1. Nekoliko odabranih podataka o knjizi Antuna Vujića:
dostava rasutog tereta / deklasifcirane priče
Knjiga obasiže 372 stranice. Razdijeljena je na 51 dio. U posebnu dodatku je bilješka o piscu, ne odveć opširna. Izdavač knjige je zagrebački Meandarmedia. Urednik knjige je Miroslav Mićanović, ugledni prozaik, pjesnik, kritičar i antologičar. Nakladnik je Branko Čegec, pjesnik, ovjenčan Goranovim vijencom. Već je, dakle, na prvi pogled vidljivo kako autor: Antun Vujić, nije u tako lošem društvu. Pa ako je i barem neznatno točna ona: S kim si/takav si, treba očekivati da nekoliki pozitivni pridjevi pripadaju i autoru, Antunu Vujiću. Uvodno, korisno je podsjetiti kako javnu djelatnost Antuna Vujića određuje dvojnost, možda je bolje reći: dvojina. Prvi lik te dvojine je znanstvenik, leksikograf. Podpisao je tri knjige: Otvorena znanost i otvoreno društvo (o flozofji Karla Popera), 1987; Otvorena kultura 2003; Acta Lexikografca, prema znanstvenom utemeljenju enciklopedijske leksikografje, 2015. Drugi lik je političar, politički aktivist. Poznato je, bio je utemeljiteljem Hrvatske socijaldemokratske stranke, pa ministrom kulture. Podpisuje i zanimljivu knjigu: Hrvatska i ljevica, prilog socijaldemokratskom gledištu, 2014. godine. Ima li se sve ovo u vidu, nije očekivati ovakvu knjigu, kakvu imamo prijed sobom. Ona nije ništa ni od jednoga ni·od drugoga. Očito, Antun Vujić u njoj se javnosti pokazuje u trećem liku: književnog autora. Pogledati je izbliza kako je s njom.
| 
Velika imena iz hrvatskih književnih voda na promociji knjige Dostava rasutog tereta. |
2. O žanru knjige
Na prvi dojam naslov knjige: Dostava rasutog tereta, budi jednu „nekorektnu“ asocijaciju. Od nje ne spašava ni činjenica da je istu složenicu prije dosta vremena uporabio Dane Dragojević kao naslov jedne svoje zbirke pjesama, što, uostalom, Vujić i spominje. Riječ je o pomisli na jednu lektorsku pogrešku. Poznato je da je u svojedobnu naletu srpsko/hrvatskog, prije više decenija, složenica: rasuti teret, zamijenila hrvatsku složenicu: sipki teret. Ako se dobro sjećam i ona luka u Bakru, gdje se vazda prašila, i doslovno: crvena prašina, (poslije flm Zrinka Ogreste), zvala se lukom za rasuti teret. Toliko o prvom dojmu. Ali već drugi dojam opominje kako nije po srijedi nikakvi lektorski propust. Pisac, zbilja, govori o rasutu teretu. Točnije: o nizu tekstova, priča, zabilježaka, koji se tijekom autorova života rasuto javljaju i dakako vode autorsku ruku. Nije ni podnaslov: deklasifcirane priče, bez značenjskog omota. Autor i sam u jednom razgovoru „priznaje“ kako je po srijedi intencija, namjera, da se spomenuti „rasuti teret“ podijeli s drugima, najprije čitateljima. Nije netočno ustvrditi kako pisac taj „rasuti teret“ iznosi iz privatne sfere i promeće ga u javnu činjenicu. Dakako da taj prijelaz nije baš lagodan. Jer treba izbjeći, kako Vujić ustvrđuje, „vulgarnu monomaniju“, jednostavnije: Žanrovski, dakle, promatrano riječ je o nekoj vrsti memoarskih zapisa, ili zapisa iz/po sjećanju. Na dva-tri mjesta u knjizi Vujić se pita o smislu memoarskih zapisa i ustvrđuje kako „modni“ dodatak: anti/memoari ili post/memoari ništa bitno ne mijenjaju u samom poslu. On, taj posao, stavlja na kušnju nadarenost pisca, a tek potom i kakvoću sjećanja. Pa, premda Vujiću i nije posve draga ta postmoderna sklonost memoarskim zapisima, uostalom, često na rubu neurotične sklonosti „optimizmu pamćenja“, očita je činjenica kako je razdoblje post/modernosti, dakle, sadašnjost, organski sraslo s, kako sociolozi vole reći, „kulturom sjećanja“. Svi se sjećaju, a ponajviše na ono što se nije dogodilo. Paradoks sjećanja je u tomu što, za razliku od pamćenja, koje je obvezano faksimilom, sjećanje kreira ono čega se sjeća, odvaja ga od faksimila. Ovako o pisanju memoara sam Vujić: „(…)
Zašto se memoari toliko pišu ako se i ne čitaju? Odgovor sam našao u naslovu jedne bibliografje o memoaristici a možda i u nadpisu na groblju na Mirogoju. Pisalo je: Svaki je čovjek feniks (…) I kako izbjeći tu potajnu a neostvarivu želju besmrtnosti? Možda više pisati o drugima a sebe ne shvaćati previše ozbiljno – a to je teško.“ (str. 348/349, podcrtao I. R. N.). Nije ovdje nekorisno podsjetiti kako je Andre Malraux, jedan od pisaca iz Vujićeve mladosti, a poslije i ministar kulture u vladi generala Ch. de Gaullea, premda je napisao anti/memoare, možda vlasnik najbolje mjere za valjanost takva pristupa memoarskom tekstu. Znamo da je i Vujić bio ministrom kulture, hrvatske, ne francuske, pa je već i to dodatnim poticajem na pomisao o stanovitoj bliskosti između njih. K tomu, kada se razgrnu situacijske naslage, obojica su privrženi personalističkom pristupu i književnom i javnom poslu, dakle, načinu postupanja kojemu je odgovornost osobe prvim, a i zaključnim, postulatom.
3. O četiri uporišta knjige
...