Zlatko Lenac dipl. ing arhitekture, Sušačanin, vrlo je zanimljiva i svestrana osoba. Zaljubljenik u arhitekturu, glazbu, sport i još mnogo toga. Jednostavno – zaljubljenik u život... Iznimno uspravan malo „stariji“ mladić, izvrsne linije. Malo tko bi rekao da je zagazio u deveto desetljeće života i ušao u 84. godinu. Još manje bi do takvog zaključka došao slušajući kako zanesenjački priča o životu. Ponekad i pomalo irealan, jedna od onih osoba u stalnoj potrazi za novim. 
Možete ga susresti u skoro svakodnevnim dugim i brzim šetnjama Žurkovom kojima održava kondiciju. Redovan na utakmicama košarkaša i vaterpolista, u praćenju nogometa, na koncertima te iznad svega u svojoj Udruzi LP Rock gdje se s mnogim istomišljenicima i uz ples svakog drugog četvrtka vraća u vrijeme mladosti uz mnoge još aktivne glazbenike iz vremena šezdesetih i sedamdesetih kad je rock osvajao Rijeku.
OD ZAMETA DO SUŠAKA
Za izbor puta u građevinarstvu i arhitekturi vjerojatno je važan bio upliv djeda, majčinog oca, Nikole Pletenca, poznatog riječkog graditelja. On je u razdoblju između Prvog i Drugog rata izgradio mnoge poznate građevine u Rijeci, među kojima je i velebna vila obitelji Ružić na sušačkim Pećinama. Na Pećinama je i velika lijepa kuća, iznad Sablićeva, a nasuprot Mikuličićeve Vile Olga, u kojoj i danas živi Zlatko Lenac. Tu je kuću također projektirao i izgradio njegov djed... Otac mu se bavio trgovinom. Prije Drugog svjetskog rata s partnerom je posjedovao trgovinu modnom odjećom na Korzu...
– Zapravo smo sa Zameta. Tamo je bila rodna kuća, u onoj zgradi gdje je danas Bomboneta. No u ratu kuća je stradala u bombardiranju. Djed je odlučio preseliti na Sušak. Našao je lijep teren odmah do Pravoslavne crkve na Vidikovcu i podigao veliku lijepu kuću. Tu je proveo ranu mladost. Sve je bilo super, samo ga je izluđivalo crkveno zvono što ga je budilo rano ujutro. Ali bilo je i „koristi“ od crkve, kaže sa smiješkom. - Pravoslavni pop je poslije liturgije (mise) uvijek lomio i dijelio kruh. Mi djeca smo to brzo „skužili“, ugurali bi se i osladili, ha, ha, ha... – Taj dio Vidikovca nije imao ovu današnju cestu već je to bilo pod raslinjem na padini obrasloj pelinom. Bilo ga je puno. Brali smo i nosili,u „Biljanu“, tvrtku za preradu bilja kraj škole Pećine. Tako smo zarađivali za sladolede i džeparac...
...