Posljednjih godina devetnaestoga stoljeća pojavila se na Trsatu i Sušaku, gdje je već postojao živahan domoljubni i kulturno-prosvjetni rad, ideja o osnivanju domaće glazbe. U to vrijeme takva su društva postojala u Rijeci, Bakru, Senju, Fužinama, Čabru, Ravnoj Gori i drugim okolnim mjestima. U Rijeci su čak djelovale dvije muzičke kapele: ona Jelačićeve pukovnije, koju su stari Riječani jako cijenili, te gradska glazba (Banda civica).
Budući da su zamisao o osnivanju glazbe u Sušaku podržali mnogi domaći rodoljubi i imućniji pokrovitelji, u tu svrhu prikupljena je bila znatna svota novaca. Čitav projekt poduprlo je i Poglavarstvo općine Sušak-Trsat, te su bila nabavljena i potrebna glazbala. Glavni promicatelj ideje o osnivanju gradske glazbe bio je veletrgovac Ante vitez Bačić, koji i sam za njene potrebe kupuje nekoliko instrumenata.
Kada su bila nabavljena glazbala i okupljeni budući svirači, krenulo se u potragu za glazbenim učiteljem koji bi se prihvatio kapelničkoga posla. Kako je u to vrijeme u Rijeci kao svratištar djelovao nekadašnji vojni kapelnik La Guardia, općinsko načelstvo obratilo mu se s molbom da se prihvati dužnosti „prvog sušačkog kapelnika“.
PRVI SUŠAČKI KAPELNIK
Kapelnik Achille Carlo La Guardia (1849.-1904.), bio je rodom iz Foggie u južnotalijanskoj pokrajini Apuliji (Puglia), dijelu nekadašnje Kraljevine Dviju Sicilija. Odrastao je u srednje imućnoj činovničkoj obitelji čiji ograničeni duhovni obzori nisu mogli zadovoljiti njegov nemiran, nekonvencionalan i pustolovan duh. Njegovi roditelji, Don Raffaelle i Donna Rosa La Guardia, bili su vrlo pobožni i nastojali su sina usmjeriti prema sigurnoj činovničkoj karijeri. Pobjegavši iz rodne kuće još u dječačkoj dobi, La Guardia je dvadesetak godina putovao svijetom, obilazeći Italiju i Švicarsku, gdje studira glazbu, postaje skladateljem, sviračem i napokon kapelnikom, stigavši čak i do Nizozemske Istočne Indije. Prvu glazbenu naobrazbu stekao je na konzervatoriju u Napulju. Godine 1880. odselio se u Ameriku, te zaposlio kao vojni kapelnik. Budući da zbog zdravstvenih razloga mora otići u mirovinu, 1898. zajedno s obitelji ponovno se vraća u Europu te privremeno nastanjuje kod ženine rodbine u Trstu.
U međuvremenu pokušavao se baviti različitim poslovima kako bi prehranio obitelj, radeći kao otpremnik, zatim opskrbljivač brodova i napokon kao ugostiteljski poduzetnik. Zanimljivo da će Achille La Guardia od 17. lipnja 1899. preuzeti upravu nad poznatim svratištem hotela Kontinental na Sušaku (Grand Restaurant Continental), gdje se sastajala klijentela s obje strane Rječine. Za njega se pisalo da govori talijanski, njemački, francuski i engleski, te da upravo uči hrvatski jezik i da za upravitelja restorana kani postaviti jednoga Hrvata. Oltre alle sue buone qualitá, l´intraprendente americano e pure maestro di capella ed egli intende di creare a Sussak una banda, ció che oltre al vantaggio del Restaurant, farà pure l´interesse del paese (La Voce del popolo).
Zahvaljujući svojoj društvenosti i glazbenoj nadarenosti, La Guardia stariji vrlo je brzo postao „ben noto trattore“, baveći se usput ponešto muzičkom podukom i komponiranjem. Tako je, primjerice, u siječnju 1901. godine uglazbio popularnu riječku „kanconetu“ Dime Rita (tekst Arrigo Riccotti), koja će osvojiti prvu nagradu na javnome natječaju za najbolju pjesmu na fijumanskom narječju objavljenom na poticaj Circolo Teatro Verdi. Međutim, već u lipnju iste godine La Guardia napušta upravu Kontinentala i odlazi sa Sušaka u Kopar, gdje unajmljuje jedan hotel na obali mora. Poslovi su tada krenuli vrlo uspješno, no on iznenada umire od srčanoga udara 1904. godine. Pokopan je na anglikanskom groblju u Trstu. Na nadgrobnoj mu je ploči uklesan masonski amblem.
Tijekom svoga dvogodišnjeg boravka u Rijeci La Guardia stariji stekao je širok krug znanaca i prijatelja, među kojima susrećemo i tadašnjeg američkog konzularnog agenta Raymonda Willeya. Igrom slučaja, američki konzul u Budimpešti čak je i La Guardiji starijem ponudio vođenje konzularnoga ureda, što ovaj otklanja zbog relativno niske plaće. Početkom XX. stoljeća američka konzularna agencija u Rijeci izravno je angažirana u poslovima oko iseljeništva, te su američki konzularni izaslanici odigrali u tom velikom prometu izvanredno važnu ulogu.
Nije poznato pod kojim se uvjetima La Guardia bio prihvatio vođenja muzičkog tečaja na Sušaku. Iako je bio vrstan i iskusan glazbenik, odmah se morao suočiti s velikim neprilikama. „Djeca su dolazila na pokuse nemarno i već u prvom početku su mnogi izostali. Nastavnik nije smio da reče mladeži oštriju riječ, zato što se omladina odmah uvrijedila. I dalje se nije dalo, jer je učinjena greška. Trebalo je glazbi odabrati odbor koji bi preuzeo svu brigu, posjećivao pokuse, pazio na red, starao se za dolazak na pokuse, bio u dodiru s rodnom kućom mladića, upozoravao mladež na vladanje i pristojnost, ili je trebalo da mjesno općinsko vijeće od svojih službenika uspostavi takav odbor među mladim muzikantima. Tako maestru La Guardiji nije preostalo drugo nego da reče: ´dalje ne mogu i neću´. Glazbala su bila odnešena na tavan kuće općinskog poglavarstva.“
AMERIČKI KONZULARNI AGENT
Achilleov sin Fiorello Henry La Guardia (1882.-1947.), koji se rodio u New Yorku, boravio je u Rijeci od veljače 1904. do 1906. godine kao američki konzularni agent. Fiorellova majka Irene, rođ. Coen, potjecala je iz židovske obitelji koja se sredinom XIX. stoljeća iz Splita preselila u Trst. Prije dolaska u Rijeku Fiorello je, preko dobra očeva prijatelja Raymonda Willeya, radio kao namještenik Generalnog konzulata SAD-a u Budimpešti i suradnik je dr. Franka Dyera Chestera, tadašnjega generalnoga konzula. Zahvaljujući ponajviše znanju talijanskoga jezika odatle je po službenoj dužnosti premješten u Rijeku i postavljen za šefa konzularne agencije.
| 
Achille Carlo La Guardia,
otac Fiorella La Guardije
|
U Rijeci je Fiorello zatekao vrlo čedan konzularni stan, smješten na Korzu, koji se sastojao od dvaju soba. U prvoj bijaše smješten ured a druga se koristila kao spavaonica. Obje prostorije bile su rijetko obložene furnirom dok kupaonica u sklopu stana nije postojala. La Guardia je od svoga prethodnika naslijedio rječnik, nešto pravnih knjiga, razne konzularne izvještaje, molbe za putovnice, staklenu tintarnicu, šiljilo i dva gumena pečata. Na zidu su visjele dvije uokvirene litografije American Linea i neuokvirena karta Sjedinjenih Američkih Država.
U tim neprivlačnim okolnostima La Guardia je započeo posao posve samostalno, kao jedini službeni američki predstavnik u gradu. Osim izdavanja službenih potvrda, glavna mu je dužnost bila nadgledanje iseljenika, koji su svaka dva tjedna odlazili put New Yorka preko Cunarda i Adrie, čiji se broj penjao do dvije tisuće. U tri godine svoje službe on je pregledao oko 90 000 osoba - Slavena, Mađara, Nijemaca, Židova i Talijana.
Odmah po dolasku u riječku sredinu La Guardia se pokušao što je moguće više upoznati sa zemljom i običajima u kojima se zatekao. Budući da je i sam bio potomak emigranata, svoj posao obavljat će s mnogo suosjećajnosti za njihove životne probleme. U kontaktu s ljudima bio je spontan, otvoren i srdačan, uvijek spreman saslušati drugoga. Odlikovala ga je neposrednost, živa i uvijek poletna bistrina duha.
Zbog toga vrlo će lako steći izuzetnu popularnost među ostalim konzularnim službenicima i vojnim atašeima koji su tada pripadali diplomatskom zboru stranih zemalja u Rijeci.
Premda nevelik rastom, neobična crnomanjastog i okruglog lica, na kome su se isticale živahne i svjetlucave tamne oči, La Guardia je bio čovjek borbena karaktera, uvijek okrenut novim inicijativama i projektima. Ambiciozan i radišan, okretan i uvijek željan znanja, odlučan i pomalo tvrdoglav, mladi je dvadesetogodišnji konzularni agent odlučno i srčano krčio puteve svoje buduće karijere. Njegova visoka samosvijest i snažna individualnost opirale su se svakom formalizmu te je svome poslu uvijek pristupao ozbiljno i temeljito, tražeći vlastita rješenja i kloneći se unaprijed zadatih obrazaca postupanja. Poštivanje takvih principa te nedostatak diplomatske taktičnosti od samoga su početka stvarali mogućnost sukoba sa svojim nadređenim i predstavnicima lokalnih vlasti.
Budući da ni njegovi pretpostavljeni u Budimpešti nisu tada znali ništa o problemima emigranata, bio je prisiljen krenuti ni od čega i sam organizirati sve poslove. Prvo je zabranio ukrcavanje licima koja boluju od kakvih težih bolesti. Proučivši sve relevantne zakone, La Guardia je odlučio uposliti riječkoga liječnika dr. Stanislava D´Emilija za redovan pregled emigranata prije ukrcavanja na brod. Emili je imao dobru reputaciju i zauzimao se za javno zdravstvo. Unatoč prvotnih prosvjeda britanskoga konzula i Cunardovih službenika, koji su držali da liječnik nema ovlaštenja za takve poslove, naposljetku je ipak bio prihvaćen La Guardijin prijedlog i Emili bijaše uposlen za pregledavanje putnika. Procedura je uskoro postala uobičajenom i preglede se počelo rutinski obavljati. Liječnički pregled bio je brz i efikasan. Na taj su način stotine ljudi pošteđene mukotrpna puta do New Yorka, te ponovnog upućivanja natrag u svoju domovinu. Tijekom pregleda bila su zapravo uvijek prisutna tri liječnika: prvi od konzulata, drugi kao zastupnik parobrodarskoga društva te brodski medicinski službenik. Zajedno s konzulom oni su tvorili komisiju za pregled iseljenika.
NEKONVENCIONALNI AMERIKANAC
Zbog svog osebujnog temperamenta La Guardia jednostavno nije bio u stanju uvijek postupati prema protokolarnim pravilima, već je o stvarima odlučivao u skladu sa svojim razborom i savješću. Jedan od glavnih problema s kojim se kao američki predstavnik svakodnevno morao suočavati bio je i pravni status američkih emigranata koji su bili u posjetu svome kraju, osobito naturaliziranih Amerikanaca koji nisu stupili u austrougarsku vojsku prije iseljenja u Ameriku. U tim slučajevima trebalo je intervenirati kod službenih vojnih vlasti zbog kršenja Konvencije o naturalizaciji (Naturalization Convention) i prava američkih državljana da budu izuzeti iz obaveze služenja vojnoga roka u staroj domovini. Odmah po dolasku u Rijeku, suprotno od uobičajenih i očekivanih postupaka u sličnim situacijama, osobno se založio za pomoć naturaliziranome Amerikancu hrvatskoga porijekla kojega su radi služenja vojnoga roka progonile mađarske vojne oblasti. Zbog toga dobio je ukor svojih pretpostavljenih.
Drugom je prigodom opet odbio potvrditi sprovodnice za konoplju iz Srbije stoga jer je, na vlastitu inicijativu, odlučio da to mora biti uređeno putem američkoga konzulata u Beogradu. Zbog toga je dobio novi ukor svojih pretpostavljenih. Konačno, često se i vrlo žestoko prepirao sa riječkim guvernerom grofom Szaparyjem oko tumačenja američkih i ugarskih pravnih propisa.
Činjenica je da se La Guardia nije obazirao na protokolarne običaje, kraljevske privilegije i birokratske uzance, uvijek štiteći pojedinačna prava skromnih iseljenika. O tome svjedoči i anegdota koju je on sam često volio pripovijedati svojoj obitelji, prijateljima, novinarima i biografima, koja zapravo predstavlja bit njegova pogleda na svijet. Briga za siromašne iskorijenjene ljude i ambicija povezana sa "voljom za moć" dva su najkreativnija impulsa čitave njegove karijere.
Jednog proljetnog dana 1904. godine Njeno Carsko Veličanstvo Nadvojvotkinja Marija Josipa stigla je u posjet Rijeci. Čitav je grad bio uzbuđen zbog nazočnosti austrijske plemkinje, žene Velikog Nadvojvode Otta i careve bliske rođakinje. Kako bi udovoljio njenoj želji, lučki je kapetan izdao naređenje o ranijem ukrcaju pet stotina emigranata na parobrod Panonia unatoč propisanom vremenu njihova boravka u karanteni, kako bi visoka gošća mogla prisustvovati spektakularnom ukrcavanju iseljenika i uživati u tom nesvakidašnjem prizoru. Umjesto u subotu, kako je bilo predviđeno, naređeno je da se ukrcaj mora obaviti u četvrtak popodne, tri dana prije roka. Unatoč nagovaranjima lokalnih službenika, La Guardia ipak nije želio izdati službeno zdravstveno odobrenje prije subote. Naime, sama ideja o ukrcavanju nevoljnih ljudi učinila mu se neprihvatljivom i krajnje nehumanom: zbog puke zabave jedne dame iz visokoga društva pet stotina ljudi trebalo je na brodu probdjeti tri dana i tri noći, stiješnjeni u svojim neudobnim kabinama, prije isplovljavanja za Ameriku. Odbio je i poziv Nadvojvotkinje da i sam prisustvuje čajanci i promatra ukrcavanje putnika sa komandnoga mosta, izjavivši zaprepaštenim službenicima: "Tell the Archi-duchess that she may boss her own immigrants, but she can´t boss the American consul." Potom je napustio svoj ured gdje su ga čitavoga popodneva bezuspješno tražili predstavnici Cunarda, mjesnih lučkih oblasti i Pomorske vlade. Značilo je to zapravo da se predviđeni spektakl s Panoniom nije ni mogao obaviti, te je Nadvojvotkinja naposlijetku napustila brod ne prisustvujući ukrcavanju putnika. Kasnije se ustanovilo da se američki konzularni agent nalazio ondje gdje ga nitko nije mogao očekivati: popodne je proveo u ugodnu društvu supruge lučkoga kapetana, ćaskajući i ispijajući čaj te prebirući po klaviru.
| AMERIČKA RATNA FLOTA I LUKSUZNE JAHTE Krajem srpnja 1904. u riječku je luku uplovila američka ratna eskadra pod zapovjedništvom kontraadmirala Barkera. Brodovlje se sastojalo od osam ratnih brodova i jedne oklopnjače (Kearsarge, Maine, Alabama, Jorva, Illinois, Olimpia, Baltimore, Cleveland i Mayflower). Ukupan se broj posade na brodovima kretao oko 4000 ljudi. Prilikom ulaska u luku admiralska lađa Kearsarge ispalila je u znak uobičajena pozdrava dvadeset i jedan topovski hitac, na što joj se otpozdravilo plotunima s tvrđavice riječke Pomorske akademije. Tog dana La Guardia se, zajedno sa američkim generalnim konzulom u Budimpešti Dyerom Chesterom, ukrcao i obišao sve američke ratne brodove. Nakon toga kontraadmiral Barker posjetio je guvernera Ervina Rosznera, načelnika dr. Vija, konzularnoga agenta La Guardiju i zapovjednika postaje. Dolazak dijela američke ratne flote izazvao je u Rijeci pravu senzaciju koja će potrajati nekoliko dana. Bilo je tu mornara "svih plemena i pasmina", Engleza, Španjolaca, Nijemaca, Talijana, crnaca, mulata, Kineza..Na Adamichevu trgu svirala je gradska glazba. "Kao prvi komad udarala se je američka himna, koja je pozdravljena pljeskanjem i morala se opetovati." Guverner je te večeri u svojoj palači priredio blistavu soareju za preko tisuću uzvanika u počast časnika američke eskadre. Novi list ističe kako se tom prigodom na svečanosti, pored ugarske, američke i riječke zastave, zavijorila i hrvatska zastava. Nekoliko dana kasnije američka eskadra otplovila je prema Gibraltaru. Krajem kolovoza 1904. u riječkoj se luci usidrila velebna jahta Lisistrata novinara Gordona Bennetta, vlasnika velikog američkog i pariškog lista New York Herald. U spomenutoj su jahti, čija se momčad sastojala od osamdeset i tri čovjeka, bili osim vlasnika vojvoda Grammont, pukovnik Chabanne, markiz Ricci i Mr. Chasting. Na zgradi mjesne konzularne agencije izvješena je u listopadu te godine američka zastava na pola koplja zbog smrti sir Paynea, generalnoga ravnatelja pošta i brzojava u Washingtonu. Početkom studenog 1904. La Guardia se obratio svim riječkim trgovcima da mu "iznesu svoje želje glede uvoza i izvoza i bilo kakvog saobraćaja s Amerikom. Odnosni podatci bit će objelodanjeni u konsularnom izvješću koje će se priobćiti u Sjedinjenim Državama." Koncem istoga mjeseca u Rijeku pristiže američki kontraadmiral Charles O´Neill koji tada putuje Europom u znanstvene svrhe. Tom prigodom posjetio je guvernera, vojne poglavare i razne gradske zavode. U svibnju 1905. doplovila je u riječku luku luksuzna jahta Vanderer od 184 tone i sa 29 članova posade, vlasništvo američkoga milijunaša H. Taylora. Krajem listopada iste godine u Rijeci boravi američki socijalistički pisac Walling u pratnji jednog mađarskog novinara. "Oni su proputovali u naučne svrhe cielu Europu osobito proučavajući uzroke izseljavanja u Ameriku, koje je zadnjih godina toliko poskočilo. Parobrodarsko družtvo Adria dozvalo ih je na Rieku, da se sastanu sa velikom grupom iseljenika iz Hrvatske, na koje je čekao jedan parobrod ´Cunard Linea´ da ih preveze preko oceana. Pisac Walling izrazio se vrlo pohvalno o inteligenciji i radinosti hrvatskih iseljenika medju kojima je boravio više puta u njihovim kolonijama." |
U riječkom se društvu La Guardia isticao svojom živahnošću i prostodušnošću. Bio je aktivan sportaš, ljubitelj nogometa i plivanja. Običavao je nositi kravatu na čvor i moderan žaket, pokrivajući glavu lijepim šeširom. Redovno je posjećivao sale za bilijar i lokalne kavane, uživajući u diskusijama uz čašu piva sa svojim prijateljima. Kao mlad, tada još neoženjen čovjek, nije se klonio ni ženskoga društva. U svojim memoarima spominje anegdotu sa tadašnjim turskim konzulom Nikolakijem, poznatim riječkim ženskarom, koji mu je "preoteo" jednu opernu pjevačicu.
Najbliži su mu prijatelji bili mladi vojni i civilni službenici stranih država u Rijeci. Oni su pak bili uglavnom zaokupljeni vlastitim ljubavnim zgodama, pridajući veliko značenje svome društvenom položaju i pitanju osobne časti. U čitavoj su Mađarskoj, pa tako i u Rijeci, vladala stroga pravila društvene etikete utemeljene na obilju formalnosti. U atmosferi napete ukočenosti, ozbiljnosti i nadutosti nije bilo mjesta za nekonvencionalna i demokratska načela kakva je zastupao mladi, društvenim i klasnim obzirima neopterećeni, Amerikanac. Na sve to La Guardia se uopće nije osvrtao.
Jednom je, primjerice, u doba poklada prisustvovao plesu pod maskama, gdje se upoznao sa nekom zakrabuljenom gospođicom "with a lovely figure and a sweet voice". Na putu prema kući presreo ih je njen ljubomorni zaručnik, inače pričuvni časnik mađarske vojske, te joj nasilno pokušao zbaciti masku. Osjetivši se pozvanim zaštititi svoju pratilju, La Guardia je snažnim udarcem šake u lice oborio suparnika na zemlju. Nekoliko dana kasnije uvrijeđeni je časnik zatražio od njega zadovoljštinu radi nanesene "uvrede časti" i pozvao konzularnoga agenta na dvoboj mačevima. U skladu sa tadašnjim pravilima, La Guardija je svojim sekundantima imenovao M.M. Radmonovica, mađarskog civilnog službenika, i Nikolakija de Nikolaidesa, spomenutog turskog konzula u Rijeci. Dvoboj se, međutim, ipak nije održao, pa je čitav slučaj okončan međusobnim uljudnim rukovanjem i potpisivanjem dokumenta kojim su izglađeni svi nesporazumi glede kodeksa časti između američkog konzularnog agenta i uvrijeđenoga mađarskoga časnika. Zanimljivo da će spomenuta maskirana gospođica kasnije postati Radmonoviceva supruga.
La Guardia se zalagao i za podizanje riječke konzularne agencije, čije je konzularno područje uključivalo Rijeku i čitavo Hrvatsko primorje, na rang konzulata, ali taj korak nije proveden sve do siječnja 1908. godine. Osim njemačkog, engleskog, talijanskog i francuskog La Guardia se služio i hrvatskim jezikom. Prigodom njegova odlaska iz Rijeke Supilov je dnevnik zabilježio: "Dosadašnji amerikanski konsularni agent u Rieci gosp. Cvjetko (sic!) La Guardia zahvalio se na svojoj časti, te se povratio u Ameriku. Za vrieme svog boravka u Rieci, naučio je dobro hrvatski jezik, te - koliko čujemo - u Americi kani raditi oko razvitka hrvatskih kolonista." I doista, nakon povratka u New York bivši riječki konzularni agent zarađivat će za kruh zaposlivši se na Ellis Islandu, pored ostalog, kao tumač za hrvatski jezik.
AKTIVAN SPORTAŠ I DANDY
Tijekom svog riječkog mandata La Guardia se osobito zanimao za sport, aktivno sudjelujući na nogometnim utakmicama, na veslačkim i biciklističkim priredbama te ostalim sportskim susretima. Bio je član Club Atletico Fiumano, čiji se teren tada nalazio na zemljištu Kvassay, gdje je kasnije podignuta Artiljerijska kasarna (al Pioppi). Stanovao je u na Korzu (kbr. 2, II. kat), u Kući Vuković-Jurman, gdje se nalazilo i sjedište američke konzularne agencije. Na vijest o njegovoj demisiji riječki dnevnik La Voce donosi sljedeći komentar: "Era persona simpatica, assai conosciuta nei circoli sportivi e che seppe accapararsi la stima di quanti lo conoscevano e che certo apprenderanno con dispiacere la sua dipartita." U svojim memoarskim zapisima, objavljenim mnogo godina poslije, La Guardia donosi opširan opis svoga konzularnoga službovanja u Rijeci.
"Moj život u Rijeci", piše on na jednom mjestu, "nije se sastojao samo od konzularnih računa, diplomatskih slučajeva i proučavanja rasnih i nacionalnih antagonizama. Karnevalska sezona s radošću je obdržavana u ovoj jadranskoj regiji. Bilo je parada, zabava i maskiranih balova; a vesele su pijanke u ovo doba postajale tradicija. Bogati i siromašni, mladi i stari, sudjelovali su u slavljima. Poštivali su se određeni običaji, a kršenje bilo kojeg pravila predstavljalo je ozbiljan društveni prekršaj koji nikad nije bio zanemaren ili oprošten. Postojao je niz weekend balova s vrlo niskim pristupnim cijenama. Službeni elitni bal održavao se zadnje nedjelje pred pokladni utorak. Na ovom elitnom balu sve su dame nosile kostime i krabulje. Neki muškarci su nosili maskirane kostime i morali glumiti ulogu, te govoriti na način karaktera koji su predstavljali. Dame su imale privilegiju prve pristupati muškarcu. Uzevši u obzir mnoge zabrane nametnute djevojkama, koje su po običaju bile prežitak vremena, bilo je barem pošteno da im se jednom godišnje dozvoli razgovarati s mladićima bez formalnih upozorenja i bez prisustva mame. Na elitnom balu bilo je mnogo takvih etikecija i udvaranja. Mnoge su sretne i ozbiljne ljubavne afere započinjale u ovim prigodama. Kodeks je bio strog i nalagao je najdžentlmenskije vladanje prema maskiranoj osobi; kao i njenu punu zaštitu. Ovog su se kodeksa strogo pridržavale sve društvene klase. S vremena na vrijeme bilo je razočarenja kada bi muškarac otkrio da se tijekom banketa udvarao vlastitoj supruzi. A ponekad su ljubomorne žene izvodile vješte detektivske istrage."
"Nikada neću zaboraviti", prisjeća se dalje La Guardia, "prvi maskirani bal u kojem sam prisustvovao u Rijeci. Nosio sam frak i bijelu kravatu. Osjećao sam se neudobno, kao što se uvijek osjećam kad nosim to luckasto odijelo. Pristupila mi je maskirana djevojka ljupkog stasa, odjevena u vrlo elegantan kostim. Obratila mi se po imenu i zaplesali smo. Nakon plesa, ukoliko je dama poželjela nastaviti druženje, gentlemanu nije bilo dozvoljeno da se ispriča i udalji. Bilo je ipak umjesno da se druga maskirana dama ubaci, a tada je gentleman donosio odluku o izboru. Mlada dama koja mi je prišla imala je ljupki glas i očito je bila vrlo kulturna. Dala je nagovijestiti da je upoznata s mojim poslom. Prekidani smo više puta, ali ona se uspijevala vratiti, tako da je u intermezzu bila sa mnom. Ja sam bio temeljito upoznat redoslijedom postupaka, pa sam znao da je sljedeći porez na meni. Zamolio sam je da večera sa mnom i ponuda je bila prihvaćena. U jedanaest i pol sati, što je bilo pristojno vrijeme za odlazak uzeli smo svoje kapute. Običaj je bio ne vraćati se na ovaj elegantni bal, već prepustiti svoj povratni kupon nekome tko bi čekao na ulazu. Nakon intermezza nastavljala se pučka zabava, a to je ponekad bilo razuzdano..Večerali smo provevši ugodne trenutke..U zakazano vrijeme dame su imale pet minuta za odlazak, a ukoliko bi izabrale ostati bilo je neophodno da skinu masku. Moja ljupka pratilja me napustila. Bilo je vrlo neumjesno slijediti je ili pokušati ustanoviti tko je.."
POVRATAK U DOMOVINU
No, La Guardia nakon tri godine provedene u Rijeci nije bio zadovoljan svojim statusom. Činilo mu se da uloženi trud nije odgovarao postignutim rezultatima i da ni budućnost ne obećava mnogo. U diplomaciji se zapravo nije ni prepoznavao. Bez formalne naobrazbe, bez dovoljno novca i utjecajnog sponzora, on realno i nije mogao očekivati više od službeničkoga posla u resoru vanjskih poslova State Departmenta. Imao je dara za jezike, ali to bijaše samo sredstvo za postizavanje drugih ciljeva. Želio je raditi na nekom važnom poslu, bio je spreman preuzeti odgovornost, spreman promijeniti stvari. Odjednom je osjetio da želi i mora nešto promijeniti, ali da za veće stvari još nije pripravan. Ili, kako bi on sam rekao, prepoznao je "the danger of becoming self-satisfied, not too industrious and of acquiring too much of a taste for idle social-life."
U ožujku 1906. donosi odluku da budućnost preuzme u svoje ruke. Uputivši pismo State Departmentu u Washington, zatražio je odobrenje da bude imenovan američkim generalnim konzulom u Beogradu. Budući da nije dobio pozitivna odgovora, odustao je od daljnjih pokušaja i odlučio vratiti se u Ameriku. Majci je saopćio da ima namjeru završiti studij prava i posvjetiti se odvjetništvu. Početkom lipnja iste godine ukrcao se na Cunardov parobrod Ultonia, plativši putovanje radeći kao brodski poslužitelj i tumač.
Zanimljivo da se za Prvog svjetskog rata, posve slučajno, La Guardia opet našao među Riječanima. Bilo je to 1917. godine u Milanu, kada će kao američki izaslanik govoriti pred okupljenim svijetom o potrebi produženja rata sve do konačne pobjede nad Centralnim Silama. U okupljenom mnoštvu pred milanskim kazalištem nalazili su se i "varii fiumani ex prigionieri di guerra giunti della Russia i quali ricordano tuttora l´appassionata eloquenza del deputatore italo-americano." Tijekom Prvoga svjetskoga rata La Guardia je kao poručnik američkog zrakoplovstva na vrlo uspjelim masovnim mitinzima u gradovima diljem Italije bio izuzetno uspješan propagator savezničke ratne misije, pridonoseći tako stvaranju pozitivne klime među stanovništvom potkraj svjetskoga rata.
SUSRET S D´ANNUNZIOM
U kolovozu 1918. godine došlo je i do jednog neobičnog susreta. La Guardia, tada major američkog zrakoplovstva, prihvatio je poziv na objed kod Gabrielea D´Annunzia, ondašnjeg zapovjednika talijanskoga eskadrona stacioniranoga blizu Venecije. Poznati talijanski pjesnik, tada četrdesetpetogodišnjak, bio je pješadijski, konjanički i mornarički časnik talijanske vojske. Kao pilot izgubio je jedno oko te mu na glavi stajaše crni povez. Krut i uspravan, besprijekorno odjeven u tamnosivoj uniformi talijanskog zrakoplovnog majora, smrtno ozbiljan u svom nastupu, bio je sasvim oprečan pojavi La Guardie, koji bijaše zdepast, dječačkoga izgleda, nekonvencionalan i razbarušen. Tom prigodom budući je gradonačelnik New Yorka izjavio: "Vi ste u službi zrakoplovstva, kao i ja. Vi pišete govore, ja ih također sastavljam. Ljudi ne razumiju Vaš talijanski, ali se trude da to čine. Ni mene također ne razumiju, ali bar pitaju što hoću reći." Nije poznato jesu li njih dvojica nakon objeda još štogod govorili. Iduće su godine D´Annunzijeve trupe ušle u Rijeku i proglašena je aneksija grada Kraljevini Italiji.
La Guardia je nakon povratka u Ameriku postao lider utjecajne talijanske kolonije u New Yorku, čiji su članovi salijetali tadašnjega predsjednika W. Wilsona pokušavajući spriječiti da nekadašnja glavna mađarska luka bude odijeljena od Italije i prepuštena Jugoslaviji. Naime, za Italo-Amerikance, koji prije Prvoga svjetskoga rata nisu bili osobito politički solidarni, pitanje Rijeke postaje težišno nacionalno i političko pitanje, problem koji homogenizira i mobilizira čitavu manjinsku zajednicu. Američkim je Talijanima riječko pitanje značilo isto ono što i Židovima država Izrael po završetku Drugog svjetskog rata.
Boraveći u Evropi u travnju 1919. kao član House Military Affairs Commitee koja je istraživala vojne logore, La Guardia se zaustavio u Parizu kako bi posjetio pukovnika Housea, Wilsonova ađutanta, i postigao konsenzus u pogledu uprave nad Rijekom. Predložio je da Rijeka bude nezavisan grad, ali pod suverenitetom talijanskoga kralja, te da talijanska vlada brine o njenoj obrani i vanjskim poslovima. Nije poznato da li je Wilson znao za taj prijedlog, ali je odlučio da radi Londonskoga sporazuma iz 1915. koji je Italija potpisala, obeća Rijeku Jugoslaviji.
Početkom rujna iste godine, prije senatskoga Savjeta za vanjske poslove, La Guardia izjavljuje kako je Rijeka bila "Italian in spirit, blood, language, and in every way." To je objasnio time da je tijekom rata i po njegovu završetku bio obećao Talijanima da će im, ukoliko podupru Ameriku u borbi, pomoći da dobiju Rijeku. Priznao je pritom da se prigodom svojih talijanskih agitacija vjerojatno zaletio obećavši previše, ali je tadašnja Italija pokazivala znakove da želi oslobođenje a "u ratno doba možeš učiniti samo ono što moraš." U La Guardijinome slučaju angažiranja oko Rijeke kriju se posve sigurno i neki nama nepoznati osobni razlozi.
U rujnu 1920. La Guardia je izabran za predsjednika nacionalne Talijansko-američke republikanske lige, utemeljene radi okončanja pitanja Rijeke i njenoga pripajanja Kraljevini Italiji. Početkom 1922. otvorio je novu odvjetničku tvrtku La Guardia, Sapiensky & Amster, postao zastupnik u međuvremenu proglašene Slobodne Riječke Države (Free State of Fiume) u New Yorku i jedne filmske kompanije koju je osnovala talijanska glumica Dolores Cassinelli.
DRŽAVNIK & GRADONAČELNIK
Po odlasku iz Rijeke (1906.) La Guardia se prvo zaposlio kao tumač na Ellis Islandu i započeo pravne studije na večernjoj školi Sveučilišta u New Yorku. Godine 1911. otvara odvjetnički ured u rodnom gradu i ulazi u politiku kao napredan član Republikanske stranke. Od 1917. do 1927. godine biran je u predstavnički dom američkoga Kongresa kao predstavnik svoje stranke, ističući se kao istaknuti antifašist demokratskih opredjeljenja. Premda republikanac, bio je u izvrsnim odnosima s demokratskim predsjednikom Franklinom Delano Rooseveltom i istaknuti pobornik njegova gospodarskog New Deala. Od 1933. do 1945. bio je gradonačelnik New Yorka, stekavši veliku popularnost. Njegova je pojava od samoga početka ulijevala veliko povjerenje i opće simpatije. Zvali su ga Mali Cvijet (The Little Flower), što zapravo znači prijevod njegova prvog (talijanskog) imena. Reforme koje bi provodio bile su korjenite i dugoročne. Reorganizirao je stambenu izgradnju, racionalizirao gradsku upravu, izbalansirao njegov proračun, unaprijedio javno zdravstvo, brinuo se za poljepšavanje grada. Mnogo se zalagao za uklanjanje sirotinjskih četvrti (Slums), podizanje značajnih javnih građevina, igrališta, parkova, škola, mostova i gradske zračne luke koja je kasnije prozvana njegovim imenom (La Guardia Airport). Kao gradonačelnik bio je vrlo sposoban upravitelj i neumoran radnik, šireći oko sebe silan respekt i uživajući sveopću podršku javnosti. La Guardijin se pozitivni učinak osjeća u politici grada sve do današnjega dana. Godine 1946. imenovan je generalnim direktorom UNRRA-e.
U čast tog znamenitog američkog državnika Rijeka je jednu svoju ulicu prozvala njegovim imenom, a na zgradi gdje se nalazio njegov konzularni ured na početku Korza, postavljena je spomen-ploča s prigodnim natpisom na hrvatskom i engleskom jeziku
BILJEŠKE
Mann, A, La Guardia a Fighter against his Times 1882-1933. The University of Chicago Press, Chicago-London 1969, str. 37.
Kraljić, J.P., Emigration from Rijeka. An Introduction to the Legal Issues Involved and the Role of the American Consulate in Rijeka, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 18, br. 2, Rijeka 1997, str. 520.
Novi list, br. 205, 26. VII. 1904. Američko brodovlje na Rieci.
Isto, br. 238, 28. VIII. 1904. Lisistrata.
Isto, br. 279, 8. X. 1904. Žalost u Sjevernoj Americi.
Isto, br. 307, 5. XI. 1904. Za promet s Amerikom.
Isto, br. 320, 12. XI. 1904.
Isto, br. 130, 12. V. 1905. Amerikanski yacht.
Isto, br. 298, 28. X. 1905. Izseljavanje u Ameriku.
F. La Guardia, The Making of an Insurgent: An Autobiography, 1882-1919, Philadelphia, J.B. Lippencott Co., 1948.
Dmitrović, S., Riječki karneval, Rijeka 1995. str. 36-38.
Elliott, L., Little Flower. The Life and Times of Fiorello La Guardia, New York 1983, str. 51.