Davne 1909. godine snimljen je prvi igrani film u Hrvatskoj. Bio je to Napad na Narodnu banku u Rijeci (Assalto alla Banca Popolare di Fiume), a filmski povjesničari pretpostavljaju da ga je, inspiriran »Velikom pljačkom vlaka« iz 1903. godine, snimio tršćanski redatelj Salvatore Spina. U tom akcijskom nijemom uratku na filmskom je platnu oživljena prava pljačka, a snimljen je u duhu tada aktualnih realističkih filmskih rekonstrukcija.
| 
Prekrasan pogled na Rijeku s lukobrana, nakon Riječana, počeli su otkrivati i filmski
redatelji iz drugih dijelova Hrvatske. |
No još je nama zanimljivija činjenica da je prvi hrvatski film snimljen u Rijeci. Mora da su i tada, na početku dvadesetog stoljeća, tršćanskog entuzijasta Spinu privukli atraktivni prizori riječke luke i fotogenični sraz mora i velikih austrougarskih zgrada - sve ono što i dan-danas, stotinu godina kasnije, privlači neke nove filmske redatelje.
– Sama luka izgleda fantastično, taj pogled na Rijeku s terminala je senzacionalan, jer malo gdje postoji takva prilika da možete imati snimak prema brodovima, a onda još iza imati i cijelu »frontu« grada u pozadini, objasnio je tako zagrebački redatelj Igor Mirković zašto je trećinu svog debitantskog dugometražnog igranog filma koji će uskoro početi snimati smjestio upravo u Rijeku. U njegovom, na njemačkom festivalu u Cottbusu već nagrađivanom scenariju, radi se o velikoj ljubavi dvoje korisnika staračkog doma, koji bježe iz svoje svakodnevice i kreću u zajedničku avanturu, a krajnji je cilj Rijeka i njezina luka.
A osim luke i lukobrana kojeg je prije stotinjak godina koristio i tršćanski redatelj, Rijeka je do današnjeg dana polako ali sigurno stekla i jedan drugi vizualni identitet koji može privući umjetničke duše, poglavito one koje gledaju kroz filmsku kameru. Ono što bi neki vidjeli posve estetski neatraktivnim – industriju. Rijeka je naime, tijekom desetljeća dobila idealan spoj modernih, tehnološki oblikovanih vizura utopljenih u ponešto opuštenog mediteranskog duha i morske pozadine. Riječka industrijska baština, nije to tajna, privlačila je oduvijek pažnju umjetnika, slikara, fotografa ili pak glazbenika, a u posljednje vrijeme njome su sve više oduševljeni i filmski redatelji.
– Za snimanje su izuzetno zanimljive sve te industrijske lokacije, brodogradilište posebno, u smislu zanimljive scenografije koja i sama može unijeti nešto u filmsku samu radnju, objasnila nam je Zagrepčanka Olinka Vištica zbog čega ona kao producentica i Riječanka Tanja Golić kao redateljica za svoj novi projekt pokušavaju smjestiti filmski set u brodogradilište. Sad već afirmirana riječka redateljica mlađe generacije, Tanja Golić snima, naime, ljubavnu priču u kojoj glavne uloge imaju Krešo Mikić i Lana Barić i, kako nam je samo kratko rekla, već su i probna snimanja u "industrijskom" okružju dala sjajne rezultate.
| 
Plakat za film Kamo? češkog redatelja Aleša Suka |
– Rijeka me je odmah vizualno privukla, pogotovo sunce i more. Nekako mi se činila fotogeničnom, idealnom za snimanje. Nije baš L.A., istina, ali u odnosu na Prag je sasvim druga priča – razmišlja slično i Aleš Suk, češki redatelj koji se za suprugom Željkom Violić doselio iz Praga i odmah krenuo u filmsko istraživanje zanemarenih lokalnih kulturnih znamenitosti poput lika i djela Janka Polića Kamova. Njegov film Kamo?, na kojem je združio mnoge riječke glumce, ljubitelje filma i glazbenike od kojih se neki znaju dugo godina, no sad su prvi put surađivali, na premijeru je u riječko art-kino ovog rujna privukao mnoštvo Riječana, koji su tako pokazali da im itekako nedostaje riječke filmske produkcije.
– Rijeka me uvijek inspirirala kao simbol hrvatskog industrijalizma i nekako mi se čini da ću baš tu najbolje uhvatiti taj prijelaz između kućica s vrtovima i atmosfere modernih velikih zgrada, objasnila je pak sve popularnija i nagrađivanija mlada zagrebačka redateljica Irena Škorić, koja je ove godine također izabrala Rijeku kao »scenografiju« za svoj novi kratki film Bila je tako lijepa. Film u kojem se radi o obitelji koja se iz predgrađa seli u novogradnju, a čija se radnja djelomično događa u sedamdesetim godinama, a djelomično u današnje doba, Škorić će snimati u središtu Rijeke i na raznim lokacijama u predgrađu.
– Rijeka nije filmski »izlizana« kao Zagreb i Split. U povijesti je relativno skromno »korištena« u hrvatskom filmu, pa predstavlja svojevrsno osvježenje, zaključit će pak Igor Mirković ističući još jednu očitu prednost koju redatelji vide u gradu na Rječini. No ono što se svima njima sad čini kao adut, zapravo ponovo potvrđuje staru »pjesmu« o tome koliko je Rijeka bila godinama zanemarivana u hrvatskoj kinematografiji. Filmove u i o Rijeci uglavnom je snimala jaka riječka amaterska filmska scena, okupljena pod okriljem kino kluba Liburnia film i Kvarnerske revije amaterskog filma. Filmaši »amateri« predvođeni Ervinom Debeucom desetljećima su pažljivo i kreativno bilježili riječke filmske vinjete, pri čemu su nastajali neki posve profesionalni kratki i eksperimentalni filmski uradci.
| 
Riječki majstor kamere Ervin Debeuc |
S druge strane, Rijeku i njezine kulturne i povijesne osobitosti je u svojim dokumentarcima svojski gurao i Bernardin Modrić, dok ju je, primjerice, njegov prezimenjak, također redatelj, Igor Modrić uvijek rado koristio kao scenografiju u svojim glazbenim spotovima.
Bilo je tu povremeno još filmskih »likova« i njihovih djela vezanih za riječko područje, no generalno gledajući igrani filmovi uvijek su nekako zaobilazili grad na Rječini i Primorje, kako u kontekstu lokacije za snimanje tako i u kontekstu svih drugih resursa – redateljskih, glumačkih, produkcijskih....
Sve do ove godine, kada je u praksi zaživio sporazum o suradnji koji je Grad Rijeka sklopio s Hrvatskim audiovizualnim centrom u travnju prošle godine. Sporazum je za cilj imao poticanje »filmskih stvaratelja na snimanje kratkometražnih i srednjometražnih filmova o temama vezanim uz Rijeku i u Rijeci«, s naglaskom na riječku produkciju. Sukus sporazuma je da projekte čije sufinanciranje iz gradskog budžeta predloži gradsko Kulturno vijeće za film i kinematografiju, u istom iznosu financira i HAVC. Ove godine Rijeka je za projekte u okviru tog sporazuma, te još nekolicinu njih namijenila 350 tisuća kuna, a još 270 tisuća riječkim je projektima odobrio HAVC.
– U ostvarenje tog ugovora krenuli smo prije otprilike tri godine, u dogovoru s pokojnim Albertom Kapovićem koji je cijeli HAVC i postavio na noge. I on i mi slagali smo se oko ideje da je potrebno decentralizirati filmsku produkciju koja se oduvijek odvijala uglavnom u Zagrebu. Logično, gro sredstava namijenjenih za film je i dalje u Zagrebu, jer je i cijela filmska scena tamo. U razgovoru s vijećem za film Grada Rijeke, vidjeli smo da u Rijeci postoje potencijali za stvaranjem filmova, ali da je realizacija problematična. Suradnja s HAVC-om nam je došla kao naručena, pojasnila je Slobodanka Mišković iz Odjela za kulturu Grada Rijeke koja je najviše bila angažirana na stvaranju dotičnog sporazuma za koji vjeruje da će konačno doprinijeti razvoju filmske djelatnosti na ovom području.
– Mislim da Rijeka ima jake kreativne potencijale, koji bi se mogli i trebali razvijati. Prvenstveno tu mislim na ljude, no onda i na lokacije. Tako da mi sada radimo neku vrstu trogodišnjeg plana razvoja produkcije, a između ostalog, cilj nam je da napravimo i popis lokacija, filmskih radnika, filmova – općenito bazu podataka, pa da onda vidimo koliko daleko nas sve to može odvesti, objašnjava Mišković. Još donedavno, tvrdi ona, nije postojao gotovo nikakav interes redatelja za snimanjem u Rijeci, no, malo po malo, dolazi sve više upita. Mnogi, pretpostavlja ona, još uvijek i ne znaju za sporazum Grada Rijeke i HAVC-a, pa se Mišković nada da stvari samo mogu ići na bolje. U 2009. i 2010. tako je samo pod okriljem ovog sporazuma prihvaćeno devet različitih, što igranih, a što eksperimentalnih i dokumentarnih filmskih projekata koji se bave Rijekom, njezinom sadašnjošću i prošlošću. A tu je još nekoliko projekata, poput Mirkovićevog koji će se odvijati neovisno o Gradu Rijeci. Kako u filmskom svijetu jedno često povlači drugo, tako će se na svim ovim projektima – vjeruje Mišković – polako ali sigurno započeti odgajati jedna nova generacija filmskih djelatnika i umjetnika koji su zainteresirani raditi u domeni filmske umjetnosti. A to bi u konačnici moglo voditi i razvoju originalno riječkih produkcijsko-filmskih studija.