U kolektivnoj memoriji svijeta, ali i Hrvatske, godina 1927. ne pripada onima koje automatski pobuđuju raznolike obljetničarske asocijacije, iako kao doslovno svaka godina dvadesetog stoljeća obiluje događajima, djelima, izumima nakon kojih svijet više nije bio isti. Izdvajajući samo najočitije, najzanimljivije i najvažnije "darove" te godine napomenimo da je tada najavljujući revoluciju u telekomunikacijama obavljen prvi prekoatlantski razgovor telefonom između New Yorka i Londona, osnovana je američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti, zaslužna za dodjeljivanje filmske nagrade Oscar. A kada smo već kod filma, napomenimo da je upravo 1927. godine premijerno je prikazan kultni Metropolis, nijemi uradak Fritza Langa o futurističkoj urbanoj distopiji, za kojeg se nerijetko tvrdi da je služio kao omiljena inspiracija Adolfa Hitlera. Ipak, upravo godine 1927., ili točnije rečeno „oko nje“, kulturološka povijest svijeta transformirat će se na način koji će se pokazati toliko temeljan i dalekosežan da možemo reći kako izravno utječe na naše suvremene živote. Naime, po prvi put u diskursu američkih političara (npr. tada kandidata za predsjednika SAD-a Herberta Hoover), ali što je još važnije – medija kao što su dnevne novine i radio riječ „consumption“ (inače jedan od naziva za tuberkolozu), počet će se upotrebljavati u značenju koje je danas toliko dominirajuće da graniči s pomodnošću – potrošnja i potrošač. Iz današnje perspektive uronjenosti u konzumerističko društvo možda na prvi pogled ne vidimo revolucionarnost ove transformacije koja je površinski gledano samo semantičke prirode. Riječ je o tome da su ekonomski, politički, sociološki i kulturni teoretičari utvrdili kako je znatno profitabilnije društvo shvaćati kao skup potrošača, a ne skup građana. Primjer djela Christine Frederick, urednice niza američkih časopisa za žene i uređenje doma, u ovom je kontekstu izrazito ilustrativan. Godine 1929. objavljuje knjigu Mrs. Consumer, naziv koji sumira promjene koje su se dogodile na društvenoj, ekonomskoj i političkoj razini, i u kojoj na 400 stranica detaljno i studiozno objašnjava tko su najbolji potrošači te opširno savjetuje kako se u poslu zarađivanja novca ta karakteristika može iskoristiti na najbolji mogući način.
Na razini svakodnevnice radikalne promjene označila je pojava prvog supermarketa na svijetu. Michael J. Cullen, relativno običan trgovac kakvih je tada u SAD-u bilo na tisuće, upravo 1929. godine oblikuje ideju dućana, kako je sam volio reći monstruozne veličine, u kojemu se na jednom mjestu može naći apsolutno sve što kupcu treba. Možeš li zamisliti kako će javnost reagirati na dućan takve vrste, uzbuđeno je Cullen pisao poslovnom suradniku. Bit će to nešto kao prosvjed, pravi neredi. Morat ću pozvati policiju. Izvest ću javnost iz skupih dućana grada u područje niskih cijena obećane zemlje. Naposljetku, u osmom mjesecu 1930. godine Cullen je i ostvario svoj naum – u newyorškom Queensu otvoren je King Kullen Grocery Co, prvi svjetski supermarket. Kako je građanin "umro", a rođen je konzumer, SAD je protresla groznica potrošnje - do 1939. godine, dakle u samo devet godina, u funkciji je bilo već 4982. supermarketa!
Nažalost, konzumerističko društvo nije donijelo samo sjaj dućana, šarenilo izbora, obilje i "sreću" kupca. Kao i svaki ekonomski sustav sadržavalo je u sebi inherentnu krizu, za koju će se pokazati da je dotad neviđena. Dva listopadska dana, 28. i 29., imenovana u tisku istog trenutka kao slom Wall Streeta, značila su kraj bajke koja je američkom predsjedniku Hooveru dala toliko samopouzdanje da izjavi kako su SAD blizu ispunjenja ljudskog sna – potpunog trijumfa nad siromaštvom. S obzirom na činjenicu postojanja ranih oblika umreženog i globaliziranog gospodarstva nastanak krize nije se ograničio samo na nedosanjanju zemlju mogućnosti već je u provaliju povukao i krajeve koji su bili tek u protofazama razvoja konzumerističkog društva, pa tako i cijelo Hrvatsko Primorje, Sušak, Rijeku i Gorski kotar.
ZABRANJUJU ALKOHOL, A BURZE ŠIROM OTVORENE
Problem Riječana i Sušačana 1929. godine zacijelo nije bio u koji će supermarket otići, a razlog tomu nije bila samo činjenica što oni ni nisu ovdje postojali. Nevolje su započele s vremenskim (ne)prilikama okarakteriziranima kao zima stoljeća. Kroz siječanj i veljaču danima se temperature nisu dizale iznad ništice − na obližnjem Škrljevu od hladnoće su uz temperaturu od -30 stupnjeva Celzijevih uginuli psi i mačke, Krk je bio prekriven nanosima snijega, u senjskoj luci brodovi su okovani zaleđenim morem, a tisak je Sušak zbog količine snijega, leda i zaigrane djece u grudanju prozvao primorskim St. Moritzom. Čak su i “neustrašive“ maškare odgađale karnevalsku povorku zbog neizdržive hladnoće i bure. Zbog višemetarskih nanosa snijega nisu vozili ni vlakovi, pa se može zaključiti da se Hrvatsko Primorje nalazilo u potpunoj prometnoj izolaciji.
Osim klimatološke hladnoće nastupila je i ona politička. Upravo s pojavom prvog većeg snijega, kralj Aleksandar Karađorđević uvodi tzv. Šestosiječanjsku diktaturu kojom suspendira ustav, raspušta Narodnu skupštinu te zabranjuje sve stranke s nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjem, čime se Sušak pridružuje u životu u totalitarističkom sustavu susjednoj Rijeci, koja se je već od ranije nalazila u sastavu fašističke Kraljevine Italije.
Ako su naši krajevi u ičemu mogli reći da su pretekli zapadne zemlje i Sjedinjene Američke Države, onda je to bio krah financijske industrije. Već 1926. godine došlo je do sloma Banke za pomorstvo, a samo godinu dana nakon nje i Banke i štedionice za Primorje, dviju temeljnih financijskih ustanova Hrvatskog primorja, sa sjedištem na Sušaku. Prema svjedočenju suvremenika, poput onoga Cezara Akačića, postaje jasno što su za svakodnevni život značile ove financijske institucije: ...nedaće i nevolje Primorja, a naročito Sušaka i Bakra, doseći će svoj vrhunac eventualnim slomom Litoralke, jednog od naših najstarijih i najsolidnijih zavoda, u kome je bio koncentriran najveći dio privrednog i ekonomskog života našeg Primorja. Stečaj ovog zavoda bio bi poguban, ne samo po ulagače, već i po dužnike, jer bi propast zavoda povukla za sobom u bezdan mnoga trgovačka poduzeća i obrt u Primorju. Treba da znate da ovi ulošci uštede u Litorali (oko 30 milijuna dinara) od naših malih ljudi nisu suvišak životnih potreba, već posljedica odricanja najpotrebnijih životnih potrepština. Kada je zapisivao svoje misli Akačić je samo naslućivao katastrofu koja će se dogoditi, a u skladu s navedenom atmosferom propadanja 1927. godine Josip Broz u tekstu Blamaža sa tzv. komunističkom zavjerom u Hrv. Primorju okarakterizirao je ekonomsku situaciju iz pristrane komunističke perspektive rječima Mi se u čudu pitamo, gdje i u kojem poduzeću bi buknuo štrajk, kad se nigdje ne radi. Radni narod Primorja tako rekuć umire od gladi, jer nema zarade.
Iako bez interneta i ostalih komunikacijskih sredstava koji omogućuju trenutan protok informacija kreatori riječkog i sušačkog tiska brinuli su se o upoznavanju čitatelja s informacijama iz područja svjetskih financijskih djelatnosti. Svakako je najzanimljivija činjenica da se je već u siječnju 1929. godine komentator Novoga lista proročanski osvrnuo na događanja na dioničkom tržištu SADa: Događaji koji su se odigravali na njujorškoj berzi za vrijeme predsjedničkih izbora i koji se i danas tamo odigravaju, vrlo su zanimljivi. Da bi dokazali svijetu kako u Americi doista postoji prosperitet pod vladavinom Republikanske stranke, utjecajni faktori te ustanove, a s njima i mnogi bankari, toliko su podigli cijene vrijednosnih papira, da je na njujorškom takozvanom Vol Stritu, zavladao pravi haos. Oko 6000000 akcija (ili šera) svakoga dana se izmjenjuju izmedju kupaca i prodavaca. Zajmovi na te akcije prešli su vrijednost od 6000000000 dolara... Ekonomisti tvrde da su ovakve vrtoglavice i zabune na berzi ozbiljni simptomi finansijskog kraha ili panike. Razni trgovci, mešetari, i berzanski špekulanti žele da se obogate brzo i lako, zaboravljajući da oni koji su se preko noći obogatili, mogu preko noći i osiromašiti. Iskustvo je dokazalo da od svakih sto špekulanata na njujorškoj berzi samo dvojica ili trojica dobijaju, a svi ostali gube. Čudna je to pojava u demokratskoj Americi, da se alkoholna pića, lutrije i mnoge druge hazardske igre zabranjuju, dok su razne berze skoro po svim većim gradovima Amerike širom otvorene.
BAJKA IZ ZLATNIH VREMENA
Unatoč tomu što je krah koji slijedi naslućen kroz 1929., a gotovo i čitavu 1930. godinu, on je nešto što se prvenstveno tiče SAD-u. Krahom su dramatično pogođeni hrvatski iseljenici u SAD-a, ali na realnu ekonomiju Sušaka ili Rijeke prepolovljena cijena dionica u jednom danu nije imala nikakvog trenutnog utjecaja, o čemu svjedoče i nepromijenjeni rezultati teretnog prometa kroz sušačku i riječku luku. Suvremenici su čak govorili da je promet u sušačkoj luci toliko živ, da su brodovi čekali po nekoliko dana za utovar ili istovar tereta. No glasovi iz SAD-a bili su sve bliži i bliži. Kako je tržište rada doživjelo krah, nije bilo potrebe za radnom snagom koju su u velikom broju činili iseljenici iz hrvatskih krajeva. Imigranti su se počeli vraćati i prenositi dramatična iskustva. Svjedočanstva imigranata, vjerojatno identična kasnijem zapisu Ede Jardasa, pridonosila su osjećaju kataklizme: Već koncem 1929., a naročito 1930. ceste su vrvjele hiljadama nezaposlenih i gladnih radnika s vrlo neznatnom socijalnom zaštitom ili uopće bez nje. Nemilosrdni val ekonomske krize nije mogao zaobići ni jugoslavenske doseljenike. On je naročito pogodio nove doseljenike koji se do krize još nisu uspjeli izvući iz dugova koje im je na leđa natovario putni trošak do „obećane zemlje“ Kanade. Tako su već 1929. godine počeli nicati prvi radnički klubovi među rudarima zlatnog rajona Kirkland Lake gdje su uglavnom radili Gorani, zatim među Primorcima i Ličanima u centru automobilske industrije Windsdoru, i napokon među Primorcima, Ličanima i Goranima u Torontu. Preko 120000 nezaposlenih radnika nasilno je otjerano na javne državne radove, naročito na izgradnju transkanadske magistrale. Zarada im je bila pet dolara mjesečno, a obitelji su im ostale potpuno neosigurane. Samo u gradu Torontu gdje je živjelo oko 600 jugoslavenskih iseljenika, u roku od dvije godine 17 nezaposlenih je završilo u duševnoj bolnici što je bilo rezultat sistematskog gladovanja, odnosno ishrane isključivo otpacima iz kante za smeće.
Viđenje Amerike kao zemlje u kojoj sve besprijekorno funkcionira, u kojoj je moguć brz i velik napredak, a dugovi se vraćaju redovito, gotovo preko noći, ozbiljno je dovedeno u pitanje. Zagrebački Obzor, čiji autori su surađivali sa sušačkim tiskom, donosio je opise koji su govorili da je u Americi gotovo teže nego na hrvatskom području: Sve je zapelo. Škole i bolnice nemaju svijetla ni ogrijeva jer od kolovoza prošle godine nije plaćen ni jedan račun. Jedino zalogaonice rade punom parom jer gradski činovnici i namještenici, pa i mnogi vjerovnici koji od gradske općine potražuju velike svote, nemaju od čega da žive. Brojke propasti koje su se javljale u svakodnevnim tiskovinama djelovale su zastrašujuće: prema izjavama vodećih finansijskih stručnjaka utvrđeno je da je u Sjedinjenim Državama Američkim od mjeseca jula 1929. do konca septembra 1931. propalo odnosno zatvoreno 2400 banaka koje su imale 1500 milijuna dolara uložaka. U istom razdoblju u stečaj ništa manje nego 54.182 trgovačke tvrtke s pasivom od jedne milijarde dolara. Drama koju proživljavaju Amerikanci na trenutke je dobivala oblike koji su gotovo izazivali sažaljenje ...Ali danas nema u Monte Carlu ni bogataša ni pustolova. Rivijera je i inače opustjela, svuda se osjeća snažna depresija privredne i financijske krize, a ta depresija je sada pogodila i Monte Carlo...Nema sumnje krah Newyorške burze u mnogome je utjecao da se bogati Amerikanci, tj. najzahvalniji posjetioci Monte Carla, ove godine tako rijetko primjećuju u gradu gdje se kocka na milijone. Ali i ti današnji Amerikanci nimalo ne liče na one od prije nekoliko godina. Ti Amerikanci su postali strašne tvrdice, paze na svaki santim, ne traže više luksuzne hotele, ni komfor im ne treba. Satima za cjenkaju za elitnu subu u hotelu ili elitnoj vili. Konobari duboko uzdišu pomišljajući na nekadašnje masne bakšiše. To sada izgleda kao priča, bajka iz zlatnih davnih vremena. Unatoč redovitom produciranju depresivnih tonova nalazilo se je mjesta i za određenu vrstu duhovitosti, New York Times je istražio, a Naša sloga prenijela žalosnu ispovijest jednog bandita koji je utvrdio da ne isplati se više ni krasti, teška su vremena nastala! Eto, ja vam se, iskreno da priznam, već više od trideset godina bavim svojim zanatom, opasnijim krađama i obijanjima i tako dalje. Ali taj znat je danas postao strašan, nepodnošljiv, nerentabilan…
DVADESET RADNIKA U TRIDESET I OSAM KVADRATA
Početkom 1931. godine posljedice financijskog sloma u SAD-u počele su se naglo i drastično manifestirati u Rijeci i Sušaku. Službene vlasti i Kraljevine Italije, u kojoj se je nalazila Rijeke, ali i one Sušaka, pokušavale su raznim "glancanjem" statistike i optimističnim izjavama ublažiti razmjere gospodarskog kraha. Mussolini je tako govorio kako Italija u krizi prolazi znatno bolje nego druge zemlje, dok je statistika nezaposlenih na Sušaku pokušavala prikazati kako nezaposlenosti praktički nema. Dovoljno hrabri novinari Naše sloge snažno su se obrušili na takve pokušaje zamagljivanja stvarnosti: Usporede li se posledice ove krize s posledicama koje su registrirane u drugim zemljama, tada bi mogli kazati da je kod nas još dobro, da kod nas, s obzirom na druge zemlje, vlada čak i blagostanje. No prilike su ipak teške. Zajedno s ostalim krajevima krizu osjeća i naš kraj. Možda čak i mnogo teže nego li mnogi drugi naši krajevi. Primorje ju je osjetilo preko prometa stranaca, Gorski kotar preko skoro posvemašnjog zastoja uz šumskoj industriji. A Sušak u svim pravcima. Jer se posledice nedaća koje su zadesile njegovo zaleđe, najjače i najbolnije odrazuju u našem gradu – privrednom centrumu i emporiju zaleđa. Bilo je potrebno detaljno dokazivanje kako bi se javnosti prokazala apsurdnost podataka koje vlast dekretima pokušava učiniti istinitima: Na osnovu autentičnih podataka mi smo tada istakli da je samo u dvjema branšama, klesarskoj i stolarskoj, ostalo bez posla oko 40 radnika. U poslednje vrijeme je samo jedno klesarsko poduzeće otpustilo sve pomoćnike osim jednog! Tako je, eto, danas kod nas stanje u pogledu neuposlenosti. MI smo iznijeli neke stvari, a iz ovih jasno rezultira, da u Sušaku imade više stotina neuposlenih radnika, a ne samo 50 – kako to pokazuje službena statistika. Ovim navodima smo ujedno dokazali da tatistika nije tačna niti obzirom na broj stanovništva, jer u nju nisu ušli mnogi radnici, za koje je više nego sigurno da su na dan popisivanja bili u Sušaku. Ekonomskim komentatorima nije preostalo ništa nego utvrditi da Sva ta raznovrsna, kontradiktorna tumačenja uzroka krize pokazuju nam samo jedno da je privredna katastrofa koju proživljavamo, daleko dublja i ozbiljnija, nego što su stručnjaci do nedavno mislili. Ta kriza se zbog toga ne može izliječiti običnim sredstvima i zahtjeva nove, ozbiljnije mjere.
Istinita statistika potvrđuje subjektivna svjedočanstva. I u vrijeme stabilnosti, 1929. godine, na Sušaku je bilo svega 23 poduzeća koja su zapošljavala više od 20 radnika, što je ukupno činilo brojku od 3207 radnika. Prema 1933. godini broj zaposlenika u svim poduzećima ubrzano se smanjuje tako da se broj zaposlenih u najvećoj tvornici, Tvornici papira, prepolovio! Zbog pomankanja narudžbi rad je zaustavljen na kraće ili duže vrijeme tijekom 1930., 1931., 1932. godine i većeg dijela 1933. Ni druga industrijska poduzeća, a riječ je bila o manjim pogonima, nisu u doba ekonomske krize mogla razviti pojačanu djelatnost, nego su ili stagnirala ili izrazito nazadovala. Sušačke tvornice žestokih pića Žige Wortmana, Filipa Kerna te braće Wortman, Prvi sušački mlin Srećka Turine, Produkcija vunene robe Vunica, brodogradilišta Lazarus ili Martinšnica, Prva jugoslavenska tvornica ukočenog drveta i Ljuštiona riže nisu mogle zaposliti veći broj radnika. Promet sušačke luke sa sedam milijuna tona 1931. godine pada 1932. godine na četiri milijuna. Uvoz ugljena koji je 1930. godine iznosio oko 80000 tona, spustio se je 1931. godine na 55000 tona, a 1933. godine na 52000 tona.
Stradava i trgovina na malo i veliko, što je posljedica smanjivanja poslovanja u svim granama gospodarstva, pa su veletrgovine bile prisiljene da svoj rad reduciraju na minumim. Sredinom 1930. godine u kotaru Sušak bilo je 145 trgovina, potkraj iste godine 152, u siječnju 1931. bilo ih je 156, a početkom 1932. godine 177. Iako je riječ o prividnom rastu, ti podaci pokazuju pravo stanje stvari tek kada ih se usporedi s rezultatima kasnijih godina – naime, 1940. godine bilo je u kotaru 991 trgovina! I Almanah grada Sušaka utvrđuje npr. da je Najveću kušnju izdržala Gradska štedionica u godinama 1932. i 1933. Dakle u godinama najtežih potresa našeg novčarstva, ali je ona svojom solidnošću i svojim obzirnim radom ipolovanjem tu kušnju odlično izdržala zbog svojeg stalnog izvrsnog likviditeta i bez potrebe da se posluži ikakvim mjerama za zaštitu od zahtjeva ulagača. Tih teških godina ona je isplatila 45 posto od ukopnih iznosa svojih uložaka, ali je već sljedeće godine, a tako i daljnih godina, povjerenje ulagača vraćeno.
Situacija u susjednoj Rijeci nije bila ništa drugačija iako se je razvijala u drugačijem političkoekonomskom sustavu. Prema Izvještaju o političkoj, administrativnoj i ekonomskoj situaciji u Kvarnerskoj provinciji koji je za razdoblje siječanj – ožujak 1932. izradila Prefektura govori se o 7570 nezaposlenih i to: 2693 u industriji, 1459 u trgovini, 2272 u pomorstvu i 1146 u poljoprivredi. Samo u gradu Rijeci bilo je 5000 nezaposlenih uslijed kraha riječke industrije, pa i sam izvještaj kaže da se sa sigurnošću može računati da će brodogradilište Carnaro ovih dana otpustiti 250 radnika. Inače, broj radnika u brodogradilištu je sa 1276 u godini kraha Wall Streeta pao na 418 pet godina kasnije.
Vjerojatno najdramatičnija situacija razvijala se je u samom zaleđu Rijeke i Sušaka, u Gorskom kotaru, gdje je uslijed kraha trgovine drvom kriza prouzročila dramatične situacije. Polovinom 1930. godine cijene drva su prepolovljene, a potražnja je svedena na minimum, te su se na pilanama Gorskog kotara od Fužina do Ogulina nagomilale zalihe drva u količini od 100 000 metara kubnih izrađene robe koja je uzalud čekala kupce. Dok se je u razdoblju prije krize za kubični metar jelovine plaćalo 150 do 200 dinara, njenim početkom jelovina prvorazredne kvalitete prodaje se nerijetko ni za 50. Ovakva deflacija cijena nije mogla proći bez ozbiljnih posljedica na svakodnevan život. Krajem 1930. godine kotarski načelnik piše u svom izvještaju: Pučanstvo koje je do nedavno lijepo zarađivalo iz šumskog gospodarenja danas s očajem gleda u budućnost. Potraje li ova kriza doći će u pitanje ekonomski položaj ovdašnjeg svijeta.
Ante Troha iz Čabra 1931. godine. utvrđuje da radi krize drvne industrije naše šumsko radništvo već kroz cijelu godinu 1930/31 nije imalo nikakva uposlenja i nije toga radi moglo doći do bilo kakve zarade iz tog svog zanimanja, makar da mu je šumska zarada jedino vrelo prihoda. Pučanstvo se kroz ljetno vrijeme još nekako prehranjuje utrškom kakvog živinčeta i tu i tamo kakve neznatne nadnice, no od jesenas i dolaskom pred zimu prestala su sva vrela i ono malo prihoda od neznatnog uposlivanja, pa je pučanstvo došlo u takav položaj, da je uz posvemašnju neimaštinu upućeno na prehranu sa ono nešto neznatnog uroda krumpira i kupusa.
Prizori gospodarskog propadanja u tisku su postali svakodnevnica, dok su impresije iz tog razdoblja bile toliko jake da su se u obliku sjećanja prepričavala dugi niz godina. Tako npr. prema sjećanju Dušana Diminića, tadašnjeg srednjoškolca i istaknutog sudionika komunističkog pokreta u Hrvatskom primorju: Mnogo radnika ostalo je bez posla, mnogo je bilo beskućnika, koji su spavali bilo gdje, na grotama, pod novom rivom, hranili se u radničkoj menzi, prosjačili ulicama. Radnici su bili više nezaposleni nego što su radili, na posao su znali čekati danima i tom prilikom sam ih ja znao gledati kako stoje pred Prvom hrvatskom štedionicom prepušteni teškoj sudbini, zadovoljni kada bi barem i jedan dan u luci mogli nešto da zarade. S druge strane objest i ugodan život sušačkih skorojevića, koji su se u vrijeme poslijeratnog prosperiteta brzo i naglo obogatili, predstavljalo je kontrast tome.
Očito životne prilike radnika u vrijeme krize, a s obzirom na nedostatak posla i smanjivanje nadnica, doživljavale su pogoršanje. Problem smještaja vrlo jasno ilustrira navedeni problem. U pravilu, za smještaj radnika iznajmljivani su podrumi i potkrovlja, barake i sl. Vrlo često velike radničke porodice mogle su iznajmiti za stanovanje jednu prostoriju, ali i to je bila prednost s obzirom na nezaposlene koji nisu mogli platiti ni takav stambeni prostor. U izvještaju Gradskog poglavarstva u Sušaku, upućenom velikom županu Primorsko-krajiške oblasti u Karlovcu 1929. godine, utvrđeno je da ovom zgodom valja istaknuti, da Sušak kao lučki grad privlači k sebi veliki broj radništva, i to ne samo iz neposredne okoline iz koje dolazi u jutro na rad, a polazi večerom kući, već i iz daljnjih krajeva, kao iz Gorskoga kotara i Like. To radništvo bez novčanih sredstava, više puta poderano i nečisto, dolazi tražiti zarade, a dok je nađe, ako je uopće nađe, gladuje i noći na otvorenom. Mnogo mu bolje nije ni onda, kada je zaposleno, pošto od kukavne nadnice mora da jedan dio šalje kući, dok se samo davi kruhom i kukuruznim brašnom prenočujući u oskudnim prenoćištima jedno uz drugo zgureno i vrećama pokriveno.
S obzirom na ozbiljnu stambenu problematiku sušačkih radnika Naša sloga izdavala je seriju članaka u kojima je vrlo direktno prozivala vlasnike stanova za napuhavanje cijena stanarina dok je gradsko načelstvo u Sušaku osnovalo 1933. godine povjerenstvo za pregled radničkih stanova zbog higijensko građevnih razloga. Komisija sastavljena od inženjera, gradskog fizika, predstavnika policije, predstvenika radničke komore i zapisničara u toku 1933. godine obišla je brojne stambene objekte utvrdivši prilično ozbiljno stanje. Tako su npr. kod pekara A. M. iz Sušaka, koji je izdavao potkrovlje svoje kuće veličine od 56 kvadrata, zatekli na stanovanju 18 radnika koji su spavali na drvenim ležajima od slamnjače, dok je M. P. iz Sušaka u prostoriju od 38 kvadrata smjestio 20 radnika koji su živjeli i stanovali u velikoj nešistoći.
NISU USTALI PREZRENI NA SVIJETU
Suvremeni poslovni časopisi, posebno u jeku aktualne gospodarske krize, aktualnost sadržaja održavali su vrlo detaljno obrađenim temama, čija je osnovna karakteristika j problematiziranje nalaženja načina izlaska iz krize. Oblik rješenja prvenstveno je ovisio o socio-ekonomskom položaju predlagatelja pa nalazimo tu širok spektar ideja od poziva na karitativnu djelatnost do poziva na revoluciju.
U "fašističkoj" Rijeci počelo je aktivno provođenje politike protekcionizma s nacionalističkim prizvukom – raznim mjerama trebalo je potaknuti prvenstveno zapošljavanje Talijana. S takvim ciljem poboljšavanja gospodarske situacije Rijeka je proglašena slobodnom zonom, što je podrazumijevalo specifičnu carinsko-tarifnu politiku i dobivanje niza državnih subvencija. Ukidanjem carina i smanjivanjem općinskih taksi talijanska je vlada prije svega namjeravala oživiti promet luke. Ono što se doista oživilo bilo je krijumčarenje na granici između slobodne zone i Kraljevine Jugoslavije, tj. Sušaka. Zarada riječkih trgovaca na malo bila je značajna, dok je sušački tisak s negodovanjem gledao na pojavu krijumčarenja: Slobodna zona pogoduje tome, i kod normalnih ekonomskih prilika, ne bi to bilo ništa naročito, ali potpuno siromaštvo i apsolutna nemogućnost rada i zarade u toj blaženoj „slobodnoj zoni“ upravo sili pojedince da zarađuju kruh na ovaj opasan način.
Problemi prometa u luci i nezaposlenosti ovim mjerama nisu se mogli ublažiti. Zbog toga je talijanska vlada zavela strogo ograničenje u pogledu zapošljavanja podanika Jugoslavije u Rijeci. S tim ciljem donesena je uredba o zapošljavanju prema kojoj koji su nastanjeni u Rijeci do 1920. godine mogli zadržati radno mjesto pod uvjetom primanja talijanskog državljanstva, dok oni koji su se nastanili u Rijeci poslije 1920. godine nisu bili pravno zaštićeni i u svakom su trenutku mogli biti otpušteni s posla. U travnju 1931. godine pojava otpuštanja Slavena postala je zabrinjavajuća, pa je jugoslavenski konzul upozorio da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme. Prije stvaranja slobodne zone u riječkoj su industriji od svih zaposlenih 80 posto bili radnici slavenskog porijekla, dok je taj postotak početkom 1932. naglo sveden na 45 posto.
Ipak, vrijedno je napomenuti da su neke od poduzetih mjera imale pozitivne efekte, pa je došlo do povećanja turističkog prometa u ljetovalištima oko Rijeke. Između slobodne zone i Mađarske zaključen je ugovor prema kojem je Mađarska počela opskrbljivati Rijeku hranom, a njeni turisti osjećivati riječko područje u velikom broju. Prema sporazumu za kupljenu robu, uglavnom hranu, u Mađarskoj, zona je mađarskim turistima stavljala na raspolaganje lire u visini iznosa kupljene robe, s tim što su ih mogli koristiti samo u Opatiji i drugim ljetovalištima, ali ne i u samoj Rijeci.
Ako se Sušačanima činilo da su otpuštanja u Rijeci nacionalistički motivirana, pitanje je kako protumačiti ideje koje je sama uprava Sušaka pokušala predložiti kao mjere u borbi protiv krize. Naime, 1931. godine javile su se ozbiljne inicijative prema kojima se mora zaštiti sušačku radnu snaga od stranaca. Kada se uzme u obzir kako je jedan od glavnih način borbe protiv velike depresije bio upravo protekcionizam, tj. jačanje nacionalnog gospodarstva, ova mjera i ne zvuči preneobično, no ona to itekako jest. Pod strancima se, naime, na trenutke počelo podrazumijevati gotovo svakoga tko nije iz samoga grada Sušaka! Jedan sušački obrtnik tako poziva vlasti na sprječavanje zapošljavanje kolege iz Rijeke: Doznajemo da bi se u našem gradu imala naskoro otvoriti jedna nova soboslikarska i ličilačka tvrtka, a vlasnik iste da bi bio jedan soboslikar koji je svoju radnju imao s one strane mosta i koji je vrlo vjerojatno strani državljanin...apeliramo na mjerodavne vlasti da u ovim teškim i kritičnim časovima ne omogućuju otvaranje još jedne takve radnje. Rijeka je bila dio Kraljevine Italije, pa se stanovnike s druge strane Rječine i moglo smatrati strancima. No slučaj rasprave iz početka 1931. to svakako nije.
Na poticaj gradskog načelnika Đure Ružića organizirana je tribina čija je temeljna tema kako zaštiti sušačkog radnika od konkurencije iz susjednih mjesta! U jednom trenutku rasprave problem je detektiran čak i sa stanovnicima Grobnišćine jer ipak s obzirom na nezaposlenost prednost treba imati netko sa samog Sušaka, tumačeno je. Reakcije su, kako je bilo i očekivati, bile burne. Zaredala su svakodnevna javna javljanja stranih radnika, pa se tako jedan od ugroženih, ali i uvrijeđenih pita: Ko je gradio bakarsku željeznicu? Domaći ne, jer njima je premalo 30 dinara na dan, što je razumljivo jer je za one koji polazu u gostione malo 30 dinara, a mi smo, Ličani i Dalmatinci, sretni ako zaradimo toliko da nam djeca ne gladuju.
Nekolicina dovedenih na rubove egzistencije pokušavala je nezadovoljstvo nezaposlenih pretočiti i u konkretnu akciju. Pristaše komunističke ideologije, s obzirom na ideje Karla Marxa i Friedricha Engelsa prema kojima vrijeme ekonomske krize pokazuje cjelokupnu kontradikciju kapitalističkog sustava i najavljuje njegovo urušavanje, pokušali su iskoristiti novonastalu situaciju. Međutim, kako je iza Komunističke partije Italije i Komunističke partije Jugoslavije bilo deset godina zabrane, aktivnog progona i ilegalnog djelovanja, krizna situacija nije bila produktivnije iskorištena. Na Sušaku je zabranjen rad Nezavisnim sindikatima, legalnim komunističkim sindikalnim organizacijama, a pooštren je i Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi – po kojem je komunistima sudio Državni sud za zaštitu države u Beogradu ili sudovi koje je on odredio. Organizacije Komunističke partije Jugoslavije, u čijoj se nadležnosti nalazilo i podoručje Sušaka, cijelog Hrvatskog primorja i Gorskog kotara uništene su, a prema ocjenama analitičara može se čak slobodno reći da su desetkovane. Koordinirajući djelovanje komunističkog pokreta Kominterna je tražila osnivanje ćelija u velikim poduzećima, ali problem je bio, kao što je prethodno zabilježeno, što je takvih tvornica i radionica bilo relativno malo, a u vrijeme otpuštanja i propadanja poslovanja broj im se i dodatno smanjio. Tako je npr. potkraj 1928. godine na području Sušaka djelovalo tridesetak članova KPJ, a postojao je i Okružni komitet, da bi se u toku 1930. godine broj smanjio na desetak članova KPJ. Komunisti u Rijeci nalazili su se također u nepovoljnom položaju, a 1931. godine uhićeni su praktički svi istaknutiji. U izvještaju Kvesture utvrđuje se da je partijska organizacija sama dala povod za paraliziranje njene djelatnosti i to prilikom 25. veljače 1931., međunarodnog dana komunizma, kada su rastureni leci pisani pisaćim strojem s pozivom na oružanu borbu protiv režima. Prema letku pozivaju se radnici i nezaposleni na demonstracije u povodu dana treće internacionale: ‘Dan Treće iternacionale. Radnici, protestirajte protiv sniženja nadnica! Nezaposleni, tražite rada i kruha! Drugovi, naoružajte se! Fašizam je neprijatelj. Svrstajte se svi pod zastavu KP! Živjela klasna borba! Za proletersku revoluciju!’ Unatoč izražavanju burnih emocija koje odaju u kakvom se je stanju nalazio dio radništva, do većih socijalnih kretanja ili nemira nije došlo.
UMRO OD BRIGE ILI STRES NAS SVAGDAŠNJI
Velika depresija nije prošla bez poziva na stezanje remena. Prema naredbi jugoslavenskog ministra financija svi elementi uprave kroz 1932. godinu moraju reducirati troškove. Svaka potreba, koja se najbrižljivije ocijeni i sve ono, bi imalo karakter luksusa ili ne bi odgovaralo potrebama u pravom smislu te riječi, mora se brisati. Kod ličnih izdataka treba izvršiti redukcije najpozornije otpuštanjem iz službe svih nepotrebnih i suvišnih lica. Kroz tisak je upućen i apel Za pobijanje luksuza na društvenim zabavama kojim se utvrđuje da Sve priredbe bile su prošlih godina vrlo dobro posjećene, ali izgleda da će ovogodišnja sezona biti daleko slabija. Ne možda po broju priredaba nego o posjetu. Vremena su teška i svakim danom nastaju sve teža, tako da će ove godine mnogima i uz najbolju volju biti nemoguće da posjećuju zabave. Autor ne propušta apelirati prvenstveno na žene jer upravo njih detektira kao "krivca" raskoši i nepotrebne potrošnje na luksuznu robu s obzirom na činjenicu da su se natjecale u tome čija će haljina biti ljepša.
Iz smjera Naše sloge, tj. političara Milana Banića, pokrenut je Fond Hljeb nezaposlenima zamišljen kao skupljanje dobrovoljnih donacija pomoći čiji karakter je definiran i kao Ništa političkoga, ništa demagoškog nema njegovo osnivanje. Nije to ni taktika ni sredstvo ni cilj određena tko zna kakvom cilju. Osnivanje ovog fonda je jednostavna, osnovna i bitna, potreba našeg društva za našu raju i radnike čije porodice i nevina djeca trpe uslijed nazaposlenosti roditeljske. I u kontekstu ove akcije žene su uočene kao ključne za ekonomski oporavak jer one su najpozvanije da u svojim domovima, na sebi samima zavedu racionalniju štednju. Njihova je dužnost da povedu akciju da se u nastajućoj sezoni priređuje što manje plesova i zabava, da se iste, ukoliko ih bude, ne posjećuju u luksuznim toaletama i sl. Očito kao reakcija na prizore nezaposlenih radnika godine 1932. pokrenuto je Društvo za pomoć siromasima i za suzbijanje prosjačenja čija je svrha svim materijalnim sredstvima pomagati siromašne ljude na području grada Sušaka, koji su nesposobni za rad, te sprečavati prosjačenje na ulici i po kućama.
Poremećaji poput anksioznosti, depresije, stresa, panike detektirani su kao jedan od simptoma suvremene ekonomske, ali i društvene krize. Navedene pojave smatramo gotovo neizbježnim dijelom suvremenog načina života karakteriziranog izrazitom ubrzanošću, nesigurnim poslovnim statusom i preopterećenošću informacijama. Stoga je posebno intrigantna vijest o neobjašnjivoj smrti poznatog sušačkog trgovca prenijeta u jesenskim brojevima Naše sloge. Sačuvana nam je tako praktički jedna od prvih vijesti o smrti zbog poslovnog stresa! Sinoć se gradom pronijela vijest da je u bolnici naglom smrću preminuo sušački trgovac Dragutin Kovačić. Ova vijest je duboko iznenadila i upravo zaprepastila građanstvo koje je pokojnika dobro poznavalo. Bio je on miran i povučen čovjek koji se je bavio samo svojim poslom. Ranijih godina je on imao u staroj tržnici malu radnju suhomesnate robe, a proljetos je prešao, u vezi sa zaključkom gradskog zastupstva u novu tržnicu. Pokojni Kovačić je od nekog vremena pobolijevao. Koliko saznajemo, poslovi su mu pošli veoma slabo. Privredna i finansijska kriza pogodila je i njega, odnosno njegov posao. Prodavalo se slabo, a opet robu je trebalo plaćati. On se bio zbog toga zadužio. Čujemo da se radilo svega o par hiljada dinara. No Kovačić, koji nikada nije bio dužan, koji se duga bojao više nego najvećeg zla, pao je radi toga u veliku zabrinutost. Kod kuće je govorio samo o tome, mislio je samo o tome i i ničemu drugome. Živci su mu popustili, postao je veoma nervozan. Živci su mu toliko bili oslabili, da posljednjih dana nije mogao pravo niti spavati. Naposljetku zatražio je pomoć liječnika. Ovaj mu je prepisao prašak sedormit – preparat od broma. Ovi praškovi imali su mu umiriti živce, oni su mu imali omogućiti da spava... Upravo u ovom kontekstu postaje još zanimljiviji gospodarski uspon Ljekarničko-kozmetičkog labaratorija Alga koji i u vrijeme ekonomske krize 1932. godine provodi aktivnu reklamnu kampanju , a upravo 1932. godine započinje izgradnju Palače Alga, svog novog sjedišta. Jedan od glavnih proizvoda Alge bio je Energin, sredstvo prodavano u cijeloj Jugoslaviji, čije je geslo bilo reklame jača krv, živce i apetit.
Osim lijekovima, stresa se uvijek moglo riješiti i najprirodnijim sredstvom – maštanjem o boljem i ljepšem. Zato su Sušačani čitali o "raju u Africi" gdje nema gospodarske krize: Britanska dominija Južna Afrika je danas, vjerojatno najsretnija i najuređenija zemlja na svijetu. Pravi zemaljski raj. U toj zemlji, tako dalekoj, od nas ne znaju ljudi ni za privrednu ni za finansijsku, ni za bilo kakvu drugu krizu. Nažalost, taj raj na zemlji zatvorio je svoje kapije pred stranim useljenicima i u ovu zemlju može se samo prolazno. Besposlica radnika je potpuno nepoznat pojam, a jeftinoća na polju živežnih namirnica i sviju drugih artikala je za naše europske prilike prosto fantastična. Najbolje, da i mi u ovom tonu do izlaza iz krize otplovimo u maštu...
LITERATURA:
Bartulović, Željko, Slučaj Banke i štedione za Primorje, Sv.Vid., sv. 7., Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002.
Bing, Albert, Američki velegrad –"Pravi moderni, živi, realni Babilon": viđenje američke metropole u dnevnom listu "Obzor", Albert Bing, 1929. -1933., god. 35., br. 1., Časopis za suvremenu povijest, Institut za hrvatsku povijest, 2003.
Frederic, Christine McGaffey, Mrs. Consumer, The BussinesBourse, New York, 1929.
(http://www.archive.org/details/sellingmrsconsum00fredrich)
Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918. – 2008., EPH, Liber, Zagreb,2008.
Hromadžić, Hajrudin, Konzumerizam – Potreba, životni stil, ideologija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2008.
Janjatović, Bosiljka, Sindikalni pokret u društvenom životu Hrvatske između dva svjetska rata", Časopis za suvremenu povijest, br. 1., 1978.
Janjatović, Bosiljka, Strčić, Petar, Značajke ekonomske krize i položaj radnika u Hrvatskom primorju 1929. - 1934.godine, Jadranski zbornik, sv. 9., Rijeka, 1975.
Kolar Dimitrijević, Mira, O socijalnoj strukturi radništva Hrvatske u razdoblju između dva rata., Časopis za suvremenu povijest, br. 1., 1970.
Karpowicz-Toševa, Ljubinka, Sobolevski, Mihael, Sindikalni pokret u općini Rijeka do 1941. godine , Općinsko vijeće Saveza sindikata Hrvatske, 1990.
Ur. Karpowicz, Ljubinka, Radnički pokret na riječkom području 1918-1941. : materijali sa znanstvenog skupa održanog l8. i l9. lipnja 1982. u Rijeci, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a, Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, 1982.
Matejčić, Radmila i Marijan, Ars Aesculapii, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1982.
Skupina autora, Gorski kotar u radničkom pokretu i NOBu, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Rijeka, 1974.
Skupina autora, Radnički pokret Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Istre 1919. - 1941., Centar za historiju radničkog pokreta i NOR Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara Rijeka 1970.
Skupina autora, Reklama u Rijeci 1890. - 1940., Muzej grada Rijeke, 2008.
Ur. Strčić, Petar, Almanah grada Sušaka, Adamić, Klub Sušačana, 2002.
Škrbec, Stanislav, Riječka zvijezda Gutenbergove galaksije, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1995.
Vinaver, Vuk, Svetska ekonomska kriza i jugoslavenskoitalijanska trgovina (1930. - 34.), Časopis za suvremenu povijest, br. 1., 1976.
Novi list : privredni, prosvjetni i politički glasnik : zvanični list: Saveza za unapredjivanje turizma na Gornjem Jadranu, siječanj – ožujak, 1929.
Ured. Milan Banić, Naša sloga, 1929. – 1931.