"Riječka spisateljica Tea Tulić prošle je godine dobila dvije važne književne nagrade za roman Strvinari starog svijeta. Njezin roman ovjenčan je nagradom za najbolji roman Tportala i Nagradom Kamov Hrvatskog društva pisaca – za najbolju knjigu godine 2024. Ovaj kratki roman hvali i struka i publika, a u obrazloženju žirija Nagrade Tportala stoji da je riječ o iznimnom književnom djelu u kojem autorica maestralno kombinira lirske, psihološke i društvene elemente u životnoj priči kćeri i oca u neimenovanu mediteranskom gradu, u kojemu se ipak prepoznaje Rijeka. „Vrlo poetičnog izričaja, koji na jedinstven način spaja ekonomičnost i emociju, naturalističke opservacije, metafore i simbole, ovaj suptilni roman Tee Tulić čitateljima nudi kompleksan svijet koji se živi iznutra, iz kuće u kući, a svakako i jedan od najljepših odnosa kćeri i oca u hrvatskoj književnosti“, zaključuju.
Tea Tulić objavljivala je prozu u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima. Godine 2011. osvojila je nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina, proznu knjigu Kosa posvuda, a isto djelo ušlo je i u finale britanske nagrade Warwick. U konkurenciji Tportalove nagrade bila je 2018. s knjigom poetske proze Maksimum jata. Nagrađivana i prevođena riječka prozaistica, ujedno je i članica žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae i riječke književne skupine Ri Lit, povremena književna urednica te voditeljica radionica pisanja. Kako sama kaže, literarni svijet joj nudi veliku slobodu kakve nema u stvarnom, građanskom životu, a to tvrdi otkako ozbiljnije piše. O svemu tome Tea Tulić vrlo otvoreno govori za Sušačku reviju, s posebnim naglaskom na djetinjstvo, odrastanje, voljeni grad, Dašu Drndić, slobodu pisanja…"
Prošle ste godine za roman Strvinari starog svijeta dobili Književnu nagradu Tportala za najbolji roman i HDP-ovu Nagradu Kamov za najbolju knjigu 2024. g. Vrlo ste skloni poetskom izričaju i miljenica ste zahtjevnijih čitatelja, očito je da vas je prihvatila i šira publika. Jeste li zadovoljni recepcijom nagrađivanog romana?
Naravno da sam zadovoljna. Moj roman donosi jednu utišanu priču za koju sam se nadala da će pronaći svoju publiku, ali priznanja s raznih strana nadmašila su sva moja očekivanja.
Urednik vaše knjige Kruno Lokotar napisao je da je to roman za „meko“ rastajanje s ocem i otisnuće na pučinu života bez broda i ikoga svoga. Bez obzira na melankoličnu priču i sjetna raspoloženja, pokazali ste, kao i u vašem prvom romanu Kosa posvuda, kako učiti voljeti život i ljude unatoč svim krizama i problemima. Kako je tekao proces slaganja romana?
Na početku stvaranja rukopisa, a to je bilo 2019. godine, imala sam Volgu i Bugu, likove umrlih žena. Njima je trebalo dodijeliti žive, pa sam tako stvorila likove oca i kćeri. Dugo sam kontemplirala o njihovom životu. Znala sam da želim napraviti portret jednog usamljenog života, kao i portret svoga grada. Znala sam da će roman biti prilično vizualan, u jakim slikama. Htjela sam da bude atmosferičan, filmičan. Zbog nekih privatnih životnih turbulencija i izazova, toj sam se priči mogla kvalitetno posvetiti tek tri godine od nastanka ideje. Kad sam zaista sjela pisati, sve je bilo vrlo intenzivno i gotovo u manje od godinu dana.
U obrazloženju žirija Nagrade Tportala stoji da vaš suptilni roman čitateljima nudi jedan od najljepših odnosa kćeri i oca u hrvatskoj književnosti. Jeste li imali kriza prilikom iznošenja tako intimnih emocija, bez obzira na to što se radi o fikciji?
Ne osjećam nikakve krize kad se bavim pitanjima koja me okupiraju i privatno i spisateljski. Nije mi teško na papiru baviti se emocijama koje poznajem jer sam se i u životu naučila prihvaćati sve što život nosi. Volim živjeti i promišljati život, pogotovo onda kad donosi neke guste emocije, doživljaje koji u konačnici bistre um. Književnost, umjetnost općenito, ne doživljavam kao terapiju. Ona može pomoći da nešto osvijestimo, da doživimo osobnu katarzu, ali ona je više od toga. Uči nas vrlo složenoj, najfinijoj komunikaciji i percepciji sebe i svijeta oko sebe. Za mene je čitanje, ponekad i više od pisanja, duboko intiman čin.
MEDITERAN S RUZINOM
Ne osjećam nikakve krize kad se bavim pitanjima koja me okupiraju i privatno i spisateljski. Nije mi teško na papiru baviti se emocijama koje poznajem jer sam se i u životu naučila prihvaćati sve što život nosi. Volim živjeti i promišljati život, pogotovo onda kad donosi neke guste emocije, doživljaje koji u konačnici bistre um. Književnost, umjetnost općenito, ne doživljavam kao terapiju. Ona može pomoći da nešto osvijestimo, da doživimo osobnu katarzu, ali ona je više od toga. Uči nas vrlo složenoj, najfinijoj komunikaciji i percepciji sebe i svijeta oko sebe. Za mene je čitanje, ponekad i više od pisanja, duboko intiman čin.
...