Kada sam prvi put čuo da Igor Mirković radi film o novom valu, a kasnije da je tome dodao i knjigu, bio sam iskreno zadovoljan.
Ne samo zbog toga što sam i sam bio, što se kaže, aktivni sudionik riječke, hrvatske i tadašnje jugo rock scene, krajem sedamdesetih i u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, ni poradi golog sentimenta za “boljom mladošću”, ili zbog nostalgije zbog koje (po principu preemotivnog iskrivljenog ogledala) sve izgleda ljepše, bolje i pametnije. Ne. Zadovoljstvo je bilo stoga što su te godine u popularnoj kulturi, a posebno u popularnoj glazbi, na ovim prostorima doista iznjedrile niz izvrsnih autora u različitim poljima djelatnosti (glazba, fotografija, strip, književnost, novinarstvo, dizajn, nakladništvo...). Oni su svojim stavom i novom praksom, svjesno ili ne, mijenjali i rušili stari, ali i gradili jedan drugačiji, novi svijet i način razmišljanja. Dijelom postupno mijenjajući društvene, pa sve više i političke okolnosti svoje svakodnevnice “ovdje i sada”.
Moja blagonaklonost od prve išla je autoru i njegovoj brojnoj i vrijednoj ekipi suradnika i stoga što sam znao u koje se slatke, ali i gorke i nezahvalne vode upuštaju. Jednim dijelom i sam sam prošao kroz slične autorske i nakladničke brzace nakrcane brojnim medijskim i distribucijskim pitanjima kada sam prije deset godina objavio prvu, i još uvijek jedinu, Enciklopediju hrvatske pop i rock glazbe (Biblioteka C – ROCK – ATIKA, nakladnik: Nema problema – Rijeka, 1994.) te kada sam kao autor i scenarist 2001./2002. s inicijatorom, režiserom i producentom Bernardinom Modrićem krenuo u realizaciju dokumentarnog filma o riječkoj rock sceni: WHANG!, off portret riječke rock scene – od Uragana... do Urbana...!
O strastima, idealima, zabludama, razočaranjima i ostvarenjima tih prijelomnih i prijelaznih godina novog vala ostali su brojni tragovi u raznim knjigama, novinama, tv emisijama, pločama, plakatima, fotografijama.
Trebalo je sve to sjediniti, a film je doista jedan od najpogodnijih medija za tako zahtjevan zadatak, kao zgodan podsjetnik za istu generaciju, ali i za neke nove generacije dobrodošao prozor u to vrijeme.
Mjeseci su prolazili, da ne kažem i godine, mediji su pratili i “pumpali” projekt u (izuzetno) pristojnim količinama. Rokovi su se rušili, priča odgađala. Filmu i knjizi dodana je ideja o CD-u s glazbom iz filma. Posve razumljivo.
Neke neformalne naznake u kontaktima s riječkim i zagrebačkim glazbenicima i glazbenim djelatnicima pomalo su nagoviještale čudne tamne sjene neshvatljivog zanemarivanja i preskakanje riječke scene u osvijetljenoj celuloidnoj ulici novog vala Igora Mirkovića. Nesklonom “trač–informacijama”, te tamne sjene marginaliziranja riječke punk i rock scene u ovom kontekstu djelovale su mi toliko suludo da u njih nisam mogao vjerovati.
Ipak, pomalo, nazirali su se konkretni datumi premijera i promocija. I napokon “veliki prasak” u Zagrebu, u odlično odabranom Studentskom centru u Savskoj. Projekcije filma, koncertni nastupi... (duplo izdanje CD-a će još malo pričekati...).
| 
U Sretnom djetetu riječka scena skroz preskočena. Nema Valter Kocijančića i Parafa ... | |
S obzirom na snagu i značaj riječke scene bilo mi je logično da će nakon Zagreba Rijeka biti na redu... No, redali su se drugi gradovi, vrijeme je prolazilo i – konačno: premijera filma i promocija knjige i u Rijeci.
Knjigu Sretno dijete sam u međuvremenu već bio “probavio” pa sam s priličnom dozom znatiželje otišao na promociju u VBZ-ovu knjižaru na Korzu. U nizu zgodnih P.A.K.T. večeri – pod ležernim i korektnim vodstvom Gordane Mesarek, bila je to prilika za susret s autorom Igorom Mirkovićem i urednikom izdavača “Frakture” Seidom Serdarevićem. U ugodno popunjenoj knjižari pala je prva zvučna pljuska! Tko ju je sve čuo i osjetio, ne znam! Na riječkoj promociji Prve monografije o novom valu nije bilo (gotovo) niti jednog riječkog autora, izvođača ili sudionika tog novog vala; uz svu medijsku pažnju promociji i knjizi!
Razlozi sigurno nisu bili “lokalpatriotska” uvrijeđenost provincije spram metropole; jer svaka suvisla valorizacija glazbene scene tog vremena utvrdit će da je značenje Rijeke bilo jednako Zagrebu, ako ne i jače. Razlozi nisu sigurno bili ni povrijeđene taštine iskompleksiranih ega riječkih rock veličina, jer oni su svojim ukupnim djelovanjem i raznovrsnim stvaralaštvom u svom (tom) vremenu bili u ritmu sa svjetskim zbivanjima i, u najmanju ruku, ravnopravni sa svima na ovim prostorima.
Među suvislim pitanjima i konstatacijama na toj tribini bila je i ona Velida Đekića da nije točna medijska prezentacija knjige kao “prve monografije o novom valu” jer i u Ljubljani i Beogradu već su odavno izašla slična izdanja. Ako pak govorimo o hrvatskom novom valu, onda što tu rade Idoli, Električni orgazam, Pankrti, a pogotovo Bijelo dugme?
| 
... nema Kralja i Termita ... | |
O rupama u pokrivenosti ne – zagrebačke, odnosno novovalne rock scene “ostatka Hrvatske”, pa čak i jednog dijela zagrebačke, da i ne govorimo!
Nakladnik je to dijelom pravdao medijskim i marketinškim potrebama, no nije se baš ni s tim olako igrati, jer ne odgovara istini.
Autor se i ovom prigodom, kao i sustavno kroz medijsku prezentaciju Sretnog djeteta, dijelom vadio na činjenicu da je to njegova osobna vizura tog vremena i subjektivno doživljavanje novog vala, a da su punk i novovalni Riječani ionako imali malo nastupa u Zagrebu tih godina, pa ih nije ni mogao “doživjeti”, a time i uvrstiti u Sretno dijete.
No, sve to ne stoji. Faktografija govori o stotinjak što samostalnih, što grupnih nastupa brojnih riječkih sastava u najrazličitijim koncertnim prostorima Zagreba, od malih rock klubova do velikih koncertnih dvorana i javnih prostora. To znam iz prve ruke jer sam ih kao producent za 10-ak riječkih sastava, u odličnoj suradnji sa zagrebačkim organizatorima, realizirao barem pedesetak.
Istog dana, navečer u kinu Teatro Fenice održana je svečana premijera filma u polupunoj / polupraznoj (kako vam drago) dvorani uz ponovni osjetni izostanak ogromnog dijela riječkih punk i novovalnih rockera. S guštom sam prvi puta pogledao film. Ipak nakon projekcije ostao mi je čudan gorak okus s pitanjem na usnama zašto riječke scene gotovo uopće nema? Na velikom ekranu je još manje prisutna nego u knjizi, a u knjizi je ima već tako porazno malo!?