Pisac i publicist Viktor Car Emin (1870.-1963.), rodom iz Kraja nedaleko Lovrana, pripadnik je druge generacije istarskih preporoditelja. Karijeru započinje kao pučki učitelj i istaknuti borac za nacionalnu ravnopravnost, u završnoj etapi hrvatskog narodnog preporoda Istre i Kvarnerskih otoka. Uistinu je malo pisaca u novijoj hrvatskoj književnosti koji su poput njega bili tako čvrsto i neposredno povezani uz rodni kraj: „po struci učitelj, a po vokaciji pisac i pučki tribun, Viktor Car Emin gotovo je cijeli svoj život posvetio radu za ´narodnu stvar´, djelujući čas perom a čas kao organizator otpora svim protunarodnim pokretima koji su ugrožavali sudbinu njegova zavičaja.“ Njegova duhovna prisutnost u Istri i Primorju, posebice u Opatiji i Sušaku, osjećala se gotovo punih sedam desetljeća, u razdoblju velikih društvenih previranja, međunacionalnih napetosti i političkih sukoba. Stojeći godinama na braniku hrvatskih nacionalnih interesa Car Emin, prvo kao pravaš i sljedbenik Supilovih političkih ideja, potom u doba talijanskoga fašizma nastavlja borbu za narodnu slobodu, da bi napokon svoje djelovanje zaključio kao jugoslavenski unitarist. Literarno djelovanje za nj bijaše nastavak pragmatičnoga rada, moćno sredstvo za popularizaciju vlastitih ideoloških i/ili političkih stavova. Stoga mu je i književno djelo izrazito tendenciozno obilježeno, noseći u sebi elemente romantizma, realizma i moderne.
DAVNI RIJEČKI DANI
| 
Viktor Car Emin
|
Potekavši iz stare pomoračke obitelji, već kao dječak bio je osobito fasciniran morem, koje će čitavoga života ostati njegovom velikom opsesijom, najsnažnijom stvaralačkom preokupacijom. Osjećao je prema njemu duboko poštovanje, te s njime bio antejski povezan. Njegov je otac neko vrijeme radio kao strojar i ložač u Port-Saidu, na Sueskom kanalu. Viktorova majka, rođena Hamza, bila je porijeklom iz Lovrana. Budući da u Kraju nije bilo škole, njega su kao dječaka odveli kod bake u Lovran, gdje će on pohađati talijansku osnovnu školu. Gradska sredina bila je pomalo strana i neugodna budući da se posve razlikovala od seoske idile rodnoga mu mjesta. Talijanski učitelj, „ljuti narodni otpadnik“, zarana je u nj uspio ucijepiti nepovjerljivost prema strancima, a smetala mu je i bahatost njegovih školskih vršnjaka. Oni su u njemu gledali došljaka, cobana, malog seljačića. U Autobiografiji Car Emin piše:
„Međutim meni je najprijatnije bilo u Kraju. Za njim sam čeznuo, za onim njegovim čudesnim svijetlom, za zrakom prožetim mirisima svakojakih trava i cvijeća i onim što mi je neizrecivo milo ugađalo oku i uhu i svemu mome biću, što je k srcu silazilo kroza sve živce, zanosilo mi misao, maštu, prenoseći me u neki čudni, začarani svijet. Pa u Kraju me je čekala majka i sva ona njena dobrota. S kolikim sam užitkom slušao njena pričanja! Prije no sam došao na svijet, provela je nekoliko godina u Port Saidu, vidjela mnogo neobičnih ljudi i stvari i iznosila nam sve to živo i slikovito. Zato sam se ja od svega srca veselio četvrtku, školskom prazniku, jer je to bio moj dan.“
U razdoblju od 1880. do 1881. godine pohađao je u Rijeci jedan razred mađarske gimnazije, kamo odlazi na poticaj svoga lovranskoga učitelja, a nakon toga neko vrijeme radi kao trgovački naučnik. Dolazak u riječku sredinu ponovno je za istarskoga dječaka značio bolno odvajanje od zavičaja. Grad u kojem su tada dominirali talijanski i mađarski jezik bio je za nj oličenje odnarođene nacionalne sredine, čiji su stanovnici tada bili prilično nehajni prema svom slavenskom podrijetlu. Radilo se zapravo o tome da nisu postojale škole gdje bi se sustavno proučavao hrvatski jezik, tako da su Riječani, izuzmemo li domaće čakavsko narječje, bili u pogledu njegova književnoga standarda uglavnom nekompetentni.
| 
Anton Car, otac Viktora Cara Emina
|
Ogorčen i ozlovoljen tamošnjim prilikama, Car kao trinaestogodišnji dječak odlučuje napustiti mađarsku gimnaziju i zapošljava se kao trgovački šegrt u dućanu riječkog trgovca Bastijančića, čija radnja bijaše smještena u blizini srpsko-pravoslavne crkve sv. Nikole. Premda se njegova majka isprva protivila toj sinovljevoj odluci, naposljetku je morala popustiti i pomiriti se s time. Činilo joj se, naime, da Viktorova kratkovidnost i nespretnost nikako nije primjerena poslu kojim se kanio baviti. Bastijančićeva trgovina bijaše prenatrpana različitim stvarima – brašnom, kolonijalnom robom, šećerom, slanom ribom, duhanom i lokalnim novinama. Riječ je po svemu sudeći o riječkom trgovcu i posjedniku Antonu Bastijančiću (Antonio Bastiancich, 1843.-1901.), sinu Josipa Bastijančiča i Ane, rođ. Sadnick iz Hrušice kod Podgrada u Sloveniji, koji se 1866. vjenčao s Riječankom Clementinom, kćerkom Giovannija Cantea. Posjedovao je trgovačku radnju u Via Bottai br. 1. Evo kako Car-Emin opisuje svoga parona:
| 
Viktorova majka - Franjica Car, rođ. Hamza
|
„Čovjek srednjih godina taj moj paron. Ugojen, okrugao, rijetko bi se naljutio. Žena mu, vrlo dobro uzdržana, i ona dobroćudna. Dok su njih dvoje posluživali mušterije, ja sam opravljao, što bi mi nalagali. Radio, čistio, zamatao svežnje, raznosio ih, one krupnije u voziću, što bih ga gurao ili prema nekom brodu ili inače gradskim ulicama. Ponekad mi je to ugađalo, ali nisu bili rijetki trenuci, kad sam žalio za školom. Ne za onom tuđinskom, već za nekom drugom, u kojoj je gospodovala moja riječ – ona hrvatska. I zaista, bilo je nešto, što me je upravo neodoljivo vuklo k njoj. Da li je to bio instinkt ili neki moj drugi dobri genij? Pravo reći – s tim i takvim pitanjima nisam sebi u onim mlađim danima lomio glave, ali sam osjećao, da mi dolje oko srca nešto nije u redu. Kao da mi je onuda polegla neka tjeskoba, odatle i ono nespokojstvo, kao da mi nešto nedostaje. To ne znači, da je život u dućanu mog gazde bio bez svake privlačivosti. Prije svega već je sama prostorija – moglo bi se reći – vrlo često odisala morem. Naše najčešće mušterije bili su mornari. Kupili bi paket duhana, nabili njime lule, pripalili pa udarili pričanje o dalekom svijetu, o oceanu i njegovim pomamnim goropadima i sve tako. Mene su ta mornarska ćaskanja interesirala sve više, te ja gutao i gutao. Ne, ni pusto ni beskorisno nije za mene bilo ono vrijeme, što sam ga proveo u dućanu gazde Bastijančića.“
Radoznali dječak rado je i s velikim oduševljenjem slušao priče riječkih mornara. Podjednako tako, dvadesetak godina ranije, gimnazijski profesor Janez Trdina slušao je prilikom svoje posjete Kraljevici priče tamošnjih starih kapetana, iskusnih i mudrih ljudi, koji su oplovili sva mora svijeta i rado pripovijedali o onome što su u svome životu doživjeli. U malom svijetu Bastijančićeve trgovine Car-Emin dobivao je prve predodžbe o velikom i dalekom svijetu, o ljudima i običajima, o jezicima i kulturama.
| 
Ema Jurković, udata Car, po kojoj je Viktor Car svom imenu dodao Emin
|
„I brodovi su se opskrbljivali u našem dućanu“, piše on u svojim sjećanjima, „u prvom redu provijantom. Pojedini mornari i za svoje lične potrebe. Osobito u danima pred odlazak broda. S njima dolazile su i žene, da im u tome budu pri ruci. Odabrale bi kavu,čaj i još po koju drugu đakoniju, kojom će njihovi mili zaslađivati svoje gorke časove na brodu. Te su nabavke vršile obično u prvi mrak. Kupljene stvari posložile bi se u vozić, a na meni je bilo, da ga doguram do mjesta na obali, gdje je bio privezan čamac, gotov, da mornare poveze na radu, do usidrena broda. Putem su žene jecale, muževi ih mirili. Žalosno, pomalo i čudno činilo mi se sve to. Noć se sve dublje spuštala, vjetar kroz konoplje zviždao, sve nekako sanjivo i bolno, dok je s plinskih ferala svijetlo titralo, kao ono sa voštanih duplijera na sprovodu. Pa i ona naša mala povorka naličila je pomalo na neki noćni sprovod…Meni su i sada pred očima obrisi mrkih kuća, duž kojih smo prolazili. Iz podaljega, bit će s Korza, odjekivali su glasovi djece, među kojima bit će zacijelo i onih, s kojima sam lani u ovo doba sjedio u istoj klupi… Evo nas kod čamca. Mrko se diže i spušta na ustalasanoj vodi. Mornari digli svak svoje i pošto se vozić ispraznio, pozdravih i turajući svoja prazna kolica krenuh natrag u dućan. Pratio me plač mornarskih žena i fijuk užeta na jarbolima jedrenjaka. Ta mi slika nije nikada ispala iz pameti. Što je vrijeme većma odmicalo, pred oči mi je izlazila sve jasnija, ponekad okružena elementima, što sam ih u prvi čas odnemario, kao da bi po onoj: on ne voit bien un pays, que si on le quitte..“
U Bastijančićevu trgovinu redovito je navraćao Toma Kumičić Tomážić, bogati trgovac iz Brseča, koji je u Rijeci prodavao istarske seoske proizvode. I on je, poput Bastijančića, bio onizak i dobro ugojen gospodin. Njih dvojica međusobno su komunicirali na talijanskom jeziku. Tomažo je rado spominjao svoga brata profesora, za kojega bi znao reći da je la prima penna della Croazia! To „prvo pero Hrvatske“ bio je, dakako, Eugen Kumičić, pisac Jelkina bosiljka i čitavog niza povijesnih romana. Mladi Car-Emin prvi se puta imao prilike sresti s Kumičićem i njegovom suprugom upravo u Tomažovim kolima. U autobiografskim zapisima on o toj nezaboravnoj vožnji jurećim kolima, koja su prolazila ispod lovorovih šuma, piše: „U kolima jedan mladi par, a njemu nasuprot trinaestogodišnji dječarac. Trinaestogodišnji dječarac bio sam ja, a mladi par: Jenio Kumičić i njegova odabranica. Oni putuju u Brseč, k bratu Tomažu, a mene će iskrcati u Kraju. Dok smo jurili, on joj je – sjećam se – pokazivao prstom čas more lako nasršeno, čas neku uvalu na otoku, pa Vela Vrata, Sisol… A kako li mu se je lice sjalo dok joj je objašnjavao sve te naše, kako ih je – čisto rastapajući se – nazivao: ljepote! A govorili su – bolje reći – šaputali i o drugim stvarima. Mladi – tek vjenčani! Mene pak oni njihovi razgovori nisu zanimali. Trinaestogodišnji dječarci u ono moje vrijeme imali su drukčije misli po glavi! To je, bio moj prvi susret s Eugenom Kumičićem.“ Taj susret imao je veliko značenje za budućega pisca:
„Od knjiga, što ih je bio napisao do tada, nisam poznavao nijedne. Moja dotadašnja lektira bili su romani talijanski: Marco Visconti, Manzonijevi Zaručnici i drugi. U dućanu, među ostalim časopisima, prodavali smo i riječki nedjeljni list Varietà. Uokolo po gradu raznosio ju je nekakav poguren čovuljak, poznata gradska maćeta. Zastajao bi pred kućama, batinom udarao po vratima i vikao rastežući po riječku: Varietà interessaante, chi la comaanda? Časopis je uz različite članke i rubrike donosio i kratke pripovijetke i bilješke o raznim piscima. I to sam rado čitao, osobito poslije one vožnje s Jenijem Kumičićem. Ponekad bih se i u dućanu zagledao nešto dublje u ona slova, ali to ne bi trajalo dugo. Gazda bi, ili gazdarica, digli glas i – gotova pjesma! A ja kao za inat – idući Korzom po poslu, stao bih pred izlogom knjiga i buljio unjih, malo sjutra – dok se jednog dana u meni ne porodi želja; da bi i meni u knjižaru!.. „
Ta probuđena strast za knjigama u malom je Viktoru stvorila odluku da ponovno promijeni zanimanje. Nakon što je on uporno navaljivao, majka je naposljetku pristala da ga razriješi poslova u Bastijančićevoj trgovini te ga preporučila poznatom riječkom knjižaru Michelangelu Poloniju-Balbiju, čija se radnja nalazila iza Gradskoga tornja, na Piazza delle erbe. U međuvremenu, dok je čekao da ga knjižar pozove, on se vratio u rodni Kraj. Vrijeme bi provodio u čitanju:
„Ujutro bih se spustio na Kuk, malenu ravan strmo nad morem,obraslu lovorom, i tu bih ležeći čitao knjige, na koje bih slučajno naišao. Knjige, dakako talijanske, tek po koja dobra, sve ostalo – šund. Ponekad bih odložio knjigu i zagledao se u neki jedrenjak, što je plovio prema Rijeci ili u protivnom pravcu. Pritom bi mi se misli privezale na mornare na njemu, da se ubrzo otud otrgnu i polete nekud dalje, preko oceana, u daleki svijet.“
PROFESOR FRANKOVIĆ
Riječki knjižar Polonio-Balbi nije se više oglasio. Umjesto da se ponovno vrati u Rijeku, Car-Emin je tako otišao u Kopar, na tamošnju mušku učiteljsku školu. U razdoblju od 1885. do 1889. pohađao je hrvatski odjel trojezične koparske preparandije. Profesorom hrvatskog jezika postao mu je Fran Franković (1849.-1924.), rodom iz Drenove, koji će mladiću uskoro postati duhovnim vođom, mentorom i dobrotvorom. Franković bijaše iskusan pedagog i veliki hrvatski domoljub. Svim je silama pomagao rad hrvatskih učitelja, pa su ga nazivali „ocem hrvatskih učitelja u Istri“. Školovao se na hrvatskoj gimnaziji u Rijeci, a filozofski fakultet pohađao u Pragu i Zagrebu. Bio je godinu dana namjesni učitelj u gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, a potom četiri godine u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci. Godine 1881. bio je premješten u Kopar, a kasnije postaje ravnateljem hrvatske učiteljske škole u Kastvu.
Mladi Car i profesor Franković postali su vremenom veliki prijatelji. Svake su se nedjelje sastajali u učiteljevom stanu na crnoj kavi. Bila je to mala sobica sa skromnim namještajem. Profesor Franković često se služio Biblijom u prijevodu Đure Daničića i Vuka Karadžića, u kojoj bi pronalazio nove izraze i riječi. U crtici Vječno dužan Emin ovako prikazuje svoga mentora: „U muževnoj dobi, brade ponešto pogrušane, očiju blagih, sušta dobrota. Inače sav zadojen iskrenim slavenskim zanosima,što su mu ih u srce ulili njegovi negdašnji učitelji – stari romantični Ilirci. U prvoj mladosti sreo se i s pokojim od najstarijih: s Gajem, Veberom-Tkalčevićem, Preradovićem, Mažuranićem…O svakom je umio ponešto da priča. Najviše o Šenoi, Kumičiću, Vjekoslavu Klaiću i o dr. Ljuto ga je boljela sudbina njegove rođene Rijeke, s mnogo je ljubavi spominjao njezinog prerano umrlog pjesnika Ivana Dežmana. Uvelike je cijenio riječkog borca Erazma Barčića, a tako i naše najistaknutije istarske vođe, svoje lične prijatelje. Ja sam pobožno slušao i primao. I uživao u njegovu pričanju, u toplini njegova glasa.Bilo mi je – mogao bih reći – kao da visim o svakoj njegovoj riječi. U razredu nešto manje, bit će zato, što je u školi moj profesor predavao, dok je ovdje, u našoj skromnoj sobici pričao i pričao. I tako se dešavalo, da bi mi za njegova predavanja u razredu misao – nevaljalka – zabrazdila nekud drugamo, daleko od onoga, o čemu je govorio profesor.“ Godine 1894. Emin je pripovijetku Na uzburkanom moru, koja je objavljena u Trstu, posvetio svom nezaboravnom dobrotvoru Frankoviću. Isto tako, pola stoljeća kasnije, njegov lik unosi u svoju kronisteriju Danuncijada, prikazavši ga u simpatičnom liku Ravnatelja.
U razdoblju od 1889. do 1900. godine Emin je kao učitelj radio na pučkim školama u Sovinjaku pored Buzeta, Lipi i Voloskom. U to vrijeme u Našoj slozi redovito je objavljivao rodoljubno-sentimentalnu liriku. Prije toga u istom listu publicirao je dopise iz rodnoga kraja, čakavske satirične crtice, pripovijesti iz seoskog života i putopise. Godine 1895. postaje tajnikom Družbe Sv. Ćirila i Metoda za Istru. Ovoj se dobrotvornoj ustanovi bio svojski i vrlo predano posvetio. Zajedno s dr. Ivanom Pošćićem 1900. preuzima uredništvo Narodnog lista u Opatiji, koji se žestoko suprotstavljao djelovanju dr. Ivana Krstića, čiju su protunarodnu aktivnost u Liburniji novčano podupirali talijanaši i austrijska vlada. To je dalo povoda školskim vlastima da ga premjeste u Sv. Matej (Viškovo). Budući da je odbio prihvatiti to učiteljsko mjesto, bio je „dignut iz službe“. Nakon toga godinama radi kao profesionalni tajnik Družbe Sv. Ćirila i Metoda. Oženivši se Emom Jurković (1897.), dodaje svom prezimenu pridjevak Emin. Od 1900. živi u Opatiji te se uz književni rad bavi političkom, publicističkom i uredničkom djelatnošću. Uređivao je brojne listove i časopise, od kojih svakako treba istaknuti Mladog Istranina i Mladog Hrvata, što su u svoje vrijeme odigrali značajnu ulogu u borbi protiv odnarođivanja istarskog hrvatskog puka.
ZIMSKO SUNCE
Godine 1903. Matica hrvatska u Zagrebu objavljuje mu dramu Zimsko sunce, s podnaslovom Slika iz istarskog života u četiri čina. Ovo djelo bilo je prikazano u HNK u Zagrebu već 10. prosinca 1902., a do kraja iduće godine i u Sušaku, Varaždinu, Karlovcu, Osijeku, Trstu, Lošinju, Splitu i Dubrovniku. Emin njome započinje svoju dramsku trilogiju „s osnovnom temom odnarođivanja, odnosno pretenzijama Talijana za našim teritorijem“. Drama se temelji na odnosu Hrvata i talijansko-talijanaškoga sloja u Lovranu, te političkim izborima oko kojih se sukobljavaju dvije suprotstavljene strane. Radnju pokreće ljubavna fabula, a protagonisti su dvoje mladih, čije obitelji pripadaju različitim nacionalnim orijentacijama. Taj Eminov dramski prvijenac značio je u ono vrijeme, u „danima punim nervoze“ i borbe za financijsku samostalnost, znatan uspjeh, jer je njime „osvojio“ Zagreb za Istru i za sebe.
| 
Zimsko sunce u Zagrebu 19.prosinca 1930. godina |
Prvi čin prikazuje vjenčanje Jelke Borović i Kamila Andrinića. Za razliku od mladenke koja je Hrvatica porijeklom i osobnim stajalištem, Kamilo, sin bogatoga brodovlasnika Mikule, iako Hrvat podrijetlom, odgojen je u talijanskim školama i u iredentističkom duhu. Nakon majčine smrti Jelku je odgajao u nacionalnom duhu stariji brat Marko, po zanimanju svećenik. Pod Jelkinim utjecajem Kamilo počinje istraživati svoje korijene, što izaziva negodovanje njegova prijatelja Berta, također potalijančenoga Hrvata. U drugom činu prikazan je sukob Hrvata i Talijana u mjesnoj gostionici. Nova komplikacija nastaje u trenutku kada je Kamilo kandidiran za talijanskoga zastupnika u Porečkom saboru, dok Jelkin brat Miro u istom svojstvu treba sastupati istarske Hrvate. Jelka se tada nalazi u raskoraku između muža, kojem i dalje hoće ostati vjerna, i lojalnosti vlastitom narodu. Priklanja se, dakako, svom drugom bratu Nandu i Hrvatima. Treći čin prikazuje dramatične okolnosti nedjeljnih političkih izbora, nakon čega pobjeđuju Hrvati a Kamilo biva uhićen. U četvrtom činu dolazi do raspleta i dramatskog pročišćenja. U tom se dijelu nastoji prikazati objektivna slika psihološkog i društvenog stanja onoga doba. Na koncu dolazi do izmirenja. Kamilo je pušten iz zatvora i par ponovno može nastaviti zajednički život. Mikula moli svoga sina za oproštaj. Sada su svi međusobno izmireni i pod zrakama zimskoga sunca u njima se budi vjera u ljepšu budućnost „kad će i izmučeni istarski patnik moći skinuti kapu i pokloniti se pred veličinom svoje narodne sreće, te sav blažen i uznesen pasti na grud lijepe zemlje, jedne jedine hrvatske domovine naše!“
| 
Stjepan Miletić |
Onovremena publika izuzetno je dobro prihvatila Eminovu dramu, što svakako valja pripisati tadašnjim društveno-političkim prilikama u Hrvatskoj. U to vrijeme u čitavoj zemlji bijahu učestali prosvjedi protiv mađarske politike, a to će naposljetku dovesti do odstupanja Khuena Hedervaryja s banske časti. Napredna je omladina u Zimskom suncu prepoznala svoj politički i nacionalni credo. Zalaganje za očuvanje hrvatstva u Istri i buđenje nacionalne svijesti zagrebačka javnost, kao i ona u ostalim dijelovima zemlje, poistovjetila je s otporom mađarizaciji i mađarskoj politici.
Prilikom ponovljene izvedbe Zimskog sunca u Zagrebu, 6. siječnja 1903., Emin je posljednji put sreo Eugena Kumičića. Prema pisanju zagrebačkog Obzora taj susret odvijao se ovako: „Sve se guralo oko autora, sve je htjelo, da mu bude blizu, da ga vidi i da mu čestita. I tu se desio krasan prizor: Naši zagrebački Istrani, na čelu im Kumičić, priđoše k Caru, zagrliše ga i poljubiše uz burne klicaje i pljesak općinstva.“ Sedam dana nakon ove predstave Stjepan Miletić upućuje Eminu pismo sljedećega sadržaja:
„Cijenjeni prijatelju!
Vi me postiđujete Vašom ljubaznosti. Čedni moj vijenac neka Vam bude samo maleni znak mojeg trajnog prijateljskog štovanja i mala zahvala za rijetki užitak, koji mi prirediste čitanjem krasnog Vašeg djela…Mogu Vam reći, da mi još danas zvuči simpatični Vaš glas u ušima, i da mi interpretacija zagrebačkih glumaca nije mogla izbrisati uspomenu na ono nezaboravno poslijepodne kod Vas.
Što se Vašeg zagrebačkog triumfa – jer kako da ga drugačije okrstimo – tiče, držim, da ga je u svakom smjeru i pjesnik i rodoljub Car obilno zaslužio, a što me je osobito usrećilo, bilo je to, što je nakon Iliraca Vama, jedino Vama, čistoćom svoje poezije, iskrenošću svojega rodoljublja te plemenitošću svoje tendencije uspjelo i u mrtvim srcima naših ljudi iznova podjariti svetu vatru rodoljublja. To nije samo književnički uspjeh, to je dakle i veliki rodoljubni čin i stoga Vam stoput: slava i dika!
I moja mi žena nalaže da Vam dodam njezine najsrdačnije čestitke i najljepše pozdrave miloj i simpatičnoj Vašoj gospođi supruzi.
Svakako me veseli, što sam u pogledu sjajnog uspjeha Zimskog sunca bio dobar prorok (podvukao dr. Miletić), a i dragi prijatelju, ustrajte i dalje na tom časnom putu, po kojem Vas prati blagoslov i ljubav čitave Hrvatske, koja treba takovih sinova, kakov ste Vi! I dio ove, ako opsegom malene i po kreposti svojih sinova tako velike Istre, bude danas sjutra hrvatskim Nazarethom, iz kojeg će čitavoj zemlji granuti novo sunce čistog rodoljublja. To želi srdačno Vam stišćući desnicu, Vaš odani štovalac
Stjepan Miletić.“
| 
Eugen Kumičić |
Koncem ožujka 1903. na Sušaku je svojim kazališnim predstavama gostovalo Ćirićevo društvo, koje će tamošnjoj publici prikazati Eminovo Zimsko sunce. Dogodilo se to nekoliko mjeseci poslije uspješne zagrebačke premijere. Za tu predstavu vladalo je ogromno zanimanje i ona se odvijala uz velike pripreme. Voditelj kazališne družine koja je trebala izvesti predstavu bio je Petar V. Ćirić (1854.-1918.), kazališni djelatnik, redatelj i glumac rodom iz Vršca. Ova družina od konca 1889. do 1914. gostovala je po većim bosansko-hercegovačkim i hrvatskim mjestima, a od 1897. do 1907. djeluje kontinuirano u Varaždinu. Ćirić bijaše vješt organizator, koji će u svom repertoaru često izvoditi djela hrvatskih dramatičara (M. Derenčin, J. Freudenreich, L. Kraljević, E. Kumičić, M. Ogrizović). Uglavnom je režirao sam, povremeno i sam sudjelujući u glumačkim interpretacijama.
U službenoj najavi Zimskog sunca Supilov Novi list piše: „Čujemo, da će iz Liburnije doći na Rieku posebni parobrod, koji će nam susjedne Istrane dovesti na predstavu ove drame, u kojoj je Car majstorski ocrtao kulturne i političke prilike mile nam Istre, koju bi rada talijanaška iredentistička bujica da poplavi i proguta, ali joj se kršni Istranin junački odupire.“ Naime, za tu zgodu Ugarsko-hrvatsko društvo bilo je stavilo na raspolaganje općinstvu Lovrana, Opatije i Voloskoga jedan svoj parobrod. Kako je u to doba već vrijeme bilo proljetno a more mirno, mnogi stanovnici istočne Istre iskoristili su prigodu da se odvezu u Rijeku. Ćirićevo društvo izvelo je spomenutu dramu 21. i 22. ožujka te godine u dvorani Hotela Sušak. Supilov dnevnik o toj predstavi donosi opsežan izvještaj:
„U subotu u veče dalo je Ćirićevo društvo prvu predstavu proslavljene drame Zimsko Sunce našega zaslužnoga pisca i pobornika Viktora Cara Emina, koja je u Zagrebu polučila onako krasan uspjeh. Ne treba reći, da je velika dvorana bila tako puna, da su se mnogi morali povratiti, jer absolutno nije bilo mjesta. Sa Sušaka i Rieke dodjoše Hrvati u velikom broju, a iz Liburnije posebni izlet sa zastupnikom Spinčićem, načelnikom Voloskog-Opatije drom Stangerom, načelnikom Kastva gosp. Jelušićem i drugim našim prvacima u Istri. Na dolazku bijahu svikolici, a osobito Spinčić, oduševljeno pozdravljeni srdačnim klicanjem. Car se nekoliko dana živo zauzimao,da glumce uputi i sve pripravi, da predstava što bolje ispane. I uspjela je baš krasno. Glumci, tudji našem primorskom narječju, uspjeli su ipak, da igranje prilagode tako,da komadu dadu što više moguće onaj lokalni istarski karakter toliko potrebit, da se prikazivanje gledaocu što bolje osladi. Osobito se istaknuše gdjica Cicvarićeva kao Jelka, g. Stojković (Nando), g. Baić (gostioničar Šani), g. Jurković (Berto), a i drugi su sasvim liepo i vješto svoju odigrali. O Carevoj drami bilo je tu skoro u našem listu obširno izviešteno, pak ne ćemo ponavljati, nego ćemo samo reći, da se medju gledaocima opazio onaj isti prizor, koji i u Zagrebu: mnogima je potekla suza za oko! Vidjesmo starih primoraca, kosmata, stroga lica, kako ih kradomice brišu! Vidjesmo mladića.., djevojčica, kako sa suznim očima prate igranje na pozornici.Laskavijeg dokaza, da je pisac u svojoj nakani podpuno uspio, od ovog ne treba. Na koncu svakoga čina zaorilo se pljeskanje i odobravanje, koje je razligalo dvoranom kao vihor entuzijazma, te su glumci višekrat bili izazvani na pozornicu. Obćinstvo je na to htjelo pozdraviti samog pisca, koji se nije dao pokazati, iz prirodjene mu čednosti, ali je napokon morao, te je bio pozdravljen sa oduševljenjem, koje mu je najbolje posvjedočilo harnost naroda nad ovim komadom, što mu ga je darovao. Nekoliko puta morao je izlaziti, da zahvaljuje.
Treći čin polučio je vrhunac oduševljenja. Pljeskanju i klicanju ni kraja ni konca. A kad je završilo, obnovila se demonstracija, koja se obzirom na raspoloženje prigodom zabranjene skupštine za financijalnu samostalnost pretvorila u veliku hrvatsku manifestaciju. Klicalo se Caru, Istri, Spinčiću, Hrvatskoj, a kad netko zavikne: Živila financijalna samostalnost Hrvatske! odjekne poklič iz stotina grla kao iz jednoga. Gradjanstvo se razišlo u ugodnom raspoloženju i u čvrstoj nakani, da se nekako oduži ljubeznom piscu na daru, koje je njegovo pero poklonilo hrvatskom narodu.
To se je obavilo sinoć. Sinoć je bila druga izvedba Zimskog Sunca, sa kojom je Ćirićevo društvo završilo niz svojih predstava na Sušaku. Obćinstvo je došlo, ako je to moguće bilo, u još većem broju nego prvi put. Sve puno, načičkano. Glumci su, osokoljeni prvim uspjehom, još bolje igrali, te je druga predstava prvu kud i kamo nadmašila. Osobito se iztakla gdjica Cicvarić. Na koncu svakog čina sliedilo je veliko odobravanje, a na koncu drugog čina je uz burno pljeskanje i klicanje izazvan auktor, kome je gosp. Ante Bačić sa strane sušačkih, riečkih i trsatskih Hrvata, uz kratki, ali srdačni i dirljivi pozdrav, predao prekrasni lovor vienac od srebra sa slikom piščevom, koji je umjetnik g. Sitzer na platnu preliepo izradio. Koli vienac, toli slika zaista su veoma uspjela umjetna djela. Na pozdrav i poklon Car je gosp. Bačiću i svim Hrvatima ganut zahvalio, uz urnebesno pljeskanje i klicanje. Na koncu trećeg čina, kad su se ovacije ponovile, predana je po gosp. Sitzeru gdjici Cicvarićevoj krasna kita cvieća na ime štovatelja. Na kraju je Car bio pet puta izazvan na pozornicu, a kad je predstava svršila, nekoji sušački i riečki Hrvati pozvaše Cara i njegovu umiljatu gospodju na večeru u restauraciju polag dvorane Viline gdje su u veselu krugu pale liepe prigodne nazdravice.
Tako je Zimsko Sunce proslavilo svoj triumf na obalama Kvarnera čije jade, borbe i nade opisuje.“
Nekoliko dana kasnije pulska Naša sloga donosi sljedeći dopis iz Liburnije:
"U subotu dne 21. i nedjelju 22. t. mj. predstavljalo se na Sušaku ´Zimsko Sunce´ našega dragoga i miloga Viktora Cara Emina. Na Sušaku se naime nalazi već nekoliko tjedana kazališno društvo g. P. Ćirića. Na obćenitu želju, osobito naših iz Liburnije, priredio je P. Ćirić u subotu i nedjelju ´Zimsko Sunce´ koje je u Zagrebu polučilo tako izvanredan uspjeh. Na subotnju predstavu išlo nas je iz Liburnije posebnim parobrodom 110. Prostrana kazalištna dvorana ´Hotel Sušaka´ bijaše natlačena puna obćinstvom. ´Zimsko Sunce´ polučilo je i ovdje sjajan uspjeh, te je takorekuć elektrizovalo obćinstvo sa svim tim, što bijahu pojedine od najvažnijih uloga povjerene nedoraslim silam. Nego kritiku prepuštamo vrsnijem peru. Mi hoćemo samo da istaknemo, da je naš Car, koji je tim predstavama sa svojom vrlom suprugom prisustvovao, te dvie večeri slavio pravi triumf. Iza svakoga čina bijaše opetovano prinužden da se pokaže na pozornici, uzhićenom obćinstvu. Na nedjeljnoj predstavi Zimskog Sunca darovaše Caru njegovi štovatelji srebrni lovor-vienac sa njegovom slikom. Evala Ti Care! Podičio si ovim djelom Tvoga uma sebe i naš biedni narod u Istri! Svaki pošten Hrvat bit će Ti za to haran na vjeke!"
Jedan od onih koji su prisustvovali sušačkoj izvedbi Careve drame početkom travnja iste godine šalje još jedan dopis uredništvu Naše sloge, u kojem piše:
„Kako su jur javili, Carevo ´Zimsko sunce´ predstavljalo se i na Sušaku. O samom toku predstave primili smo kako sliedi:
Nešto iza 8 ½ sati digne se zastor, i prikaže nam se stari dobričina kapetan Mikula stereotipnom mornarskom lulom u ustima i njegova žena Lojza.
Za vreme predstave došlo je do silnog povladjivanja i klicanja, a osobito iza svakog čina do zaglušne vike: Živio Car! Živio pisac! sve dok se nije pokazao na pozornici po pet šest puta. Uz to gotovo na svačijim očima mogao si vidjeti kako se cakle samilosne suze. Bilo je upravo potresno gledati, a osobito kad se to vidjelo kod starijih i ozbiljnih ljudi, kako htjedoše, da zataje svoje suze, najljepši izraz uzbibanih rodoljubnih osjećaja.
U dvanaest sati, kad je svršila predstava, zamoljen je g. Car,neka bi i na sutrašnju predstavu došao. On se je istina izgovarao, da ne može, da je umoran, što mu rado vjerujemo, ali nije bilo druge već obećati, da će i sutra doći.
U jedan sat iza pol noći imao je parobrod krenuti put Voloskog i Opatije. Naša mladost odpratila je istarske gostove na Rieku do parobroda, te bi pozdravljala osobito Cara.
| 
Silvije Strahimir Kranjčević kojeg su Car Emin i Ema posebno srdačno dečekivali i svom domu. |
Nedjelja na večer kod druge predstave jur u 8 sati bijaše dvorana puna, dubkom puna kao i prvi večer, ali obćinstvo većim dielom novo, ono, koje nije moglo da prvu večer dobije mjesta. Dolazkom Cara nasta silno pljeskanje i pozdravljanje sa Živio! Iza svakoga čina nije bilo pljeskanju i klicanju kraja ni konca, dok se nije po više puta pokazao na pozornici. Svršetkom drugoga čina predao je p. g. A. Bačić na ime sušačko-rieč. Hrvata krasan srebrni lovor-vienac, sa hrvatskom trobojnicom, a u sredini vienca njegova slika, što ju je vješto izradio u ulju umjetni slikar g. Sizer. U ovaj čas bio je vrhunac oduševljenja, pozdravljahu sa šeširima, gospodje pozdr. sa rubcima, a Car, na pozornici, satrven od uzbudjenja nezna već kako da se zahvali, počeo i on odzdravljati. Mi smo g. Caru u velike zahvalni, što je dozvolio da se i mi zagrijemo njegovim Zimskim Suncem.
U veliku vrijednost i narodnu korist ove drame neću ovdje dirati, nju su bolja pera svih zagrebačkih i pokrajinskih novina ocienila,a čak i nekoja srbska. A netreba tek napominjati od kolike je vrednosti ova drama za Istru i Dalmaciju, gdje će se sjegurno prikazati i uzhitom primiti. Car je pogodio sa ovom radnjom u živac, a to je mogao samo on, jer tako osjeća i jer s narodom živi i trpi. On je pokazao, da zna kad hoće, da piše skroz umjetnički, a da zna i za najšire slojeve, što mu se ne može neg preporučiti, pa da nam i nadalje ostala još grozna nedjela, što se dogadjaju u zapuštenoj Istri, ovako vierno na pozornici iznese. Slušaoc.“
SUPILOV PRIJATELJ
U to vrijeme Viktor Car Emin blisko je surađivao s urednikom Novog lista, čiji bijaše prijatelj i sljedbenik. Naime, Frano Supilo bio je u Rijeci pronašao krug dobrih znanaca i prijatelja, s kojima bi mnogo debatirao i raspredao, družio se i surađivao. Ti Istrani, primorski Hrvati i Gorani bili su mu dragi radi svoje radišnosti, štedljivosti i neovisnosti. Postao je tako i članom riječke Akademije, društva naših ljudi koji su organizirali tjedne domjenke, gdje se razvijala društvenost, ali i raspravljalo o domovinskim stvarima. U tom domoljubnom "društvancu", kojem predsjedavaše agilni riječki liječnik dr. Bruno Medanić, Supila su radi njegove markantne figure i držanja prozvali Samson. U Rijeci se urednik i izdavač Novog lista ponajviše družio s Kostrenjaninom Tomom Stipanovićem, ravnateljem Primorske banke, Goraninom Dušanom Vilharom, veletrgovcem drvetom, i Riječaninom Albertom Bonetićem, a u Opatiji s Viktorom Carom Eminom.
Opisujući mnogo godina kasnije svoje poznanstvo sa Supilom, s kojim dolazi u doticaj u doba kada je on još uređivao sušačku Hrvatsku Slogu, Viktor Car Emin ustvrđuje: "I on je, kao i ja, ugledao svjetlo dana u burnoj godini francuskog "debaclea". Kao i ja odrastao je i on usred prepričavanja onih krupnih događaja. Obojica smo se divili Gambetti i Viktoru Hugou i gledali smo u podjarmljenu Alzaciju, što je već ulazila u legendu, s jednakim, može se reći bolom. Supilo je nekoliko godina poslije otišao u onu tužnu, toliko puta opjevanu zemlju sa željom, da na svoje oči vidi posljedice denacionalizacije, što ju je među njenim pučanstvom provodio pangermanski nasilni režim (…) Frano i ja, u mlađim godinama obojica starčevićanci, doskora obojica ljuto razočarani, ubrzo se nađosmo zajedno: on na čelu jednog krupnog, za sudbinu naših naroda presudnog pokreta, a ja na liniji njegove ideologije, kao njegov odani i privrženi sumišljenik. Odlučno je na mene utjecala ona smiona gesta 26-godišnjeg mladog čovjeka, onaj telegram: "Osuđujem Staroga!", što ga je uputio u Zagreb u dane, kad se Stranka prava lomila. Kad je Supilo nekoliko vremena zatim stigao na Sušak, da tu preuzme uredništvo Hrvatske Sloge, poželio sam da ga pobliže upoznam. Znali smo se po radu, i to je dostajalo, da nas još tješnje zbliži i naše poznanstvo prometne u iskreno i trajno prijateljstvo."
Viktora Cara Emina i Supila povezivala je i činjenica što su obojica proizlazili iz školničkoga staleža. Poznato je da je Supilo, završivši ratarsku školu u Dubrovniku, prije svoje novinarske karijere radi to neko vrijeme kao putujući učitelj za vinogradarstvo u dubrovačkom kotaru. Djelujući tako među svojim pukom, komunicirajući s običnim svijetom, Supilo se sve više povezuje s narodom i zemljom iz koje je potekao. Povezanost sa svojim zavičajem, sa Konavlima, ostat će prisutna čitavoga života. I u svojim je političkim težnjama težio čitav hrvatski narod učiniti sličnim svojim jednostavnim i mudrim Konavljanima. Na sličan će način i Car Emin, djelujući kao prosvjetni radnik među svojim Istranima i dugogodišnji povjerenik istarske školske Družbe, biti u živu doticaju sa svojim pukom i djelovati kao istaknuti hrvatski domoljub.
| 
Vila Dalibor u kojoj je živio Viktor Car Emin. U njoj se početkom 20. stoljeća okupljala hrvatska intelektualna elita. |
Kulminacija njihova zajednička rada bilo je održavanje riječke političke konferencije, 2. i 3. listopada 1905. u velikoj dvorani Riječke Čitaonice. Prema Josipu Horvatu "na riječki sastanak pristupiše parlamentarci, i to članovi kluba Hrvatske stranke iz Dalmacije sa zastupnicima na carevinskom vijeću u Beču, te dr. Majstorović od čiste stranke prave; saborski zastupnici opozicije iz Zagreba od Hrvatske stranke prava te dr. Vrbanić izvan stranaka. Dodjoše i članovi istarskoga kluba kao gosti, po njihovoj želji. Na općem sastanku prikazan je nacrt prihvaćen u Opatiji. U debati učestvuju Bijankini, Milić, Majstorović, Vuković, Grgić i drugi. Milić predlaže da se opatijska osnova primi za podlogu posebne rasprave, te ispravi i popuni. 4. X. Primljena je velikom većinom opatijska osnova, koja je dobila ime Riječke rezolucije. Konačnu stilizaciju dao joj je dr. Ante Trumbić. U domu Supilovog prijatelja Viktora Cara Emina prihvaćeni rezultat vijećanja prepisan je u čisto. Car Emin bio je toliko uzbudjen da je pokvario prvi prijepis u čisto, pa ga je konačno prepisala njegova gospodja."
Frano Supilo je često pohodio Cara Emina u Opatiji, posjećujući njega i njegovu suprugu Emu u glasovitoj vili Dalibor. Poneki bi puta ondje znao i prenoćiti. Supilo je Caru Eminu u tim zgodama otvoreno govorio o svojim političkim iskustvima, osobnim razočaranjima i nesporazumima sa suvremenicima, ali i budućim svojim planovima. Rado je govorio i o svojim bogatim iskustvima o drugim narodima. "Supilo je mnogo putovao", primjećuje Car Emin, "a mene su neobično živo zanimali utisci, što ih je u njemu ostavljala tuđina. Ne znam, ima li u Italiji kutića, na kome se nije, prigodom lutanja po onoj zemlji, zadržalo njegovo radoznalo i pronicavo oko. Imao je tamo i puno prijateljskih veza. Obožavao je ljepote, što su ih stvorili vjekovi i namrli potomstvu. S koliko je iskrenog zanosa umio o njima da priča! Tko ga je vidio onako krupna, gojazna, u političkim polemikama, ustreba li, i virulentna, morao se čuditi već na samu pomisao, koliko se nježnih, upravo delikatnih osjećaja krilo pod onom bešćutnom tjelesinom! Trebalo je, na primjer, da mu netko samo spomene majku, da se golema glava nagne k ramenu, a crte na licu, omekšaju, dok bi se oči pritom sjale kao u djeteta. Slično je bivalo, kad bi razgovor okrenuo na literaturu i uopće na umjetnost. Slušati ga, dok bi o tome raspredao, bio je pravi užitak. I danas, nakon toliko godina, mislim da ga čujem, kako se raspričao o svom nedavnom putovanju po Španjolskoj. Otpočeo je onom poznatom: Chi non ha visto Siviglia, non ha visto meraviglia!"
OPATIJSKI MONTPARNASSE
Emin i njegova supruga bijahu vrlo društveni i gostoljubivi ljudi, koji su u svome domu rado dočekivali svoje brojne znance i prijatelje. Okupljali su se ovdje mnogi hrvatski i strani književnici, raspravljali, družili se i nerijetko drugima čitali svoje najnovije tekstove. Budući da su u to vrijeme mnogi hrvatski literati rado dolazili u Opatiju „da na našem moru traže okrepe, ili pad da u mješavini kupališne gužve nađu kakve nove pobude, podražaje“, Emin je imao prilike s njima se upoznati i doći u bliži doticaj. Osim Supila, u Carevoj opatijskoj vili Dalibor, koja bijaše kulturno stjecište pjesnika, umjetnika i znanstvenika, dolazili su uoči Prvog svjetskog rata Milan Begović, Ivan Cankar, Ksaver Šandor Đalski, Milutin Cihlar Nehajev, Dragutin Domjanić, August Harambašić, Vatroslav Jagić, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Milan Marjanović, Josip Kosor, Stjepan Miletić, Vladimir Nazor, Marija Strozzi, Milan Ogrizović, Mihovil Nikolić, Branko Vodnik, Srđan Tucić, Jure Turić, Milivoj Dežman Ivanov, Rikard Katalinić Jeretov i drugi. Osim toga Car bijaše blizak suradnik Dinka Vitezića, Matka Laginje, Vjekoslava Spinčića i Matka Mandića.
| 
Vladimir Nadzor, fotografija iz mladih dana |
Godine 1903. Emina je, na primjer, prvi put posjetio Vladimir Nazor, putujući tada kao mladi profesor iz Zadra na hrvatsku gimnaziju u Pazin: „Naš prvi sastanak protekao je u lutanju Opatijom, najviše uz obalu. Kupališni, kozmopolitski, otmjeni svijet slabo ga je zanimao. Kudikamo više privlačio ga je sam kraj, naročito šuma što se u nas spušta do samoga mora. Nije mogao oka da skine s nekih stoljetnih hrastova kojima je korijenje zadiralo u more, kao da bi mu htjelo – riječi su Nazorove – osporiti carstvo. Razgovarali smo i o drugome, ali njegove su oči okrenute k onom dugom korijenu ili nečemu što je u onaj mah skrenulo sa sebe njegovu pažnju. Možda je to bila neka ´sika´ ili haluga ili kakva trenutačna kombinacija boja na površini mora ili na plitkomu dnu…Zanimale su ga i naslage kamenja na koje smo nailazili uz južni obalni put (…) Kod ručka, u početku, govorio je malo. Tek pošto je nekim slučajem razgovor pao na Firencu, bilo je kao da se u isti mah dotakla neka nevidljiva tipka, i za stolom, za kojim sjeđasmo moja Ema, on i ja, razlila se nečuvena muzika njegova pričanja. Poznavao je Firencu, proveo je u njoj nekoliko dana, vidio je njene spomenike, veličanstvene zgrade, slike i druge dragocjenosti. O njima je malo govorio, neke je tek napomenuo, kao uzgred. Drugo je što se u ovaj mah razbudila u njemu uspomena na onaj njegov boravak u slavnom gradu Toskane. Sam grad – kako reče – jedinstven po položaju i ljepoti.To – i onda cvijeće. Cvijeće i samo cvijeće. Pa kad na svu tu raskoš padne jutarnje sunce – prava, nezaboravna feerija! Ujutro puna svog posebnog čara, o podne – već drukčija, a naveče, pred zapadom – che gloria! Tražiš riječi da toj uzvišenosti dadeš izraza – ne možeš je naći. I to traje sve dok začarani grad, sav kao jedan cvijet – crveni ljiljan – ne usne u čaši što je njezini pitomi, neuporedivi brežuljci stvaraju oko njega…- zanosio se Nazor. Ema – strastvena ljubiteljica cvijeća – htjela je da čuje pojedinosti, na što se između njih razvila beskrajna botanička rasprava u kojoj sam ja slabo učestvovao ogradivši se komotnom frazicom: - Ja tražim od cvijeća mirise i boje, a ne – imena…“
| 
U vili Dalibor 1900. godine. slijeva Branko Vodnik, Josip Kosor, Car Emin sa suprugom i Mihovil Nikolić. |
Nasuprot Nazoru, Ksaver Šandor Đalski bio je u Opatiji silno privučen upravo društvenim životom. O tome piše Emin: „S njime sam se upoznao na izletničkom parobrodu što nas je nosio oko otoka Krka. U Senju smo stali. Obala sva crna od ljudi. Među njima i Gržanić, onaj ´od čizme´. Klicalo se Istri, njenim vođama, a dakako i Gržaniću. Đalskome se nije klicalo. Pa nije on bio među onima što su udarali Hedervarija čizmom. Treba međutim reći da je Đalski svojim perom zadavao onom mađarskom grofu i takve udarce što su njemu, Đalskomu, malo godina zatim pospješili put u – penziju…Đalskoga je uvelike zanimao svijet, onaj šareni, što se kupio u Opatiji. Proučavao je tipove: muške, a bogme i – ženske. I primao inspiracije za svoja djela. Dolazio je često. Mnogo sam trenutaka proveo s njime. I ja ih ubrajam među svoje najljepše.“
Emin i njegova supruga posebno su srdačno u svome domu dočekivali Silvija Strahimira Kranjčevića. Njegov bi dolazak bio za njih pravi praznik: „Ponekad bi donio sa sobom i po koju još neobjavljenu pjesmu da nam je pročita.Volio je Opatiju, more, sav naš Kvarner. Na našim šetnjama zadržavao se u svakoj uvalici. Ništa nije govorio, ali se vidjelo da je ushićen. Osobito draga bila mu je moja lovranska Medveja. O tome sam nešto natuknuo prigodom njegove smrti u Savremeniku. Jednom, u doba sutonsko, ležao je pružen na pijesku, glavu podnimio rukama i zagledao se u more što je pred nama gotovo nečujno zamiralo o pržinu. I sva je golema uvala bila tiha. I mi smo šutjeli. Silvije prvi prekide tišinu. – Vidiš, da moram živjeti u ovom miru, nikada od mene pjesme. Meni se hoće, znaš, bure, nespokoja, nesklada…I borbe! Kao svaki čovjek, dostojan tog imena, imao je i Kranjčević svojih dušmana, uvijek spremnih da mu napakoste, da ga rane i obore. A svemu je najviše bila kriva njegova visoka poezija koju mu naročito neka ´presvitla´ gospoda nisu nikako mogla da oproste. Otuda i one otrovne strijele kojima su ga obasipali, otuda i ona njihova vajna sredstva kojima su htjeli da ga ponize.“
| 
Na straži V.C.Emina i izvedbi Gradskog kazališta Virovitica |
D´ANNUNZIJEVA SJENA
Viktor Car Emin bio je od svoje najranije mladosti nekako posebno povezan s poznatim talijanskim pjesnikom Gabrielom D´Annunziom. Dakako, nikada u pozitivnom smislu. Njegova sjena otada će ga pratiti uporno i postojano cijeloga života, sve do Danunzijade. Prvi put čuo je za njega kao sedamnaestogodišnjak:
„Za vrijeme školovanja u Kopru, u izlozima gradskih knjižara, osvanula su i prva djela jednog mladog, meni dotada još nepoznatog talijanskog pjesnika: D´Annunzija. O njemu su pisali i neki tadašnji ozbiljni kritičari. A kružile su i priče o tome, kako je ´oteo´ mladu Mariju duchessinu di Gallese, poveo je sa sobom u Firenzu i ondje se s njome vjenčao. I još jedna anegdota pronosila se o njemu onih dalekih dana. D´Annunzio se jednog dana godine 1887. ukrcao s nekim svojim drugom na lađicu, u namjeri da se proveze – kako se govorkalo – do Dalmacije, koja mu se – čini se – već i u ono daleko vrijeme vrzla po glavi. ´Ekspedicija´ umalo što se nije završila tragično, budući da su oba ´argonauta´ bili moru sasvim nevješti. Imali su sreću: neka talijanska ratna lađa priskočila im u pomoć i izvukla ih iz neprilike.
D´Annunzio! Dalmacija ! Već u ono davno vrijeme!“
Gotovo dva desetljeća kasnije, to se ime ponovno počelo zlokobno javljati u Eminovoj svijesti: „Dok tako u našoj sredini, na drugoj obali, u Italiji, jadranski je iredentizam hvatao sve dubljeg maha, pružajući sve jaču potporu talijanskim šovinistima Istre. Zastavu je već tada nosio Gabrijel D´Annunzio. Ja sam na njega pokazivao prstom u našem Narodnom listu godine 1904. kad je nakon svoga krstarenja po Dalmaciji pisao Corradiniju, žestokom iredentašu, kako je na onom svom putu Dalmacijom naišao u Trogiru na lava što se obavit – kao u znak korote – nekim malim čempresom, čini kao da nešto čeka. - ´Držim – veli pjesnik dalje – da bismo tom iščekivanju morali i mi da posvećujemo neki kult...´“
Tri godine kasnije, u listopadu 1907. D´Annunzio je u Rijeci, „gdje se nahodi kazališna družina Ferruccia Garavaglie. Ta će družina u siječnju 1908. prikazati u Rimu njegovo najnovije djelo, jadransku tragediju La Nave – Lađa. Na Rijeku je došao da je pročita glumcima. Tomu pjesnikovu gestu iredentistički krugovi na Rijeci i u Istri pridaju veliko značenje, upravo simboličko. Premijera tragedije davana je u siječnju u rimskoj ´Argentini´. Uspjeh urnebesan! Šovinizam je u orgazmu. Dobio je u pjesnikovoj Lađi svoje novo evanđelje. ´Arma la prova e salpa verso il mondo!´ Oboružaj pramac i zaplovi u svijet! – To će odsele biti nova parola jadranskog iredentizma!
Mi smo na straži. Osluškujemo budni, pažljivi. Ja – s perom u ruci…“
U to vrijeme Emin je bio upravitelj Škole za dalju naobrazbu u Opatiji. Poslije toga ravnao je osnovnom školom u Ičićima, te bio nastavnikom u gimnaziji u Opatiji, gdje vodi scenu čitaonice Zora, a ističe se i u Odboru za pomoć izbjegle istarske djece.
Poslije Prvog svjetskog rata, u doba D´Annunzijeve riječke avanture, Emin živi i radi u Sušaku, Bakru i Kraljevici, a neko je vrijeme i pročelnik Narodnog vijeća za Rijeku i Sušak. Kada je 4. studenoga 1918. uslijedila talijanska okupacija, bijahu to za nj dani neizrecivog razočaranja. U svojoj Autobiografiji on bilježi: „Malo zatim moj bijeg na Rijeku, pa na Sušak, u Bakar, u Kraljevicu, gdje sam ostao do siječnja 1921., sveđer na dužnosti pročelnika ´Narodnog vijeća Rijeka-Sušak, u svakodnevnoj borbi za priključenje Istre Jugoslaviji. Neko vrijeme smo trojica nas ´junaka na peru´ bili ovako razvrstani: U prvo vrijeme (u početku talijanske okupacije) Tresić u Puli, ja u Opatiji. Poslije (ljeti 1919.) ja u Bakru, Sem Benelli na Rijeci – kao ministar rata. U jeseni te iste godine na Rijeci D´Annunzio, a niže potpisani u Bakru i Kraljevici. Bez izvjesne doze komike nikud-nikamo!“
Pišući o Svetoj Entradi Gabrijela D´Annunzija u spomenutom svom životopisu Emin naglašava sljedeće: „Svojim prepadom D´Annunzio nam je nanio mnogo zla. Svojom plamenom riječi, pjesničkim poletom, neodoljivim stihom, umio je da zanosi mase, da ih vuče za sobom, fascinira, fanatizira. Uspalio je u njima šovinizam, do tada neviđen i nečuven. Uz to je on svojom pjesničkom mađijom umio dojučerašnjim žestokim riječkim mađaronima upiljiti u mozgove kako oni vuku svoju lozu od najčistijih legionara rimskog cara Augusta, i kako je Rijeka od svih talijanskih gradova najtalijanskija varoš. Rijeka je čak i više: Rijeka je - Italija. U najmanju ruku njen glavni grad. La Capitale d´Italia é sul Carnaro e non sul Tevere! Pjevaj danas, pjevaj sutra, stvar se tako nadula da su najzad i sami, po pjesniku ´skvilibrirani´, Fijumanci počeli da vjeruju u ono neko svoje supertalijanstvo kao u neko najčistije latinstvo svoga grada. A mi svi znamo, a i sami ti supertalijani znadu vrlo dobro, da su im imena do jučer završavala na –ić---! Mistifikacija kakvu ćete rijetko naći u historiji naroda! No što je najgore, toj su ordinarnoj prijevari nasjedali mnogi u svijetu. Posljedica bila je ta da smo, naročito u mirovnim konferencijama, rđavo prolazili i izlazili iz njih grdno potkresani.“
U Opatiju se Emin vraća 1921., ali ga Talijani ometaju u djelovanju, a 1925. godine umirovljuju. Četiri godine kasnije prelazi u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju, gdje nastavlja svoj književni i politički rad, simbolizirajući otpor protiv talijanske iredente.
SUŠAČKE GODINE
U razdoblju od 1929. do 1945. Viktor Car Emin živio je i djelovao na Sušaku. U proljeće 1929. pisao je on iz Opatije svom bliskom prijatelju Rikardu Kataliniću Jeretovu: „Dragi Rike, nalazim se kod g. Grkinića (Bogomir, op. I. L.), prokuriste Jadranske Plovidbe. Nuđaju mi uredničtvo lista Mornar, što ga namjeravaju izdavati. List bi izlazio jedan put mjesečno, u 8 st. Glavna bi mu svrha bila da odgaja naše mornare, koji odgoja trebaju. List bi se prodavao po 2 Din., a pisan bi bio vrlo lako, da ga svijet razumije. Nešto beletristike, nešto ´curiosità´ pomorskih i nešto pouke i po koji stručni člančić. Stvar vrlo ozbiljna i ja bih je se prihvatio rado, samo mi ti odmah javi, da li bi od strane ´Straže´ bilo koliko zamjere. Međutim da znaš, ako ja ne preuzmem, preuzet će drugi, ali ako niste zadovoljni – ja ću otkloniti. Dišiplina je prvo! Razumije se, da od glavnog uredničtva ´M. Stražarića´ (omladinski list ´Mladi Stražar´ koji je izdavala ´Jadranska Straža´ u Splitu, op. I. L.) ne odstupam. Stvar je prešna. Odgovori mi odmah! Možeš i direktno meni u Opatiju, ali vrlo obzirno. Da – ili ne. Lijep pozdrav / Tvoj Socio.“
Nakon što je Jeretov prihvatio njegov prijedlog, Emin se u rujnu 1929. iz Opatije preselio na Sušak. Njemu i njegovoj supruzi to drugo progonstvo zadalo je vrlo težak udarac, budući da su bili prisiljeni prodati svoj opatijski dom Dalibor, za kojega su ih vezivale duboke i drage uspomene. U Sušaku je Emin uređivao spomenuti časopis Mornar, „poučni i zabavni list za pomorski svijet“, u razdoblju od 1929. do 1939., punih jedanaest godišta. Uredništvo mu se nalazilo na Pećinama, u kućnom broju 180. List je izlazio jedanput mjesečno u Primorskom štamparskom zavodu Vladimira Devčića. Tijekom boravka na Sušaku Emin i njegova supruga živjeli su u kući br.13, na Prijesto-lonasljednikovom šetalištu (danas XIII Primorsko-goranske divizije).
O svom sušačkom progonstvu Emin piše: „Na Sušaku sam proveo oko šesnaest godina. Ponešto čudan, onaj moj dragi Sušak! Ne znam koliko bi prstâ trebalo da se prebroji sav njegov autohtoni živalj. Kadikad se čini kao da je gotovo svaki kraj naše prostrane domovine poslao u ovaj naš primorski grad po neki primjerak svog pučanstva. Pored toga Sušak je bio na glasu kao neka vrsta tranzitnog sabirališta svih onih što se kreću između našeg sjevera i juga. To, uvijek živ osobni promet sa susjednom Rijekom daje i onima što u njemu borave osjećaj kao da se nalaze u nekom tuđem gradu. Šarena je i slika što je pruža. Poslovni svijet – kao svuda – u potjeri za sve većom dobiti. Sa strane, na rubu života, prolaze povorke radnikâ s kojima se postupa kao s robom: ako je potražnja dobra, kupuje se njihova snaga, ako posao stoji, ´stajat´ će i oni – ustreba li – dane i mjesece. Postelja im je tvrda zemlja na Delti, krov nad glavom nebo zvjezdano, kadikad i naoblačeno, olujno. Još mi se nisu klasne razlike ljudi nikada i nigdje zadrle tako duboko u dušu kao na Sušaku. Otuda i moja pripovijetka Lutalice i sve one moje simpatije prema licima tolikih bespravnih i bespomoćnih trudbenika.“
Godine 1931. Emin u zagrebačkom Ženskom listu objavljuje roman Naša Mare, nadahnut pričom koju je čuo od don Luke Kirca. Nedugo potom Emin se počeo zanimati i tragičnom sudbinom kliškog kapetana Petra Kružića: „Negdje godine 1932. postavljena je na dnu trsatskih stepenica ploča na spomen Petra Kružića. Za ovu me zgodu zamoliše da im sastavim primjerenu besjedu. Da osvježim i donekle upotpunim ono meni već otprije poznato, skupih nešto ´literature´ i uzeh da po njoj prebirem. Kad eno – što sam dublje kopao, u meni je sve jače rastao interes za onaj isječak naše historije. Malo zatim dobio sam u ruke Perojevićevu monografiju Petar Kružić, dobru knjigu, a uz to i odličan vodič historijskim izvorima onoga doba. Kud okrenem, tu mi se otvara pogled na nešto što upravo napadno naliči na današnja vremena. Oni bojovni rimski pape, ona Renesansa s odsjevima vanredne profinjenosti duha i ljepote, ali s naličjem nepojmljivih nastranosti i moralnog raspadanja, kao i naša savremena kultura. A Hrvatska s onim svojim biskupima, velikašima, s onim svojim građanskim ratom? Koliko se ona davna Hrvatska razlikuje od one u godini 1934? U ćudi ljudi i u političkim prilikama vrlo malo. Ima još nešto što me je vuklo k onom XVI. stoljeću: Istra! U onim burnim vremenima bila je na udaru i ona. Nije bila pošteđena od ratova, a niti od utjecajâ što ih je, osobito na njenu zapadnu obalu, vršio ´il Rinascimento´, kojega su sad svijetli sad prljavi talasi zapljuskivali njene gradiće, veće i manje. I reformacija, čedo humanizma i rimske razvratnosti, naišla je u Istri na odjek i još kako snažan. Sve me je vodilo k onom vremenu, a naročito ka čovjeku koji je u mojim očima stajao u centrumu svega toga: Petar Kružić, naš istarski, lupoglavski zmaj, kliški heroj, otac naših slavnih Uskoka! Petar Kružić, kome su i Beč i Venecija i Turci pa i isti ljudi njegova roda i krvi njegove presijecali putove na istok i zapad, na jug i sjever, kao što to njihovi potomci rade i danas…Tako je i moj novi roman dobio naslov: Presječeni puti. Štampan je 1938. potporom mojih prijatelja. U Samoboru – jer jeftinije tiskare od one samoborske nismo mogli naći.“
Među Eminovim najbližim sušačkim prijateljima bio je pjesnik i publicist Nikola Polić, koji će napisati predgovor njegovoj komediji u tri čina Vicencica, gdje se opisuje propast nekad cvatuće Rijeke. „Bilo je to 1933. Atmosfera stvorena aferom trogirskih lavova, još se nije raščistila niti se je sasvim stišala jeka nedavnih Benitovih zveckanja oružjem. Odmah nakon premijere neke su fašističke novine graknule na moju komediju. Skrštenih ruku nisu ostali ni njihovi agenti u Beogradu, i tako je išlo dok nije naposlijetku i Vicencica uklonjena s repertoara. Inače se s Vicencicom otpočinje u mom literarnom životu jedno novo razdoblje: epoha prosjačenja milosti za štampanje mojih djela. Tako je ta moja komedija izišla 1934. potporom gradske općine Sušak u posebnoj knjizi i s predgovorom odličnog pjesnika i mog dragog prijatelja Nikole Polića.“ Iste godine u zagrebačkim Novostima objavljuje roman Među dva ognjišta.
Koncem tridesetih godina Emin počinje raditi na novom povijesnom romanu Suor Aurora Veronika, objavljenom u Samoboru 1940., na dan autorove sedamdesetogodišnjice. Roman bijaše nadahnut hrvatskim baroknim seicentom, tragičnim urotničkim i pjesničkim likom Frana Krste Frankopana, poviješću Istre, Rijeke i Hrvatskog primorja, isusovačkim naslijeđem. Naslov je potekao od imena najmlađe kćeri Petra Zrinskoga i Katarine Frankopanke, koja bijaše silom zatočena u samostanu u Celovcu (Klagenfurt).
| 
Nakon Drugog svjetskog rata Emin se sa Sušaka vraća u Opatiju, gdje umire 1963. godine. |
U to vrijeme ponovno je na nj pala D´Annunzijeva sjena: „Godine 1940, dvadeset godina nakon pjesnikova mahnitanja na Rijeci, u dane kad je Italija, nošena talasom nabujalog šovinističkog imperijalizma, ulazila u nov osvajački rat, u trenutku kad su s onu stranu mosta najbučnije odjekivale stare danuncijanske parole, ja sam – pun srdžbe, osvete i mržnje – sio za stô da u jednom svom novom djelu salijem na Gabrijela svu bujicu svoga bijesa…Međutim – izišlo je drukčije. Što sam dublje ronio u neka njegova djela, sve sam više podlijegao čaru što je strujao iz nekih stranica njegovih Laudi, njegovih drama i romana. Osjećao sam se kao upola svladan…Nisam mogao da blagosiljam, a ni da proklinjem. Iznosio sam događaje onako kako su se odvijali, ali – kao što sam u romanu Pod sumnjom zasluženom talijanskom karbonaru digao s ruku okove i omogućio mu bijeg, tako sam i u Danuncijadi pjesnikovoj drugarici – Sorellini – pustio da ga od vremena do vremena nježno potiče neka se vrati…svojoj umjetnosti.“
Rezultat ove dugogodišnje opsesije i fascinacije bit će jedan od najboljih hrvatskih političkih romana. Danuncijada je ugledala svjetlo dana 1946. u Zagrebu, u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske. U proljeće te iste godine Emin je zajedno sa svojom suprugom, nakon dugih desetljeća, posjetio svoj rodni Kraj. „Putem pratilo me mlado, već dosta bujno zelenilo, sva zemlja u cvatu i uzduh sav prožet mirisima uskrsle prirode. Tako me je dočekalo i moje selo: kao i nekoć – s puno svjetla i topline. I priroda uokolo, sva je kao i negda: divna, slikovita, i sada puna one svoje vječite romantike. I tišine. Drukčije ne može ni biti. U selu ima malo glasova; kad se javljaju, jedva ih je čuti, kao da se boje narušiti onaj svečani muk. Spustili smo se do Lučice da se naslušamo mora koje – kao što sam već ono negdje napisao – nigdje ne diše i ne pjeva onako tajanstveno milo kao u onoj mojoj uvalici: Sve kao negda – u dane djetinjstva moga. Sve kao onda..“ Kao suradnik i simpatizer NOP-a Emin je u toku 1943. vodio dnevnik o svom viđenju događaja u Rijeci, a u partizanskom tisku pisat će pod pseudonimom Glas iz dubine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Emin se sa Sušaka ponovno vratio u svoju Opatiju, gdje umire 17. travnja 1963. godine.