Svi smo mi zarobljenici naših površnosti! Život se toliko ubrzao da ne stižemo unijeti dovoljno ozbiljnosti ni u vlastito življenje, pa ne iznenađuje da svi ostali prolaze još gore. Ipak, Hrvatska je mala zemlja i bilo bi očekivati da se ljudi koji se bave sličnim stvarima, koji dijele slične strasti i sumnje, poznaju barem na razini pozdrava u prolazu, ili biografsko-bibliografskih podataka. Nažalost, moram priznati, da za Borbena Vladovića nikad nisam čuo – dok ga nisam upoznao!
| 
Borben Vladović |
To se zbilo 2007. godine, tijekom zakuske vezane uz godišnju skupštinu Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Sjedište društva, utemeljenog 1900. godine, nalazi se na Trgu bana Josipa Jelačića. Prostorije imaju onu ugodnu patinu historicističke zgrade u kojoj je vrijeme ostavilo trag oplemenjen nizom portreta uglednih književnika, uključujući Janka Polića Kamova i Miroslava Krležu. Nezavisno od dostojanstva prostora, najzanimljivije stvari zbivaju se u blizini šanka. Nema ozbiljnih razgovora o kulturi bez čaše kvalitetnog vina!
Lipanjski dan bio je izrazito topao, no u ugodnom polumraku zrak je bio rashlađen. Oslonio sam se o šank tako da sam dobivao slapove hladnoće klima-uređaja u leđa. Pristupio mi je Borben Vladović, možda i previše pristojni gospodin od šezdeset i četiri godine i započeo predstavljanje sebe i svog literarnog opusa.
Slušao sam ga poluzainteresirano sve dok nije spomenuo da je napisao dva romana o Rijeci. To mi je zvučilo u najmanju ruku neobično – ispred mene je pisac s dva djela o gradu kojim se bavim godinama, a ja ni za njega, ni za njegova djela uopće nisam čuo! Da li postoji iskupljenje za površnost – najveći od svih grijeha?! Jer od površnosti do nezainteresiranosti tek je mali korak, a sve to vodi do posvemašnjeg gubitka komunikacije u današnjem obezdušenom svijetu. Otuđenje se rađa iz površnosti - kao i suučesništvo u zločinu. Dobrota obvezuje, a površnost je pranje ruku. No, krv se teško ispire…
Razišli smo se poslije petnaestominutnog razgovora, s njegovim obećanjem da će mi poslati nekoliko svojih knjiga. To se ubrzo i dogodilo i ovaj tekst je mali pokušaj iskupljenja, oduživanja duga, ali i jedna impresija na prigušeni stvaralački put pjesnika koji se okušao i na području proze. Pročitavši nekoliko njegovih knjiga, nekako mi se učinilo da ga dobro karakterizira jedna pjesma iz novijeg razdoblja, vezana uz Sušak.
Marganovo kupalište
Hodaju terasama potonulim u more
letenje, smjelost, morskost, dokazivanje
skaču lastavicom iz kupališnih gnijezda
četvero njih, četiri kata godinama
Ogradni stupići nisu više svi na broju
krezubi balkoni starački sišu
slana i krljuštna riblja leteća tijela
Orkanska juga urušavaju stanište sunca
začešljavaju zauvijek mokre kose kupača
(Tijat, Split, 2004., str. 57)
Ova pjesma sažima njegovu melankoliju, čestu i u proznim tekstovima, koja proizlazi iz jednog kršćanskog odgoja koji uvijek ide za pokornošću i pretjeranom jobovskom strpljivošću u mirenju s nevoljama. Tiha predaja i nada da će sutrašnjica biti bolja čvrsto je unesena u njegov pisani trag. Ponekad to može i smetati, jer nedostaje prave žestine u ispisivanju sumnji, nedostaje urlik dok se mač zabija u grudi krvoločnog neprijatelja. Postoje i oni koji ne zaslužuju kršćansko milosrđe, a imenovanje Zla uvijek je prvi korak na putu k pobjedi Dobra.