Prošlo je pet godina otkako je pripremljen tekst za buduću monografiju Mate Solisa. Tada kao i danas, svaki susret sa slikarom popratili su razgovori. Čini se, uvijek o istome, ali svaki put na drugačiji način. Neki su od njih zabilježeni, kao i ovaj, zadnji u tom nizu. Učinimo svojevrstan uvod tom razgovoru malim sažetkom iz teksta što je ispisan za njegovu, do sada još uvijek neukoričenu, monografiju.
Misliti o umjetniku Mati Solisu nemoguće je bez spoznaje da je njegov cjelokupni životni moto i umjetnički credo sažet u naputku: SLIJEDITI IMPULS!
Volja za djelovanjem, preklapanje života i umjetnosti, pomirba dionizijskog i apolonijskog principa, kroz princip jedinstvene volje kreacijom, predstavljaju sažetak Solisova traženja. Traženja puta najrazličitijim pristupima prema sebi i prema svijetu. To traženje nije bilo teorijsko, mentalno, deskriptivno, žrtveno, racionalno... bilo je TAKTILNO I ČULNO, a ipak, traženje istine. Očima dakle, smijehom i tijelom. Po samom izboru umjetnika, ostali su kao otok sa svih strana okružen morem.
Da, morem.
Velikom, prevrtljivom i vjernom, plavom i slanom vodom iz koje kao kakvi demoni, izranjaju obiljem mediteranski sokovi. Koji je to rez vesla na mirnoj vodi, koji obris crkvenog portala, koji pramen kose otočke djevojke, koji putokaz na cesti što odvodi u svijet, koja je to stvar uopće i, naposljetku, odredila put onom crtačkom nervu talentiranog mladića koji će kao srednjoškolac napustiti svoj otok, da bi mu se nedugo po završetku Akademije zauvijek vratio?