Trećeg studenog 1944.godine u ranim jutarnjim satima saveznički zrakoplovi napali su područje riječke luke. Činilo se kako je cilj napada luka, međutim, avioni su imali konkretniji cilj. Napad je bio usmjeren na njemački motorni brod vezan uz Molo Genova. Njemačka protuzračna obrana žestoko je uzvraćala vatru. Avioni su se stalno vraćali i uporno napadali, vodila se prava bitka. U jednom trenutku iz jednog od aviona počeo je sukljati crni dim, pa se avion počeo udaljavati s mjesta bitke. Za njim su odmah krenuli i ostali. Ubrzo su nestali na horizontu i ostao je jedino vidljiv trag dima.
Četvrtog studenog 1944. godine rano jutro oko 7 sati i 30 minuta počeo je nov snažan napad savezničke avijacije na šire područje riječke luke. “Daglasi” su sijali smrt po luci. U napadu je potopljen jedan parobrod, oštećen je njemački ratni brod na popravku u doku, potopljen je jedan tenkonosac i nekoliko manjih čamaca. Najžešće je napadan njemački ratni motorni brod uz Molo Genova. Njemačka protuzračna obrana opet je žestoko uzvratila. Napad je završio oko 8.30 sati.
Ujutro 5. studenog ponovno je uslijedio napad na riječku luku, a po pričanju očevidaca šest Daglasovih aviona ovoga puta je osim mitraljeza koristilo bombe i neke granatice koje su letjele pogonjene zrakom, a stvarale su neki čudan zvuk. Cilj im je opet bio njemački motorni ratni brod , minopolagač Kiebitz, ex Ramb III, koji im je dva dana pružao žestoki otpor. Razvila se prava bitka. Brod je zasipan svim raspoloživim ubojitim sredstvima, ali i s broda uzvraćano je svim raspoloživim arsenalom. Jedna je avionska bomba ipak pogodila cilj i izbio je požar u nadgrađu broda. Njemački vojnici pokušali su gasiti vatru, ali im to nije uspijevalo, pa su putem svoje komande tražili da na goreći brod dođu vatrogasci.
Po dobivenoj zapovijedi, na gašenje požara krenule su dvije ekipe, jedna iz Vatrogasne vojarne Centar i jedna iz Zavoda Branchetta. Na požar je stiglo oko 20 vatrogasaca s nekoliko vatrogasnih kamiona, na čelu s vatrogasnim zapovjednikom Angelom Štroligom. Dolaskom na mjesto intervencije vatrogasna tehnika postavljena je između dva skladišta, tako da je bila dobro zaštićena od avionskih napada. Nijemci su bili jako uzrujani i bijesni i odmah su dali do znanja vatrogasnom zapovjedniku kako vatrogasci moraju gasiti brod unatoč opasnosti od bombardiranja. Glavna navala na požar izvedena je s vatrogasnog kamiona Alfa Romeo koji je posjedovao vrlo snažnu pumpu za gašenje, te je osim vode imao i pjenu, što je za ono vrijeme bila vrhunska tehnika. Pumpalo se i more koje se također koristilo za gašenje. Iz broda je sukljao crn dim, pa su vatrogasci koristili i aparate s komprimiranim kisikom. S morske strane doplovio je i vatrogasni čamac Fiumara koji je posjedovao snažan dizel motor od 200 KS i pumpu od 3000 l/min vode s topom i imao vrlo dobru posadu od šest vatrogasaca.
Njemački brod bio je dosta oštećen. Na brodu je vladao pravi pakao. Meci su letjeli na sve strane, a one bombice što su letjele kao rakete pogonjene zrakom sjekle su jarbole kao kosa travu. Bilo je i mrtvih vojnika na brodu, gasilo se vodom i pjenom. Njemački SS vojnici tjerali su oružjem vatrogasce u utrobu broda gdje je vladala strahovita vrućina, a zbog velikih količina dima ništa se nije vidjelo. Jednom SS vojniku koji je bio za brodskim flakom avionski metak otkinuo je ruku, međutim, on je nastavio pucati. Uz sve nedaće kod gašenja vatrogasci su ipak počeli stavljati požar pod kontrolu. Zaustavljeno je njegovo širenje prema strojarnici i prema zapovjednom mostu, a u tome im je naveliko pomogao mlaz s vatrogasnog čamca hladeći nadgrađe i oplatu broda. Koristio se svaki otvor da bi se kroz njega ubacilo vodu i ohladila utroba broda i vatrogasci u njoj. Vatrogasci su znali su da je njemački brod naoružan i silno su se bojali eksplozije ako neka avionska bomba ili požar stignu do skladišta municije. Mogao je i neki njemački vojnik izgubiti živce i početi pucati po vatrogascima. Brod se od velikih količina sredstava za gašenje počeo naginjati od obale, a komandant broda po svaku cijenu pokušavao je obraniti brod, kao što mu je to uspijevalo prethodna dva dana.
Napad se, međutim, nije stišavao. U jednom trenutku avionska bomba pogodila je gornju i probila glavnu palubu, brod se strašno zatresao. Požar se opet počeo širiti. Među njemačkim vojnicima nastupila je panika, bilo je nekoliko ranjenih. Vatrogasci su počeli izlaziti iz utrobe broda koja ih je dotada štitila od eksplozija i metaka. Vidjeli su komandanta broda kako izdaje zapovijed da se brod mora potopiti i da ga svi moraju napustiti, te da se spašava tko može. Njemački vojnici tada napuštaju brod, i strašno uplašeni i bijesni. Čula se još jedna eksplozija i brod se ponovo snažno zatresao. Zapovjednik akcije gašenja odlučio je da se vatrogasci pritaje u brodu dok se njemačka posada ne udalji od broda jer se bojao da SS vojnici iz osvete ne počnu pucati po njima. Desetak minuta kasnije kad je bio siguran da su Nijemci napustili brod, i kad mu se učinilo da se napad na brod smanjio, dao je zapovijed da se napusti brod koji se sada počeo naginjati prema obali. Tada je jedna avionska bomba pala na obalu u blizini brodskog siza. Od posljedica eksplozije na mjestu su poginula dva vatrogasca, vatrogasni brigadir Uff Angelo Fusini i vatrogasac Zele Mario. U akciji gašenja te od posljedica eksplozije ranjeno je šest vatrogasaca, a vatrogasni čamac se vještim manevrom neoštećen izvukao s poprišta. Brod je polako tonuo, Nijemci su od njega digli ruke bez ikakvog pokušaja spašavanja.
Taj dan je u području luke poginulo oko 125 ljudi. Za vatrogasce nije bilo predaha, pa su sve te ljude ukrcavali, “hitali smo ih ko klade va kamioncin Fiat 626”, ranjene odvozili u bolnicu, a mrtve na groblje Kozala. Mrtvi njemački vojnici bili su uredno poslagani po podu kao u stroju i za njih su se brinuli njihovi vojnici.
U jutarnjim satima 6. studenog ponovo je uslijedio silovit napad na područje luke i potopljen je jedan njemački torpedni čamac vezan za Molo longo. Tog dana napadnuto je i nekoliko industrijskih objekata, željeznička stanica, gradsko područje Sušaka. S obje strane mosta opet je bilo mnogo mrtvih ljudi i pričinjena je ogromna materijalna šteta. Napadana je i pruga za Trst i pogođen je vlak u kojem je poginulo nekoliko ljudi.
21. CORPO VIGILI DEL FUOCO FIUME
Prva ozbiljnija bombardiranja Rijeke iz zraka počela su u siječnju 1944. godine. Saveznička avijacija silovito je gađala uglavnom Rafineriju R.O.M.S.A., kasniji pogon Benčić, drvna skladišta u luci Sušak, luku Rijeka i zapadna predgrađa Rijeke s brodogradilištem. Uslijedilo je zatišje što se tiče zračnih napada, ali se povećao broj diverzija NOPa na industrijska postrojenja i skladišta, naročito na područje Sušaka. Na područjima grada Rijeke diverzije su bile usmjerene na javne zgrade i vojne objekte, u industriji se uglavnom izvodilo sabotaže na strojevima. Rijeka je bila puna vojske i agenata, tako da neke veće akcije NOP-a nisu bile izvedive. Diverzije se uglavnom izvodilo podmetanjem požara. Do dolaska vatrogasaca požar bi se toliko razbuktao da ga je bilo nemoguće gasiti, a u općoj strci često bi netko rezao vatrogasne cijevi pa bi vatrogasci ostajali bez sredstava za gašenje ili bi još prije požara bila izvedena sabotaža na opremi za gašenje. Požari su podmetani najčešće noću. Bilo je puno posla za 21 Corpo Vigili Del Fuoco Fiume koji je osnovan 1936. godine. Do 1941. godine brojio je 35 profesionalnih vatrogasaca, uglavnom Fiumana. Povećanjem ratne opasnosti mobiliziraju se dobrovoljni vatrogasci iz Opatije, Ilirske Bistrice, Knežaka, Podgrada, Jelšana, Klane, Sušaka, Krka i Talijani vigili soldati, pa se 1942. broj vatrogasaca popeo na 120 ljudi.
21 Corpo VF Fiume bio je za ono vrijeme vrlo dobro tehnički opremljen. Posjedovao je nekoliko novih vatrogasnih vozila za gašenje s pjenom i vodom, autoljestve, aparate za disanje na komprimirani kisik, a za zaštitu luka imao je u svom sastavu dva vatrogasna čamca - motobarca Fiumara i motoscafo Bora. Fiumara je bila na vezu u riječkoj luci, a Bora dislocirana u luci Opatija. Kako su 1943. godine bili sve učestaliji napadi na riječku luku, dislocirana je u veslački klub „Eneo“ luke Sušak.
Pripadnici korpusa bili su odlično osposobljeni i vladala je vrlo kruta disciplina. Zvali su ih akrobati, glasili su za najbolju postrojbu ondašnje Italije, što su dokazali na Vatrogasnoj olimpijadi 1939. godine u Rimu kada su osvojili prvo mjesto kao najbolji penjači. Mussolini, međutim, proglašava prvim „1. Corpo VF Roma“, a riječki korpus drugim, iako se rimskom srušila ljestva pred samim Duceom. 1943. godine nekoliko najboljih penjača vatrogasaca 21. korpusa bilo je na specijalnoj vojnoj izobrazbi u Rimu, jer je vojna komanda planirala osvajanje Malte vatrogasnim ljestvama koje bi bile postavljene na visoke litice tog teško osvojivog otoka, ali akcija nikada nije izvedena. Korpus je do veljače 1944. bio dislociran na nekoliko pozicija: Vatrogasna vojarna Centar, današnja pozicija JVP Rijeka, Zavod Branchetta, DVD Sušak Brajdica, Čabar i Mrzla Vodica i dva vatrogasna čamca sa posadama u akvatoriju Riječke luke.
Koncem siječnja 1944. tadašnji zapovjednik jedinice 21 Corpo VF Fiume Attilio Rovis poginuo je u prometnoj nesreći kod Permana, a vatrogasni brigadir Uff Ernesto Lorenzutta bio je teško ozlijeđen, te je umro od posljedica nesreće za nekoliko mjeseci. Pokojnog Rovisa zamijenio je geodet Eugenio Venu�i koji je reorganizirao protuzračnu obranu na cijelom području gdje je djelovao 21 corpo VF. Vatrogasna odjeljenja su zbog sve češćih zračnih napada na gradsko područje raspoređena još na nekoliko lokacija: Kantridu, Turnić, Kozalu i Vodovodnu ulicu.
U svim napadima na Rijeku pripadnici jedinice 21 Corpo VF pokazali su izuzetnu hrabrost i požrtvovnost u spašavanju civilnog stanovništva i njihove imovine osobito kod bombardiranja centra grada, a napadalo se uglavnom u noćnim satima.
Prva žrtva u intervenciji pri gašenju u ratnim uvjetima bio je vatrogasac DVD Sušaka Petar Bačić, koji je umro od posljedica teškog ranjavanja kad je njemačka avijacija bombardirala Senj u listopadu 1943. godine. Vatrogasni časnik Uff Menis poginuo je u gašenju Rafinerije polovicom siječnja 1944. godine. Nakon nekoliko dana prilikom gašenja požara u jednoj tvornici na Sušaku ustrijeljen je jedan vatrogasac, Talijan iz Genove, ime mu ne znamo. Ubio ga je njemački vojnik. Tjerao ga je gasiti u nemogućim uvjetima, a kada mu se usprotivio, njemački vojnik ga je ustrijelio. Krajem 1943.g. na požaru skladišta drveta u luci Sušak istu sudbinu skoro je doživio zapovjednik DVD Sušaka ing. Lujo Rac, ali mu je život spasio ondašnji zapovjednik postrojbe 21 Corpo VF Attilio Rovis. Od posljedica eksplozije kod požara lučkog skladišta u luci Sušak ozlijeđeno je nekoliko vatrogasaca Sušaka, jedan od njih bio je i Veljko Bolha, od 1961. – 1968. zapovjednik PVJ Rijeka.
Žestoka bombardiranja Rijeke počela su u listopadu 1944.g. i trajala su sve do druge polovice veljače 1945. godine. Grad su nemilosrdno bombardirali AIR FORCE AMERIKA i RAF, a najviše je ginulo civilno stanovništvo, što od eksplozija što pod ruševinama srušenih objekata.
Konstantno je gađano Brodogradilište, Rafinerija, tvornice, Luka, manja mjesta oko Rijeke i njeno predgrađe, te komunikacije. Pogođeno je groblje Kozala, a gađane su i neke crkve. Malobrojni vatrogasci su uz pomoć talijanskih vojnika ulagali nadljudske napore u spašavanju života građana Rijeke i Sušaka izvlačeći ih iz ruševina, spašavali ih od sigurne smrti i gasili mnogobrojne požare. Često su i sami bili prisiljeni tražiti sklonište da se zaštite od bombi. Njemački vojnici brinuli su se samo za svoje ranjenike i poginule vojnike.
Stanovništvo Rijeke živjelo je u velikom strahu i nemiru. Svako jutro točno u devet sati doletio bi uvijek isti avion od strane istoka i mitraljirao Korzo. Nazvali su ga Martin i satove se moglo namještati prema njegovu letu, koliko je bio točan. U jednom zračnom napadu početkom siječnja 1945. godine, kada su gađani časnički stanovi u današnjoj Dežmanovoj ulici, poginuo je vatrogasac Aldo Lengo koji je dobio zadatak pokušati izvući stanare iz stana na drugom katu. Na njega se srušio strop, kolege su ga izvukle, ali ubrzo je umro od posljedica opekotina. Imao je samo 18 godina.
Najžešći napadi Saveznika na Rijeku uslijedili su od 15. do 21. veljače 1945. U njima je poginulo oko 200 i bilo ranjeno oko 300 ljudi, te napravljena ogromna materijalna šteta.
