|  | |
| Žabica prije i nakon izgradnje Crkve Gospe Lurdske |
| |  |
XV. stoljeće. Riječki augustinci podigli su na brežuljku blizu mora, zapadno od riječkih gradskih zidina, malu crkvu sv. Augustina. Taj crkveni red stoljećima je bio najbogatiji lokalni posjednik.
3. ožujka 1606. U Rijeci se sastalo Gradsko vijeće i otposlalo papi Pavlu V. zamolbu za utemeljenjem kapucinskog samostana.
24. veljače 1606. Vijeće priopćuje da je tirolski nadvojvoda Ferdinand (kasniji car Ferdinand II.) spreman kupiti zemljište za budući kapucinski samostan. Odabran je teren koji je pripadao dugovječnom augustinskom samostanu, na kojem je bila i stara crkva sv. Augustina. Nadvojvoda Ferdinand bio je žestok borac za katoličku crkvu i izdašno je pomagao svaku protureformatorsku djelatnost.
1607. Kapucinski samostan planiran je za šest redovnika.
1608. Stefano della Rovere imenovan je carskim kapetanom, odnosno upraviteljem Rijeke u ime nadvojvode Ferdinanda. On je odmah poduzeo niz građevinskih zahvata nužnih za obranu grada od Venecije.
1609. Nadvojvoda Ferdinand poklonio je zemljište kapucinima koji su dobili dozvolu Gradskog vijeća da, isključivo doprinosima vjernika, mogu podići svoj samostan.
26. srpnja 1609. Prvi darovatelji za izgradnju kapucinskog samostana bili su Riječani: Franjo Bardarini, Battista Urban, Matija Zaladia, Ascanio Jakominić, Franjo Parcblin, Andrija Španić, Bartol Kučić, Franjo Dorić, Ivan Franković, Ante Kučić, Đuro Grohovac, Ivan Logar, Nikola Barčić, Andrija Diminić, Giacomo Pianzzai, Đuro Milić, Giovanni Antonio Paolino, Giovanni Zanchi i Ferrante Capuano.
28. kolovoza 1610. Postavljen je temeljni kamen skromnog kapucinskog samostana, koji je ubrzo sagrađen.
14. lipnja 1613. Nakon obnove, samostansku crkvu sv. Augustina posvetio je pulski biskup Cornelije Sozomeno.
| 
Kapucinski samostan i stara crkva sv. Augustina. Na prostoru vrta i stare crkve
izgrađena je crkva Gospe Lurdske.
|
O tim davnim danima saznajemo iz izvješća pohranjenih u samostanskom arhivu.
Naši redovnici slušaju ovdje ispovjedi svjetovnjaka i pričešćuju ih; danju i noću pohagjaju bolesnike u gradu i izvan grada, kako se radi u svim samostanima naše provincije. Propovijedaju u našoj Crkvi često preko godine riječ Božju, ne samo jezikom ilirskim ( hrvatskim ), koji je ovdje domaći, nego i njemačkim i to jedanput u mjesecu za vojnike. Ilirski propovjednici idu i po drugim gradovima i mjestima, da u korizmeno doba navještuju riječ Božju. Naši redovnici ovdje često obraćaju krivovjerce na pravu katoličku vjeru…
1615. Višegodišnji sukob Venecije i Austrije prerastao je u nemilosrdni Uskočki rat koji je bijesnio duž kopnene granice Austrije i Venecije, ali i na Kvarneru.
10. travnja - 8. kolovoza 1618. U prostorima riječkog kapucinskog samostana započelo je dogovaranje provedbe Madridskog mira, kojim je okončan krvavi Ukočki rat. Austrijskog cara zastupali su barun Carlo Harrach i kranjski namjesnik Hans Edling, a Veneciju Antonio Priuli i Nicolo Contarini.
Tijekom iscrpljujućih pregovora umro je Hans Edling, a Antonio Priuli ih je napustio jer je bio izabran za dužda. Pregovore su dovršili Harrach i Contarini, i to dijelom na Krku, odnosno u Baški. Stabiliziranje mira objavljeno je 8. kolovoza 1618. u riječkom kaštelu, sjedištu carskog kapetana Stefana della Rovera. Time je Senj dobio njemačku posadu, uskoci su raseljeni po Lici i Žumberku, a njihovi su brodovi zapaljeni ili prodani Veneciji.
1619.-1637. Doba vladavine cara Ferdinanda II. čija se politika mogla sažeti: održavati mir s Turcima, Vojnu krajinu naseljavati Vlasima i odvojiti je od Hrvatske, zauzdati Veneciju na Jadranu, češke i njemačke protestante čim više potisnuti vojnim pohodima, a sve druge velikim ulaganjima u katoličke samostane i crkve. U Rijeci je intenzivno pomagao trsatske franjevce i kapucine, a dovodi i isusovce, koji utemeljuju gimnaziju, kolegij i počinju gradnju nove crkve svetog Vida.
11. rujna 1702. Napad francuske eskadre, pod zapovjedništvom admirala Claude du Forbina, na Rijeku. Jedna metalna topovska kugla bila je uzidana u zid blagovaonice kapucinskog samostana u spomen na taj događaj.
1703. Kao reakcija na francuski napad na grad podignuta je mala utvrda na obali ispred kapucinskog samostana.
15.-17. rujna 1728. Car Karlo VI. došao je u Rijeku poglavito zainteresiran za izgradnju ratne luke u Kraljevici - ali i za riječki lazaret čiju gradnju je osobno financirao – te za tek dovršenu Karolinšku cestu između Rijeke i Karlovca. Tom prigodom gvardijan kapucinskog samostana dao je caru kitu cvijeća. Vladar je cvijeće tri puta pomirisao, a onda ga preda svom pratiocu da ga čuva.
Potom je car kopnenim putem otišao do Bakra, a do Kraljevice prebacio se brigantinom, dok je jedna senjska galija i nekoliko drugih brodova bilo u pratnji. Tako se i vratio. Dana 17. rujna, u petak, car je na livadi iznad crkve svetog Vida dobio od kapucina četiri posna jela, od kojih je nekoliko zalogaja založio.
| 
Unutrašnjost stare kapucinske crkve |
1733. Bitno je ojačana utvrda ispred kapucinskog samostana.
28.-29. studenog i 17. prosinca 1750. Uslijedio je niz jakih potresa zbog kojih se srušio riječki Gradski toranj te niz zgrada, a bila je ozbiljno oštećena crkva sv. Roka uz samostan benediktinki, odnosno uz crkvu Marijina uznesenja. Na cesti iza kapucinskog samostana bio je postavljen oltar i na njemu su kapucini držali službu Božju za Božić. Samostan nije pretrpio nikakva oštećenja.
15. travnja 1754. Pulski biskup Giovanni Andrea Balbi posvetio je jedan oltar kapucinske crkve.
21. rujna 1773. Papa Klement XIV. ukinuo je isusovce, te je car Josip II. dva dana kasnije zatvorio njihov kolegij u Rijeci.
1776. Rijeka je imala 5.132 stanovnika, a među njima šezdeset i jednog svjetovnog svećenika, 22 kapucina, 11 augustinaca i 20 benediktinki.
1788. Odlukom cara Josipa II. zatvoren je riječki augustinski samostan. Tada su u gradu ostale samo benediktinke i kapucini te franjevci na obližnjem Trsatu.
26. rujna 1789. Arhiđakon Toma de Peri poslao je Gradskom vijeću odluku o prvoj podjeli Rijeke na dvije župe. Granica je išla od mora, preko Gradskog tornja do Kaštela. Kapucini su preuzeli 1. studenog zapadni dio grada i upravljali su svojom župom 18 godina, do njenog ukidanja 1807. godine. Potom je grad još dugo ostao jedinstvena župa.
3. srpnja 1813. Pred grad, kojim su četiri godine upravljali Francuzi, doplovili su Englezi pod admiralom Fremantleom, Nelsonovim kumom. Eskadru su sačinjavala tri linijska broda, svaki sa 74 topa – Milford, Eagle i Elisabeth, te fregate Bachante i brik Haughty. Bombardiranje Rijeke započelo je u 9.20 sati, a u 11 sati započeo je pješački napad iskrcavanjem kod utvrde ispred kapucinskog samostana. Šteta na samostanu iznosila je, prema kasnijim procjenama gradskog inženjera Johanna Bernta, 397 forinti i 52 karantana. Englezi su, poslije pljačke i paleži, koju je velikim dijelom spriječila pregovorima Karolina Belinić (Karolina Riječka), otplovili 5. srpnja za Kraljevicu.
27. kolovoza 1813. Gvardijan kapucina Toma da Giavarino poslao je admiralu Fremantleu zamolbu da se nadoknadi šteta nanesena samostanu, što je ovaj prihvatio rado i velikodušno.
1819. U blagovaonici samostana postavljen je novi pod.
1829. U crkvi su podignuti bočni oltari od rezbarene orahovine sa slikama Krista i Bogorodice.
1830. Podignut je u crkvi novi, drveni, izrazito raskošni, glavni oltar, s velikom slikom sv. Augustina.
1865. Crkva je popločena klesanim kamenom: bijeli, toskanski, darovao je Kozulić, a crni, iz okolice Trsta, kupio je tadašnji gvardijan o. Augustin.
19. veljače 1870. Počelo se rušiti dio zida samostanskog vrta zbog izgradnje usjeka željezničke pruge Budimpešta-Zagreb-Karlovac-Rijeka. Veliki kapucinski posjed presječen je dijagonalno na dva djela. Od vrta dio je ustupljen željeznici uz naknadu od 13.586 forinti i 19 karantana, no tek nakon bučnih prosvjeda vjernika, koje je umirivao gradonačelnik Ernesto de Verneda - španjolskog porijekla - na mađarskom jeziku!
1872. Srušena je stara utvrda ispred kapucinskog samostana zbog uređenja posve novog trga, nastalog nasipavanjem plitkog mora, a nestali su i tragovi brodogradilišta nazivanog kod fortice.
1883. Na visokom zidu samostana prema Trgovačkom trgu izvedena je mala fontana sa žabom iz čijih usta teče voda. Na zidu je bila i Bogorodica s Kristom ispod koje je bila uzidana engleska, metalna, topovska kugla iz 1813. godine. Sve je uništeno 1904. rušenjem zida zbog početka gradnje nove crkve. Od fontane ostao je do danas tek naziv za trg Žabica, a od više engleskih topovskih kugli moguće je vidjeti samo onu uzidanu lijevo od ulaza u crkvu svetog Vida.
1891. Antun Kopajtić darovao je kapucinskoj crkvi novo zvono.
1898. Gvardijan o. Bernardin uveo je električnu rasvjetu u sve samostanske ćelije, a 1900. u crkvu.
31. prosinca 1900. na 1. siječnja 1901. Služila se misa za ulazak u XX. stoljeće.
23. srpnja 1901. Kapucini hrvatsko-primorske provincije izabrali su o. Bernardina Škrivanića za provincijala. ( Ostao je na toj dužnosti do 1918. godine ). Odmah je obnovio i doveo u red samostansku knjižnicu. Na stropu je natpis koji to svjedoči:
Omnia ad majorem Dei gloriam. Restaurata anno Jubilaei 1901. Sub R. P. Guard. Bernardino, a F. F. stud. Jacobo, Mathia et Paulo. Godine 1910. knjižnica je imala 5.380 cijelih djela, odnosno 12.000 svezaka, a danas ima oko 10.000 svezaka, uz 2.000 kompleta svezaka periodike. U raznim nedaćama tijekom XX. stoljeća stradalo je najmanje 13.000 svezaka knjiga.
1902. Bernadin Škrivanić hodočastio je u Lourdes, te je čudesno ozdravio od tuberkuloze.
1902. Gradsko vijeće Rijeke odlučilo je preseliti kapucine na periferiju, jer su crkva i samostan bili nedostojni drugog najvećeg mađarskog grada - što je Rijeka bila tijekom duljeg razdoblja provizorne mađarske uprave od 1868. do 1918!
Travanj 1903. Arhitekt Giovanni Maria Curet izradio je, na Škrivanićev zahtjev, prvi projekt nove kapucinske crkve.
1. svibnja 1903. Bernardin Škrivanić službeno je izvijestio Gradsko vijeće kako je crkva sv. Augustina u lošem stanju i kako zbog toga kapucini planiraju gradnju nove crkve i privatnih trgovačkih lokala uz južni rub samostanskog vrta.
| 
Bernardin Škrivanić |
24. siječnja - 11. veljače 1904. Radnici su započeli kopanje temelja kripte nove crkve, i to do dubine od 8 metara. Gradnju je nadgledao projektant G. M. Curet.
30. rujna 1907. Kapucini su prodali tri parcele istočno i zapadno od kripte arhitektu G. M. Curetu, koji je planirao sagraditi trgovačke lokale i stambenu zgradu.
10. veljače 1908. Krčki biskup dr. Antun Mahnič posvetio je glavni oltar u kripti. Oltar Marije tješiteljice duša izveo je kipar Urbano Bottaso, uključujući dopadljivu skulpturalnu grupu i četiri reljefa s prizorima iz Kristovog života: Krštenje, Rođenje, Križni put i Uskrsnuće. Urbano Bottaso (Venecija 1868.-1917.) u Rijeci je izradio i nadgrobne portrete na Kozali za obitelji Ossoinack, Ciotta i Gozzano, a najpoznatiji je po atraktivnoj kamenoj dekoraciji ribarnice iz 1912. godine. Prilikom posvete unesen je u kriptu i manji kip Majke Božje Lurdske te smješten u stiliziranu spilju.
11. veljače 1908. U 6 sati izjutra krenula je procesija 12.000 vjernika, uz vojničku glazbu i crkveni zbor, iz stare crkve sv. Augustina u kriptu, u kojoj je održana sveta misa. Sve se zbivalo na pedesetu godišnjicu lurdskih ukazanja, ali i na dan sprovoda senjskog biskupa Antuna Maurovića, koji je prvotno trebao posvetiti kriptu.
10.-21. kolovoza 1908. O. Bernardin Škrivanić organizirao je prvo hrvatsko hodočašće u Lourdes. Na čelu 410 hodočasnika bili su biskupi - krčki dr. Antun Mahnič i makarski dr. Juraj Carić. Knjigu o cijelom događaju izdao je tada ugledni Ivan Nepomuk Jemeršić.
Studeni 1908. U kapelici Presvetog srca Isusovog, desno od ulaza u kriptu, postavljen je kip Presvetog srca Isusovog, kupljen u Münchenu, dar sestara Geng.
1908. Započela je gradnja gornje crkve Gospe Lurdske.
1908. Pokrenut je mjesečnik Naša Gospa Lurdska, koji je dosegnuo 35.000 primjeraka. Glavni urednik bio je o. Bernardin Škrivanić.
1910. Kapucinsku obitelj činili su: o. Bernardin Škrivanić iz Omiša, provincijal, o. Angjeo Varaždinac, gvardijan, o. Pavao Riječanin, vikar, o. Bartol iz Bassana, o. Vinko Karlobažanin, o. Ćiril iz Bošnjaka, o. Metod Riječanin, o. Stanko Riječanin, o. Ljudevit Varaždinac, o. Miroslav iz Omiša, šest klerika, te devet laika, ukupno 25 ljudi.
25. lipnja 1910. Blagoslovljen je Tiskarski umjetnički zavod Miriam kao ključni dio Kuće dobre štampe. Djelovao je u jednostavnoj zgradi staklenog krova koju je projektirao G. M. Curet, između kripte i željezničke pruge
Kuća dobre štampe izdavala je Il Quarnero na hrvatskom i talijanskom jeziku (tjednik, tiraža 3.000 primjeraka), mjesečnik Naša Gospa Lurdska i list Obitelj (kasnije Hrvatska obitelj). Kuća dobre štampe bila je po broju izdanja i po tiražama (i po 100.000 primjeraka!) daleko najjači riječki izdavač uoči Prvog svjetskog rata.
1911. Krčki biskup Mahnič prebacuje tiskanje svoje Hrvatske straže u tiskaru Miriam.
1911. Pastirica Ivanka Jerovšek prvi put se krvavo znojila, što su kapucini proglasili čudom sv. Johance. Izbila je velika afera nakon što je otkriveno da je djevojka kroz gumene cijevi pumpala teleću krv. Oštra polemika vodila se između liberalnog Supilovog Riječkog novog lista i kapucina.
Rujan 1911. U kapucinski samostan došao je Jeronim Tomac, koji je aktivno sudjelovao u svim izdanjima samostana. Krajem prvog svjetskog rata postaje zagovornik tzv. žutog pokreta i knjige don Nike Petrića Rane u katoličkoj crkvi (Split, 1917.), potom napušta samostan i postaje članom minorne Hrvatske starokatoličke crkve. Njegov cilj bila je radikalna reforma cjelokupne katoličke crkve. U tome nije postigao nikakvog uspjeha, iako se dvaput susreo u Vatikanu i s moćnim državnim tajnikom, kardinalom Pietrom de Gasparrijem, pokušavaju doći do pape.
Studeni 1911. Po projektu G. M. Cureta podignuta je stambeno-poslovna zgrada zapadno od kripte (ispred tiskare Miriam), te trgovački lokali istočno, čime je kompleks logično dovršen.
Veljača 1912. Odgovornost za gradnju gornje crkve od G. M. Cureta preuzeo je G. Brozović, dok je nove nacrte izveo Cornelije Budinić (Rijeka,1873.-Trst,1935.). Budinić je sam zapisao o projektu:
Crkva je bazilikalnog tipa, s tri broda, dugačka oko 60 metara, uključujući atrij iznad kojega će biti podignut zvonik, i široka 20 metara. Zvonik će imati ukupnu visinu, ako se mjeri od ulične razine, oko 75 metara. Srednji brod ima širinu 10 metara i odijeljen je od pobočnih brodova s pomoću pet velikih lukova. S desne strane crkve nalazi se oratorij koji se uzdiže na trokutastoj površini.
Impresivno zamišljeni zvonik, zbog kojeg su temelji ukopavani osam metara u stijenu, nikad nije sagrađen.
8. prosinca 1912. Kapucini su pokrenuli Riječke novine - na načelima hrvatskim, katoličkim i demokratskim. U kratko vrijeme postale su, poslije Supilovog Riječkog novog lista, drugi najtiražniji dnevnik u Hrvatskoj. Novine su uređivali mladi katolički laici dr. Petar Rogulja (1888.-1920.) i dr. Rudolf Eckert (1889.-1915.). Bile su ukinute, zbog ratnog stanja, u kolovozu 1914.
16. lipnja 1913. Na mjesto odgovornog inženjera gradnje kapucinske crkve pojavljuje se Edoardo Stipanović, a kao njegov asistent Ermano Gandolfo.
1915.-1918. Izrađivani su i postavljani stupovi crkve, a građevina je došla do visine svoda.
| 
Gradnja kripte posvećena Mariji Tješiteljici duša | |
| |
| | 
Izgradnja velebne crkve na Žabici koja je današnji izgled dobila 1935. godine. |
5. ožujka 1915. Krčki biskup Antnun Mahnič sastao se u Rijeci s Matkom Laginjom, Vjekoslavom Spinčićem, Janezom Krekom, provincijalom kapucina Bernardinom Škrivanićem, provincijalom konventualaca o. Miloševićem, dr. Dinkom Trinajstićem i dr. Š. Kurelićem i zajednički su sastavili predstavku za papu Benedikta XV. U pismu ga mole da se poslije rata zauzme za Državu Hrvata, Slovenaca i Srba s glavnim gradom Zagrebom. Papa je odgovorio da će to napraviti ako bude pozvan na mirovnu konferenciju.
12. rujna 1919. Nakon što je Rijeku osvojio Gabriele D’Annunzio sa svojim dobrovoljcima, kapucini su se našli u teškom položaju. U više navrata spaljivane su njihove knjige ispred samostana.
27. kolovoza 1920. U kapucinskoj tiskari Miriam Gabriele D’Annunzio tiskao je svjetski relevantan politički tekst: La reggenza italiana del Carnaro: disegno di un nuovo ordine dello Stato libero di Fiume, na 70 stranica. Otisnut je i hrvatski prijevod: Nacrt novog uređenja slobodne riječke države. Taj tekst je bitan jer je D’Annunzio postavio temelje korporativnog državnog ustroja koji je prihvatio Benito Mussolini po svom dolasku na vlast u Italiji 1922. godine.
1922. Stavljena je gornja crkva pod krov.
23. prosinca 1922. Protjeran je iz samostana - i iz Rijeke! - o. Bernardin Škrivanić.
1. kolovoza 1923. Nakon odlaska hrvatskih redovnika, samostan je potpao pod venecijansku kapucinsku provinciju, a jedinstvena riječka župa podijeljena je na četiri dijela: Gospa Lurdska, Sv. Nikola, Presveti Otkupitelj i Svi sveti (Kozala). Tada je u privremenu funkciju stavljena gornja crkva Gospe Lurdske. Talijanski kapucini prodali su strojeve iz tiskare Miriam, planirajući prenamijeniti taj prostor za kazalište.
16. listopada-11.studeni 1923. Istaknuti redovnik Leopold Mandić djelovao je kratko kod kapucina kao ispovjednik. Na traženje padovanskih vjernika vratio se u taj grad u kojem se proslavio.
1924. Nadzor gradnje crkve preuzima Ermano Gandolfo.
1925.-1929. Anton Maretić izrađuje kip Gospe Lurdske u natprirodonoj veličini, za pročelje crkve, te reljef sv. Franje Asiškog s dva anđela. Taj kipar (Trst, 1870.-Rijeka, 1935.), porijeklom iz Dalmacije, bio je oženjen Trsaćankom Marijom Čubranić. Ostavio je niz nadgrobnih spomenika na Kozali: obitelji Lanza, Meden, Brusić, Lovrić, te na Trsatu – Paškvan, Accurti, Mihletić. Izradio je i dvije biste velikog Dante Alighierija – za istoimenu školu i gradsku vijećnicu.
1927.-1929. Riječki slikar Romolo Venucci (Wnoucsek), koji se tek vratio s akademije u Budimpešti, izveo je niz zidnih slika u ulaznom vestibulu crkve: na stropu Anđele Oprosta, Nevinosti, Milosrđa i Pokore, a u lunetama: Poklonstvo klera pred Lurdskom Bogorodicom, Procesiju bolesnika pred lurdskom crkvom, te Procesiju klera.
1927. Povremeno se u tisku spominje kapucinsko kazalište u prostoru nekadašnje tiskare Miriam. Najčešće u njemu gostuju članovi dramske grupe Giousue Borsi salezijanskog oratorija, izvodeći predstave religioznog sadržaja ili komedije.
1928. Kapucinsko kazalište, nakon pregradnje, postaje kino San Giorgio.
28. rujna 1929. Posvećena je crkva Gospe Lurdske nakon što je, uz spektakularnu procesiju u prisutnosti tisuća vjernika, iz kripte preneseno Sv. Otajstvo na glavni oltar. Ubrzo je ustanovljeno da su stupovi crkve statički nesigurni, pa su arkade zazidane na prijedlog venecijanskog arhitekta Francesca Tassiera.
3. svibnja 1930. Gradski inženjeri Giovanni Rubinić i Luigi Luppis izradili su elaborat sanacije crkve na 45 stranica.
1935. Riječko poduzeće Mareschi postavilo je nove granitne stupove i crkva je dobila današnji izgled.
2. listopada 1937. Kino-kazalište San Giorgio otvoreno je, poslije temeljite pregradnje u stilu novecenta, talijanskim filmom Braća Castiglioni. Upravu nad kinom preuzelo je Kinematografsko poduzeće San Giorgio, kojem je na čelu bio Ivan Hrast, dok je zgrada i dalje bila u vlasništvu kapucinskog samostana.
1945. Rijeka je imala sedam župa: Uznesenja Marijina (Stari grad), Gospe Lurdske (kapucini), Svih svetih (Kozala), Sv. Nikole (Turnić), Presvetog otkupitelja (Mlaka, nova župna crkva srušena je već 4. studenog 1949.), Marije Pomoćnice (salezijanci) i Sv. Ante (Kantrida).
Lipanj 1945. Organizirana je, na Tijelovo, posljednja velika talijanska procesija ulicama Rijeke. Povorka je krenula od kapucinske crkve, preko Korza i natrag, uz jako policijsko osiguranje. Do incidenta je došlo kad su u povorku ušli komunisti, uz istovremeni pad kamenog stupića s ograde stubišta kapucinske crkve. Tada je razjarena masa otišla iza crkve, do zgrade u kojoj je bio biskup Ugo Camozzo i uzvikivala: Viva Fiume! Viva Fiume cristiana! Viva Fiume italiana! Biskup se obratio vjernicima i uspio je smiriti vrlo napetu situaciju.
Kolovoz-listopad 1947. Nakon odlaska riječkog biskupa Uga Camozza u Italiju, talijanski kapucini predaju hrvatskim kapucinima samostan i crkvu Gospe Lurdske.
1947. Kinu San Giorgio promijenjeno je ime u Beograd i ušlo je u sastav Gradskog kinematografskog poduzeća.
1954. Kapucinski samostan izvučen je iz venetske i pripojen je Ilirskoj kapucinskoj provinciji.
1974. Službeno su razdvojene Hrvatska i Slovenska kapucinska provincija.
1983. Blaženi Leopold Mandić poglašen je svetim i nakon toga je Hrvatska kapucinska provincija dobila njegovo ime.
1991. Kino Beograd preimenovano je u Croatia. Nakon povratka zgrade kapucinima grad je uzeo prostor u najam i potom ga pretvorio u Art kino Croatia.
7.-9. lipnja 1996. održan je međunarodni znanstveni skup o Bernardinu Škrivaniću, kao najznačajnijem riječkom kapucinu, koji je rezultirao zbornikom Matice hrvatske, tiskanim 1997. godine.
Tiskarski zavod Miriam