SUŠAČKA REVIJA broj 45 more SMRADNE ŠIRINE Damir Miloš Koliko mi je poznato, avionom se nikada ne leti iznad i u smjeru ekvatora. Kažu da je Zemlja na ekvatoru najdeblja, pa bi slijediti njezin ispupčeni trbuh značilo i letjeti dužim putem. Avioni zato koriste kratice. Ili je možda stid, velika sramota, ono što ljude skreće s tih širina?! Kolumbo je 1492. godine doplovio do Amerike. Kaže se da ju je otkrio, premda je oduvijek znao za njeno postojanje. Nije samo znao kako do nje doći, jer u njeno postojanje nije sumnjao. Prije puta, godinama, strpljivo promatrajući vrijeme, otkrio je prilike za koje je bio uvjeren da će ga odvesti u Ameriku. Nikakva ljubav na otočiću Gomeri, ma kako ona uzbudljiva i lijepa bila, ne bi njega nagovorila na odgodu putovanja. Ali, on jednostavno nije bio siguran. Tek kad je otkrio svoju najveću uzdanicu, vjetrove koji imaju konstantan smjer i pušu iz Afrike prema Americi, odlučio je krenuti. Kasnije su te vjetrove nazvali trade winds. Kolumbu je trebalo 42 dana da ga dovedu do cilja. Kad smo, 500 godina nakon Kolumbova otkrića Amerike imali prilike jedriti tim istim kursom, njemu u čast, negdje na geografskim širinama koje se nazivaju i konjskim, uhvatila me mučnina. Konjska su trupla, mnogo godina nakon Kolumba, jer i slavni su kapetani znali upasti u bonace, preko palube bacali u ocean. Gnjilo meso i kosti, lelujavo se spuštajući, nalijegalo je na dno oceana. Progonila me tajna, noćima bez sna, kakve sada ribe žive na tom dnu, čudovišta, tisućama metara ispod nas, na dnu zalijevanom konjskom truleži. Pokušavajući odagnati smradne misli, požurili smo nekoliko stotina milja južnije, do spasonosnih vjetrova. I, umjesto olakšanja, kad smo ih dostigli, osjetih miris neke nove truleži. Mislima mi prostruji mnoštvo slika Arthura Gordona Pyma, i zla kob pomoračka, prisjećajući se svake riječi strašnog spisa:»… ne mogu mirno govoriti o tom događaju… srca su nam divlje lupala, cijelom smo dušom klicali i zahvaljivali Bogu za neočekivan i divan spas, koji nam je već nadomak. Iznenada dopre do nas sa stranog broda neki miris, neki smrad, kojem na cijelom svijetu ne bismo našli ime… za to nema predodžbe… pakleni, do krajnosti zagušljiv, nepodnošljiv, nepojmljiv smrad…« Osvrtao sam se, pogledom pretraživao horizont, ali osim mirisa vjetra ništa drugo nisam primjećivao.Trade winds, nautičarima i zaljubljenicima u plovidbu najčešće prizivaju osjećaj slobode, prostranstava, osjećaj dalekog i uvijek obećavajućeg svijeta koji ih tamo negdje, širom raširenih ruku dobrodošlice, očekuje. U njihovom se nazivu skriva i ona samozatajna lukavost pomoraca, jer obični smrtnici razumiju pilote aviona – ali ne i nautičare?! Ne shvaćaju zašto oni ne plove najkraćim putem, već kada napuste Gibraltar, počinju roniti prema ekvatoru, a Amerika je tamo – na zapadu!? Ne zaustavljaju se ni na Canarskom arhipelagu, već jedre još dublje, sve do Zelenortskog otočja. I tek onda skreću na zapad, prema cilju, prema Americi. A objašnjenje: ronimo sve dok se ne dokopamo područja stalnih vjetrova, običnim je smrtnicima nedostatno objašnjenje. Uz to, brzo se zaboravi na vjetrove, jer u razgovoru ih zaokupi ljepota imena koje su nosili, i kojima se još uvijek kite brodovi: BIJELI OBLAK, VJETRA DAŠAK, JUTARNJA IZMAGLICA…. I kad bi čuli za ime »THE BROOKERS«, vjerojatno bi se pitali koliko jedara ima, jarbola, i koliko je brzo prejedrio Atlantik. Ali, taj se brod nije natjecao u brzini. Njegova je kapetana zanimalo samo jedno – koliko ljudi može na njega ukrcati. Točnije, u njega. Jer robove se ukrcavalo u nekoliko potpalublja u kojima se ni mogli niti preokrenuti, niti s leđa na trbuh, na primjer, a kamoli ustajati. Okovani jedan za drugoga, polegnuti, ugurani u potpalublja koja visinom nisu bila dovoljna ni za čučanje… Uostalom, što će im, kad bili su okovani, nepokretni. THE BROOKERS je bio rekorder. Premda je bio izgrađen da bi mogao primiti 400 robova, uspio ih je ukrcati više od 600?! A u to vrijeme brodovi, ma kako bili veliki, nisu bili duži od tridesetak metara. Široki šest… U samo jednom naletu jačeg vjetra nekoliko jačih naginjanja broda u smrt bi zgnječilo desetak robova. Onim najnemirnijim, najjačim čim bi krenuli, otkidali bi udove. Za primjer drugima i dokaz da povratka u Afriku nema. Petnaest milijuna robova prevezano je tim putem, nošeni povoljnim vjetrovima za Ameriku. Ako su kapetani, priča se, bili zadovoljni stignu li na cilj s polovicom živih robova, koliko ih je pomrlo?! Koliko ih je na dnu oceana? Jedno je sigurno: više nego konja! Ali, zašto se, ako je tome tako, te širine ne nazivaju imenom robova? Moglo bi se reći da se čovjek već odavno služi dvama prokušanim metodama podržavanja zaborava. Prva od tih metoda vrlo je naporna jer zahtijeva sudjelovanje mnoštva ljudi, da ne kažemo svih. Na primjer, u nazivlju za hranu način na koji se prikriva stid pred činom ubijanja životinja u svrhu prehrane, prihvaćen je gotovo u svih naroda Europe. Recimo da smo gladni mesa. Ubijemo neku od mnoštva domaćih životinja, a kad se pitamo koga smo ubili – odgovor je: ubijen je kopun… Mislim, zna li netko što je to, ili tko – kopun? A za raka, ili ribu, ne znamo ni kojeg su roda. Njih se, jasno je, smije ubijati, jesti, pa i mučiti ako nam se prohtje. Već nam jednostavnost jezika u njihovu nazivlju to sugerira. Ako se ta prva metoda prikrivanja stida može nazvati vrlo znanstvenom, ili jezički sofisticiranom, druga je metoda više politička. Naime, drugom se metodom ističu samo zasluge onih čija se krivnja želi sakriti. Na primjer, zasluge slavnih kapetana. Gotovo da se čovjek i ne može prisjetiti nekog neslavnog kapetana. Svi su, ploveći golemim prostranstvima, stekli djelić slave za sebe. Mnogi su stigli otkriti neki moreuz, otok… jer kontinente su prisvojili oni najveći. Ali, ma kako otok bio malen, na kopnu je prijetila opasnost. Kad bi se iskrcali na nepoznato kopno, mogli su steći i poneku mrlju na savjesti. Ali, u povratku, i u tim bi slučajevima njihova hrabrost nadvladala sramotu. Tko bi pamtio nekoliko silovanja nasuprot golemoj važnosti otkrića koje su nam donijeli. Uostalom, zar se lokalne ljepotice nisu redovito zaljubljivale u slavne nam kapetane. Ma kako oni bili bljedoliki, stari i smrdljivi?! No, ne dirajmo u svetinje… Hoćemo reći, oceanom su plovili i oni drugi. I to stoljećima. Tim drugima, kojima je jedini cilj bio utrpati što više crnog mesa u utrobu svoga broda, nije mjesto u povijesti… Jer strašan smrad užeglog crnog mesa još se uvijek osjeća u mirisu vjetrova. Onih najstalnijih. A taj je miris mnogo intenzivniji od konjskog. Autor je književnik i skiper iz Opatije. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
SMRADNE ŠIRINE
Damir Miloš
Koliko mi je poznato, avionom se nikada ne leti iznad i u smjeru ekvatora. Kažu da je Zemlja na ekvatoru najdeblja, pa bi slijediti njezin ispupčeni trbuh značilo i letjeti dužim putem. Avioni zato koriste kratice. Ili je možda stid, velika sramota, ono što ljude skreće s tih širina?! Kolumbo je 1492. godine doplovio do Amerike. Kaže se da ju je otkrio, premda je oduvijek znao za njeno postojanje. Nije samo znao kako do nje doći, jer u njeno postojanje nije sumnjao. Prije puta, godinama, strpljivo promatrajući vrijeme, otkrio je prilike za koje je bio uvjeren da će ga odvesti u Ameriku. Nikakva ljubav na otočiću Gomeri, ma kako ona uzbudljiva i lijepa bila, ne bi njega nagovorila na odgodu putovanja. Ali, on jednostavno nije bio siguran. Tek kad je otkrio svoju najveću uzdanicu, vjetrove koji imaju konstantan smjer i pušu iz Afrike prema Americi, odlučio je krenuti. Kasnije su te vjetrove nazvali trade winds. Kolumbu je trebalo 42 dana da ga dovedu do cilja. Kad smo, 500 godina nakon Kolumbova otkrića Amerike imali prilike jedriti tim istim kursom, njemu u čast, negdje na geografskim širinama koje se nazivaju i konjskim, uhvatila me mučnina. Konjska su trupla, mnogo godina nakon Kolumba, jer i slavni su kapetani znali upasti u bonace, preko palube bacali u ocean. Gnjilo meso i kosti, lelujavo se spuštajući, nalijegalo je na dno oceana. Progonila me tajna, noćima bez sna, kakve sada ribe žive na tom dnu, čudovišta, tisućama metara ispod nas, na dnu zalijevanom konjskom truleži. Pokušavajući odagnati smradne misli, požurili smo nekoliko stotina milja južnije, do spasonosnih vjetrova. I, umjesto olakšanja, kad smo ih dostigli, osjetih miris neke nove truleži. Mislima mi prostruji mnoštvo slika Arthura Gordona Pyma, i zla kob pomoračka, prisjećajući se svake riječi strašnog spisa:»… ne mogu mirno govoriti o tom događaju… srca su nam divlje lupala, cijelom smo dušom klicali i zahvaljivali Bogu za neočekivan i divan spas, koji nam je već nadomak. Iznenada dopre do nas sa stranog broda neki miris, neki smrad, kojem na cijelom svijetu ne bismo našli ime… za to nema predodžbe… pakleni, do krajnosti zagušljiv, nepodnošljiv, nepojmljiv smrad…« Osvrtao sam se, pogledom pretraživao horizont, ali osim mirisa vjetra ništa drugo nisam primjećivao.Trade winds, nautičarima i zaljubljenicima u plovidbu najčešće prizivaju osjećaj slobode, prostranstava, osjećaj dalekog i uvijek obećavajućeg svijeta koji ih tamo negdje, širom raširenih ruku dobrodošlice, očekuje. U njihovom se nazivu skriva i ona samozatajna lukavost pomoraca, jer obični smrtnici razumiju pilote aviona – ali ne i nautičare?! Ne shvaćaju zašto oni ne plove najkraćim putem, već kada napuste Gibraltar, počinju roniti prema ekvatoru, a Amerika je tamo – na zapadu!? Ne zaustavljaju se ni na Canarskom arhipelagu, već jedre još dublje, sve do Zelenortskog otočja. I tek onda skreću na zapad, prema cilju, prema Americi. A objašnjenje: ronimo sve dok se ne dokopamo područja stalnih vjetrova, običnim je smrtnicima nedostatno objašnjenje. Uz to, brzo se zaboravi na vjetrove, jer u razgovoru ih zaokupi ljepota imena koje su nosili, i kojima se još uvijek kite brodovi: BIJELI OBLAK, VJETRA DAŠAK, JUTARNJA IZMAGLICA…. I kad bi čuli za ime »THE BROOKERS«, vjerojatno bi se pitali koliko jedara ima, jarbola, i koliko je brzo prejedrio Atlantik. Ali, taj se brod nije natjecao u brzini. Njegova je kapetana zanimalo samo jedno – koliko ljudi može na njega ukrcati. Točnije, u njega. Jer robove se ukrcavalo u nekoliko potpalublja u kojima se ni mogli niti preokrenuti, niti s leđa na trbuh, na primjer, a kamoli ustajati. Okovani jedan za drugoga, polegnuti, ugurani u potpalublja koja visinom nisu bila dovoljna ni za čučanje… Uostalom, što će im, kad bili su okovani, nepokretni. THE BROOKERS je bio rekorder. Premda je bio izgrađen da bi mogao primiti 400 robova, uspio ih je ukrcati više od 600?! A u to vrijeme brodovi, ma kako bili veliki, nisu bili duži od tridesetak metara. Široki šest… U samo jednom naletu jačeg vjetra nekoliko jačih naginjanja broda u smrt bi zgnječilo desetak robova. Onim najnemirnijim, najjačim čim bi krenuli, otkidali bi udove. Za primjer drugima i dokaz da povratka u Afriku nema. Petnaest milijuna robova prevezano je tim putem, nošeni povoljnim vjetrovima za Ameriku. Ako su kapetani, priča se, bili zadovoljni stignu li na cilj s polovicom živih robova, koliko ih je pomrlo?! Koliko ih je na dnu oceana? Jedno je sigurno: više nego konja! Ali, zašto se, ako je tome tako, te širine ne nazivaju imenom robova? Moglo bi se reći da se čovjek već odavno služi dvama prokušanim metodama podržavanja zaborava. Prva od tih metoda vrlo je naporna jer zahtijeva sudjelovanje mnoštva ljudi, da ne kažemo svih. Na primjer, u nazivlju za hranu način na koji se prikriva stid pred činom ubijanja životinja u svrhu prehrane, prihvaćen je gotovo u svih naroda Europe. Recimo da smo gladni mesa. Ubijemo neku od mnoštva domaćih životinja, a kad se pitamo koga smo ubili – odgovor je: ubijen je kopun… Mislim, zna li netko što je to, ili tko – kopun? A za raka, ili ribu, ne znamo ni kojeg su roda. Njih se, jasno je, smije ubijati, jesti, pa i mučiti ako nam se prohtje. Već nam jednostavnost jezika u njihovu nazivlju to sugerira. Ako se ta prva metoda prikrivanja stida može nazvati vrlo znanstvenom, ili jezički sofisticiranom, druga je metoda više politička. Naime, drugom se metodom ističu samo zasluge onih čija se krivnja želi sakriti. Na primjer, zasluge slavnih kapetana. Gotovo da se čovjek i ne može prisjetiti nekog neslavnog kapetana. Svi su, ploveći golemim prostranstvima, stekli djelić slave za sebe. Mnogi su stigli otkriti neki moreuz, otok… jer kontinente su prisvojili oni najveći. Ali, ma kako otok bio malen, na kopnu je prijetila opasnost. Kad bi se iskrcali na nepoznato kopno, mogli su steći i poneku mrlju na savjesti. Ali, u povratku, i u tim bi slučajevima njihova hrabrost nadvladala sramotu. Tko bi pamtio nekoliko silovanja nasuprot golemoj važnosti otkrića koje su nam donijeli. Uostalom, zar se lokalne ljepotice nisu redovito zaljubljivale u slavne nam kapetane. Ma kako oni bili bljedoliki, stari i smrdljivi?! No, ne dirajmo u svetinje… Hoćemo reći, oceanom su plovili i oni drugi. I to stoljećima. Tim drugima, kojima je jedini cilj bio utrpati što više crnog mesa u utrobu svoga broda, nije mjesto u povijesti… Jer strašan smrad užeglog crnog mesa još se uvijek osjeća u mirisu vjetrova. Onih najstalnijih. A taj je miris mnogo intenzivniji od konjskog. Autor je književnik i skiper iz Opatije.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.