Pisac, buntovnik i lutalica, Janko Polić Kamov umro je u 23. godini u Barceloni 8. kolovoza 1910. u 14 sati, nakon trodnevne agonije. Rodni grad sjeća ga se u 2010. godini, o stotoj obljetnici smrti, brojnim programima sjedinjenim kampanjom Zalijepi se na Kamova što ju je inicirao Grad Rijeka.
Dok čekamo da internetska stranica www.kamov.hr proradi i dok čekamo odgovor gradske uprave Barcelone o mogućem postavljanju spomenika Kamovu u gradu u kojem je umro, Riječani čak i postavljanje kipa Hodač, akademika Ivana Kožarića, na Korzo, iako skulptura iz 1970-ih nema izravne veze s književnikom, doživljavaju kao omaž najpoznatijem riječkom putniku. Zanimljivo – najpoznatijem, ali osobnosti o kojoj se najmanje zna. Držimo se općih mjesta Jankove biografije, poneki poznati detalj tumačimo još općenitije. Čitamo ga rijetko, suvislo teorijski promišljamo još rjeđe. A gotovo nikad se ne pitamo zašto se o njemu tako malo zna.
Protekla dva desetljeća tek su dva Riječanina ukoričila svoja istraživanja vezana uz Janka Polića Kamova. Kamovljevo djelo tema je kojom se bavi teoretičar književnosti i teatrolog dr. Darko Gašparović, a Jankov život i prevođenje njegovih tekstova na strane jezike trajna su preokupacija Mladena Urema. Tu i tamo, sporadično, poneki tekst i poneka akcija, kao što bješe postavljanje Polićeva kipa što ga je izradio Zvonimir Kamenar na mostu preko Rječine – i to je otprilike sve. Nije onda čudo što je Larry Zapia predstavu Da je proklet Kam, premijerno izvedenu 9. travnja 2010. godine, nazvao 'omažem stoljeću odsutnosti Kamova'.
Možda upravo manifestacija što je počela Zapijinom predstavom doprinese sustavnijem, određenijem, učastalijem bavljenju likom i djelom mladog Sušačanina kojeg su mladenački(?) nemiri i duboko bolan doživljaj svijeta tjerali na putovanja više nalik na bijeg od doma, bolesti, smrti, života...
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca pokrenulo je Kamovfest, što je održan od 9. do 12. travnja, a činili su ga razgovor za okruglim stolom, dramska praizvedba, recital, baletna obnova u kombinaciji s premijerom te poetski performans. Tragom potrebe da se riječko kazalište bavi nacionalnom, ali posebno riječkom, baštinom i identitetom, utemeljena je manifestacija posvećena jednom od ključnih hrvatskih, svakako najznačajnijem riječkom književniku. Program je sastavljen po uzoru na Zajčeve dane, manifestaciju kojom Rijeka od 1993. odaje dužno poštovanje svom najvećem skladatelju – Ivanu Zajcu.
Priča kaže da je intendantica riječkog HNK Nada Matošević Orešković ideju o Kamovfestu predstavila riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu još tijekom Riječkih ljetnih noći 2009. godine. Dobivši njegovu podršku pokrenula je 'mašineriju' i okvirni program ponuđen je natječajima za sufinanciranje javnih potreba u kulturi riječke gradske uprave i Ministarstva kulture Republike Hrvatske, ali financijska podrška sustava izostala je, bilo zbog recesije, bilo zbog programa koji nije bio precizno definiran. Međutim, riječko je Kazalište odlučilo financirati projekt vlastitim sredstvima. Rečeno – učinjeno: prvi Kamovfest financiran je prihodom od ulaznica, pretplate i sponzorskim sredstvima.
Program je sastavljen po principu 'od svačeg po malo', što zapravo nije loše, jer smo svjedočili djelu Janka Polića Kamova interpretiranom na nekoliko načina. Upoznali smo se i s dijelom obiteljske umjetničke ostavštine (glazba Jankova brata Milutina Polića) na koju donedavno nitko nije obraćao pažnju. Zanovijetala mogu reći da u okviru Manifestacije nije učinjeno ništa izvan uobičajenog repertoarnog okvira riječkog kazališta, ali ne vjerujem da se to u zadanim financijskim okvirima moglo, sve da se i htjelo. U svakom slučaju, budućnost je otvorena mogućnost.
Janko Polić Kamov uspio je, među ostalim, u svoje 23 godine biti i glumcem, vrlo kratko i, sam kaže, prilično netalentirano. Ali kazalište je bila jedna od njegovih velikih ljubavi, pa je i napisao četiri kazališna komada. Ti su tekstovi vrlo rijetko i sporadično živjeli na hrvatskim pozornicama, bilo etabliranih kazališnih kuća, bilo amaterskih. Kamovljevo dramsko pismo i hrvatski redatelji nisu se ni prepoznali, a kamo li upoznali i zavoljeli. Ni Larry Zappia u Kamovu nije prepoznao svog dramskog pisca, ali s obzirom na to da je riječ o kazališnom autoru koji voli dramatizirati tekstove na kojima radi, nije čudno što je za dramsku praizvedbu u okviru Kamovfesta priredio komad istkan nitima života Janka Polića i rečenicama što ih je Kamov zapisivao na raznim mjestima i u raznim djelima. Pripremajući predstavu Da je proklet Kam, Zappia je proučavao i Jankovo djelo i njegov život. Upravo onako kako bismo to trebali činiti i poslije Kamovfesta i poslije obljetničarske 2010.
Jer, ako nečije djelo i nečiji život traži proučavanje, valorizaciju i revalorizaciju, onda je to Janko Polić Kamov za kojeg volimo reći da je začetnik hrvatske, štoviše, europske književne avangarde. Rijetki to znaju i potvrditi i obrazložiti, a potvrdama, obrazlaganjima, tezama, protutezama, objavama novih činjenica služe, među ostalim, okrugli stolovi. U okviru prvog Kamovfesta govorilo se o vrlo široko postavljenoj temi: Kamov i njegovo doba. Riječki HNK pozvao je Mladena Urema da vodi razgovor i odabere sugovornike, a on je u kazališnom foyeru 9. travnja ove godine okupio šaroliko društvo za isto tako šaroliku publiku. Dr. Mladen Machiedo svojevremeno je pridonio promjeni odnosa hrvatske književne teorije prema Kamovu, a toga je dana govorio o bibliografskom čudu s obzirom na količinu teksta koju je Janko Polić ostavio za sobom. Igor Žic govorio je o odnosu Miroslava Krleže prema Kamovu, i o odgovornosti enciklopedista za dugotrajno zanemarivanje Kamova. Krleža je, misli Žic, poznavao i inspirirao se Kamovljevim rukopisima, stoga je onemogućavao da oni budu objavljeni. Milan Zagorac tek je zagrebao temu o Kamovljevu 'teškom' pismu i o tome zašto tog autora nikako ne treba čitati prije spavanja. Igor Simonić govorio je o zamkama prevođenja Kamova na njemački jezik, a od akademskog kipara Zvonimira Kamenara doznali smo ponešto o tome kako je nastao Kamovljev kip. Foyer je bio gotovo premali za sve zainteresirane, pedesetak okupljenih, a one koji nisu uspjeli izdržati do kraja dvosatnog razgovora, može se nabrojiti prstima jedne ruke.
| 
Prvi Kamovfest neće biti i posljednji. Manifestacija bi trebala postati tradicionalna.
|
Osim što bi većini prisutnih umjesto izlaganja o prijevodu (zanimljivo prevoditeljima, nezanimljivo onima koji ne znaju ništa o njemačkom jeziku) bilo zanimljivije čuti ponešto o percepciji Kamova u inozemne kritike i čitateljstva, susret je pokazao da se ima o čemu razgovarati i da interes publike postoji. Eppur si muove. Ako ništa drugo, bačena je rukavica izazova Odsjeku za kroatistiku riječkog Filozofskog fakulteta.
'Sitne pjesme' Milutina Polića, Jankova brata, glazbenika koji se školovao na Glazbenoj akademiji u Veneciji, bile su dio recitala Mirelle Toić u programu subotnjih matineja u foyeru Kazališta. Sopranistica Toić, mezzosopranistica Kristina Kolar i pijanistica Ana Anconelli pružile su uvid u glazbu o kojoj malo znamo, a s obzirom da su na programu bila i djela Zajca i Matetića Ronjgova, bilo je prostora i za usporedbe. Istog dana Baletnu večer Staše Zurovca u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, uz riječku premijeru baleta San zaručnice, činila je i svečana obnova baleta Pjesma nad pjesmama nastalog na glazbu Marijana Nećaka. Riječ je o baletu inspiriranu jednom od najljepših biblijskih ljubavnih pjesama, ali i istoimenom pjesmom Janka Polića Kamova. Čak više Kamovim nego biblijskim tekstom, a Nećak se izvedbi pridružuje i glasom, čitajući Polićeve stihove.
I za kraj Kamovfesta jedan unikum – poetski performans naslovljen Putnici i psovači. Izvođači i posjetitelji putovali su tog ponedjeljka 12. travnja riječkim kazalištem, prostorima u koje publika rijetko zalazi: dvoranama za vježbanje, galerijom, 'radnim' stubištima i hodnicima. Vodili su ih Polićevi stihovi iz opusa Psovka, a prema ideji autorice, Laure Marchig, vizualno-kostimografski bila je to šetnja kroz povijest poetry performing art od futurizma, preko dadaizma do nadrealizma. Dakle, šetnja kroz stoljeće umjetnosti govorenja stihova kojem je Kamov prethodio. Performans je izveden jednom, njegove reprize autorica o premijeri nije mogla najaviti, a ipak u programu prvog Kamovfesta ostaje kao umjetnička činjenica najbliža 'duhu' Kamovljeva rukopisa.
Iz HNK Ivana pl. Zajca dobili smo potvrdu da prvi Kamovfest neće biti i posljednji. Idući je već u okvirima sezone 2010./11. Manifestacija bi trebala postati tradicionalna i potrajati i onda kada se djela Polićevih brojem 'istroše'. U međuvremenu otvorit će vrata mladim hrvatskim dramatičarima koji bi je trebali održavati stalno svježom, novom, zašto ne i avangardnom.
Sto godina poslije umjetnikove smrti nemoguće je reći što bi on rekao bilo o čemu, pa tako ni o 'Kamovfestu'.
Janko Polić, nažalost, umro je rano. Prerano da bismo mogli i naslutiti bi li, kada i kako prerastao svoju buntovničku/anarhističku/psovačku fazu. S obzirom na žestinu kojom je živio, jednako možemo tvrditi da bi ovakva događanja popljuvao, ignorirao, zanemario, ali i da za njih možda ne bi ni znao. Tko zna kud bi ga lutanja odvela.
Često 'ukletog pjesnika' nazivamo začetnikom hrvatske književne avangarde, a u svjetlu rečenoga za okruglim stolom – Kamov jest avant-garde. On je bio prije svega. 'Začetnik' podrazumijeva da se njegovo djelo objavljivalo, čitalo; da su ga slijedili i kopirali s ciljem i namjerom; da su ga proučavali da bi otišli korak dalje... Nisu ga slijedili. Štoviše, nisu ga tiskali. Sustavno su ga zanemarivali. 'Pljuvali' su ga kao što je on 'pljuvao' njih. On je jednostavno postojao, a postojat će i dalje, bez obzira na sve konotacije što ćemo ih u to djelo upisivati. Mi ga tek moramo upoznati, naučiti voljeti, priviknuti se na život s njim, postati suputnici na njegovim lutanjima. I to najprije mi koji danas živimo/radimo/studiramo/glumimo/pišemo(...) u gradu u kojem se rodio, a onda to možemo očekivati i od šireg okruženja. I upravo tu je jedna od budućih važnih zadaća Kamovfesta – učiniti djelo Janka Polića Kamova vidljivim na kulturnoj karti Hrvatske. Učiniti to razmjenama, gostovanjima, poticanjem umjetnika iz drugih sredina da čitaju Kamova.
I kad smo već kod avangarde – bi li Kamovfest morao biti festival avangardne umjetnosti? Mogao bi biti da su ga inicirali, da ga organiziraju i u njemu sudjeluju avangardni umjetnici. Prvi Kamovfest nije prešao niti granice redovitog programa HNK Ivana pl. Zajca. Zašto i bi, kada je nastao pod istim krovom, potpisan istom rukom. Međutim, poslije 'stoljeća Kamovljeve odsutnosti' bolje da se dogodio nego da ga nije bilo. Ako ni zbog čega drugog – da bi netko mogao reći: ja mogu i hoću drugačije i bolje. Riječki avangardisti odužili su se Kamovu prije svih, još 1998. predstavom Hodač (predstava na specifičnoj lokaciji Tranzicijsko-fikcijskog kazališta TRAFIK). Uostalom, već prema definiciji avangarde, umjetničkoj i socijalnoj, riječ je uvijek o rubnim skupinama, manjini koja nema strukturnu ni sustavnu podršku za izvedbu projekata kakav je Kamovfest.
Obljetnica je svakako dobar povod i za prigodno podsjećanje, ali i za umjetničko i znanstveno ukazivanje na vrijednost i važnost lika i djela umjetnika što se na Sušaku rodio davne 1886. godine. Uostalom, kažu da tek s odmakom od sto godina i smrću aktivnih sudionika života i događanja, ocjene istih mogu biti oslobođene strasti, licemjerstva, podmetanja... Kada epitet 'prigodno' zamijenimo s 'tradicionalno', uočit ćemo da ima više nego dovoljno vremena za promjene na bolje. I na gore. Onako kako vrijeme bude nosilo ljude koji imaju/nemaju što reći. Postane li Kamovfest ozbiljnim zamašnjakom istraživanja i čitanja Janka Polića Kamova, 'prvih mačića' sjećat ćemo se - prigodno.