Prve godine nakon Prvog svjetskog rata za Rječane i Sušačane iznimno su traumatične, više nego rat koji je upravo završio. Pravoga rata ovdje gotovo i nije bilo ‒ ako se ne računaju poginuli na dalekim bojišnicama i psihoza koju su stvarale novine prenoseći vijesti s udaljenih ratišta. Izravne posljedice rata najviše su se osjećale u nedostatku osnovnih namirnica, kojih je od kraja rata manjkalo sve više. Među rijetkim je ratnim operacijama u Rijeci bio napad na tvornicu torpeda Whitehead na koju je, kao munja iz vedra neba, pala poneka bomba.
Tek nakon rata u Rijeci nastaje pravi kaos koji se ne smiruje više godina. Prvo odlaze Mađari na čelu s guvernerom i vlast nakratko preuzimaju Hrvati, potpomognuti vojnicima Jelačićeve pukovnije. Potom dolaze savezničke trupe, no ni one ne ostaju dugo. Onda upada D' Annunzio kojega potpomažu domaći Talijani na čelu s gradskim Consiglio Nazionale. Nakon jednogodišnje vladavine istjeruju ga regularne trupe Kraljevine Italije, da bi omogućile osnivanje Riječke države. Kad je uz međunarodnu podršku osnovana Slobodna država Rijeka, činilo se da bi se prilike konačno mogle smiriti. Na izborima pobjeđuju umjereni i pomirljivi autonimisti, no, vrlo brzo, nezadovoljni njihovom „protutalijanskom politikom“, novu vlast ruše nacionalisti i fašisti, koji vladaju gradom do uspostave talijanske vojne uprave. General Giardino upravlja Rijekom do početka 1924. i pripojenja Italiji.
| 
La Fiumanella, 1921., časopis za
književnost i umjetnost s misijom uspostavljanja mostova među susjednim kulturama. |
Godine bezvlašća i nesigurnosti još su više iscrpile grad od već gotovo zaboravljenog rata. Na ulicama Rijeke smjenjuju se vojne parade i građanske demonstracije. Sva su velika poduzeća potpuno paralizirana, bez sirovina i mogućnosti proizvodnje, a opskrba hranom još je dugo neredovita. Iako dolaskom Italije i konačnim smirivanjem napetosti život počinje teći redovito i bez svakodnevnih potresa, unatoč velikim željama i obećanjima, gospodarstvo ne uspijeva zadobiti predratni elan. Rijeka je na rubu Italije, koja ima brojne velike luke, trgovačka i industrijska središta, i nipošto joj nije važna koliko je bila važna Mađarskoj. Gospodarsku živost nisu uspjeli potaknuti ni politička volja, ni ambiciozni gospodarski sajmovi, ni mjere za uspostavu prometa prema jugoslavenskom zaleđu i srednjoj Europi, ni prepuštanje riječkih poduzeća velikim talijanskim kompanijama. Tvornica torpeda Whitehead iz ruku predratnih britanskih vlasnika prelazi u ruke obitelji Orlando iz Livorna. Rafinerija nafte prelazi u ruke Agipa, a znamenito parobrodarsko društvo Adria riješilo se Mađara, no uskoro ga je preuzelo talijansko parobrodarsko društvo Tirennia, koje je odbacilo i slavno ime riječkoga brodara i kompaniju posve utopilo u svoj sustav. Tirensko je more i simbolički odnijelo pobjedu nad Jadranom.
Kada već ne uspijevaju znatnije pokrenuti gospodarstvo, fašisti su poželjeli barem dati mu nacionalnu dimenziju i istisnuti strance. Ta je javno proklamirana ambicija ubrzo i ostvarena. Odnosila se na istiskivanje hrvatskog kapitala iz Rijeke, kao i na istiskivanje Nijemaca - Austrijanaca iz Opatije.
Tvrda nedemokratska vladavina sredinom dvadesetih, ubrzo nakon pripojenja Rijeke Italiji, zabranila je sve političke stranke osim fašističke, no nakon sređivanja prilika lokalne su se vlasti i partijska struktura trudili da primire međunacionalne razmirice i normalizirati život. No ostaje činjenica da su upravo ovdje, na istoku Italije, prilike bile najnapetije i da su upravo u riječkom i tršćanskom okrugu fašisti najranije dobili podršku i najžešće se obračunavali sa svima koji su im se opirali te da je, također, upravo ovdje, bilo najviše komunista. I to razmjerno mnogo više među hrvatskim i slovenskim radnicima nego među Talijanima. Fašistička politika nasilne asimilacije manjina bila je jedna od najvećih slabosti režima i izazivala je otpor. Određeni uspjesi i ostvaren napredak, naročito u socijalnoj politici, koja se dokazivala izgradnjom novih radničkih naselja, škola, zdravstvenih stanica, vrtića i bolnica, iako stvarni i opipljivi, nisu bili dovoljna kompenzacija za nedostatak građanskih sloboda.
I u samoj Rijeci, među neosporno talijanski raspoloženim intelektualcima bilo je onih koji su se opirali režimu. Neki od njih potajice i s namjerom da ga sruše, a drugi, neskloni revolucionarnom radu i nelegalnim sredstvima, odnosili su se prema režimu s neskrivenom suzdržanošću i odbijali se pridružiti Fašističkoj partiji. Dakako da su hrvatski intelektualci podnosili još teže progone od talijanskih, no oni režimu nisu bili osobita smetnja. Mahom su izbjegli preko granice, na Sušak i u Zagreb. Više različitih osobnih primjera Riječana ‒ komunista te liberalnih intelektualaca Talijana, kao i ideološka polemika između Talijana i Hrvata, u kontekstu fašističke Italije osvjetljava domaće prilike posebnim svjetlom.
...