Aleksandra Stojaković
RIJEKA SADA
Govoriti o Rijeci sada, u ovom trenutku mog života, nije moguće ako se ne osvrnem na to što se dogodilo prije.
Prije. Dakle, otišla sam iz Rijeke studirati glumu u Zagreb. Htjela sam otići i htjela sam studirati glumu, tako da su se dva interesa poklopila i Zagreb je zamijenio moj rodni grad. Tamo sam ostala sedam godina.
Kroz tih sedam godina moj odnos prema Rijeci mijenjao se kao što se mijenjao krug ljudi s kojima sam dijelila interese.
Prvo mi je sve nedostajalo. I ulice koje poznajem i klubovi koje poznajem i umjetničke organizacije koje sam obilazila i mamina juha.
Onda sam sve više bila okupirana spartanskim tempom na Akademiji i Zagreb se nametnuo kao mjesto u kojem moram boraviti. Tako sam, polako, silom prilika, stvarala navike koje su sad uključivale neke druge ulice, neke druge klubove, druge umjetničke organizacije i neke uglavnom čudnovate juhe koje sam učila sama pripravljati.
Zagreb je postao sinonim mog osamostaljenja.
A ta ideja mene, velike i samostalne, svidjela mi se, dopada mi se i sada, samo što mislim da više ne ovisi o adresi.
U Rijeku sam se vratila zbog stalnog zaposlenja nakon studija. I tu se nije dogodila ljubav. Dogodio se jedan ponor, tragedija, zlo – ni manje ni više iz moje tadašnje perspektive.
Vratila sam se kući u sobicu s posterima i pet godina kao da se nikada nije dogodilo.
I tako sam bivala. Između dva grada. Radila sam u Rijeci, a živjela u Zagrebu. I provodila vrijeme u autobusu Autotransa.
Nisam živjela nigdje – ni u Zagrebu ni u Rijeci, već između.
Za doživljaj grada potrebna su zbivanja ili barem bivanja u njemu. Meni se, eto, dogodilo da nisam uspjela ni jedno ni drugo u dva grada u tom razdoblju.
Rijeka je u tom trenutku bila mjesto uspomena, a Zagreb mjesto čežnje i težnje.
Čekajući da se moja adresa "razbistri", padale su mi napamet ideje i pitanja uglavom vezana za prostor i doživljaj prostora. I dogodila se osobna, a i profesionalna potreba vezana za neki, kakav god bio, samostalni rad.
Progovorila sam o tome na sastanku Drugog mora i uz veliki poticaj i podršku Davora Miškovića i Petre Corve okupila sam ekipu koja je iznjedrila predstavu isprepletenu temama koje su me tada okupirale na profesionalnom i intimnom nivou.
Nika Mišković, Sanja Milardović, Petra Mrša i Nataša Antulov su s jednakim osobno/profesionalnim angažmanom prihvatile ideju i pozabavile smo se njome onako kako smo znale i umjele.
Govorim o tome prije, jer je taj rad utjecao na moj odnos prema Rijeci sada.
Sada.
Rijeka je umjetnički otvoren grad i čini mi se kako je ovdje zaista moguće stvarati projekte koji direktno komuniciraju sa zajednicom.
Sadržaji koji se ovdje događaju zamijećeni su, a nisam sigurna ima li druge svrhe u izvedbenim umjetnostima osim te da to ljudi vide i dožive.
I institucija u kojoj radim (HNK Ivan pl. Zajc) nije umjetnički ograničena na samo jedan izričaj, što smatram prednošću koja ide u korist i publici i meni kao zaposleniku.
.........