‘3.MAJ’ je brodogradilište koje je u proteklih sto godina nekoliko puta mijenjalo svoje vlasnike i ime – od Danubius preko Ganz Danubius, te Cantieri Navali del Quarnaro i Kvarnersko brodogradilište do imena koje nosi niz desetljeća – ‘3.MAJ’. Nakon II. svjetskog rata ovo brodogradilište bilo je razrušeno do temelja, proživljavalo svoje uspone i padove, ali je, unatoč svemu, uspjelo održati kontinuitet proizvodnje i imidž brodogradilišta koje gradi kvalitetne brodove, što su prepoznali brojni naručitelji iz cijeloga svijeta.
UTEMELJENJE BRODOGRADILIŠTA
Početkom dvadesetog stoljeća Rijeka je bila sastavni dio Austro-Ugarske Monarhije i doživljava industrijski, trgovački i prometni uspon, a mrežom brodskih linija, cesta i željezničkih pruga postala je perspektivno europsko i svjetsko središte.
U ime ugarskog državnog erara, mađarski ministar trgovine Ladislav Vörös potpisao je 23. kolovoza 1905. s Udruženim brodogradilištem i tvornicom strojeva Danubius – Schoenichen – Hartmann Ugovor o davanju u zakup državnog zemljišta i brodograđevnog bazena na Brgudima, s namjerom ostvarivanja ambicija mađarske afirmacije na moru. Potpisivanjem ovog ugovora postavljeni su temelji moderne riječke brodogradnje, a novo brodogradilište i tvornica strojeva u Rijeci počinje djelovati pod nazivom Danubius i od tada gradi brodove čitavo jedno stoljeće u kontinuitetu.
Ugovor je potpisan na pedeset godina i bio je vrlo povoljan za Danubius: Ugarska vlada mu je besplatno ustupila i državno brodograđevno postrojenje sa zgradama i opremom što se nalazilo u Kraljevici, a obvezala se i izgraditi željeznički priključak do Danubiusa na državni trošak. Vlada je također bila u obvezi poduzimati potrebne mjere kako bi brodogradilište dobivalo narudžbe za gradnju brodova, a brodogradilište se obvezalo da će pri zapošljavanju radnika – pogotovo tehničkog osoblja i namještenika – prednost imati ugarski element, te da zaposlenici moraju biti ugarski državljani. Osnovni proizvodni materijal, strojeve, alat i planove brodogradilište je trebalo nabavljati u ugarskim tvrtkama.
Car i kralj Franjo Josip je 5. rujna 1905. odobrio Ugovor, a potkraj rujna izvršena je primopredaja brodogradilišnog terena. Gradnja predviđenih objekata počela je u prosincu, a dovršena je 23. studenoga 1906. Brodogradilište je raspolagalo navozom širine 80 i dužine 70 metara, električnom centralom, brodograđevnom radionicom, stolarijom, tvornicom kotlova i upravnom zgradom.
Istovremeno s gradnjom brodogradilišta nastoji se od ratne mornarice dobiti narudžbe za gradnju brodova, te je 29. studenog 1906. potpisan ugovor o gradnji deset torpednih čamaca klase ‘kaiman’ i šest razarača tipa ‘husar’ u vrijednosti 14,5 milijuna kruna. Prva porinuća u škveru nisu obavljana svečano poradi bojazni da zbog neiskustva nešto ‘ne pođe po zlu’, no uspjeh porinuća bio je potpun. Isporučeni brodovi su u potpunosti odgovarali postavljenim zahtjevima i nadmašili su slične brodove što ih je gradilo iskusnije tršćansko brodogradililšte, za što je Danubius primio i priznanje ratne mornarice.
PROCVAT U AUSTRO-UGARSKOJ MONARHIJI
Tadašnja najutjecajnija kreditna banka u Ugarskoj – Opća kreditna banka, ujedno i jedan od dioničara Danubiusa, čijoj je interesnoj sferi pripadao i vrlo jaki mađarski Ganz – ljevaonica i strojogradnja, željela ih je spojiti s namjerom isključivanja njihove međusobne konkurencije i povećanja proizvodnih mogućnosti te željom da iskoristi priliku što je pružala unosna gradnja brodova za austro-ugarsku ratnu mornaricu. Generalne skupštine obaju dioničkih društava su 16. ožujka 1911. odobrile sporazum o spajanju, te od tada brodogradilište posluje pod novim imenom – Ganz & Comp. Danubius brodogradilište, tvornica vagona i strojeva. Počinje dogradnja i proširenje brodogradilišta u kojem tada radi više od 2.300 radnika. Do početka 1914. godine, brodogradilište je izraslo u moderno brodogradilište i tvornicu strojeva i bilo je najznačajniji industrijski pogon ondašnje Rijeke. Raspolagalo je s četiri navoza, preko opremnog bazena bila je postavljena dizalica na električni pogon, opremljenost brodogradilišta i tehnologija rada bili su na zavidnoj razini. U to vrijeme na praksu u Danubius dolazi i student Leopold Sorta, Sušačanin rođen 1891. godine, a nakon što je diplomirao na Brodograđevnom odsjeku Visoke tehničke škole u Charlottenburgu, zaposlio se 1915. godine u Danubiusu. U njemu je konstruirao patrolne čamce, torpedorazarače, bojne brodove i podmornice i radio kao šef konstrukcijskog biroa i pogona. U razdoblju od 1919. do 1956. godine držao je nastavu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu iz mnogih predmeta brodograđevne i brodostrojarske struke,
te je dao ogroman doprinos u školovanju i stručnom usavršavanju brodograđevnih i brodostrojarskih stručnjaka. Bivši studenti istaknutog i poštovanog znanstvenika i profesora Leopolda Sorte osnovali su 1974. godine Simpozij Teorija i praksa brodogradnje - In memoriam prof. Leopold Sorta kao oblik komuniciranja, razmjene znanja i iskustava unutar struke te zbog valorizacije rezultata znanstvene i stručne djelatnosti. Simpozij se održava bijenalno, a organizatori idućega, koji će se održati 2006. godine, jesu Brodogradilište ‘3.MAJ’ i Tehnički fakultet u Rijeci.
