Antun Gustav Matoš (1873.-1914.), jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika svih vremena, pisac s kojim je hrvatska Moderna dobila svoj pravi europski značaj; pisac s pariškim višegodišnjim iskustvom, jedan od najreprezentativnijih hrvatskih autora u svjetskoj književnosti i koji je napisao neke od najljepših stranica hrvatske i europske literature, bio je dobar prijatelja rhitekta Josipa Markovića (1874.-1969.). Dovoljno je uzeti Sabrana djela Antuna Gustava Matoša (uredio Davor Kapetanić, naklada Jazu/Mladost/Liber, Zagreb 1973.), i pogledati u kazala imena svih dvadeset knjiga, da bi se čitatelj i istraživač pobliže upoznao s vrlo značajnim i za njihovu intelektualnu evoluciju vrlo poticajnim prijateljskim i kulturnim vezama. Marković se spominje u Matoševim Sabranim djelima u knjigama: 3 (III.), 17 (XVII.), 18 (XVIII.) i 19 (XIX.).
U tekstu Dojmovi sa Pariške izložbe napisanom u Parizu, 13. travnja (1900.), Matoš na stranici 124, knjige 3 Sabranih djela, predstavljajući Bosanski salon piše sljedeće: «Paviljon je prekrasan, na vrlo lijepommjestu, između ugarskog i austrijskog, a nedaleko od amerikanskog i engleskog. Gradio ga g. Panek, a pomogao mu mlad Hrvat, g. Josip Marković, đak akademika Nénota (Henri-Paul Nénot, op. a.). Paviljon je bogat begovski dvorac.
Sa čardaka, sa meka dušeka,
Čučuk-Stana tiju ponoć čeka...
Sve, sve je tu, od najsitnijih rezbarija pa do dekoracija, u oplemenjenom narodnom slogu, u onom lijepom stilu u kojemu se hrvatska duša prelijeva kao duga u zrakama sanjivog i vrelog Istoka. Ta bi kuća mogla biti temeljem i uzornikom, prvim uspjelim korakom prama hrvatskom arhitektonskom stilu, tj. ako među našim arhitektima, prenosiocima njemačkog graditeljstva, postoji kaki Kuhač ili Tordinac. Tek žalosna je istina da je bosanska vlada i u tome pretekla hrvatsku privatnu inicijativu.»
Pa ako bi se iz ovog prvog citata moglo zaključiti kako Matoš možda samo piše tekst o nekome koga ne poznaje, u suprotno će nas uvjeriti drugi citat u istoj knjizi na stranici 262 u tekstu Pismo iz Pariza – Impromptu, napisanom u Parizu, 1. siječnja 1901. Čitam sljedeće: «G. Hörmann je već odavno ostavio ruševine Izložbe, a danas ode i g. J. Marković, graditelj kod bosanskog paviljona. Sinoć se posljednji put sastadosmo i tužno zakukurikasmo:
- Narodi nam se kralj… hrvatski - -
Danas ode Marković u domovinu kojoj će trebati ta energija, i zapisami prije: «Osim bijede ima život i lijepih strana. Vi ga poznajete!»… Zapisavši mi to u knjigu, nije znao da mi odlaskom čupa iz knjige mog života jednu lijepu stranicu. Srećni Markoviću! Ja bih volio s tobom gaziti - kako veli Heine – đubre moje otadžbine od ovog glatkog pločnika, tvrdog kreveta starih kokótā i starih boema. Pozdravi Gričke bijele Gorice i Zagrepčane, hrvatske Parižane, koji imaju cilindar – ali ne na glavi Loubetovoj, koji imaju od Parižana više novina – zaplijenjenih, i kojima boginja Fortuna baca «žemle» iz svog bezdanog roga sa vrata pekarskih! Pozdravite školnika i orguljaša Augusta i njegovu Jurjevsku ulicu gdje nekada dubokom pobožnošću posmatrah zolufe bana i pjesnika, gdje sam počeo špekulirati i «špekulati» se! Recite susjedima da se više ne špekulam jer sam i sâm postao špekula – ne znam je li crna ili bijela – a tom će se špekulom neka tamna ruka tako dugo špekulati dok – poput svih špekula – i ja ne padnem u «luknju». Ej, taj tajinstveni špekulant još nikada nije te luknje «fulao»!»
Pogledajmo sljedeći naslov, knjigu 17 Sabranih djela (Bilježnice I), dakle u Bilježnici II unutar knjige, naslovljenu Misli i utisci (Ženeva, proljeće 1898. – ljeto 1899.) pod godinu 1899. u svojim natuknicama pod brojem (641) Matoš navodi sljedeća imena: «Ante Polić, Schams, Dragica, Boroša, Frank, Miletić, don Pave kanonik Zanki, don Antun kanonik Liepopili. L. P. Relja. Terezija Špitaler.»
| 
Antun Gustav Matoš
|
Zamislio sam se nad Matoševim spominjanjem Kamovljeva oca Ante Polića 1899. godine. Tako rano? Matoš će s Kamovom polemizirati tek gotovo desetljeće kasnije,upoznat će se s njegovom literaturom 1907. Otkuda poznaje njegova oca? I zašto ga spominje u istom pariškom razdoblju kada se intenzivno druži s Josipom Markovićem? Istina, Ante Polić je bio istaknuti gospodarstvenik, publicist (autor šest knjiga ) i poznati dobrotvor – podupiratelj mnogih umjetničkih društava i kulturnih institucija. Međutim, samo u domovini, u koju tada Matoš nije smio. Da li je kulturna afirmacija Ante Polića prešla granice njegove domovine pa je Matoš tako saznao za njega ili se pak radi o privatnim, osobnim vezama koje su sezale u ovom slučaju – preko arhitekta Josipa Markovića, izvanbračnog sina Barbare Marković, koja mu nije mogla dati drugo nego samo svoje prezime? Pored toga obitelj Ante Polića se u Zagreb preselila 1902. pa prije toga se vjerojatno Matoš i Ante Polić nisu mogli upoznati u Zagrebu, a 1908. kada se amnestirani Matoš vraća u Hrvatsku nakon trinaestogodišnje emigracije, Ante više nije živ jer umire 26. prosinca 1905. u Zagrebu.
Završio bih s ovom knjigom u kojoj pedesetak stranica dalje Matoš opet spominje Markovića. Pod godinu 1900. u bilješci (170) na 292 stranici stoji kratka natuknica: «U Humanité Nouvelle izašao o hrv. lit. i o meni članak od Krnica (decembar 1900). Fabkovićevi mi šalju za novu godinu 1901. 20 kruna. 1./1. 1900 putuje Marković, koji se vrlo lijepo ponio spram mene. Mucha mi pumpovo 10 fran. (Alfons Maria Mucha, 1860. – 1939. češki slikar, portretirao Sarah Bernhardt, sudjelovao svojim djelima u Bosanskom salonu na Pariškoj izložbi 1900. op. a.) Brzozowski, Žitkijević, Nacht, Basler, kafanica u r. de Bacy, Kumanudi. Hinkovićka priča da sam makro.» U opaski na dnu iste stranice priređivači su dodali: «U zapisu o Markoviću Matoš je zabunom datirao odlazak svog prijatelja s 1. 1. 1900, iako se radi o godinu dana kasnijem datumu, tj. 1. 1. 1901.»
Knjiga 18 Sabranih djela s podnaslovom Bilježnice II donosi sljedeća dva vrlo značajna podatka. Na stranici 30 u natuknici (105) Matoš piše: «Ožujka 1903. oženio Marković Juliju Voisin.» a na stranici 48 u bilješci (230) čitam i sljedeće njegove rečenice: «13./X 03 poslala mi gdja Tereza Andrassy (1 Kapucinska ul) 12 kr. sa pisamcem, gdje me odvraća od ženidbe, jer čuje da se ženim. Gospodi! – 18./X. Poslao mi Marković iz Londona 20 fr.» Svi navedeni citati govore dovoljno sami za sebe, pa ako ih povežemo s podacima koje sam prethodno objavio, može se zaključiti kako se čudesno poklapaju, istovremeno ne kolidirajući ni u jednom trenutku s onim što sam već prije sam ili u suradnji s Dolores Čikić i Borisom Zakošekom publicirao o Josipu Markoviću i Dori Maar.
I na kraju, pogledajmo i knjigu 19 Sabranih djela posvećenu korespondenciji Matoševoj (Pisma I) u kojoj susrećemo Josipa Markovića na jedanaest mjesta. Krenimo redom:
Mirku Breyeru (str. 52)
Pariz 15 svibnja 1903/ ulica Guisarde 14
Poštovani g. Breyer,
Pisao bih vam još prije osam dana da nisam bio u tolikom poslu. Morao sam obaviti neke posjete kako bih našao prihvatljiviju situaciju od postojeće, a bio sam i bolestan. Pet lira o kojima ste mi govorili, nije bilo u pismu i strašno me ljuti da sam primoran ovako vam priznati sve to. Isto tako kada mi je M. Marcovitch, arhitekt, poslao 30 kruna u jednom zapečaćenom i preporučenom pismu, opljačkali su me, jer vrijednost nije bila naznačena na koverti. Moj prijatelj Markovitch se ljuti misleći zasigurno da sam ja učinio tu sramotu, budući sam mu priznao svoje nevolje…Ovaj put nema srama, više ne.
Vama na raspolaganju (potpuno Vaš)
Matoš
Stojim Vam na raspolaganju, kad vam to bude odgovaralo. Bog i Hrvati!
S francuskog jezika prevela: Dolores Čikić
Pismo u francuskoj varijanti, onako kako ga je Matoš napisao, glasi;
Paris, 15/V 1903. /14 r. Guisarde/
Cher M. Breyer,
Je Vous aurais écrit déjà avant 8 jours si je n'étais pas trop occupé. J'avais des visites à faire pour trouver une situation plus acceptable que l'actuelle, j'étais même souffrant. Les 5 lire dont Vous me parlez n'étaient pas dans la lettre, et ça me fâche énormement d'être forcéà Vous avouer tout cela. Ainsi, quand M. Marcovitch, l'architecte, m'a envoyé 30 couronnes dans une le�recachetée, recommandée, on m'a volé parce que la valeur n'était pas indiquée sur l'enveloppe. Mon ami Markovitch se fâche sûrement, en croyant que je fasais, en lui avouant mes malheurs, de la mauvaise blague… Cette fois pas de blague, non plus.
Tout à Vous
Matoš
Je suis à vos services, quand il vous plaira. Bog i Hrvati!
Opaska: Kamov s Breyerom korespondira
18. VIII. 1907.
Milivoju Dežmanu Ivanovu (str. 80)
Ulomak: Dr. Milivoj Dežman / urednik Života/ Zagreb / Paris / r. Sedaine 73 / 2/II. 1900. «…Što je tako dugo sa Životom? Boga mi, izdaje me već ustrpljivost i nada, da će izaći. Gosp. Marković je momentano tako pun svojih arhitektskih poslova, da Vam, uz pozdrav za gosp. Tucića, može poslati samo obećanje svog kasnijeg saradništva, i to za specijalno graditeljske stvari.(…)Une cordiale poignée! A. G. Matoš»
Opaska: Kamov s Dežmanom korespondira 27. V. 1910. i 4. VI. 1910.
Rikardu Kataliniću Jeretovu (str. 203 – 204)
Ulomak: Paris, 14. r. Guisarde, 9. VI. 1904. «Dragi kolego, (…) Pisao sam Vam da bi bio voljan dati u nakladu hrv. Knjižari u Zadru izbor od mojih članaka, kozerija i studija, a Vi mi, jamačno zbog velikog posla, neodgovarate. Javite mi, može li biti što od toga, a ostatak honorara pošaljite mi uputnicom, jer me jutros hladni znoj oblio, kada ne opazih na kuverti naznačene svote. Josip Marković poslao mi je proljetos rekomandirano i zapečaćeno 30 kr i pošto nije na omotu naznačio sumu, nisam u pismu ništa našao! (…) Budite uvjereni, da ne slutite, koliko cijenim Vaše čestito i drugarsko srce. Vaš A. G. Matoš»
Otonu Krausu (str. 212)
Pismo napisano u Parizu 2. r. Jacob, 28. II. 1901. U pismu opsežnih lamentacija nad stanjem u hrvatskoj kulturi, Matoš samo spominje Krausu kako mu je Josip Marković poslao primjerak Agramer Zeitunga u kojem je tiskan prikaz njegove knjige Novo Iverje.
Janku Leskovaru (str. 229)
Ulomak: Paris, 14 r. Guisarde, 17/IV 03 «Dragi moj Janko Leskovar, (…) Jedan prijatelj, arhitekt J.Marković, moj pariski znanac, čestitao mi uskrs u rekomandiranom pismu i delikatno naznačio da mi šalje 15 for., nenaznačenih na omotu. Otvorim pismo – nađem čestitku i ništa više! Zamislite, koje razočaranje! Bolio me gubitak od 15 for. I izvjesnost, da se na našoj slavnoj pošti – ne samo čitaju meni adresovana pisma, nego da su ta hrv.-ugarska gospoda tako podla, tako jadna, da meni, siromahu, kradu pomoć i prijateljski dar. Nisam znao, što da reknem Markoviću. Ako mu kažem, da novca nisam primio, pomisliće, znajući me veseljaka i neumjerenog, nedelikatnog čovjeka, da mu želim podvaliti, da ga želim pumpovati kao ono u Parizu, kada mu govorah: Čuješ, Pepić, uvrijedi ćeš me, ako mi pumpaš više od 5fr.– Ako mu opet reknem, da sam novac primio i kupio pelengire, Baudelaira, dugo neokušanu djevojku ili flašuvina, slagao sam, ljuto sam slagao, pa još na moj trošak… (…) Vaš A. G. Matoš»
Augustu Matošu (otac Antuna Gustava Matoša, str. 261)
Ulomak: Paris, 14. r. Guisarde, 25/II. 03. «Sastajem se s Jelavićem, polit. Dopisnikom Nar. Novina i sa Zagorskim, Hrvatom, što se oženio iz Petrograda. Žena ga izdržava. Večeras idem k njima, jer joj je imendan. Vidio sam i Markovića, koji dodje iz Zagreba. Molim te, pošalji mi Domaće Ognj. Zaboravih što napisah, pa bi se htio čitati. Dugujem za stan. Cipele mi ološale. Rublje mi više ne valja. Nadajmo se, biće bolje, jer gore biti ne može. Tkalčiće ne posjećujem. Gjuro živi s kurvom i svira s ciganima, a njegov brat je obolio, jer mu švaljerka otišla u bordel, odakle će ju izvaditi. S ovakovom bagrom ja ne općim. Tvoj Gustl»
Leonu Matošu (brat Antuna Gustava Matoša, str. 293-294)
Ulomak: «Ponosim se time, da me svi drugovi jako, jako vole. Vrijeme gladovanju je prošlo i to je jako žalostno, da zbog naših uredničkih ništarija ne mogu ni stana platiti. Gazda me poštuje i ne veli ništa, ali možeš znati, kako mi je. Jamačno se sjećaš, da mi Hranilović preko tate obećao Vijenac. Ja pisah Arnoldu i Gjalskome i ništa. Pa da im ne vikneš: Kukavice! Kada svršim i taj obećani članak o Xeresu de la Maraji (Milanu Begoviću, op. a.) /juče mi pisao iz Fiorence/, napraviću svake nedjelje članak za Iblera, koji mi onomad takodjer sa Markovićem posla razglednicu. (…) Tvoj Gustl, Paris /2 r. Jacob/, 17./VII 1901.»
Josipu Milakoviću (str. 323)
Ulomak: Paris, r. Sedaine 73, 4. studena 1899. «(…) Nadjoh se i sa g.g. Markovićem, arhitektom bos. Paviljona i sa Katalinićem Jeretovim. Ako prestanem biti mizantropom, budi hvala tim ljudima. Ne mogu Vam reći, kako mi se srce širi, kada vidim tako čestite i tako inteligentne mlade Hrvate. Oni mi znadoše već za to kratko vrijeme bitip ravim prijateljima. U ovim mučnim dnevima to bijaše za mene pravi duševni melem. Da nema boga, trebalo bi ga pronaći, pa da plati ovake usluge, jer ih mi obično ili nećemo ili ne umijemo da platimo i vratimo. Gosp. Katalinića zamolih da mi dade na čitanje svoje radove i on obeća. Sutra idem sa tom vrlom gospodom na čaj g. Hinkoviću. Dosele posjećivah samo kuću nekog mazala Weissea, kojeg je žena poluhrvatica i prijateljica moje matere. Pošto u toj kući ne nadjoh srdačnosti – a toga mi tako silno treba! – možete se i sami dosjetiti, što je za mene ovdje ta kita krasnih Hrvata, koje ću nastojati da stignem u dobrome. (…) Molim, pišite mi. Vaš poštovalac Matoš»
Andriji Milčinoviću (tri pisma, na stranicama 328, 362 i 373)
Ulomak: Paris, /26. r. Popincourt/, 18./12. 1900. «(…) Evo dakle, zašta Vam ne mogah odmah pisati. Čekah, da se svrši kriza i ne dočekah. Ja ne znam, što će biti od mene iza 8 dana, ako se prilike ne promijene. G. Marković, bivši stolar i srećnim prilikama arhitekt bosanskog paviljona bi mi možda mogao pomoći, da se mogu obratiti na parvenijskog «dobrotvora» - a ne druga. Moji prijatelji, krasni ljudi, poljsko-franc. Pjesnik Brzozowski /za kojim ljetos pobježe žena Pršibiševskoga, sa kojim je punio Žiće/, karikaturista Rouveyre i prognan iz Berlina socijalista Nacht /delegirac na bivšem kongresu/ i sami su u sličnom «pureé»-u, sa pjesnicima Legrandom i Rémy de Gourmontom nisam doista intiman, moj poljski Čivutin Basler (koji već mjesecima nema stana i ne zna danas, gdje će sutra užinati…/ može mi dati samo sebe, - kao siže, ali koja mu fajda, kada ga u toj muci, u tim noćima bez lojanice, ne mogu nacrtati u priči, koja će se zvati Put u Ništa. (…) Sa štovanjem Matoš»
Ulomak: Paris, 14 r. Guisarde, 19./V. 1903. «Dragi Andro, (…) Ta borba za kruh, za nasušni i za iskrenu umjetnost, to kolebanje izmedju idealnog života i najblatnije, najpokvarenije realnosti me muči, ubija, i misao, da ću morati još prezimiti u Parizu mi je groznija od smrti. – Moj nakladnik mi, dabome, ne odgovara. Arhitekt Marković mi je poslao rekomandovano i zapečaćeno 30 kruna prije 3 nedjelje i – ukrali mi. Pisao sam mu i – on se ljuti, ne vjeruje, misli da je to finta s moje strane, jer nije na omotu ništa naznačio. Pfi! Primao sam anonimna pisma, gdje mi se veli, da sam lijenčina i da mi je sestra – u bijelom svijetu…Pa još ti glasovi iz Hrvatske, iz dragih mojih sela. Neka Hedervari zahvali bogu, te ovih dana nemah novaca za put i za revolver! A sa druge strane: Zyr Xapula i realiste, kojima sam «nepouzdan» zbog Nar. Nov.! Pfuj i pfuj! (…) Vaš M.»
Ulomak: Paris, 14 r. Guisarde, 1/X. 1903. «Dragi Andra, (…) Kratko vrijeme iza toga vrati mi Zagorski pasoš, ali ne iz Rusije, nego iz jedne Karpatske kupelji. Odlučih ga dočekati u oktobru i razbiti mu njušku. Medjutim, nedavno me zapita Jelavić, da pogodim koga je na putu sreo? Vi se dosjećate – Zagorskoga. I ja ga nadjem, ali tako kukavnog, tako jadnog, da ne upotrebih batine. Zapitah ga tek, koji je bio povod, da je prećutao svoj put u pobunjenu Hrvatsku i da meni , još juče «milom Gustlu», nije javio svog dolaska. Mjesto odgovora stane šeprtljati i pričati, da je Drechsler i iza mog pisma s njim u korespondenciji /pokazao mi pisma/, da je korektor njegove knjige, koja će skoro izaći, da mladi Hrvati i realiste pričaju, da osciliram za novac izmedju jednih i drugih i da neki Marković, moj ovdašnji znanac, priča, da u Parizu sviram vergl i da živim od bludničkog novca. Ja sam Zagorskom obećao, da ću ga iznijeti na javnosti– okrenuo sam mu ledja. (…) Vaš ozlojedjeni Matoš»
Pogledao sam u knjigu Ljube Wiesnera: Studijao A. G. Matošu (Fragmenti) koju mi je u Opatiji, 30. prosinca 2005., poklonila njegova kćerka Danica Wiesner Avdić, a koju je priredio Dragutin Tadijanović, uredio Dragutin Dumančić a objavljenaje nakladi Ceres, Zagreb 2002. Ceres je posljednjih desetak godina zadužio hrvatsku književnu scenu izvrsnim naslovima i tom nizu pridružuje se ovaj Wiesnerov naslov. U odlomku naslovljenom Iz Matoševe biografije (Kako je Stjepan Radić poučavao A. G. Matoša/Scene sa bivše Gornje gimnazije) čitam i sljedeće: «- Ali kakav je to dobar đak, koji uvijek dobiva same druge redove? – umuju kod kuće roditelji i u petom se razredu (1887/8) ogledaju za instruktorom, a taj je bio – Stjepan Radić, Gustlov konškolarac, drug iz istog razreda, koji je onda stanovao negdje na Ribnjaku, dobivao kao siromašan đak besplatnu hranu od raznih dobrih familija, no bio inače čuven kao ozbiljan i najbolji đak na gornjogradskoj gimnaziji. Svako je veče dolazio Radić preko Nove vesi i Sto stuba u Jurjevsku ulicu, k Matoševima na instrukciju. On se i hranio u kući Matoševih, i kako je od poroda bio slabih očiju, odredili su tom kasnijem «seljačkom kralju» klupčicu do prozora, na kojoj je sjedio, dok bi mu braća Matoši čitala lekcije. Onda se repetiralo i Gustl je drugi dan znao svoju zadaću. Bili su oni dva ne oprečna, nego upravo slična temperamenta, pokazujući istu priraslost i zajedničku ljubav prema nekim velikim stvarima. Obojica vole prirodu, selo i narod – Hrvatsku (zarobljenu Hrvatsku!), pravicu i slobodu – a nadasve slobodu! « (str. 119) I dalje: «'Instrukcijaš' je i dalje drugovao sa svojim korepetitorom u školi, gdje kad poizdalje a gdjekada intimno, razišavši se kasnije s njimi u nazorima i u životu. Ali uz Vladimira Vidrića ostade Radić Matoševom 'najjačom đačkom uspomenom' i kasniji pisac napisat će kasnijem političaru upravo nostalgijski: 'Stipicu sam znao ujesti u novinama, ali nikad ga ne udariše, da i mene ne odalamiše po prstima' (Ulomak autobiografije)»(str.124) Interesantno je ovdje podsjetiti kako nakon zajedničkog odsluženja kazne u zatvoru 1903. Janko Polić Kamov i Stjepan Radić u Zagrebu nastavljaju druženje na instrukcijamaiz ruskog jezika koje je Radić davao Kamovu. Vladimir Vidrić i Stjepan Radić su bili dobri prijatelji Josipa Markovića i tu se krug zatvara. Krleža je znao sigurno puno više o njihovim međusobnim vezama nego je za života o tome pisao i to je kružilo među prijateljima; da nije bilo tih stvarnih osoba i događaja, nikada ne bi mogao napisati pripovijetku Hodorlahomor Veliki (1919.), posvećenu Kamovu, u kojoj glavni lik Pero Orlić (čitaj Janko Polić) dolazi u Pariz i tamo upoznaje Hodorlahomora Velikog, vladara i graditelja asirsko-babilonske (kaldejske!) civilizacije. Tek mi je kasnije postalo jasno što znači ta sintagma u Krležinom svjetonazoru; vladar je onaj koji je superioran i obrazovan, Marković je stvarno graditelj, a asirska kultura pripada Starom vijeku, dakle Europi, a babilonska je simbol ovog svijeta, dakle Amerike. Marković projektira u Europi i Americi, vladar je prostora i dominantan. Krleža sve to nije. Ne vlada tim prostorima, u njima ne djeluje i ništa ne znači, u Hrvatskoj je također nepoznat. Zato i na tako uvijen i prikriven način šalje poruke jer u njima je inspiracija i pravi život kojeg on samo može promatrati, ali se i osjeća povlašteno jer je jedan od rijetkih koji zna jednu veliku tajnu, jednu veliku istinu. Ona se može lijepo prezentirat i u nastavcima, a da bi sve to bilo pompoznije, uzima Zastave Crvenog oktobra i boljševičke revolucije kao putokaz i strategiju za budućnost, maše njima, gradi vlastiti kult ličnosti i besmrtnosti u dugovječnom jednopartijskom režimu.
Ovaj tekst u kojem sam se poslužio citatima iz Matoševih Sabranih djela i Wiesnerove Studije o A.G. Matošu, vrlo vjerno ocrtava atmosferu hrvatske intelektualne i političke emigracije u Parizu na prijelazu u 20.stoljeće. Pokazuje također bliskost dva Hrvata; Matoša i Markovića, koji su premda potpuno različitih senzibiliteta i duševnih ustroja, pronašli zajedničke interese suosjećajući jedan s drugim i pomažući se onako kako to samo mogu ljudi daleko od domovine, intelektualci s razvijenom solidarnošću i ljubavlju prema tada potlačenoj Hrvatskoj koju su obojica neizmjerno voljeli. Ivo Frangeš je u svojoj Povijesti hrvatske književnosti (Zagreb, 1987.) napisao: «Duh stranoga svijeta, prije svega Francuske i njezine kulture, prvi je u Hrvatsku donio upravo Matoš. (Šenoa i Kumičić samo su neuspjeli pokušaji.) Pa ako njegovo poznavanje francuske književnosti i nije uvijek najažurnije, njegov doživljaj francuske kulture bio je dubok i iskren.» I, zaista, procjep kojeg je napravio Matoš samo se širio dalje, više. Za njim će krenuti (naravno ne samo u Pariz) i cijeli naraštaj mladih hrvatskih pisaca. Činjenica je da će taj ubrzani rast hrvatskih kulturnih htijenja svoju kulminaciju doživjeti s početkom Prvog svjetskog rata, odnosno smrću Janka Polića Kamova 1910. i Antuna Gustava Matoša 1914., a svoj pravi simbolički pad, dugotrajnu šutnju i sputanost u okovima režima dviju Jugoslavija, bit će simbolički ostvaren povratkom Ujevića, Baričevića i Čerine 1919. iz Pariza u Zagreb. Hrvatska će se kultura nakon toga cijelo stoljeće gušiti u Krležinim idejama koje su nas odvele daleko od građanskog društva, zapadnih liberalnih demokracija i slobodnog poimanja stvaranja. Radovan Ivšić svojim je odlaskom u Pariz i uključivanjem u nadrealistički pokret sačuvao jedan drugi Stijeg slobode kojeg i danas mnogi nisu prepoznali.
Dora Maar, žena koja je iznjedrena iz jedne tako složene sredine i Janko Polić Kamov, književnik, bili su zatajeni jer su bili jaki karakteri, pošteni i nepotkupljivi umjetnici, koje se nije moglo upotrijebiti za afirmaciju neke, bilo koje, ideološke matrice. Dora Maar, podsjetimo se, bila se priklonila katoličkom misticizmu u vrijeme Krležine dominacije 50-ih godina 20.stoljeća nakon razlaza s ideološki prihvatljivim Picassom. Iako pariška Hrvatica, za nacionalnu kulturu više nije bila zanimljiva, Kamov također.
