. Nikola Polić, brat Jankov, poslije će u studiji Iskopine (1953.) napisati: «U Lokve nije ga vodila misao da se sastane sa drugovima, nego da vidi onu koju spominje u pjesmi Kitty, o njezinoj udaji.» Do tragičnog prekida došlo je kada ga je ona ostavila i odlučila se udati za njegova najboljeg prijatelja Matu Malinara. U nekrologu Kamovu Mijo Radošević će napisati: «Patio je od astme, slabosti srca i živaca. Alkohol i nikotin bi ga momentano umirio, da ga onda još više razdraži. I podražice i liječenja su bivala – prema okolnostima. – Očajnik, očajnik, znaš, Mijo, Turgenjevljev očajnik, stiskao bi preda mnom pest i obrazlagao mi svoju bolest, svoju nesreću, svoju tugu. A onda bi došla na red Kitty – njegova Kitty – njegova nesretna i tragična ljubav. Zaljubio se u ženu svoga prijatelja. I tu je nesretnu ljubav nosio u svom srcu kroz puna četiri proljeća, pa ju je ponesao sa sobom petoga ljeta i tamo daleko u neznani barcelonski grob (...) Ali pustimo neka govori Janko. U pismu od 13. V. 1910. iz Punta piše mi među ostalim: (...) Protiv ideje samoubojstva, koja me progoni i koja mi pokazuje jedino logično i časno riješenje životnih vlastitih problema ja se borim i borit ću se; vjerujem, mučim se, da sebe ubijedim u čarobnu moć putovanja, promjene i tudjine i evo opet ću da kušam putovanjem po inozemstvu zaboraviti...» Zanimljivo je kako ovdje Radošević izbjegava reći da je riječ o njegovoj sestri Katarini, te njihov tragični prekid datira u 1906. bez pojašnjenja da je to zapravo trajalo punih deset godina (1900.–1910.). Možda je ipak najveći pomutnju napravio Vladimir Čerina, koji je 1913. u Rijeci tiskao knjigu Janko Polić Kamov, napisanu iste godine u Firenci, gdje je surađivao s talijanskim futuristima Giovannijem Papinijemi Ardengom Soffcijem, okupljenima oko znamenitog časopisa Lacerba. Ta je knjiga i danas od prvorazredna značenja za povijest hrvatske avangarde, ali je u njoj Čerina napao Kitty da je napustila Kamova i udala se za nadobudnog filistra. Radilo se opotpuno neprimjerenu napadu na Malinarove, koji su bili Kamovljevi najbliži prijatelji. Vjerojatno je tome slijedila šutnja, s obzirom da je bila riječ o intimnim pitanjima obitelji. Valja reći da je obitelj Malinarovih bila vrlo ugledna, svi su redom bili intelektualci, a njihov je prinos hrvatskoj kulturi više nego zamjetan. Ali o tome kasnije. IZVANBRAČNO DIJETE S druge strane pomno sam analizirao sva pronađena djela Janka Polića i čitajući često sam pronalazio vrlo čudne rečenice koje nisam znao objasniti, da li je riječ o autobiografskim rečenicama ili o literarnoj fikciji!? Lako se može zaključiti da su prve dvije zbirke posvećene Kitty, dovoljno ih je još jednom pročitati. Među mnogim nedorečenostima stalno se nametalo pitanje Jankova izvanbračnog djeteta, koje on najviše spominje u svojim pjesmama, ali i u prozi: (...) i mislim eto... na šapat krvi od tvoje kćeri. Negdje je pjevah ko trinaestljetnu, ko cvjetaj sisa i divlju pjesmu na plahi papir pero ispisa U nje su oči dublje od noći, kod dna pučine, crnje od crnog, abisnog neba, ko bezdan tmine I ne smijem eto stupiti u svijet u čvrstom kroku, vodat joj tijelo krepkijem stiskom o svome boku. A sve me zove suluda bezdan više i dublje i sve mi gori užaren mozak od plamene zublje i znam da strše na mene zubi pseta čuvara i pero eto... završni drečaj na papir šara. (Blud duše, IV. dio) Strofu prije Kamov objašnjava kako će takva tragična situacija, u kojoj on ne može biti sa svojim djetetom, završiti: A moja duša zanosom bludnim mota se cijela pred jednim boštvom triju oblika...U grč bordela i dalje tamo... u manikomij,u avet šala... i dalje... dalje... u miris krasta sred hospitala (Blud duše, III. dio) U svojoj proročanskoj pjesmi Vitlaj duše napisao je: A to dijete, što vas buni i u rujno kolo vodi, pamtiti će milijuni i majku mu, što ga rodi. Dojila ga samom krvi, dok ono joj kida sise, pa što i vas zubom mrvi i mene je stoput više. Eto gdje su mi bila djela. Zamrzih majku, što je ostala vjerna, tjerah Marka na prevaru, sestru na preljub... Veličah bludnice i ponizavah vlasnika bordela pred Nikšićem... Tjerao uopće druge na djelo ko agitator... Htio sam da drugi požive umjesto mene, a ja sam htio živjeti. (...) Drugi su imali poživjeti mjesto mene, udovoljiti mjesto mene dužnosti da onda ja mogu uživati pravo... Oni su imali poživjeti za mene. Ta kad bi afere, dogodovštine, borba i iskustvo – jednom riječigrijehi život bili upisani na vanzakonskom porodu mojem. – kad bih to primio u prilegu stvarajućem i utrobi materinjoj – što bih onda potrebovao ostala – fakta? (Isušena kaljuža, str. 268) Gledah jednog poetu, gdje umire od gladi i jednu poeziju, gdje umire od poroda...i novo jedno dijete koje se oporavlja, jača i raste od sitosti, zdravlja i života. (Isušena kaljuža, str. 281) Ona je tu, kraj mene, u meni... Kad putuješ, kad misliš, kad gledaš, kad slušaš... Ona je tu. (Isušena kaljuža, str. 299) Ali sunce je sunulo ko djevojčica u moju sobu i izobijestilo moja ćutila. Papir, stol i tinta – sve me to plaši i muči ko biblioteke, škola i disciplina. (Isušena kaljuža, str. 315) ... A doći će ljeto... i doći će jesen... i ženu će odati – bol. (...) i dalje... kad ono u zagrljaj letnuh ni ne znajuć, što nosi put... I letnuh i kliknuh – a ljubavnik vrući o usne mi zadjenu cvijet– O sve što me savi u poljupcim toplim: moj ljubavnik – čitav svijet! (...) A došlo je ljeto... i došla je jesen... i – mene je odala bol. (...) Pst... miso se rađa... o poštujte majku... i pozdrav'te – čitavi svijet. (Nova proljet, 1906.) Ona je žena moga prijatelja. (...) Ujutro zna pokadšto začudo biti vrlo lijepa – ako baneš iznenada, ako je zatečeš, ako nema bluze, ako se zasrami, ako su joj kose bez frizure, zubi neisprani, ako vonja po krevetu; ako zna da je nedolična – ako je zatečeš naime u prilici – nedopuštenoj. Eno, onda je ona lijepa. (...) Onda sam se dotakao njenoga koljena i vidio da je divna, prekrasna, neodoljiva. (...) Jer evo mi javlja jedna pouzdana ličnost koja je u samu stvar dobro upućena da je moj prijatelj primivši moje pismo pošteno izlemao svoju ženu... I još doda ista pouzdana ličnost da je žena moga prijatelja kaoti dobila boju i formu; postaje, vele, sve ljepša, punija i – pikantnija... (Žena) O man'te me! Sam ću tajom da progutam svoju bruku... (Tragika) Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete – o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja; i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete; i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša i krvavo ko ljubav naša; i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta; proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga; čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrvice suhoga kruga; hvatat će ga i vezati, i zločin će biti njegova hrana. (Pjesma nad pjesmama) Dora Maar PRIČA O DORI MAAR Primjera ima mnogo i detaljnije sam ih razradio u svojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda. Paralelno, proteklog desetljeća intenzivno sam se bavio komparativnim vezama između hrvatskih i europskih avangardista. Prikupivši veliku biblioteku inozemnih naslova, sredinom devedesetih, jedna tema me posebno zainteresirala. Otvorivši je sustavnim radom i istraživanjem, došao sam do fascinantnih podataka koje u nastavku ukratko iznosim. Možda sam ovu studiju trebao objaviti 1995., ali tada još nisam imao osjećaj da sam zaokružio temu. I danas mogu reći da istraživanje nije završeno, uz naknadno shvaćanje da je riječ o temi koja se zbog opsežnosti može još mnogo vremena istraživati, odlučio sam predstaviti je u najvažnijim crtama. Priča o Dori Maar, jednoj od najvažnijih žena europske avangarde, duga je i prilično složena. O njezinu podrijetlu malo su ili gotovo ništa znali njezini najbliži prijatelji, dok je šira znanstvena javnost bila u stalnoj zabludi i netočno baratala osnovnim biografskim podacima. Tako su jednom navodili da je rođena u Francuskoj u Toursu 1909., drugi put je to bio Pariz 1907., trećio put Tours 1907., ali nitko sa sigurnošću nije mogao navesti točne podatke. Najveću slavu u javnosti donijela joj je veza s Pablom Picassom (u razdoblju od 1936.–1943.), ali se tek nakon njezine smrti 16. srpnja 1997. pozornost javnosti vratila recepciji njezinih pravih umjetničkih dostignuća koja su potpuno nezasluženo do njezine smrti ostala u sjeni djela koje je stvarao Picasso. Javnosti je bilo poznato da joj je Dora Maar pseudonim te da joj je pravo ime Henriette Theodora Markovitch. Otac joj je bio Hrvat Josip Marković, arhitekt, vjenčan s Francuskinjom Louisom Voisin... Pored mnogih nepoznanica i netočnih podataka koji su zbunjivali ne samo našu kulturnu javnost nego i onu internacionalnu, prilično sam se potrudio prikupiti više točnih podataka. I premda je to široj javnosti bilo nepoznato, ugledna arhitektica Ksenija Grisogono iz Splita, koja je cijeli radni vijek provela u Parizu, bila je Dorina dugogodišnja prijateljica. Štoviše, Dora je povremeno i posljednjih desetljeća posjećivala Hrvatsku; Zagreb i Rijeku. Veliki teoretičari avangarde kao što su Calvin Tomkins, John Richardson, James Lord, Roland Penrose, Pierre Cabanne o njezinu su životu znali sve osim njezine prve faze, prije nego što se afirmirala kao umjetnica. Život u njezinoj obitelji bio je opterećen činjenicom da njezina majka Louise nije mogla imati djece. Dora je kao dijete odgajana kod djeda i bake. Često je bila sama. Otac i majka otišli su živjeti u Argentinu kada je ona imala četiri godine. Živjela je između stalnih promjena adresa. Josip Marković bio je istaknuti arhitekt, projektirao je cijele kvartove Buenos Airesa. Težak odnos s majkom, samoća i zapuštenost učinili su je hipersenzibilnom osobom iščupanih korijena. Bez osjećaja pripadnosti, s iznimnim talentom i umjetničkim aspiracijama, Dora se vrlo rano počela baviti fotografiranjem, slikanjem i portretiranjem. Potpisivala se i drugim pseudonimima, ali prvi i jedini pod kojim je trajno djelovala bio je Dora Maar. Teške svađe s majkom, koja ju je i nemilosrdno tukla, vjerojatno su bile uzrokom da poslije nije mogla imati djece. U vezi s Picassom stalno je zbog toga plakala, prolazila teške krize, što će poslije biti razlogom njihova prekida 1943. godine. Nakon prekida doživjela je živčani slom, povukla se u potpunu samoću. Do javnosti su dopirale samo vijesti o njezinim teškim ispadima, pa je završila u duševnoj bolnici. Picassov prijatelj, psihijatar svjetskog glasa Jacques Lacan, preuzeo je brigu o njoj. Priče da se fanatično pridružila nekoj sekti nisu istinite. Njezina forma mentis pripadala je umjetnosti, a kada se u tom svijetu razočarala, vratila se katolicizmu i religioznosti. Impozantan je broj znamenitih imena avangarde koji su joj bili prijatelji, s kojima je surađivala: Man Ray, André Breton, Georges Braque, Paul Éluard, Tristan Tzara, Georges Bataille i mnogi drugi. Silno je utjecala na Picassa, ali nažalost njezini radovi dugo su ostali u sjeni, jer su je prikazivali kao njegovu ljubavnicu i muzu. Pablo Picasso i Dora Maar na plaži u Nouginsu U Matičnom uredu u Rijeci nalazi se Indeks vjenčanih, Trsat, u kojem se može pronaći da su se Josip Marković, graditelj, rođen 16. veljače 1874. u Sisku, i Louisa Julia Voisin, rođena 28. veljače 1877. u Parizu, oboje nastanjeni u Parizu, vjenčali u crkvi Sv. Jurja na Trsatu 31. ožujka 1903. Vjenčanju su prisustvovali Josipova majka Barbara Marković i Louisini roditelji Julij Voisin i Henrika r. Massonneau. Kumovi na vjenčanju bili su Kuzma Marač, pomorski kapetan, i Anton Radivoj, posjednik. Dokumenti za vjenčanje proslijeđeni su iz Siska, Zagreba i Pariza. U Matičnom uredu u Sisku nalazi se rodni list Josipa Markovića, iz kojeg se vidi da je rođen u Sisku 16. veljače 1874. kao izvanbračno dijete Barbare Marković, koja mu je dala svoje djevojačko prezime. Otac je nepoznat. Također je naknadno uveden podatak da je umro u Parizu 31. siječnja 1969. I na ovom mjestu stvari se počinju rasplitati. Naime, znao sam da je Jankov otac Ante Polić živio u Sisku. O tome svjedoči njegov vjenčani list: «23. studenog 1866. vjenčani su u Rijeci: Antun Polić, sin Jurja i Jakobine Milošić, trgovac iz Dalmacije, nastanjen u Sisku (Slavonija), star 28 godina i Gemma Gerbaz, kći Antuna i Marije Gerzmann, iz Rijeke, stara 19 godina» (Državni arhiv u Rijeci, Matične knjige K 4, Arhivski fond). Antun Polić imao je u Senju, Sisku i Rijeci brodarska poduzeća. Sisačko riječno brodarsko poduzeće funkcioniralo je do prijelaza stoljeća, ali su veze obitelji Polić ostale, jer Nikola Polić u Iskopinama piše kako je njegov brat Dušan između dva svjetska rata plovio za jedno sisačko brodarsko poduzeće. Nikola će i napisati kako je Janko sumnjao u roditeljsku bračnu nevjeru, no bio je žalostan kada u njihovom dopisivanju (vjerojatno na relaciji Sisak – Rijeka) ništa nije pronašao. Barbara Marković radila je kao pralja i pomoćna službenica u raznim sisačkim tvrtkama, pa i u onoj Ante Polića. Djetetu koje je rodila ništa nije mogla dati osim imena i svoga prezimena, pa ipak je Josip Marković uz obilnu pomoć bogata donatora završio osnovnu školu u Sisku, srednju graditeljsku školu u Zagrebu i, konačno, arhitekturu u Parizu. Za projekt i realizaciju Austrougarske ambasade u Buenos Airesu nagradio ga je car Franjo Josip I. medaljom za osobite zasluge. Josip Marković morao je znati tko mu je otac, jer inače kako objasniti da se čovjek koji živi na relaciji Pariz-Zagreb-Sisak-Beč-Ženeva dođe vjenčati u obiteljsku crkvu Polićevih na Trsat, crkvu u kojoj su Ante i Gemma Polić krstili djecu: Janka, Milku, Antona, Nikolu, Milutina... Ali to nije sve, Janko je morao znati za Josipa Markovića jer je u korespondenciji stalno od ujaka tražio novac za put u Pariz. Da priča ima puno dublje konotacije, pokazuje pripovijetka Miroslava Krleže Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz, napisana 1919. i objavljena u «Plamenu» s posvetom: Uspomeni Janka Polića Kamova koji je junački pao sa stijegom u ruci. Krleža će tu posvetu poslije izbrisati i više nikada neće spomenuti Kamova, ali obratimo pozornost na tijek priče: Pero Orlić (Janko Polić) sanja o Parizu, kada uspije doći u željeni grad i u Louvreu ostaje slučajno zatočen, upoznaje Hodorlahomora Velikog, vladara i graditelja asirsko-babilonske (kaldejske!) civilizacije. Analogija je jasna, no postavlja se pitanje kako Miroslav Krleža tako dobro poznaje Kamovljeve želje i poznaje činjenice za koje su znali samo njegovi najbliži? POSJEDUJE LI KRLEŽA KAMOVLJEVE RUKOPISE? Miroslav Krleža i Anđelko Malinar(1909.-1982.) u Zagrebu Svakome tko se bavio dublje Kamovom i Krležom poznato je da se nekim slučajem Krleža oko dvadesetih godina ovog stoljeća uglavnom okružio Jankovim najboljim prijateljima kao što su Mato Hanžeković, Mato Malinar, Katarina Malinar, Mijo Radošević, Josip Baričević, Vladimir Čerina... Da li je Krleža ipak naslutivši tko je pravi i najsnažniji nositelj novih, svjetski važnih ideja u hrvatskoj književnosti, poželio okružiti se njegovim prijateljima, ne bi li barem dio golema nadahnuća i sam mogao iskoristiti? Vjerujem da je tako. Ali moja analiza govori da je izgubljene Kamovljeve rukopise Čerina prije odlaska na psihijatriju dao Krleži. Izgubljena Skepsa, četvrti dio tetralogije Naše duše u ogledalu smrti, za koju Čerina navodi da je posjeduje, morala bi još biti u Krležinoj ostavštini, jer ako je 1963. slučajno u svojoj arhivi Krleža pronašao Čerininu zbirku Osama - po otvaranju ostavštine ili u blizini bi se mogla pronaći Skepsa i još ponešto. Drugi su Krležin izvor podataka (i eventualno rukopisa) Mato i Katarina Malinar i njihov sin, dugogodišnji tajnik Miroslava Krleže, dr. Anđelko Malinar. Mato Malinar bio je vrstan pravnik, cijenjen u struci, širokih interesa. Još kao student pokrenuo je u Zagrebu Modernu biblioteku u kojoj su on i Katarina tiskali djela iz Svjetske književnosti. Oboje su prevodili. Kao mladi pravnik službovao je po raznim mjestima Hrvatske, neko vrijeme u Đakovu. Međutim, glas o njegovoj stručnosti i veliko znanje vinuli su ga do najviših sudskih dužnosti. Bio je predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu i pomogao Krleži da odgodi uručenje odluke o zapljeni knjige rasprava i eseja Deset krvavih godina (1937.), čime je Krleža uspio spasiti svoju knjigu. Mato Malinar će i kasnije u više navrata pomoći Krleži, što će rezultirati trajnim prijateljstvom Malinarovih i Krleže. Katarina Malinar imala je, koliko sam uspio saznati, samo dvoje djece: Anđelka, rođenog 1909. i Veljka, 1913. Ono što su jedni drugima povjeravali danas postaje mnogo jasnije. Kada sam se pred nekoliko godina bavio Ivanom Goranom Kovačićem, točnije objavljivanjem Jame u Americi, pronašao sam podatak da je Goran prije odlaska u partizane 1942, rukopise ostavio na čuvanje Anđelku Malinaru i Ivani Car. Nakon Drugog svjetskog rata Anđelko Malinar i Marko Ristić zauzet će se za tiskanje prijevoda Jame u Francuskoj. Tu će angažirati Pabla Picassa, koji je napravio ilustraciju Jame, i Paula Éluarda, koji Goranu posvećuje pjesmu Tombeau de Goran Kovatchitch (Grob Gorana Kovačića). Bio mi je to vrlo važan podatak zbog toga što je Éluard, kao najbolji prijatelj Dore Maar, u pariškoj kavani Deux Magots 1936. upoznao Doru s Picassom, te se Picasso strastveno zaljubio u Doru. Započela je veza koja je toliko umjetnički izmijenila Picassa da se od 1936. govori kao o Picasso styleu, razdoblju kada on ulazi u svoju najsnažniju fazu. Tada sam se zapitao da li pseudonim Maar predstavlja skraćenicu od Marković ili Malinar!? Roditelji Anđelka Malinara također su bili u dobrim odnosima s Markom Ristićem, naizmjenično su se posjećivali u Zagrebu i u Parizu. Zbog toga ostaje pitanje kako Marko Ristić, srpski nadrealist, jugoslavenski ambasador u Parizu, veliki prijatelj Paula Éluarda, nikada ne spominje Doru Maar, koja je najbolja prijateljica njegova najboljeg prijatelja? Primjerice, pišući esej Tri mrtva pjesnika, Marko Ristić piše o Éluardovoj smrti 1952. godine. Tako spominje prve koji su mu se došli pokloniti: Jacques Duclos, Laurent Casanova i Pablo Picasso. Naravno, preskačući Doru. Zašto? Zbog čega Krleža za svog jednogodišnjeg boravka u Parizu kod Marka Ristića 1949., gdje je pripremao Jugoslavensku izložbu, prešućuje Doru? Potpuno je jasno da ju je morao upoznati. Dovoljno je vratiti se u prošlost i vidjeti povijest odnosa Krleže i Ristića. Upoznali su se 1923. u stanu Izidore Sekulić. Od početka rezerviran prema avangardi, Krleža ne prihvaća Ristićev nadrealizam, i ne dolazi do jačeg zbližavanja. Ipak, Krleža već tada broji neke pariške reference. Boško Tokin u časopisu Action (listopad 1920.) objavljuje Krležinu Pjesmu novinara (Le Poeme du journaliste). Krleža to može zahvaliti Kamovljevim prijateljima Josipu Baričeviću i Vladimiru Čerini, ali i to prešućuje. Ristić i Krleža poslije će se približiti; dijelili su istu tajnu koja je za obojicu bila pogubna. Nakon njezina eventualnog otkrivanja valjalo bi i kulturnoj javnosti u bivšoj zajedničkoj državi priznati da se srpski nadrealistički pokret eventualno može smatrati apstraktnim pojmom, dok Krleža više ne bi bio jedini na rezerviranom, počasnom tronu najvećeg hrvatskog pisca/umjetnika. U tom kontekstu indikativno je ignoriranje najvećeg hrvatskog nadrealista Radovana Ivšića, koji u svojoj domovini nikada ni približno nije stekao afirmaciju kakvu zaslužuje. Dovoljno je reći da sam ime Radovana Ivšića nalazio u svim relevantnim pregledima svjetske avangarde tiskanim u Americi i Europi (Sarane Alexandrian, Surrealist Art; Penelope Rosemont, Surrealist Women...), dok su mu ovdje kuloarski pokušali zalijepiti etiketu zanimljiva eksperimentatora. Stoga se danas treba podsjetiti što je sve Ivšić napisao o Krleži i Ristiću u knjizi U nepovrat (Zagreb 1990.). Kraj je tisućljeća dobar povod za pospremanje nacionalnih dosega u umjetnosti. Ali i revalorizacije onoga što su nam dugo vremena nametali izvana kao planetarne dosege. FASCINACIJE 1.) Čitajući Jamesa Lorda koji je objelodanio velik broj studija o Dori i Picassu, koji je konačno napisao i istoimenu knjigu i kao Dorin prijatelj nakon raskida s Picassom bio jedan od najbolje upućenih u njezin život, nemalo sam se iznenadio kada sam pročitao njegovo sjećanje na 1958., kada je on s Dorom posjetio Venecijanski bijenale i začudio se njezinu vrhunskom poznavanju venecijanskog slikarstva, gdje je s Peggy Guggenheim znalački raspravljala o Tinttoretovu velikom raspeću, kao o najvećem i najvažnijem djelu venecijanskog slikarstva. Zaista sam se iznenadio, jer isti takav razgovor opisan je u Isušenoj kaljuži, 1906., dakle, na istom mjestu pedeset i dvije godine ranije. Na stranici 105–106. čitam: «A Marija ko da se gubljaše. Možda je osjećala one muške, ogoljene, željezne laktove i šake, što se dižu ko da hoće nešto primiti, pritegnuti, srušiti. – A tu – Arsen je okrene na desno. – Gledajte – 'Čudo sv. Marka'. Slikao Tinttoreto. Zašto je ova slika ljepša? Jer i sv. Marko kao da pada na zemlju. (...) – I jest čudo. Sveci postaju ljudi (...) – I ovo je glasovita slika... I ovo... Ali pazite ovu: 'Preljubnica' od Tinttoreta. – Šta velite? – Arsen je poprimio sličan izraz onome Hristu na slici, što je u grešnu ženu, s japanskim obrvama, zato i bludnijom, gledao iskusno, maliciozno, bez strogosti.– Recite: nije li ovaj Hrist, što se smješka u očima, bar razumio život? I doživio možda.» 2.) Dvije godine prije smrti Dora Maar daje intervju u časopisu Arte Victoriji Combaliji, povjesničarki umjetnosti, rođenoj u Barceloni i stalno nastanjenoj u Parizu. Na pitanje kako to da je još 1932., prije nego što je upoznala Picassa, redovito posjećivala Barcelonu, Dora joj je odgovorila da ju je Barcelona uvijek mistično privlačila, tamo je išla samoinicijativno, iako su je redakcije novina uvijek slale u druge gradove s plaćenim režijama puta i hotelskog smještaja, u Barcelonu je išla o vlastitom trošku, fotografirala, radila ulične instalacije, uvijek ostajala malo dulje... 3.) Boraveći u srpnju i kolovozu 1910. u Barceloni Kamov je zalazio u kavane Lion D'Or i Els Quatre Gats. Bila su to dva mjesta pored kojih je morao proći nakon završenog posla u pomorskoj agenciji njegova ujaka Luigija Gerbaza. Tu su se okupljali mnogi avangardni umjetnici, a toga ljeta Pablo Picasso se iz Pariza ponovno vratio u Barcelonu. Pri njihovu hipotetskom susretu Picasso je morao zapamtiti impresivnu, melankoličnu pojavu dubokih i izražajnih očiju Janka Polića. Poslije, 1913., Vladimir Čerina je u firentinskoj Papinijevoj Lacerbi objavio Kamovljeve Natuknice (Accenni). Nažalost, Papini će Polićevo ime talijanizirati u Gian Paolo. Svejedno, u istom broje Lacerbe, pored Kamova objavljeni su i Pablo Picasso, Marinetti, Sbarbaro, Folgore, Soffci,MaxJacob... I konačno, u Parizu 1936., u kavani Deux Magots, Picasso, posredovanjem Paula Éluarda upoznaje impresivnu, melankoličnu pojavu dubokih očiju Dore Maar, istovjetnih Kamovu. 4.) Početkom 2000. godine zove me telefonski jedan gospodin. Predstavi se (nažalost, zaboravio sam mu ime) i kaže kako prevodi hrvatske pisce u Češkoj, te kako bi rado prevodio i Kamova. Kaže da zove iz Đakova, gdje mu živi obitelj, kojoj je došao u kratak posjet i onda odlazi natrag u Češku. Dodaje da je zvao Ministarstvo kulture, gdje su mu dali moj broj, a posebno bi volio prevesti Kamova jer je ovaj dolazio u Đakovo. Kažem mu da nikada nisam čuo da je Kamov dolazio u Đakovo. Pročitao sam svu literaturu o njemu i to nigdje nisam pronašao. Nakon toga prošlo je nekoliko mjeseci i sasvim slučajno u Institutu za književnost HAZU pronađem u kutijiu kojoj je Kamovljeva ostavština fotografiju žene s dvoje djece. Na poleđini je pisalo: Slika gđe Katice Malinar s djecom /»Kitty»/ i pored toga tiskana oznaka fotografa: M. Futošević, Djakovo. Posljednjih godina objavljen je u različitim dijelovima svijeta veliki broj tekstova i nekoliko knjiga o Dori Maar. Jedna argentinska književnica uskoro izlazi u New Yorku sa svojom knjigom o Dori. Predstavlja je kao Argentinku. Cijeli svijet zna za Doru Maar, ali tek sad otkriva njezinu pravu veličinu i ulogu koja je bila mnogo važnija i kompleksnija nego što se do prijene koliko godina mislilo. Kada sam 3. svibnja 1999. u Državnom arhivu u Rijeci pronašao putovnicu Janka Polića sa svim dokumentima Austrougarskoga generalnog konzu-lata u Barceloni (publicirao sam sve u Sušačkoj reviji iste godine), otkrio sam da su njegovi izgubljeni rukopisi dijelom ostali u Barceloni (Biblioteca de Catalunya), a dijelom poslani u arhiv Zemaljske vlade u Zagrebu, gdje su odmah pohranjeni (HDA, Zemaljska vlada u Zagrebu – Odjel za pravosuđe /ZV-OP/ Kazalo pismare, M-Z, A. D. 1910, KNJ. II., br. 200, 17056, 17149, 20550, 22573/ VI 1910/1348.). Gospođa Slavica Pleše izvijestila me je da je cijela ostavina Kamova otuđena. Arhiva se između dva svjetska rata selila pod ingerenciju Sudbenog stola, a danas je to Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Zanima me tko je taj kome bi bilo u interesu otuđiti dokumente relevantne samo za povijest književnosti? Pronalaženje tih dokumenata podsjetilo me na činjenicu da danas ne znamo ni za jednu Kamovljevu pjesmu nastalu poslije 1907. i na izgubljene rukopise koje znamo samo po spominjanju Čerine, Nikole Polića i drugih. Očito je da su pjesme postojale, ali ih Janko ipak zbog nekih razloga nije želio objaviti. Dora Maar i Pablo Picasso na fotografiji Mana Raya, detalj TKO JE FILIP LATINOVICZ? Želio bih još nešto napisati o Dori i Kamovu. Bogatstvo orođenih obitelji Polić, Gorup i Gerbaz bilo je veliko i u okvirima Monarhije. Jankova starija sestra Marija bila se udala za sina Josipa Gorupa de Slavjanskog, najbogatijeg Slovenca Austro-Ugarske. Svoje je prezime Gorjup kroatizirao u Gorup, bio je vlasnik Ungaro-Croate, najvećeg parobrodarskog društva Monarhije, vlasnik više desetaka javnih zgrada u Rijeci, Trstu, Ljubljani... Direktor Ungaro – Croate bio je pak Mate Polić, rođak Jankova oca, kod koga će njegov nećak, književnik Milutin Cihlar Nehajev u Trstu 1909. napisati roman Bijeg, jedan od najznačajnijih u modernoj hrvatskoj književnosti. Jankovi ujaci bili su vlasnici brodova Palermo i Indeficienter, dugih stotinu metara, također su imali stanove i zgrade u vlasništvu, ali i pomorske agencije u Veneciji, Genovi i Barceloni. Jankov je otac bio vlasnik nekoliko brodarskih kompanija, do svojeg materijalnog sloma 1902. izdašno je pomagao mnoga dobrotvorna društva. Jankov brat Vladimir bio je vlasnik dvaju kina i direktor Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice, u Puntu. Brat Dragimir Polić bio je vrhunski inženjer u austrijskim tvornicama. I onda rasulo u obitelji: financijski slom, tragične smrti i samoubojstva. Nije li Kamovljeva drama Mamino srce (1910.) predložak za Krležine Glembajeve, nisu li sudbine Polićevih, Gorupovih i Gerbaza pretočene u Glembajeve? «Rodio se u zlatu, svili i kadifi, bogato, prebogato, razmaženo buržoasko dijete – a eto umire u 24. godini sam» (Mijo Radošević, 1910.). Po smrti Dore Maar ustanovilo se da je ona između 1930. i 1940. redovito posjećivala Zagreb. Koga? Baku iz Siska? Možda je odgovor u prvim rečenicama Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza (1932.)? «Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda...» I kronološki, Krleža dobro locira Doru. Rođena 1906. Vraća se s dvadeset i tri godine kada 1930. autor počinje pisati Povratak. Jedino se može postaviti pitanje: Tko je Filip? Dora Maar? Janko Polić Kamov? Ili oboje, stopljeni u fikciji samozatajnog, zapravo, inferiornog promatrača!? Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
JANKO POLIĆ KAMOV I DORA MAAR
Mladen Urem
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?Janko Polić Kamov, Ledeni blud
Priča o Dori Maar, jednoj od najvažnijih žena europske avangarde, duga je i prilično složena. O njezinu podrijetlu malo su ili gotovo ništa znali njezini najbliži prijatelji, dok je šira znanstvena javnost bila u stalnoj zabludi i netočno baratala osnovnim biografskim podacima. Javnosti je bilo poznato da joj je Dora Maar pseudonim te da joj je pravo ime Henriette Theodora Markovitch. Otac joj je bio Hrvat Josip Marković, arhitekt, vjenčan s Francuskinjom Louisom Voisin... Baveći se gotovo dva desetljeća životom i djelom Janka Polića Kamova, došao sam do mnogih zanimljivih otkrića. Većinu od njih prezentirao sam u hrvatskoj i američkoj časopisnoj periodici, pritom ne žaleći ni truda ni vremena na rasvjetljavanju života pisca kojega njegova nacionalna kultura nikada nije shvatila ni do kraja prihvatila. Naravno, uz iznimku nekolicine naših vrsnih teoretičara koji su, često i uzaludno, ukazivali na pravu veličinu Kamova. Kažem uzaludno, jer je nažalost već bio uspostavljen drugi literarni diskurs, koji je dominirao našom književnom pozornicom cijelo dvadeseto stoljeće. Taj je diskurs promijenio optiku moderniteta kakav je u Hrvatskoj valjalo uspostaviti, a koji je nepovratno bio izgubljen preranom smrću Janka Polića Kamova te je ostavljen otvoren prostor za marginaliziranje njegova djela i građenje novoga sustava kojem je presudan oblik dao Miroslav Krleža. U ovome tekstu iznosim podatke koji bacaju novo svjetlo na odnos Kamova i Krleže, kao i niz nepoznatih događaja koji su imali neposredan utjecaj na cjelokupni Krležin opus, činjenice koje je taj književnik, što je svojim djelom prekrio cijelo dvadeseto stoljeće u našoj književnosti, skrivao i sustavno ignorirao. Te su ga činjenice bitno udaljile od avangardnih težnji, od kojih se uporno distancirao. Svojim je golemim utjecajem marginalizirao hrvatsku avangardu, svjesno usmjerivši književni ukus sredine u smjeru svojih promišljanja, s ciljem da na književnom obzoru nacionalne književnosti on bude najveći. Time je taj doista veliki književnik, kojega s pravom nazivaju u Americi europskim klasikom, otvorena vrata ostavio samo sebi, probivši se na planetarnu razinu kao jedini (ako izuzmemo Andrića) i najveći hrvatski pisac. Ivan Rendić, bista Ante Polić, 1882. KAMOV U SVIJETU Kamov je za mene ne samo jedna od najvažnijih i najsloženijih ličnosti hrvatske književnosti, nego su njegovi vrhunski umjetnički dosezi (i protoavangardna uloga u anticipiranju avangardnih tendencija što će se tek nekoliko desetljeća nakon njegove smrti inaugurirati i afirmirati u europskoj i svjetskoj avangardi) relevantni i nezaobilazni i iz svjetske perspektive. Tvrdio sam to i objašnjavao kolegama još sredinom osamdesetih godina, ali samo je mali broj naših teoretičara bio sklon takvu razmišljanju. Studija Mladena Machieda Eksplozija poticaja – Inozemni Kamov iz 1986. jedna je od najvažnijih o Kamovu. Također sam bio svjestan da će jedino inozemna afirmacija Kamovljevih djela potaknuti njegovu matičnu sredinu na reaktualiziranje njegova statusa u nacionalnoj literaturi, pa sam organizirao prevođenje njegovih djela na engleski, njemački i talijanski jezik te ih u suradnji s kolegama iz svjetski poznatih časopisa publicirao u Americi i Europi. Tek kada je publiciran u časopisima Grand Street (New York), Partisan Review (Boston), Corner (Oakland), uvršten u američku Povijest hispanističke avangarde i, na koncu, početkom 2000. godine u najvećem istraživanju u Americi provedenom na internetu, s anketiranih nekoliko tisuća nakladnika i više od tristo sveučilišta, Kamov izabran za jednu od tristo najznamenitijih osoba tisućljeća, postalo je i našoj široj javnosti jasno da je riječ o književniku čija je percepcija postala važna u mnogo širim razmjerima od onih koje su mu oni bili spremni dopustiti. KAMOV REVOLUCIONAR I ANARHIST U četrnaestoj godini Janko Polić je kao đak Sušačke gimnazije u Rijeci 1900. osnovao revolucionarno-anarhističku skupinu Cefas, kojoj su osim njega pripadali i pravnik i književnik Mijo Radošević (1884.–1942.), književnik Josip Baričević (1884.–1919.), slikar Josip Moretti Zajc (1882.–1933.), pravnik Mato Malinar (1884.–1957.) i drugi. Pogled na Trsat iz središta Rijeke: ispod same gradine vidimo crkvu sv. Jurja u kojoj su se 1903. vjenčali Josip Marković i Louisa Julia Voisin U nekrologu Kamovu, 1910. Radošević će napisati: «Janko preuzimlje akciju organizatora, političara, on će tobože pomoću veza svoga oca naći doticaja s američkim Hrvatima. Tamo bismo imali nabaviti oružja, a onda podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucijonarni, krvavi kaos. Pritisak khuenovštine i žandarska gimnazijska disciplina odrazila se eto u njegovoj duši u kvaternikovskom svijetlu bune, rušenja – te ga je presija označila kao energiju, hiperenergiju, nesalomljiva dječaka vratolomne i buntovne akcije. Kvaternik nam je bio ideal, a Grženićeva čizma svetinja. Oslobođenje Hrvatske život, a naš život sitnica, nevrijedna, majušna stvarca.» Cefas se nedugo nakon osnivanja raspao, pa je Polić, iako vrlo mlad, postao svjestan kompleksnosti političkog angažmana i gotovo bezizlazna položaja svoje domovine. Dugo vremena sam razmišljao što je značilo ime Cefas. Janku je bila na raspolaganju velika očeva knjižnica, a kako je poznavao hrvatski i talijanski jezik, čitao je mnoga djela i raznovrsnu literaturu. Stoga nije pogrešno reći da je njegov roman Isušena kaljuža, podijeljen na tri dijela: Na dnu, U šir i U vis analogan podjeli Danteove Božanske komedije: Pakao, Čistilište i Raj i doista u mnogočemu je njezin avangardni derivat. Mitološka kaljuža (u Kamova je kaljuža psiha) s kojom će se Kamov susresti kao problemom jedna je od okosnica njegova cjelokupnog književnog angažmana, koju će tematizirati u kratkim pričama, poeziji, publicistici, dramama i konačno u svom najvažnijem djelu - romanu Isušena kaljuža. «Kamov je neobičan spoj protoavangardnog proboja i, gotovo metapovijesnog, post-modernističkog otrežnjenja», napisat će Machiedo u Eksploziji poticaja. Ali valjalo je ići još dalje, jer Isušena kaljuža doista izmiče svakoj kvalifikaciji, djelo je to prepuno metafizičkih konkluzija. Gemma Gerbaz, majka Janka Polića Kamova Književnici Josip Baričević i Janko Polić Kamov (s crnim šeširom), Budimpešta 1909. U drugom dijelu romana U šir (Čistilište) Arsen Toplak, glavni lik, ujedno i Kamovljev alter ego, dolazi u Vječni grad, Rim. Roma (Rim) je inverzija od Amor, mjesto kušnje i susret s najvišom negativnom energijom, gdje je grad njezino utjelovljenje: «Uspinjao sam se na brežuljak i grad je postajao sve manji i širi. On je spavao o trećoj popodne slatko ko u noći. I on je izgledao izolovan od svijeta i svemira. Bio sam potpunoma sam, kružeći očima po zvonicima i krovovima, kao po groblju samih grobnica bez čempresa i cvijeća. Sunce je bilo bijelo ko električno svjetlo i činjaše mi se da je sve zastalo i da ostaje vječna stagnacija bijeloga svijetla; što čini dojam mrtvaca koji je ostao otprtih očiju... I moje su oči bile otprte: gledasmo se. (...) I kako mi je bilo postalo užasno naporno i mučno gledati otvorene mrtvačke oči, sada mi najedamput postane vanredno lako. Ja sam bez muke gledao u nj; sklopiše mu se vjeđe i moj je pogled otpočinuo» (Isušena kaljuža, 1984., str. 165). U romanu boravak Arsena Toplaka u Rimu prepun je mističnih inicijacija, pročitajmo dio koji govori o susretu s Horlom: «Ležao sam poleđice. Ljeti. U vječnom gradu. U polutamnoj sobi, o podne. Spavah kako se i spava od vrućine. Bijaše mi teško. Jedamput sam bio spustio kamen, ne kamen, goru, gorje, čitavi planet sa grudiju; danas mi je nešto takova bilo naleglo na prsa. Nešto takova... A nisam smio spavati ovako radi higijene, ali ne spolne. A spavah. U polusnu. U polumraku. O podne. I onda – sve ono na meni stalo je dlakaviti; na ramenima osjetih dvije pesnice i umah se domislih da su to ruke gorile. Pritiskivao me o krevet i drmajući me nastojaše obrnuti... Opirah se. (...) Odbacih ga od sebe i vidjeh, kako iskrivljen izlazi na vrata. Stas mu bijaše gorilski, ali mi se pričinjaše da je ono stas čovjeka komu ruke padaju od umora, kome se izlekoše pleća, jer je dugo bio sagnut, i ne može da se uspravi bez grčeva. Negdje ovako naslikaše hromoga đavla» (Isušena kaljuža, str. 157). Tome bih dodao Kamovljev sukob s hrvatskim arhetipom, uz često zapadanje u onirička stanja koja su bila rezultat kompleksnosti njegova intelekta i tragične egzistencije koju je intenzivno proživljavao: «...A na Lovra nalijegaše magla decenija, stoljeća, čitavog jednog naroda... magla pustoši, gluposti i živinske lakomosti... A on je išao ulicom, gdje se nije ni feral razabirao. Morao je ići polagano oprezno...» (Historijat jednog članka, Sabrana djela, knjiga 1, str. 262, 1984.). «I ja sam rekao 'svakako', a mislio: Ići u dubinu, znači ići u širinu; u širinu znači ići u dubinu; ja ću dakle otići u tuđinu da prostudiram svoj narod» (Isušena kaljuža, str. 160). ZVIJEZDA U ZVIJEŽĐU ZMAJA I onda sam prije nekoliko mjeseci saznao što znači Cefas. Razgovarajući s jednim astrologom rekao mi je da je Cefas (lat. Cepheus) najviša zvijezda u zviježđu Zmaja, na pola puta između Saturna i Jupitera. Posebno joj značenje pridaje kabalistička doktrina, a u tarotu označava kartu XXII, Ludu. Tu je kartu vrlo teško objasniti; u sebi nosi instiktivne porive konfuznim situacijama i nepromišljenoj akciji, koja zapravo ne odgovara logici. S tom kartom ide se protiv svojih interesa, jer se zbog lutanja gubi iz vida ono što ste htjeli realizirati. Pozitivna je u duhovnim sferama, gdje tjera da se osoba oslobodi sprega, odluči na pomak koji zbunjuje, kako samu osobu tako i okolinu. Katkada zapetljava stvari, ali i dovodi do zapanjujućih rezultata. Traži odvažnost i snagu volje, bilo da je u pravom ili obrnutom položaju. Najteža je kad se ignorira upozorenje jer može dovesti do situacije da poput idiota gledate kako vam stvar izmiče kontroli ili pak, kad sve prođe, uvidite tragičnost neaktivnosti i ekstravagancije. Događa se da onaj koji uzima ovu kartu dolazi do najveće spoznaje, ali pritom gubi sve, pa i život. «Odahnuti. Visoko... Kad presahne ova moja psiha, što ću na dnu? Ono će biti grobište. Kad nedogledna široka ravnina razvuče i rastavi dijelove moga 'ja', što ću onda ja u – širinu? Ono će biti sveljudski hram... Visoko!... Balonom ili teleskopom? Solidnošću ili vratolomijom? U svemir?... Ko znanstvenjak ili poet?... (Isušena kaljuža, str. 263). Priznajem da se nikada nisam bavio tarotom, a još manje kabalom, pa ipak službena interpretacija Lude u mnogo detalja ocrtava Kamovljevu osobnost. Također vjerujem da je u kabalistička znanja morao biti upućen s obzirom da mu je baka bila židovskog podrijetla, a u ondašnjim imućnim krugovima u Rijeci to je bila vrlo raširena pojava. «Nisam li bacio bombu u hram ljudski koji bijaše već prazan i ja ostah jedini posut ruševinama?» (Isušena kaljuža, str. 285). Možda se zbog ezoteričnih znanja Kamov odlučio za ime Cefas i traženje po danteovskim krugovima pakla!? Katarina Radošević, udata Malinar, u Đakovu 1910. godine. Fotografija se nalazi u osobnoj ostavštini Janka Polića Kamova u Institutu za književnost HAZU Zagreb. Na slici je Katarina (Kitty) s dvoje djece. Budući da je njezin drugi sin Veljko rođen 1913., postavlja se pitanje tko je djevojčica na slici? KAMOV I KITTY Ili je razlog njegovu lutanju negdje drugdje? Pobliže objašnjenje traži povratak na početak, odnosno na 1900. kada je Janko Polić upoznao sestru prijatelja Mije Radoševića, Katarinu. Društvo u kojem se kretao bilo je vrlo raznovrsno, ali najviše je bio vezan uz Matu Malinara, Miju Radoševića i Katarinu Radošević. Sve troje na školovanje su došli iz Gorskog kotara, točnije iz Lokava. I dok su Janko i Mijo zajedno išli u razred, Mato Malinar pohađao je razred više, a Katarina dva razreda niže od Kamovljeva. Katarina, koju će u kasnijim pjesmama Janko nazivati Kitty, rođena je 18. listopada 1888. a za pohađanja gimnazije živjela je kod ugledne obitelji Đure Ružića. Nema dvojbe da je između Kamova i Kitty planula strastvena i duboka ljubav, koja će u potpunosti izmijeniti njegov život. To se najviše vidi u njegovim pjesmama, ali i u proznim radovima. Nikola Polić, brat Jankov, poslije će u studiji Iskopine (1953.) napisati: «U Lokve nije ga vodila misao da se sastane sa drugovima, nego da vidi onu koju spominje u pjesmi Kitty, o njezinoj udaji.» Do tragičnog prekida došlo je kada ga je ona ostavila i odlučila se udati za njegova najboljeg prijatelja Matu Malinara. U nekrologu Kamovu Mijo Radošević će napisati: «Patio je od astme, slabosti srca i živaca. Alkohol i nikotin bi ga momentano umirio, da ga onda još više razdraži. I podražice i liječenja su bivala – prema okolnostima. – Očajnik, očajnik, znaš, Mijo, Turgenjevljev očajnik, stiskao bi preda mnom pest i obrazlagao mi svoju bolest, svoju nesreću, svoju tugu. A onda bi došla na red Kitty – njegova Kitty – njegova nesretna i tragična ljubav. Zaljubio se u ženu svoga prijatelja. I tu je nesretnu ljubav nosio u svom srcu kroz puna četiri proljeća, pa ju je ponesao sa sobom petoga ljeta i tamo daleko u neznani barcelonski grob (...) Ali pustimo neka govori Janko. U pismu od 13. V. 1910. iz Punta piše mi među ostalim: (...) Protiv ideje samoubojstva, koja me progoni i koja mi pokazuje jedino logično i časno riješenje životnih vlastitih problema ja se borim i borit ću se; vjerujem, mučim se, da sebe ubijedim u čarobnu moć putovanja, promjene i tudjine i evo opet ću da kušam putovanjem po inozemstvu zaboraviti...» Zanimljivo je kako ovdje Radošević izbjegava reći da je riječ o njegovoj sestri Katarini, te njihov tragični prekid datira u 1906. bez pojašnjenja da je to zapravo trajalo punih deset godina (1900.–1910.). Možda je ipak najveći pomutnju napravio Vladimir Čerina, koji je 1913. u Rijeci tiskao knjigu Janko Polić Kamov, napisanu iste godine u Firenci, gdje je surađivao s talijanskim futuristima Giovannijem Papinijemi Ardengom Soffcijem, okupljenima oko znamenitog časopisa Lacerba. Ta je knjiga i danas od prvorazredna značenja za povijest hrvatske avangarde, ali je u njoj Čerina napao Kitty da je napustila Kamova i udala se za nadobudnog filistra. Radilo se opotpuno neprimjerenu napadu na Malinarove, koji su bili Kamovljevi najbliži prijatelji. Vjerojatno je tome slijedila šutnja, s obzirom da je bila riječ o intimnim pitanjima obitelji. Valja reći da je obitelj Malinarovih bila vrlo ugledna, svi su redom bili intelektualci, a njihov je prinos hrvatskoj kulturi više nego zamjetan. Ali o tome kasnije. IZVANBRAČNO DIJETE S druge strane pomno sam analizirao sva pronađena djela Janka Polića i čitajući često sam pronalazio vrlo čudne rečenice koje nisam znao objasniti, da li je riječ o autobiografskim rečenicama ili o literarnoj fikciji!? Lako se može zaključiti da su prve dvije zbirke posvećene Kitty, dovoljno ih je još jednom pročitati. Među mnogim nedorečenostima stalno se nametalo pitanje Jankova izvanbračnog djeteta, koje on najviše spominje u svojim pjesmama, ali i u prozi: (...) i mislim eto... na šapat krvi od tvoje kćeri. Negdje je pjevah ko trinaestljetnu, ko cvjetaj sisa i divlju pjesmu na plahi papir pero ispisa U nje su oči dublje od noći, kod dna pučine, crnje od crnog, abisnog neba, ko bezdan tmine I ne smijem eto stupiti u svijet u čvrstom kroku, vodat joj tijelo krepkijem stiskom o svome boku. A sve me zove suluda bezdan više i dublje i sve mi gori užaren mozak od plamene zublje i znam da strše na mene zubi pseta čuvara i pero eto... završni drečaj na papir šara. (Blud duše, IV. dio) Strofu prije Kamov objašnjava kako će takva tragična situacija, u kojoj on ne može biti sa svojim djetetom, završiti: A moja duša zanosom bludnim mota se cijela pred jednim boštvom triju oblika...U grč bordela i dalje tamo... u manikomij,u avet šala... i dalje... dalje... u miris krasta sred hospitala (Blud duše, III. dio) U svojoj proročanskoj pjesmi Vitlaj duše napisao je: A to dijete, što vas buni i u rujno kolo vodi, pamtiti će milijuni i majku mu, što ga rodi. Dojila ga samom krvi, dok ono joj kida sise, pa što i vas zubom mrvi i mene je stoput više. Eto gdje su mi bila djela. Zamrzih majku, što je ostala vjerna, tjerah Marka na prevaru, sestru na preljub... Veličah bludnice i ponizavah vlasnika bordela pred Nikšićem... Tjerao uopće druge na djelo ko agitator... Htio sam da drugi požive umjesto mene, a ja sam htio živjeti. (...) Drugi su imali poživjeti mjesto mene, udovoljiti mjesto mene dužnosti da onda ja mogu uživati pravo... Oni su imali poživjeti za mene. Ta kad bi afere, dogodovštine, borba i iskustvo – jednom riječigrijehi život bili upisani na vanzakonskom porodu mojem. – kad bih to primio u prilegu stvarajućem i utrobi materinjoj – što bih onda potrebovao ostala – fakta? (Isušena kaljuža, str. 268) Gledah jednog poetu, gdje umire od gladi i jednu poeziju, gdje umire od poroda...i novo jedno dijete koje se oporavlja, jača i raste od sitosti, zdravlja i života. (Isušena kaljuža, str. 281) Ona je tu, kraj mene, u meni... Kad putuješ, kad misliš, kad gledaš, kad slušaš... Ona je tu. (Isušena kaljuža, str. 299) Ali sunce je sunulo ko djevojčica u moju sobu i izobijestilo moja ćutila. Papir, stol i tinta – sve me to plaši i muči ko biblioteke, škola i disciplina. (Isušena kaljuža, str. 315) ... A doći će ljeto... i doći će jesen... i ženu će odati – bol. (...) i dalje... kad ono u zagrljaj letnuh ni ne znajuć, što nosi put... I letnuh i kliknuh – a ljubavnik vrući o usne mi zadjenu cvijet– O sve što me savi u poljupcim toplim: moj ljubavnik – čitav svijet! (...) A došlo je ljeto... i došla je jesen... i – mene je odala bol. (...) Pst... miso se rađa... o poštujte majku... i pozdrav'te – čitavi svijet. (Nova proljet, 1906.) Ona je žena moga prijatelja. (...) Ujutro zna pokadšto začudo biti vrlo lijepa – ako baneš iznenada, ako je zatečeš, ako nema bluze, ako se zasrami, ako su joj kose bez frizure, zubi neisprani, ako vonja po krevetu; ako zna da je nedolična – ako je zatečeš naime u prilici – nedopuštenoj. Eno, onda je ona lijepa. (...) Onda sam se dotakao njenoga koljena i vidio da je divna, prekrasna, neodoljiva. (...) Jer evo mi javlja jedna pouzdana ličnost koja je u samu stvar dobro upućena da je moj prijatelj primivši moje pismo pošteno izlemao svoju ženu... I još doda ista pouzdana ličnost da je žena moga prijatelja kaoti dobila boju i formu; postaje, vele, sve ljepša, punija i – pikantnija... (Žena) O man'te me! Sam ću tajom da progutam svoju bruku... (Tragika) Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete – o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja; i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete; i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša i krvavo ko ljubav naša; i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta; proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga; čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrvice suhoga kruga; hvatat će ga i vezati, i zločin će biti njegova hrana. (Pjesma nad pjesmama) Dora Maar PRIČA O DORI MAAR Primjera ima mnogo i detaljnije sam ih razradio u svojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda. Paralelno, proteklog desetljeća intenzivno sam se bavio komparativnim vezama između hrvatskih i europskih avangardista. Prikupivši veliku biblioteku inozemnih naslova, sredinom devedesetih, jedna tema me posebno zainteresirala. Otvorivši je sustavnim radom i istraživanjem, došao sam do fascinantnih podataka koje u nastavku ukratko iznosim. Možda sam ovu studiju trebao objaviti 1995., ali tada još nisam imao osjećaj da sam zaokružio temu. I danas mogu reći da istraživanje nije završeno, uz naknadno shvaćanje da je riječ o temi koja se zbog opsežnosti može još mnogo vremena istraživati, odlučio sam predstaviti je u najvažnijim crtama. Priča o Dori Maar, jednoj od najvažnijih žena europske avangarde, duga je i prilično složena. O njezinu podrijetlu malo su ili gotovo ništa znali njezini najbliži prijatelji, dok je šira znanstvena javnost bila u stalnoj zabludi i netočno baratala osnovnim biografskim podacima. Tako su jednom navodili da je rođena u Francuskoj u Toursu 1909., drugi put je to bio Pariz 1907., trećio put Tours 1907., ali nitko sa sigurnošću nije mogao navesti točne podatke. Najveću slavu u javnosti donijela joj je veza s Pablom Picassom (u razdoblju od 1936.–1943.), ali se tek nakon njezine smrti 16. srpnja 1997. pozornost javnosti vratila recepciji njezinih pravih umjetničkih dostignuća koja su potpuno nezasluženo do njezine smrti ostala u sjeni djela koje je stvarao Picasso. Javnosti je bilo poznato da joj je Dora Maar pseudonim te da joj je pravo ime Henriette Theodora Markovitch. Otac joj je bio Hrvat Josip Marković, arhitekt, vjenčan s Francuskinjom Louisom Voisin... Pored mnogih nepoznanica i netočnih podataka koji su zbunjivali ne samo našu kulturnu javnost nego i onu internacionalnu, prilično sam se potrudio prikupiti više točnih podataka. I premda je to široj javnosti bilo nepoznato, ugledna arhitektica Ksenija Grisogono iz Splita, koja je cijeli radni vijek provela u Parizu, bila je Dorina dugogodišnja prijateljica. Štoviše, Dora je povremeno i posljednjih desetljeća posjećivala Hrvatsku; Zagreb i Rijeku. Veliki teoretičari avangarde kao što su Calvin Tomkins, John Richardson, James Lord, Roland Penrose, Pierre Cabanne o njezinu su životu znali sve osim njezine prve faze, prije nego što se afirmirala kao umjetnica. Život u njezinoj obitelji bio je opterećen činjenicom da njezina majka Louise nije mogla imati djece. Dora je kao dijete odgajana kod djeda i bake. Često je bila sama. Otac i majka otišli su živjeti u Argentinu kada je ona imala četiri godine. Živjela je između stalnih promjena adresa. Josip Marković bio je istaknuti arhitekt, projektirao je cijele kvartove Buenos Airesa. Težak odnos s majkom, samoća i zapuštenost učinili su je hipersenzibilnom osobom iščupanih korijena. Bez osjećaja pripadnosti, s iznimnim talentom i umjetničkim aspiracijama, Dora se vrlo rano počela baviti fotografiranjem, slikanjem i portretiranjem. Potpisivala se i drugim pseudonimima, ali prvi i jedini pod kojim je trajno djelovala bio je Dora Maar. Teške svađe s majkom, koja ju je i nemilosrdno tukla, vjerojatno su bile uzrokom da poslije nije mogla imati djece. U vezi s Picassom stalno je zbog toga plakala, prolazila teške krize, što će poslije biti razlogom njihova prekida 1943. godine. Nakon prekida doživjela je živčani slom, povukla se u potpunu samoću. Do javnosti su dopirale samo vijesti o njezinim teškim ispadima, pa je završila u duševnoj bolnici. Picassov prijatelj, psihijatar svjetskog glasa Jacques Lacan, preuzeo je brigu o njoj. Priče da se fanatično pridružila nekoj sekti nisu istinite. Njezina forma mentis pripadala je umjetnosti, a kada se u tom svijetu razočarala, vratila se katolicizmu i religioznosti. Impozantan je broj znamenitih imena avangarde koji su joj bili prijatelji, s kojima je surađivala: Man Ray, André Breton, Georges Braque, Paul Éluard, Tristan Tzara, Georges Bataille i mnogi drugi. Silno je utjecala na Picassa, ali nažalost njezini radovi dugo su ostali u sjeni, jer su je prikazivali kao njegovu ljubavnicu i muzu. Pablo Picasso i Dora Maar na plaži u Nouginsu U Matičnom uredu u Rijeci nalazi se Indeks vjenčanih, Trsat, u kojem se može pronaći da su se Josip Marković, graditelj, rođen 16. veljače 1874. u Sisku, i Louisa Julia Voisin, rođena 28. veljače 1877. u Parizu, oboje nastanjeni u Parizu, vjenčali u crkvi Sv. Jurja na Trsatu 31. ožujka 1903. Vjenčanju su prisustvovali Josipova majka Barbara Marković i Louisini roditelji Julij Voisin i Henrika r. Massonneau. Kumovi na vjenčanju bili su Kuzma Marač, pomorski kapetan, i Anton Radivoj, posjednik. Dokumenti za vjenčanje proslijeđeni su iz Siska, Zagreba i Pariza. U Matičnom uredu u Sisku nalazi se rodni list Josipa Markovića, iz kojeg se vidi da je rođen u Sisku 16. veljače 1874. kao izvanbračno dijete Barbare Marković, koja mu je dala svoje djevojačko prezime. Otac je nepoznat. Također je naknadno uveden podatak da je umro u Parizu 31. siječnja 1969. I na ovom mjestu stvari se počinju rasplitati. Naime, znao sam da je Jankov otac Ante Polić živio u Sisku. O tome svjedoči njegov vjenčani list: «23. studenog 1866. vjenčani su u Rijeci: Antun Polić, sin Jurja i Jakobine Milošić, trgovac iz Dalmacije, nastanjen u Sisku (Slavonija), star 28 godina i Gemma Gerbaz, kći Antuna i Marije Gerzmann, iz Rijeke, stara 19 godina» (Državni arhiv u Rijeci, Matične knjige K 4, Arhivski fond). Antun Polić imao je u Senju, Sisku i Rijeci brodarska poduzeća. Sisačko riječno brodarsko poduzeće funkcioniralo je do prijelaza stoljeća, ali su veze obitelji Polić ostale, jer Nikola Polić u Iskopinama piše kako je njegov brat Dušan između dva svjetska rata plovio za jedno sisačko brodarsko poduzeće. Nikola će i napisati kako je Janko sumnjao u roditeljsku bračnu nevjeru, no bio je žalostan kada u njihovom dopisivanju (vjerojatno na relaciji Sisak – Rijeka) ništa nije pronašao. Barbara Marković radila je kao pralja i pomoćna službenica u raznim sisačkim tvrtkama, pa i u onoj Ante Polića. Djetetu koje je rodila ništa nije mogla dati osim imena i svoga prezimena, pa ipak je Josip Marković uz obilnu pomoć bogata donatora završio osnovnu školu u Sisku, srednju graditeljsku školu u Zagrebu i, konačno, arhitekturu u Parizu. Za projekt i realizaciju Austrougarske ambasade u Buenos Airesu nagradio ga je car Franjo Josip I. medaljom za osobite zasluge. Josip Marković morao je znati tko mu je otac, jer inače kako objasniti da se čovjek koji živi na relaciji Pariz-Zagreb-Sisak-Beč-Ženeva dođe vjenčati u obiteljsku crkvu Polićevih na Trsat, crkvu u kojoj su Ante i Gemma Polić krstili djecu: Janka, Milku, Antona, Nikolu, Milutina... Ali to nije sve, Janko je morao znati za Josipa Markovića jer je u korespondenciji stalno od ujaka tražio novac za put u Pariz. Da priča ima puno dublje konotacije, pokazuje pripovijetka Miroslava Krleže Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz, napisana 1919. i objavljena u «Plamenu» s posvetom: Uspomeni Janka Polića Kamova koji je junački pao sa stijegom u ruci. Krleža će tu posvetu poslije izbrisati i više nikada neće spomenuti Kamova, ali obratimo pozornost na tijek priče: Pero Orlić (Janko Polić) sanja o Parizu, kada uspije doći u željeni grad i u Louvreu ostaje slučajno zatočen, upoznaje Hodorlahomora Velikog, vladara i graditelja asirsko-babilonske (kaldejske!) civilizacije. Analogija je jasna, no postavlja se pitanje kako Miroslav Krleža tako dobro poznaje Kamovljeve želje i poznaje činjenice za koje su znali samo njegovi najbliži? POSJEDUJE LI KRLEŽA KAMOVLJEVE RUKOPISE? Miroslav Krleža i Anđelko Malinar(1909.-1982.) u Zagrebu Svakome tko se bavio dublje Kamovom i Krležom poznato je da se nekim slučajem Krleža oko dvadesetih godina ovog stoljeća uglavnom okružio Jankovim najboljim prijateljima kao što su Mato Hanžeković, Mato Malinar, Katarina Malinar, Mijo Radošević, Josip Baričević, Vladimir Čerina... Da li je Krleža ipak naslutivši tko je pravi i najsnažniji nositelj novih, svjetski važnih ideja u hrvatskoj književnosti, poželio okružiti se njegovim prijateljima, ne bi li barem dio golema nadahnuća i sam mogao iskoristiti? Vjerujem da je tako. Ali moja analiza govori da je izgubljene Kamovljeve rukopise Čerina prije odlaska na psihijatriju dao Krleži. Izgubljena Skepsa, četvrti dio tetralogije Naše duše u ogledalu smrti, za koju Čerina navodi da je posjeduje, morala bi još biti u Krležinoj ostavštini, jer ako je 1963. slučajno u svojoj arhivi Krleža pronašao Čerininu zbirku Osama - po otvaranju ostavštine ili u blizini bi se mogla pronaći Skepsa i još ponešto. Drugi su Krležin izvor podataka (i eventualno rukopisa) Mato i Katarina Malinar i njihov sin, dugogodišnji tajnik Miroslava Krleže, dr. Anđelko Malinar. Mato Malinar bio je vrstan pravnik, cijenjen u struci, širokih interesa. Još kao student pokrenuo je u Zagrebu Modernu biblioteku u kojoj su on i Katarina tiskali djela iz Svjetske književnosti. Oboje su prevodili. Kao mladi pravnik službovao je po raznim mjestima Hrvatske, neko vrijeme u Đakovu. Međutim, glas o njegovoj stručnosti i veliko znanje vinuli su ga do najviših sudskih dužnosti. Bio je predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu i pomogao Krleži da odgodi uručenje odluke o zapljeni knjige rasprava i eseja Deset krvavih godina (1937.), čime je Krleža uspio spasiti svoju knjigu. Mato Malinar će i kasnije u više navrata pomoći Krleži, što će rezultirati trajnim prijateljstvom Malinarovih i Krleže. Katarina Malinar imala je, koliko sam uspio saznati, samo dvoje djece: Anđelka, rođenog 1909. i Veljka, 1913. Ono što su jedni drugima povjeravali danas postaje mnogo jasnije. Kada sam se pred nekoliko godina bavio Ivanom Goranom Kovačićem, točnije objavljivanjem Jame u Americi, pronašao sam podatak da je Goran prije odlaska u partizane 1942, rukopise ostavio na čuvanje Anđelku Malinaru i Ivani Car. Nakon Drugog svjetskog rata Anđelko Malinar i Marko Ristić zauzet će se za tiskanje prijevoda Jame u Francuskoj. Tu će angažirati Pabla Picassa, koji je napravio ilustraciju Jame, i Paula Éluarda, koji Goranu posvećuje pjesmu Tombeau de Goran Kovatchitch (Grob Gorana Kovačića). Bio mi je to vrlo važan podatak zbog toga što je Éluard, kao najbolji prijatelj Dore Maar, u pariškoj kavani Deux Magots 1936. upoznao Doru s Picassom, te se Picasso strastveno zaljubio u Doru. Započela je veza koja je toliko umjetnički izmijenila Picassa da se od 1936. govori kao o Picasso styleu, razdoblju kada on ulazi u svoju najsnažniju fazu. Tada sam se zapitao da li pseudonim Maar predstavlja skraćenicu od Marković ili Malinar!? Roditelji Anđelka Malinara također su bili u dobrim odnosima s Markom Ristićem, naizmjenično su se posjećivali u Zagrebu i u Parizu. Zbog toga ostaje pitanje kako Marko Ristić, srpski nadrealist, jugoslavenski ambasador u Parizu, veliki prijatelj Paula Éluarda, nikada ne spominje Doru Maar, koja je najbolja prijateljica njegova najboljeg prijatelja? Primjerice, pišući esej Tri mrtva pjesnika, Marko Ristić piše o Éluardovoj smrti 1952. godine. Tako spominje prve koji su mu se došli pokloniti: Jacques Duclos, Laurent Casanova i Pablo Picasso. Naravno, preskačući Doru. Zašto? Zbog čega Krleža za svog jednogodišnjeg boravka u Parizu kod Marka Ristića 1949., gdje je pripremao Jugoslavensku izložbu, prešućuje Doru? Potpuno je jasno da ju je morao upoznati. Dovoljno je vratiti se u prošlost i vidjeti povijest odnosa Krleže i Ristića. Upoznali su se 1923. u stanu Izidore Sekulić. Od početka rezerviran prema avangardi, Krleža ne prihvaća Ristićev nadrealizam, i ne dolazi do jačeg zbližavanja. Ipak, Krleža već tada broji neke pariške reference. Boško Tokin u časopisu Action (listopad 1920.) objavljuje Krležinu Pjesmu novinara (Le Poeme du journaliste). Krleža to može zahvaliti Kamovljevim prijateljima Josipu Baričeviću i Vladimiru Čerini, ali i to prešućuje. Ristić i Krleža poslije će se približiti; dijelili su istu tajnu koja je za obojicu bila pogubna. Nakon njezina eventualnog otkrivanja valjalo bi i kulturnoj javnosti u bivšoj zajedničkoj državi priznati da se srpski nadrealistički pokret eventualno može smatrati apstraktnim pojmom, dok Krleža više ne bi bio jedini na rezerviranom, počasnom tronu najvećeg hrvatskog pisca/umjetnika. U tom kontekstu indikativno je ignoriranje najvećeg hrvatskog nadrealista Radovana Ivšića, koji u svojoj domovini nikada ni približno nije stekao afirmaciju kakvu zaslužuje. Dovoljno je reći da sam ime Radovana Ivšića nalazio u svim relevantnim pregledima svjetske avangarde tiskanim u Americi i Europi (Sarane Alexandrian, Surrealist Art; Penelope Rosemont, Surrealist Women...), dok su mu ovdje kuloarski pokušali zalijepiti etiketu zanimljiva eksperimentatora. Stoga se danas treba podsjetiti što je sve Ivšić napisao o Krleži i Ristiću u knjizi U nepovrat (Zagreb 1990.). Kraj je tisućljeća dobar povod za pospremanje nacionalnih dosega u umjetnosti. Ali i revalorizacije onoga što su nam dugo vremena nametali izvana kao planetarne dosege. FASCINACIJE 1.) Čitajući Jamesa Lorda koji je objelodanio velik broj studija o Dori i Picassu, koji je konačno napisao i istoimenu knjigu i kao Dorin prijatelj nakon raskida s Picassom bio jedan od najbolje upućenih u njezin život, nemalo sam se iznenadio kada sam pročitao njegovo sjećanje na 1958., kada je on s Dorom posjetio Venecijanski bijenale i začudio se njezinu vrhunskom poznavanju venecijanskog slikarstva, gdje je s Peggy Guggenheim znalački raspravljala o Tinttoretovu velikom raspeću, kao o najvećem i najvažnijem djelu venecijanskog slikarstva. Zaista sam se iznenadio, jer isti takav razgovor opisan je u Isušenoj kaljuži, 1906., dakle, na istom mjestu pedeset i dvije godine ranije. Na stranici 105–106. čitam: «A Marija ko da se gubljaše. Možda je osjećala one muške, ogoljene, željezne laktove i šake, što se dižu ko da hoće nešto primiti, pritegnuti, srušiti. – A tu – Arsen je okrene na desno. – Gledajte – 'Čudo sv. Marka'. Slikao Tinttoreto. Zašto je ova slika ljepša? Jer i sv. Marko kao da pada na zemlju. (...) – I jest čudo. Sveci postaju ljudi (...) – I ovo je glasovita slika... I ovo... Ali pazite ovu: 'Preljubnica' od Tinttoreta. – Šta velite? – Arsen je poprimio sličan izraz onome Hristu na slici, što je u grešnu ženu, s japanskim obrvama, zato i bludnijom, gledao iskusno, maliciozno, bez strogosti.– Recite: nije li ovaj Hrist, što se smješka u očima, bar razumio život? I doživio možda.» 2.) Dvije godine prije smrti Dora Maar daje intervju u časopisu Arte Victoriji Combaliji, povjesničarki umjetnosti, rođenoj u Barceloni i stalno nastanjenoj u Parizu. Na pitanje kako to da je još 1932., prije nego što je upoznala Picassa, redovito posjećivala Barcelonu, Dora joj je odgovorila da ju je Barcelona uvijek mistično privlačila, tamo je išla samoinicijativno, iako su je redakcije novina uvijek slale u druge gradove s plaćenim režijama puta i hotelskog smještaja, u Barcelonu je išla o vlastitom trošku, fotografirala, radila ulične instalacije, uvijek ostajala malo dulje... 3.) Boraveći u srpnju i kolovozu 1910. u Barceloni Kamov je zalazio u kavane Lion D'Or i Els Quatre Gats. Bila su to dva mjesta pored kojih je morao proći nakon završenog posla u pomorskoj agenciji njegova ujaka Luigija Gerbaza. Tu su se okupljali mnogi avangardni umjetnici, a toga ljeta Pablo Picasso se iz Pariza ponovno vratio u Barcelonu. Pri njihovu hipotetskom susretu Picasso je morao zapamtiti impresivnu, melankoličnu pojavu dubokih i izražajnih očiju Janka Polića. Poslije, 1913., Vladimir Čerina je u firentinskoj Papinijevoj Lacerbi objavio Kamovljeve Natuknice (Accenni). Nažalost, Papini će Polićevo ime talijanizirati u Gian Paolo. Svejedno, u istom broje Lacerbe, pored Kamova objavljeni su i Pablo Picasso, Marinetti, Sbarbaro, Folgore, Soffci,MaxJacob... I konačno, u Parizu 1936., u kavani Deux Magots, Picasso, posredovanjem Paula Éluarda upoznaje impresivnu, melankoličnu pojavu dubokih očiju Dore Maar, istovjetnih Kamovu. 4.) Početkom 2000. godine zove me telefonski jedan gospodin. Predstavi se (nažalost, zaboravio sam mu ime) i kaže kako prevodi hrvatske pisce u Češkoj, te kako bi rado prevodio i Kamova. Kaže da zove iz Đakova, gdje mu živi obitelj, kojoj je došao u kratak posjet i onda odlazi natrag u Češku. Dodaje da je zvao Ministarstvo kulture, gdje su mu dali moj broj, a posebno bi volio prevesti Kamova jer je ovaj dolazio u Đakovo. Kažem mu da nikada nisam čuo da je Kamov dolazio u Đakovo. Pročitao sam svu literaturu o njemu i to nigdje nisam pronašao. Nakon toga prošlo je nekoliko mjeseci i sasvim slučajno u Institutu za književnost HAZU pronađem u kutijiu kojoj je Kamovljeva ostavština fotografiju žene s dvoje djece. Na poleđini je pisalo: Slika gđe Katice Malinar s djecom /»Kitty»/ i pored toga tiskana oznaka fotografa: M. Futošević, Djakovo. Posljednjih godina objavljen je u različitim dijelovima svijeta veliki broj tekstova i nekoliko knjiga o Dori Maar. Jedna argentinska književnica uskoro izlazi u New Yorku sa svojom knjigom o Dori. Predstavlja je kao Argentinku. Cijeli svijet zna za Doru Maar, ali tek sad otkriva njezinu pravu veličinu i ulogu koja je bila mnogo važnija i kompleksnija nego što se do prijene koliko godina mislilo. Kada sam 3. svibnja 1999. u Državnom arhivu u Rijeci pronašao putovnicu Janka Polića sa svim dokumentima Austrougarskoga generalnog konzu-lata u Barceloni (publicirao sam sve u Sušačkoj reviji iste godine), otkrio sam da su njegovi izgubljeni rukopisi dijelom ostali u Barceloni (Biblioteca de Catalunya), a dijelom poslani u arhiv Zemaljske vlade u Zagrebu, gdje su odmah pohranjeni (HDA, Zemaljska vlada u Zagrebu – Odjel za pravosuđe /ZV-OP/ Kazalo pismare, M-Z, A. D. 1910, KNJ. II., br. 200, 17056, 17149, 20550, 22573/ VI 1910/1348.). Gospođa Slavica Pleše izvijestila me je da je cijela ostavina Kamova otuđena. Arhiva se između dva svjetska rata selila pod ingerenciju Sudbenog stola, a danas je to Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Zanima me tko je taj kome bi bilo u interesu otuđiti dokumente relevantne samo za povijest književnosti? Pronalaženje tih dokumenata podsjetilo me na činjenicu da danas ne znamo ni za jednu Kamovljevu pjesmu nastalu poslije 1907. i na izgubljene rukopise koje znamo samo po spominjanju Čerine, Nikole Polića i drugih. Očito je da su pjesme postojale, ali ih Janko ipak zbog nekih razloga nije želio objaviti. Dora Maar i Pablo Picasso na fotografiji Mana Raya, detalj TKO JE FILIP LATINOVICZ? Želio bih još nešto napisati o Dori i Kamovu. Bogatstvo orođenih obitelji Polić, Gorup i Gerbaz bilo je veliko i u okvirima Monarhije. Jankova starija sestra Marija bila se udala za sina Josipa Gorupa de Slavjanskog, najbogatijeg Slovenca Austro-Ugarske. Svoje je prezime Gorjup kroatizirao u Gorup, bio je vlasnik Ungaro-Croate, najvećeg parobrodarskog društva Monarhije, vlasnik više desetaka javnih zgrada u Rijeci, Trstu, Ljubljani... Direktor Ungaro – Croate bio je pak Mate Polić, rođak Jankova oca, kod koga će njegov nećak, književnik Milutin Cihlar Nehajev u Trstu 1909. napisati roman Bijeg, jedan od najznačajnijih u modernoj hrvatskoj književnosti. Jankovi ujaci bili su vlasnici brodova Palermo i Indeficienter, dugih stotinu metara, također su imali stanove i zgrade u vlasništvu, ali i pomorske agencije u Veneciji, Genovi i Barceloni. Jankov je otac bio vlasnik nekoliko brodarskih kompanija, do svojeg materijalnog sloma 1902. izdašno je pomagao mnoga dobrotvorna društva. Jankov brat Vladimir bio je vlasnik dvaju kina i direktor Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice, u Puntu. Brat Dragimir Polić bio je vrhunski inženjer u austrijskim tvornicama. I onda rasulo u obitelji: financijski slom, tragične smrti i samoubojstva. Nije li Kamovljeva drama Mamino srce (1910.) predložak za Krležine Glembajeve, nisu li sudbine Polićevih, Gorupovih i Gerbaza pretočene u Glembajeve? «Rodio se u zlatu, svili i kadifi, bogato, prebogato, razmaženo buržoasko dijete – a eto umire u 24. godini sam» (Mijo Radošević, 1910.). Po smrti Dore Maar ustanovilo se da je ona između 1930. i 1940. redovito posjećivala Zagreb. Koga? Baku iz Siska? Možda je odgovor u prvim rečenicama Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza (1932.)? «Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda...» I kronološki, Krleža dobro locira Doru. Rođena 1906. Vraća se s dvadeset i tri godine kada 1930. autor počinje pisati Povratak. Jedino se može postaviti pitanje: Tko je Filip? Dora Maar? Janko Polić Kamov? Ili oboje, stopljeni u fikciji samozatajnog, zapravo, inferiornog promatrača!?
Priča o Dori Maar, jednoj od najvažnijih žena europske avangarde, duga je i prilično složena. O njezinu podrijetlu malo su ili gotovo ništa znali njezini najbliži prijatelji, dok je šira znanstvena javnost bila u stalnoj zabludi i netočno baratala osnovnim biografskim podacima. Javnosti je bilo poznato da joj je Dora Maar pseudonim te da joj je pravo ime Henriette Theodora Markovitch. Otac joj je bio Hrvat Josip Marković, arhitekt, vjenčan s Francuskinjom Louisom Voisin...
Baveći se gotovo dva desetljeća životom i djelom Janka Polića Kamova, došao sam do mnogih zanimljivih otkrića. Većinu od njih prezentirao sam u hrvatskoj i američkoj časopisnoj periodici, pritom ne žaleći ni truda ni vremena na rasvjetljavanju života pisca kojega njegova nacionalna kultura nikada nije shvatila ni do kraja prihvatila. Naravno, uz iznimku nekolicine naših vrsnih teoretičara koji su, često i uzaludno, ukazivali na pravu veličinu Kamova. Kažem uzaludno, jer je nažalost već bio uspostavljen drugi literarni diskurs, koji je dominirao našom književnom pozornicom cijelo dvadeseto stoljeće. Taj je diskurs promijenio optiku moderniteta kakav je u Hrvatskoj valjalo uspostaviti, a koji je nepovratno bio izgubljen preranom smrću Janka Polića Kamova te je ostavljen otvoren prostor za marginaliziranje njegova djela i građenje novoga sustava kojem je presudan oblik dao Miroslav Krleža. U ovome tekstu iznosim podatke koji bacaju novo svjetlo na odnos Kamova i Krleže, kao i niz nepoznatih događaja koji su imali neposredan utjecaj na cjelokupni Krležin opus, činjenice koje je taj književnik, što je svojim djelom prekrio cijelo dvadeseto stoljeće u našoj književnosti, skrivao i sustavno ignorirao. Te su ga činjenice bitno udaljile od avangardnih težnji, od kojih se uporno distancirao. Svojim je golemim utjecajem marginalizirao hrvatsku avangardu, svjesno usmjerivši književni ukus sredine u smjeru svojih promišljanja, s ciljem da na književnom obzoru nacionalne književnosti on bude najveći. Time je taj doista veliki književnik, kojega s pravom nazivaju u Americi europskim klasikom, otvorena vrata ostavio samo sebi, probivši se na planetarnu razinu kao jedini (ako izuzmemo Andrića) i najveći hrvatski pisac.
Ivan Rendić, bista Ante Polić, 1882.
KAMOV U SVIJETU
Kamov je za mene ne samo jedna od najvažnijih i najsloženijih ličnosti hrvatske književnosti, nego su njegovi vrhunski umjetnički dosezi (i protoavangardna uloga u anticipiranju avangardnih tendencija što će se tek nekoliko desetljeća nakon njegove smrti inaugurirati i afirmirati u europskoj i svjetskoj avangardi) relevantni i nezaobilazni i iz svjetske perspektive. Tvrdio sam to i objašnjavao kolegama još sredinom osamdesetih godina, ali samo je mali broj naših teoretičara bio sklon takvu razmišljanju. Studija Mladena Machieda Eksplozija poticaja – Inozemni Kamov iz 1986. jedna je od najvažnijih o Kamovu. Također sam bio svjestan da će jedino inozemna afirmacija Kamovljevih djela potaknuti njegovu matičnu sredinu na reaktualiziranje njegova statusa u nacionalnoj literaturi, pa sam organizirao prevođenje njegovih djela na engleski, njemački i talijanski jezik te ih u suradnji s kolegama iz svjetski poznatih časopisa publicirao u Americi i Europi. Tek kada je publiciran u časopisima Grand Street (New York), Partisan Review (Boston), Corner (Oakland), uvršten u američku Povijest hispanističke avangarde i, na koncu, početkom 2000. godine u najvećem istraživanju u Americi provedenom na internetu, s anketiranih nekoliko tisuća nakladnika i više od tristo sveučilišta, Kamov izabran za jednu od tristo najznamenitijih osoba tisućljeća, postalo je i našoj široj javnosti jasno da je riječ o književniku čija je percepcija postala važna u mnogo širim razmjerima od onih koje su mu oni bili spremni dopustiti.
KAMOV REVOLUCIONAR I ANARHIST
U četrnaestoj godini Janko Polić je kao đak Sušačke gimnazije u Rijeci 1900. osnovao revolucionarno-anarhističku skupinu Cefas, kojoj su osim njega pripadali i pravnik i književnik Mijo Radošević (1884.–1942.), književnik Josip Baričević (1884.–1919.), slikar Josip Moretti Zajc (1882.–1933.), pravnik Mato Malinar (1884.–1957.) i drugi.
Pogled na Trsat iz središta Rijeke: ispod same gradine vidimo crkvu sv. Jurja u kojoj su se 1903. vjenčali Josip Marković i Louisa Julia Voisin
U nekrologu Kamovu, 1910. Radošević će napisati: «Janko preuzimlje akciju organizatora, političara, on će tobože pomoću veza svoga oca naći doticaja s američkim Hrvatima. Tamo bismo imali nabaviti oružja, a onda podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucijonarni, krvavi kaos. Pritisak khuenovštine i žandarska gimnazijska disciplina odrazila se eto u njegovoj duši u kvaternikovskom svijetlu bune, rušenja – te ga je presija označila kao energiju, hiperenergiju, nesalomljiva dječaka vratolomne i buntovne akcije. Kvaternik nam je bio ideal, a Grženićeva čizma svetinja. Oslobođenje Hrvatske život, a naš život sitnica, nevrijedna, majušna stvarca.» Cefas se nedugo nakon osnivanja raspao, pa je Polić, iako vrlo mlad, postao svjestan kompleksnosti političkog angažmana i gotovo bezizlazna položaja svoje domovine.
Dugo vremena sam razmišljao što je značilo ime Cefas. Janku je bila na raspolaganju velika očeva knjižnica, a kako je poznavao hrvatski i talijanski jezik, čitao je mnoga djela i raznovrsnu literaturu. Stoga nije pogrešno reći da je njegov roman Isušena kaljuža, podijeljen na tri dijela: Na dnu, U šir i U vis analogan podjeli Danteove Božanske komedije: Pakao, Čistilište i Raj i doista u mnogočemu je njezin avangardni derivat. Mitološka kaljuža (u Kamova je kaljuža psiha) s kojom će se Kamov susresti kao problemom jedna je od okosnica njegova cjelokupnog književnog angažmana, koju će tematizirati u kratkim pričama, poeziji, publicistici, dramama i konačno u svom najvažnijem djelu - romanu Isušena kaljuža. «Kamov je neobičan spoj protoavangardnog proboja i, gotovo metapovijesnog, post-modernističkog otrežnjenja», napisat će Machiedo u Eksploziji poticaja. Ali valjalo je ići još dalje, jer Isušena kaljuža doista izmiče svakoj kvalifikaciji, djelo je to prepuno metafizičkih konkluzija.
Gemma Gerbaz, majka Janka Polića Kamova
Književnici Josip Baričević i Janko Polić Kamov (s crnim šeširom), Budimpešta 1909.
U drugom dijelu romana U šir (Čistilište) Arsen Toplak, glavni lik, ujedno i Kamovljev alter ego, dolazi u Vječni grad, Rim. Roma (Rim) je inverzija od Amor, mjesto kušnje i susret s najvišom negativnom energijom, gdje je grad njezino utjelovljenje: «Uspinjao sam se na brežuljak i grad je postajao sve manji i širi. On je spavao o trećoj popodne slatko ko u noći. I on je izgledao izolovan od svijeta i svemira. Bio sam potpunoma sam, kružeći očima po zvonicima i krovovima, kao po groblju samih grobnica bez čempresa i cvijeća. Sunce je bilo bijelo ko električno svjetlo i činjaše mi se da je sve zastalo i da ostaje vječna stagnacija bijeloga svijetla; što čini dojam mrtvaca koji je ostao otprtih očiju... I moje su oči bile otprte: gledasmo se. (...) I kako mi je bilo postalo užasno naporno i mučno gledati otvorene mrtvačke oči, sada mi najedamput postane vanredno lako. Ja sam bez muke gledao u nj; sklopiše mu se vjeđe i moj je pogled otpočinuo» (Isušena kaljuža, 1984., str. 165). U romanu boravak Arsena Toplaka u Rimu prepun je mističnih inicijacija, pročitajmo dio koji govori o susretu s Horlom: «Ležao sam poleđice. Ljeti. U vječnom gradu. U polutamnoj sobi, o podne. Spavah kako se i spava od vrućine. Bijaše mi teško. Jedamput sam bio spustio kamen, ne kamen, goru, gorje, čitavi planet sa grudiju; danas mi je nešto takova bilo naleglo na prsa. Nešto takova... A nisam smio spavati ovako radi higijene, ali ne spolne. A spavah. U polusnu. U polumraku. O podne. I onda – sve ono na meni stalo je dlakaviti; na ramenima osjetih dvije pesnice i umah se domislih da su to ruke gorile. Pritiskivao me o krevet i drmajući me nastojaše obrnuti... Opirah se. (...) Odbacih ga od sebe i vidjeh, kako iskrivljen izlazi na vrata. Stas mu bijaše gorilski, ali mi se pričinjaše da je ono stas čovjeka komu ruke padaju od umora, kome se izlekoše pleća, jer je dugo bio sagnut, i ne može da se uspravi bez grčeva. Negdje ovako naslikaše hromoga đavla» (Isušena kaljuža, str. 157). Tome bih dodao Kamovljev sukob s hrvatskim arhetipom, uz često zapadanje u onirička stanja koja su bila rezultat kompleksnosti njegova intelekta i tragične egzistencije koju je intenzivno proživljavao: «...A na Lovra nalijegaše magla decenija, stoljeća, čitavog jednog naroda... magla pustoši, gluposti i živinske lakomosti... A on je išao ulicom, gdje se nije ni feral razabirao. Morao je ići polagano oprezno...» (Historijat jednog članka, Sabrana djela, knjiga 1, str. 262, 1984.). «I ja sam rekao 'svakako', a mislio: Ići u dubinu, znači ići u širinu; u širinu znači ići u dubinu; ja ću dakle otići u tuđinu da prostudiram svoj narod» (Isušena kaljuža, str. 160).
ZVIJEZDA U ZVIJEŽĐU ZMAJA
I onda sam prije nekoliko mjeseci saznao što znači Cefas. Razgovarajući s jednim astrologom rekao mi je da je Cefas (lat. Cepheus) najviša zvijezda u zviježđu Zmaja, na pola puta između Saturna i Jupitera. Posebno joj značenje pridaje kabalistička doktrina, a u tarotu označava kartu XXII, Ludu. Tu je kartu vrlo teško objasniti; u sebi nosi instiktivne porive konfuznim situacijama i nepromišljenoj akciji, koja zapravo ne odgovara logici. S tom kartom ide se protiv svojih interesa, jer se zbog lutanja gubi iz vida ono što ste htjeli realizirati. Pozitivna je u duhovnim sferama, gdje tjera da se osoba oslobodi sprega, odluči na pomak koji zbunjuje, kako samu osobu tako i okolinu. Katkada zapetljava stvari, ali i dovodi do zapanjujućih rezultata. Traži odvažnost i snagu volje, bilo da je u pravom ili obrnutom položaju. Najteža je kad se ignorira upozorenje jer može dovesti do situacije da poput idiota gledate kako vam stvar izmiče kontroli ili pak, kad sve prođe, uvidite tragičnost neaktivnosti i ekstravagancije. Događa se da onaj koji uzima ovu kartu dolazi do najveće spoznaje, ali pritom gubi sve, pa i život. «Odahnuti. Visoko... Kad presahne ova moja psiha, što ću na dnu? Ono će biti grobište. Kad nedogledna široka ravnina razvuče i rastavi dijelove moga 'ja', što ću onda ja u – širinu? Ono će biti sveljudski hram... Visoko!... Balonom ili teleskopom? Solidnošću ili vratolomijom? U svemir?... Ko znanstvenjak ili poet?... (Isušena kaljuža, str. 263). Priznajem da se nikada nisam bavio tarotom, a još manje kabalom, pa ipak službena interpretacija Lude u mnogo detalja ocrtava Kamovljevu osobnost. Također vjerujem da je u kabalistička znanja morao biti upućen s obzirom da mu je baka bila židovskog podrijetla, a u ondašnjim imućnim krugovima u Rijeci to je bila vrlo raširena pojava. «Nisam li bacio bombu u hram ljudski koji bijaše već prazan i ja ostah jedini posut ruševinama?» (Isušena kaljuža, str. 285). Možda se zbog ezoteričnih znanja Kamov odlučio za ime Cefas i traženje po danteovskim krugovima pakla!?
Katarina Radošević, udata Malinar, u Đakovu 1910. godine. Fotografija se nalazi u osobnoj ostavštini Janka Polića Kamova u Institutu za književnost HAZU Zagreb. Na slici je Katarina (Kitty) s dvoje djece. Budući da je njezin drugi sin Veljko rođen 1913., postavlja se pitanje tko je djevojčica na slici?
KAMOV I KITTY
Ili je razlog njegovu lutanju negdje drugdje? Pobliže objašnjenje traži povratak na početak, odnosno na 1900. kada je Janko Polić upoznao sestru prijatelja Mije Radoševića, Katarinu. Društvo u kojem se kretao bilo je vrlo raznovrsno, ali najviše je bio vezan uz Matu Malinara, Miju Radoševića i Katarinu Radošević. Sve troje na školovanje su došli iz Gorskog kotara, točnije iz Lokava. I dok su Janko i Mijo zajedno išli u razred, Mato Malinar pohađao je razred više, a Katarina dva razreda niže od Kamovljeva. Katarina, koju će u kasnijim pjesmama Janko nazivati Kitty, rođena je 18. listopada 1888. a za pohađanja gimnazije živjela je kod ugledne obitelji Đure Ružića. Nema dvojbe da je između Kamova i Kitty planula strastvena i duboka ljubav, koja će u potpunosti izmijeniti njegov život. To se najviše vidi u njegovim pjesmama, ali i u proznim radovima. Nikola Polić, brat Jankov, poslije će u studiji Iskopine (1953.) napisati: «U Lokve nije ga vodila misao da se sastane sa drugovima, nego da vidi onu koju spominje u pjesmi Kitty, o njezinoj udaji.» Do tragičnog prekida došlo je kada ga je ona ostavila i odlučila se udati za njegova najboljeg prijatelja Matu Malinara. U nekrologu Kamovu Mijo Radošević će napisati: «Patio je od astme, slabosti srca i živaca. Alkohol i nikotin bi ga momentano umirio, da ga onda još više razdraži. I podražice i liječenja su bivala – prema okolnostima. – Očajnik, očajnik, znaš, Mijo, Turgenjevljev očajnik, stiskao bi preda mnom pest i obrazlagao mi svoju bolest, svoju nesreću, svoju tugu. A onda bi došla na red Kitty – njegova Kitty – njegova nesretna i tragična ljubav. Zaljubio se u ženu svoga prijatelja. I tu je nesretnu ljubav nosio u svom srcu kroz puna četiri proljeća, pa ju je ponesao sa sobom petoga ljeta i tamo daleko u neznani barcelonski grob (...) Ali pustimo neka govori Janko. U pismu od 13. V. 1910. iz Punta piše mi među ostalim: (...) Protiv ideje samoubojstva, koja me progoni i koja mi pokazuje jedino logično i časno riješenje životnih vlastitih problema ja se borim i borit ću se; vjerujem, mučim se, da sebe ubijedim u čarobnu moć putovanja, promjene i tudjine i evo opet ću da kušam putovanjem po inozemstvu zaboraviti...» Zanimljivo je kako ovdje Radošević izbjegava reći da je riječ o njegovoj sestri Katarini, te njihov tragični prekid datira u 1906. bez pojašnjenja da je to zapravo trajalo punih deset godina (1900.–1910.). Možda je ipak najveći pomutnju napravio Vladimir Čerina, koji je 1913. u Rijeci tiskao knjigu Janko Polić Kamov, napisanu iste godine u Firenci, gdje je surađivao s talijanskim futuristima Giovannijem Papinijemi Ardengom Soffcijem, okupljenima oko znamenitog časopisa Lacerba. Ta je knjiga i danas od prvorazredna značenja za povijest hrvatske avangarde, ali je u njoj Čerina napao Kitty da je napustila Kamova i udala se za nadobudnog filistra. Radilo se opotpuno neprimjerenu napadu na Malinarove, koji su bili Kamovljevi najbliži prijatelji. Vjerojatno je tome slijedila šutnja, s obzirom da je bila riječ o intimnim pitanjima obitelji. Valja reći da je obitelj Malinarovih bila vrlo ugledna, svi su redom bili intelektualci, a njihov je prinos hrvatskoj kulturi više nego zamjetan. Ali o tome kasnije.
IZVANBRAČNO DIJETE
S druge strane pomno sam analizirao sva pronađena djela Janka Polića i čitajući često sam pronalazio vrlo čudne rečenice koje nisam znao objasniti, da li je riječ o autobiografskim rečenicama ili o literarnoj fikciji!? Lako se može zaključiti da su prve dvije zbirke posvećene Kitty, dovoljno ih je još jednom pročitati. Među mnogim nedorečenostima stalno se nametalo pitanje Jankova izvanbračnog djeteta, koje on najviše spominje u svojim pjesmama, ali i u prozi:
(...) i mislim eto... na šapat krvi od tvoje kćeri. Negdje je pjevah ko trinaestljetnu, ko cvjetaj sisa i divlju pjesmu na plahi papir pero ispisa U nje su oči dublje od noći, kod dna pučine, crnje od crnog, abisnog neba, ko bezdan tmine I ne smijem eto stupiti u svijet u čvrstom kroku, vodat joj tijelo krepkijem stiskom o svome boku. A sve me zove suluda bezdan više i dublje i sve mi gori užaren mozak od plamene zublje i znam da strše na mene zubi pseta čuvara i pero eto... završni drečaj na papir šara. (Blud duše, IV. dio)
Strofu prije Kamov objašnjava kako će takva tragična situacija, u kojoj on ne može biti sa svojim djetetom, završiti:
A moja duša zanosom bludnim mota se cijela pred jednim boštvom triju oblika...U grč bordela i dalje tamo... u manikomij,u avet šala... i dalje... dalje... u miris krasta sred hospitala (Blud duše, III. dio)
U svojoj proročanskoj pjesmi Vitlaj duše napisao je:
A to dijete, što vas buni i u rujno kolo vodi, pamtiti će milijuni i majku mu, što ga rodi. Dojila ga samom krvi, dok ono joj kida sise, pa što i vas zubom mrvi i mene je stoput više. Eto gdje su mi bila djela. Zamrzih majku, što je ostala vjerna, tjerah Marka na prevaru, sestru na preljub... Veličah bludnice i ponizavah vlasnika bordela pred Nikšićem... Tjerao uopće druge na djelo ko agitator... Htio sam da drugi požive umjesto mene, a ja sam htio živjeti. (...) Drugi su imali poživjeti mjesto mene, udovoljiti mjesto mene dužnosti da onda ja mogu uživati pravo... Oni su imali poživjeti za mene. Ta kad bi afere, dogodovštine, borba i iskustvo – jednom riječigrijehi život bili upisani na vanzakonskom porodu mojem. – kad bih to primio u prilegu stvarajućem i utrobi materinjoj – što bih onda potrebovao ostala – fakta? (Isušena kaljuža, str. 268) Gledah jednog poetu, gdje umire od gladi i jednu poeziju, gdje umire od poroda...i novo jedno dijete koje se oporavlja, jača i raste od sitosti, zdravlja i života. (Isušena kaljuža, str. 281) Ona je tu, kraj mene, u meni... Kad putuješ, kad misliš, kad gledaš, kad slušaš... Ona je tu. (Isušena kaljuža, str. 299) Ali sunce je sunulo ko djevojčica u moju sobu i izobijestilo moja ćutila. Papir, stol i tinta – sve me to plaši i muči ko biblioteke, škola i disciplina. (Isušena kaljuža, str. 315) ... A doći će ljeto... i doći će jesen... i ženu će odati – bol. (...) i dalje... kad ono u zagrljaj letnuh ni ne znajuć, što nosi put... I letnuh i kliknuh – a ljubavnik vrući o usne mi zadjenu cvijet– O sve što me savi u poljupcim toplim: moj ljubavnik – čitav svijet! (...) A došlo je ljeto... i došla je jesen... i – mene je odala bol. (...) Pst... miso se rađa... o poštujte majku... i pozdrav'te – čitavi svijet. (Nova proljet, 1906.) Ona je žena moga prijatelja. (...) Ujutro zna pokadšto začudo biti vrlo lijepa – ako baneš iznenada, ako je zatečeš, ako nema bluze, ako se zasrami, ako su joj kose bez frizure, zubi neisprani, ako vonja po krevetu; ako zna da je nedolična – ako je zatečeš naime u prilici – nedopuštenoj. Eno, onda je ona lijepa. (...) Onda sam se dotakao njenoga koljena i vidio da je divna, prekrasna, neodoljiva. (...) Jer evo mi javlja jedna pouzdana ličnost koja je u samu stvar dobro upućena da je moj prijatelj primivši moje pismo pošteno izlemao svoju ženu... I još doda ista pouzdana ličnost da je žena moga prijatelja kaoti dobila boju i formu; postaje, vele, sve ljepša, punija i – pikantnija... (Žena) O man'te me! Sam ću tajom da progutam svoju bruku... (Tragika) Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete – o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja; i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete; i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša i krvavo ko ljubav naša; i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta; proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga; čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrvice suhoga kruga; hvatat će ga i vezati, i zločin će biti njegova hrana. (Pjesma nad pjesmama)
A to dijete, što vas buni i u rujno kolo vodi, pamtiti će milijuni i majku mu, što ga rodi. Dojila ga samom krvi, dok ono joj kida sise, pa što i vas zubom mrvi i mene je stoput više.
Eto gdje su mi bila djela. Zamrzih majku, što je ostala vjerna, tjerah Marka na prevaru, sestru na preljub... Veličah bludnice i ponizavah vlasnika bordela pred Nikšićem... Tjerao uopće druge na djelo ko agitator... Htio sam da drugi požive umjesto mene, a ja sam htio živjeti. (...) Drugi su imali poživjeti mjesto mene, udovoljiti mjesto mene dužnosti da onda ja mogu uživati pravo... Oni su imali poživjeti za mene. Ta kad bi afere, dogodovštine, borba i iskustvo – jednom riječigrijehi život bili upisani na vanzakonskom porodu mojem. – kad bih to primio u prilegu stvarajućem i utrobi materinjoj – što bih onda potrebovao ostala – fakta? (Isušena kaljuža, str. 268) Gledah jednog poetu, gdje umire od gladi i jednu poeziju, gdje umire od poroda...i novo jedno dijete koje se oporavlja, jača i raste od sitosti, zdravlja i života. (Isušena kaljuža, str. 281) Ona je tu, kraj mene, u meni... Kad putuješ, kad misliš, kad gledaš, kad slušaš... Ona je tu. (Isušena kaljuža, str. 299) Ali sunce je sunulo ko djevojčica u moju sobu i izobijestilo moja ćutila. Papir, stol i tinta – sve me to plaši i muči ko biblioteke, škola i disciplina. (Isušena kaljuža, str. 315) ... A doći će ljeto... i doći će jesen... i ženu će odati – bol. (...) i dalje... kad ono u zagrljaj letnuh ni ne znajuć, što nosi put... I letnuh i kliknuh – a ljubavnik vrući o usne mi zadjenu cvijet– O sve što me savi u poljupcim toplim: moj ljubavnik – čitav svijet! (...) A došlo je ljeto... i došla je jesen... i – mene je odala bol. (...) Pst... miso se rađa... o poštujte majku... i pozdrav'te – čitavi svijet. (Nova proljet, 1906.)
Ona je žena moga prijatelja. (...) Ujutro zna pokadšto začudo biti vrlo lijepa – ako baneš iznenada, ako je zatečeš, ako nema bluze, ako se zasrami, ako su joj kose bez frizure, zubi neisprani, ako vonja po krevetu; ako zna da je nedolična – ako je zatečeš naime u prilici – nedopuštenoj. Eno, onda je ona lijepa. (...) Onda sam se dotakao njenoga koljena i vidio da je divna, prekrasna, neodoljiva. (...) Jer evo mi javlja jedna pouzdana ličnost koja je u samu stvar dobro upućena da je moj prijatelj primivši moje pismo pošteno izlemao svoju ženu... I još doda ista pouzdana ličnost da je žena moga prijatelja kaoti dobila boju i formu; postaje, vele, sve ljepša, punija i – pikantnija... (Žena) O man'te me! Sam ću tajom da progutam svoju bruku... (Tragika) Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete – o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja; i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete; i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša i krvavo ko ljubav naša; i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta; proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga; čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrvice suhoga kruga; hvatat će ga i vezati, i zločin će biti njegova hrana. (Pjesma nad pjesmama)
Dora Maar
PRIČA O DORI MAAR
Primjera ima mnogo i detaljnije sam ih razradio u svojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda. Paralelno, proteklog desetljeća intenzivno sam se bavio komparativnim vezama između hrvatskih i europskih avangardista. Prikupivši veliku biblioteku inozemnih naslova, sredinom devedesetih, jedna tema me posebno zainteresirala. Otvorivši je sustavnim radom i istraživanjem, došao sam do fascinantnih podataka koje u nastavku ukratko iznosim. Možda sam ovu studiju trebao objaviti 1995., ali tada još nisam imao osjećaj da sam zaokružio temu. I danas mogu reći da istraživanje nije završeno, uz naknadno shvaćanje da je riječ o temi koja se zbog opsežnosti može još mnogo vremena istraživati, odlučio sam predstaviti je u najvažnijim crtama.
Priča o Dori Maar, jednoj od najvažnijih žena europske avangarde, duga je i prilično složena. O njezinu podrijetlu malo su ili gotovo ništa znali njezini najbliži prijatelji, dok je šira znanstvena javnost bila u stalnoj zabludi i netočno baratala osnovnim biografskim podacima. Tako su jednom navodili da je rođena u Francuskoj u Toursu 1909., drugi put je to bio Pariz 1907., trećio put Tours 1907., ali nitko sa sigurnošću nije mogao navesti točne podatke. Najveću slavu u javnosti donijela joj je veza s Pablom Picassom (u razdoblju od 1936.–1943.), ali se tek nakon njezine smrti 16. srpnja 1997. pozornost javnosti vratila recepciji njezinih pravih umjetničkih dostignuća koja su potpuno nezasluženo do njezine smrti ostala u sjeni djela koje je stvarao Picasso. Javnosti je bilo poznato da joj je Dora Maar pseudonim te da joj je pravo ime Henriette Theodora Markovitch. Otac joj je bio Hrvat Josip Marković, arhitekt, vjenčan s Francuskinjom Louisom Voisin... Pored mnogih nepoznanica i netočnih podataka koji su zbunjivali ne samo našu kulturnu javnost nego i onu internacionalnu, prilično sam se potrudio prikupiti više točnih podataka. I premda je to široj javnosti bilo nepoznato, ugledna arhitektica Ksenija Grisogono iz Splita, koja je cijeli radni vijek provela u Parizu, bila je Dorina dugogodišnja prijateljica. Štoviše, Dora je povremeno i posljednjih desetljeća posjećivala Hrvatsku; Zagreb i Rijeku. Veliki teoretičari avangarde kao što su Calvin Tomkins, John Richardson, James Lord, Roland Penrose, Pierre Cabanne o njezinu su životu znali sve osim njezine prve faze, prije nego što se afirmirala kao umjetnica. Život u njezinoj obitelji bio je opterećen činjenicom da njezina majka Louise nije mogla imati djece. Dora je kao dijete odgajana kod djeda i bake. Često je bila sama. Otac i majka otišli su živjeti u Argentinu kada je ona imala četiri godine. Živjela je između stalnih promjena adresa. Josip Marković bio je istaknuti arhitekt, projektirao je cijele kvartove Buenos Airesa. Težak odnos s majkom, samoća i zapuštenost učinili su je hipersenzibilnom osobom iščupanih korijena. Bez osjećaja pripadnosti, s iznimnim talentom i umjetničkim aspiracijama, Dora se vrlo rano počela baviti fotografiranjem, slikanjem i portretiranjem. Potpisivala se i drugim pseudonimima, ali prvi i jedini pod kojim je trajno djelovala bio je Dora Maar. Teške svađe s majkom, koja ju je i nemilosrdno tukla, vjerojatno su bile uzrokom da poslije nije mogla imati djece. U vezi s Picassom stalno je zbog toga plakala, prolazila teške krize, što će poslije biti razlogom njihova prekida 1943. godine. Nakon prekida doživjela je živčani slom, povukla se u potpunu samoću. Do javnosti su dopirale samo vijesti o njezinim teškim ispadima, pa je završila u duševnoj bolnici. Picassov prijatelj, psihijatar svjetskog glasa Jacques Lacan, preuzeo je brigu o njoj. Priče da se fanatično pridružila nekoj sekti nisu istinite. Njezina forma mentis pripadala je umjetnosti, a kada se u tom svijetu razočarala, vratila se katolicizmu i religioznosti. Impozantan je broj znamenitih imena avangarde koji su joj bili prijatelji, s kojima je surađivala: Man Ray, André Breton, Georges Braque, Paul Éluard, Tristan Tzara, Georges Bataille i mnogi drugi. Silno je utjecala na Picassa, ali nažalost njezini radovi dugo su ostali u sjeni, jer su je prikazivali kao njegovu ljubavnicu i muzu.
Pablo Picasso i Dora Maar na plaži u Nouginsu
U Matičnom uredu u Rijeci nalazi se Indeks vjenčanih, Trsat, u kojem se može pronaći da su se Josip Marković, graditelj, rođen 16. veljače 1874. u Sisku, i Louisa Julia Voisin, rođena 28. veljače 1877. u Parizu, oboje nastanjeni u Parizu, vjenčali u crkvi Sv. Jurja na Trsatu 31. ožujka 1903. Vjenčanju su prisustvovali Josipova majka Barbara Marković i Louisini roditelji Julij Voisin i Henrika r. Massonneau. Kumovi na vjenčanju bili su Kuzma Marač, pomorski kapetan, i Anton Radivoj, posjednik. Dokumenti za vjenčanje proslijeđeni su iz Siska, Zagreba i Pariza.
U Matičnom uredu u Sisku nalazi se rodni list Josipa Markovića, iz kojeg se vidi da je rođen u Sisku 16. veljače 1874. kao izvanbračno dijete Barbare Marković, koja mu je dala svoje djevojačko prezime. Otac je nepoznat. Također je naknadno uveden podatak da je umro u Parizu 31. siječnja 1969. I na ovom mjestu stvari se počinju rasplitati. Naime, znao sam da je Jankov otac Ante Polić živio u Sisku. O tome svjedoči njegov vjenčani list: «23. studenog 1866. vjenčani su u Rijeci: Antun Polić, sin Jurja i Jakobine Milošić, trgovac iz Dalmacije, nastanjen u Sisku (Slavonija), star 28 godina i Gemma Gerbaz, kći Antuna i Marije Gerzmann, iz Rijeke, stara 19 godina» (Državni arhiv u Rijeci, Matične knjige K 4, Arhivski fond). Antun Polić imao je u Senju, Sisku i Rijeci brodarska poduzeća. Sisačko riječno brodarsko poduzeće funkcioniralo je do prijelaza stoljeća, ali su veze obitelji Polić ostale, jer Nikola Polić u Iskopinama piše kako je njegov brat Dušan između dva svjetska rata plovio za jedno sisačko brodarsko poduzeće. Nikola će i napisati kako je Janko sumnjao u roditeljsku bračnu nevjeru, no bio je žalostan kada u njihovom dopisivanju (vjerojatno na relaciji Sisak – Rijeka) ništa nije pronašao. Barbara Marković radila je kao pralja i pomoćna službenica u raznim sisačkim tvrtkama, pa i u onoj Ante Polića. Djetetu koje je rodila ništa nije mogla dati osim imena i svoga prezimena, pa ipak je Josip Marković uz obilnu pomoć bogata donatora završio osnovnu školu u Sisku, srednju graditeljsku školu u Zagrebu i, konačno, arhitekturu u Parizu. Za projekt i realizaciju Austrougarske ambasade u Buenos Airesu nagradio ga je car Franjo Josip I. medaljom za osobite zasluge. Josip Marković morao je znati tko mu je otac, jer inače kako objasniti da se čovjek koji živi na relaciji Pariz-Zagreb-Sisak-Beč-Ženeva dođe vjenčati u obiteljsku crkvu Polićevih na Trsat, crkvu u kojoj su Ante i Gemma Polić krstili djecu: Janka, Milku, Antona, Nikolu, Milutina... Ali to nije sve, Janko je morao znati za Josipa Markovića jer je u korespondenciji stalno od ujaka tražio novac za put u Pariz. Da priča ima puno dublje konotacije, pokazuje pripovijetka Miroslava Krleže Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz, napisana 1919. i objavljena u «Plamenu» s posvetom: Uspomeni Janka Polića Kamova koji je junački pao sa stijegom u ruci. Krleža će tu posvetu poslije izbrisati i više nikada neće spomenuti Kamova, ali obratimo pozornost na tijek priče: Pero Orlić (Janko Polić) sanja o Parizu, kada uspije doći u željeni grad i u Louvreu ostaje slučajno zatočen, upoznaje Hodorlahomora Velikog, vladara i graditelja asirsko-babilonske (kaldejske!) civilizacije. Analogija je jasna, no postavlja se pitanje kako Miroslav Krleža tako dobro poznaje Kamovljeve želje i poznaje činjenice za koje su znali samo njegovi najbliži?
POSJEDUJE LI KRLEŽA KAMOVLJEVE RUKOPISE?
Miroslav Krleža i Anđelko Malinar(1909.-1982.) u Zagrebu
Svakome tko se bavio dublje Kamovom i Krležom poznato je da se nekim slučajem Krleža oko dvadesetih godina ovog stoljeća uglavnom okružio Jankovim najboljim prijateljima kao što su Mato Hanžeković, Mato Malinar, Katarina Malinar, Mijo Radošević, Josip Baričević, Vladimir Čerina... Da li je Krleža ipak naslutivši tko je pravi i najsnažniji nositelj novih, svjetski važnih ideja u hrvatskoj književnosti, poželio okružiti se njegovim prijateljima, ne bi li barem dio golema nadahnuća i sam mogao iskoristiti? Vjerujem da je tako. Ali moja analiza govori da je izgubljene Kamovljeve rukopise Čerina prije odlaska na psihijatriju dao Krleži. Izgubljena Skepsa, četvrti dio tetralogije Naše duše u ogledalu smrti, za koju Čerina navodi da je posjeduje, morala bi još biti u Krležinoj ostavštini, jer ako je 1963. slučajno u svojoj arhivi Krleža pronašao Čerininu zbirku Osama - po otvaranju ostavštine ili u blizini bi se mogla pronaći Skepsa i još ponešto. Drugi su Krležin izvor podataka (i eventualno rukopisa) Mato i Katarina Malinar i njihov sin, dugogodišnji tajnik Miroslava Krleže, dr. Anđelko Malinar. Mato Malinar bio je vrstan pravnik, cijenjen u struci, širokih interesa. Još kao student pokrenuo je u Zagrebu Modernu biblioteku u kojoj su on i Katarina tiskali djela iz Svjetske književnosti. Oboje su prevodili. Kao mladi pravnik službovao je po raznim mjestima Hrvatske, neko vrijeme u Đakovu. Međutim, glas o njegovoj stručnosti i veliko znanje vinuli su ga do najviših sudskih dužnosti. Bio je predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu i pomogao Krleži da odgodi uručenje odluke o zapljeni knjige rasprava i eseja Deset krvavih godina (1937.), čime je Krleža uspio spasiti svoju knjigu. Mato Malinar će i kasnije u više navrata pomoći Krleži, što će rezultirati trajnim prijateljstvom Malinarovih i Krleže. Katarina Malinar imala je, koliko sam uspio saznati, samo dvoje djece: Anđelka, rođenog 1909. i Veljka, 1913. Ono što su jedni drugima povjeravali danas postaje mnogo jasnije. Kada sam se pred nekoliko godina bavio Ivanom Goranom Kovačićem, točnije objavljivanjem Jame u Americi, pronašao sam podatak da je Goran prije odlaska u partizane 1942, rukopise ostavio na čuvanje Anđelku Malinaru i Ivani Car. Nakon Drugog svjetskog rata Anđelko Malinar i Marko Ristić zauzet će se za tiskanje prijevoda Jame u Francuskoj. Tu će angažirati Pabla Picassa, koji je napravio ilustraciju Jame, i Paula Éluarda, koji Goranu posvećuje pjesmu Tombeau de Goran Kovatchitch (Grob Gorana Kovačića). Bio mi je to vrlo važan podatak zbog toga što je Éluard, kao najbolji prijatelj Dore Maar, u pariškoj kavani Deux Magots 1936. upoznao Doru s Picassom, te se Picasso strastveno zaljubio u Doru. Započela je veza koja je toliko umjetnički izmijenila Picassa da se od 1936. govori kao o Picasso styleu, razdoblju kada on ulazi u svoju najsnažniju fazu. Tada sam se zapitao da li pseudonim Maar predstavlja skraćenicu od Marković ili Malinar!? Roditelji Anđelka Malinara također su bili u dobrim odnosima s Markom Ristićem, naizmjenično su se posjećivali u Zagrebu i u Parizu. Zbog toga ostaje pitanje kako Marko Ristić, srpski nadrealist, jugoslavenski ambasador u Parizu, veliki prijatelj Paula Éluarda, nikada ne spominje Doru Maar, koja je najbolja prijateljica njegova najboljeg prijatelja? Primjerice, pišući esej Tri mrtva pjesnika, Marko Ristić piše o Éluardovoj smrti 1952. godine. Tako spominje prve koji su mu se došli pokloniti: Jacques Duclos, Laurent Casanova i Pablo Picasso. Naravno, preskačući Doru. Zašto? Zbog čega Krleža za svog jednogodišnjeg boravka u Parizu kod Marka Ristića 1949., gdje je pripremao Jugoslavensku izložbu, prešućuje Doru? Potpuno je jasno da ju je morao upoznati. Dovoljno je vratiti se u prošlost i vidjeti povijest odnosa Krleže i Ristića. Upoznali su se 1923. u stanu Izidore Sekulić. Od početka rezerviran prema avangardi, Krleža ne prihvaća Ristićev nadrealizam, i ne dolazi do jačeg zbližavanja. Ipak, Krleža već tada broji neke pariške reference. Boško Tokin u časopisu Action (listopad 1920.) objavljuje Krležinu Pjesmu novinara (Le Poeme du journaliste). Krleža to može zahvaliti Kamovljevim prijateljima Josipu Baričeviću i Vladimiru Čerini, ali i to prešućuje. Ristić i Krleža poslije će se približiti; dijelili su istu tajnu koja je za obojicu bila pogubna. Nakon njezina eventualnog otkrivanja valjalo bi i kulturnoj javnosti u bivšoj zajedničkoj državi priznati da se srpski nadrealistički pokret eventualno može smatrati apstraktnim pojmom, dok Krleža više ne bi bio jedini na rezerviranom, počasnom tronu najvećeg hrvatskog pisca/umjetnika. U tom kontekstu indikativno je ignoriranje najvećeg hrvatskog nadrealista Radovana Ivšića, koji u svojoj domovini nikada ni približno nije stekao afirmaciju kakvu zaslužuje. Dovoljno je reći da sam ime Radovana Ivšića nalazio u svim relevantnim pregledima svjetske avangarde tiskanim u Americi i Europi (Sarane Alexandrian, Surrealist Art; Penelope Rosemont, Surrealist Women...), dok su mu ovdje kuloarski pokušali zalijepiti etiketu zanimljiva eksperimentatora. Stoga se danas treba podsjetiti što je sve Ivšić napisao o Krleži i Ristiću u knjizi U nepovrat (Zagreb 1990.). Kraj je tisućljeća dobar povod za pospremanje nacionalnih dosega u umjetnosti. Ali i revalorizacije onoga što su nam dugo vremena nametali izvana kao planetarne dosege.
FASCINACIJE
1.) Čitajući Jamesa Lorda koji je objelodanio velik broj studija o Dori i Picassu, koji je konačno napisao i istoimenu knjigu i kao Dorin prijatelj nakon raskida s Picassom bio jedan od najbolje upućenih u njezin život, nemalo sam se iznenadio kada sam pročitao njegovo sjećanje na 1958., kada je on s Dorom posjetio Venecijanski bijenale i začudio se njezinu vrhunskom poznavanju venecijanskog slikarstva, gdje je s Peggy Guggenheim znalački raspravljala o Tinttoretovu velikom raspeću, kao o najvećem i najvažnijem djelu venecijanskog slikarstva. Zaista sam se iznenadio, jer isti takav razgovor opisan je u Isušenoj kaljuži, 1906., dakle, na istom mjestu pedeset i dvije godine ranije. Na stranici 105–106. čitam: «A Marija ko da se gubljaše. Možda je osjećala one muške, ogoljene, željezne laktove i šake, što se dižu ko da hoće nešto primiti, pritegnuti, srušiti. – A tu – Arsen je okrene na desno. – Gledajte – 'Čudo sv. Marka'. Slikao Tinttoreto. Zašto je ova slika ljepša? Jer i sv. Marko kao da pada na zemlju. (...) – I jest čudo. Sveci postaju ljudi (...) – I ovo je glasovita slika... I ovo... Ali pazite ovu: 'Preljubnica' od Tinttoreta. – Šta velite? – Arsen je poprimio sličan izraz onome Hristu na slici, što je u grešnu ženu, s japanskim obrvama, zato i bludnijom, gledao iskusno, maliciozno, bez strogosti.– Recite: nije li ovaj Hrist, što se smješka u očima, bar razumio život? I doživio možda.»
2.) Dvije godine prije smrti Dora Maar daje intervju u časopisu Arte Victoriji Combaliji, povjesničarki umjetnosti, rođenoj u Barceloni i stalno nastanjenoj u Parizu. Na pitanje kako to da je još 1932., prije nego što je upoznala Picassa, redovito posjećivala Barcelonu, Dora joj je odgovorila da ju je Barcelona uvijek mistično privlačila, tamo je išla samoinicijativno, iako su je redakcije novina uvijek slale u druge gradove s plaćenim režijama puta i hotelskog smještaja, u Barcelonu je išla o vlastitom trošku, fotografirala, radila ulične instalacije, uvijek ostajala malo dulje...
3.) Boraveći u srpnju i kolovozu 1910. u Barceloni Kamov je zalazio u kavane Lion D'Or i Els Quatre Gats. Bila su to dva
mjesta pored kojih je morao proći nakon završenog posla u pomorskoj agenciji njegova ujaka Luigija Gerbaza. Tu su se okupljali mnogi avangardni umjetnici, a toga ljeta Pablo Picasso se iz Pariza ponovno vratio u Barcelonu. Pri njihovu hipotetskom susretu Picasso je morao zapamtiti impresivnu, melankoličnu pojavu dubokih i izražajnih očiju Janka Polića. Poslije, 1913., Vladimir Čerina je u firentinskoj Papinijevoj Lacerbi objavio Kamovljeve Natuknice (Accenni). Nažalost, Papini će Polićevo ime talijanizirati u Gian Paolo. Svejedno, u istom broje Lacerbe, pored Kamova objavljeni su i Pablo Picasso, Marinetti, Sbarbaro, Folgore, Soffci,MaxJacob... I konačno, u Parizu 1936., u kavani Deux Magots, Picasso, posredovanjem Paula Éluarda upoznaje impresivnu, melankoličnu pojavu dubokih očiju Dore Maar, istovjetnih Kamovu.
4.) Početkom 2000. godine zove me telefonski jedan gospodin. Predstavi se (nažalost, zaboravio sam mu ime) i kaže kako prevodi hrvatske pisce u Češkoj, te kako bi rado prevodio i Kamova. Kaže da zove iz Đakova, gdje mu živi obitelj, kojoj je došao u kratak posjet i onda odlazi natrag u Češku. Dodaje da je zvao Ministarstvo kulture, gdje su mu dali moj broj, a posebno bi volio prevesti Kamova jer je ovaj dolazio u Đakovo. Kažem mu da nikada nisam čuo da je Kamov dolazio u Đakovo. Pročitao sam svu literaturu o njemu i to nigdje nisam pronašao. Nakon toga prošlo je nekoliko mjeseci i sasvim slučajno u Institutu za književnost HAZU pronađem u kutijiu kojoj je Kamovljeva ostavština fotografiju žene s dvoje djece. Na poleđini je pisalo: Slika gđe Katice Malinar s djecom /»Kitty»/ i pored toga tiskana oznaka fotografa: M. Futošević, Djakovo.
Posljednjih godina objavljen je u različitim dijelovima svijeta veliki broj tekstova i nekoliko knjiga o Dori Maar. Jedna argentinska književnica uskoro izlazi u New Yorku sa svojom knjigom o Dori. Predstavlja je kao Argentinku. Cijeli svijet zna za Doru Maar, ali tek sad otkriva njezinu pravu veličinu i ulogu koja je bila mnogo važnija i kompleksnija nego što se do prijene koliko godina mislilo.
Kada sam 3. svibnja 1999. u Državnom arhivu u Rijeci pronašao putovnicu Janka Polića sa svim dokumentima Austrougarskoga generalnog konzu-lata u Barceloni (publicirao sam sve u Sušačkoj reviji iste godine), otkrio sam da su njegovi izgubljeni rukopisi dijelom ostali u Barceloni (Biblioteca de Catalunya), a dijelom poslani u arhiv Zemaljske vlade u Zagrebu, gdje su odmah pohranjeni (HDA, Zemaljska vlada u Zagrebu – Odjel za pravosuđe /ZV-OP/ Kazalo pismare, M-Z, A. D. 1910, KNJ. II., br. 200, 17056, 17149, 20550, 22573/ VI 1910/1348.). Gospođa Slavica Pleše izvijestila me je da je cijela ostavina Kamova otuđena. Arhiva se između dva svjetska rata selila pod ingerenciju Sudbenog stola, a danas je to Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Zanima me tko je taj kome bi bilo u interesu otuđiti dokumente relevantne samo za povijest književnosti? Pronalaženje tih dokumenata podsjetilo me na činjenicu da danas ne znamo ni za jednu Kamovljevu pjesmu nastalu poslije 1907. i na izgubljene rukopise koje znamo samo po spominjanju Čerine, Nikole Polića i drugih. Očito je da su pjesme postojale, ali ih Janko ipak zbog nekih razloga nije želio objaviti.
TKO JE FILIP LATINOVICZ?
Želio bih još nešto napisati o Dori i Kamovu. Bogatstvo orođenih obitelji Polić, Gorup i Gerbaz bilo je veliko i u okvirima Monarhije. Jankova starija sestra Marija bila se udala za sina Josipa Gorupa de Slavjanskog, najbogatijeg Slovenca Austro-Ugarske. Svoje je prezime Gorjup kroatizirao u Gorup, bio je vlasnik Ungaro-Croate, najvećeg parobrodarskog društva Monarhije, vlasnik više desetaka javnih zgrada u Rijeci, Trstu, Ljubljani... Direktor Ungaro – Croate bio je pak Mate Polić, rođak Jankova oca, kod koga će njegov nećak, književnik Milutin Cihlar Nehajev u Trstu 1909. napisati roman Bijeg, jedan od najznačajnijih u modernoj hrvatskoj književnosti. Jankovi ujaci bili su vlasnici brodova Palermo i Indeficienter, dugih stotinu metara, također su imali stanove i zgrade u vlasništvu, ali i pomorske agencije u Veneciji, Genovi i Barceloni. Jankov je otac bio vlasnik nekoliko brodarskih kompanija, do svojeg materijalnog sloma 1902. izdašno je pomagao mnoga dobrotvorna društva. Jankov brat Vladimir bio je vlasnik dvaju kina i direktor Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice, u Puntu. Brat Dragimir Polić bio je vrhunski inženjer u austrijskim tvornicama. I onda rasulo u obitelji: financijski slom, tragične smrti i samoubojstva. Nije li Kamovljeva drama Mamino srce (1910.) predložak za Krležine Glembajeve, nisu li sudbine Polićevih, Gorupovih i Gerbaza pretočene u Glembajeve? «Rodio se u zlatu, svili i kadifi, bogato, prebogato, razmaženo buržoasko dijete – a eto umire u 24. godini sam» (Mijo Radošević, 1910.). Po smrti Dore Maar ustanovilo se da je ona između 1930. i 1940. redovito posjećivala Zagreb. Koga? Baku iz Siska? Možda je odgovor u prvim rečenicama Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza (1932.)? «Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda...» I kronološki, Krleža dobro locira Doru. Rođena 1906. Vraća se s dvadeset i tri godine kada 1930. autor počinje pisati Povratak. Jedino se može postaviti pitanje: Tko je Filip? Dora Maar? Janko Polić Kamov? Ili oboje, stopljeni u fikciji samozatajnog, zapravo, inferiornog promatrača!?