Malo je vjerojatno da bi Gemma La Guardia Gluck i njezina sjećanja danas ikome bili zanimljivi da nije bilo njezinog slavnog brata Fiorella, jednog od najomiljenijih i najživopisnijih gradonačelnika koje je New York ikad imao i istinske ikone američke povijesti. Međutim, pomalo je napravedno to američko prisvajanje La Guardije. Istina, ključni je dio svog života i karijere proveo u Sjedinjenim Državama, ali roditelji su mu bili Talijani, majka, štoviše, iz Trsta, a svoj je profesionalni uspon započeo upravo u Rijeci. Stoga se ukazuje potreba da se istraže njegove riječke godine, baš kao i sredina i uvjeti u kojima je živio u tada istinski kozmopolitskom gradu na Rječini. Za razliku od svog brata, Gemma La Guardia Gluck živjela je daleko od očiju javnosti, a iako rođena Amerikanka, najveći dio života provela je u Europi. Možda njeni memoari nikada ne bi ni bili napisani i sjećanje na njene rane godine s bratom bilo potpuno izgubljeno, da pred kraj života nije iskusila užasne patnje koncentracionog logora. Kao Židovka po majci, k tome i udana za Židova, Gemma je 1944. bila otpremljena iz Budimpešte u ženski koncentracioni logor u Ravensbrücku. Bez njezinog znanja, tamo je odvedena i njezina kćer Irene i unuk Richard, koji je još bio beba. Njihovi su muževi završili u Mauthausenu, iz kojeg se nikad nisu vratili. Kao sestra važnog američkog političara (i gorljivog antifašista), Gemma je zapravo bila talac, i kao takva dobila je nešto bolji tretman od "običnih" logorašica. To, međutim, na znači da je bila pošteđena užasa niti da je bila neosjetljiva na patnju drugih. U svom sjećanju na logor – koje čini veći dio memoara – Gemma priča o tom iskustvu na nevjerojatno jednostavan, objektivan (koliko se može biti objektivan u takvoj situaciji), sabran način, koji istovremeno odražava ogromnu dozu hrabrosti i odlučnosti. Čini se da po karakteru Gemma i nije bila toliko različita od Fiorella. Po izlasku iz logora Gemma je još neko vrijeme bila prisiljena provesti u Berlinu, čekajući da njena kćer i unuk dobiju dokumente. Iako je ime La Guardia otvaralo mnoga vrata, Gemma je u New York stigla prekasno da bi se ponovo zbližila sa svojim bratom nakon više od polovice života provedenog na različitim stranama oceana. Svega nekoliko mjeseci nakon Gemminog dolaska u New York 1947. godine Fiorello je umro od raka gušterače. I stoga se, zapravo, najvažnija Gemmina sjećanja na Fiorella svode na dane njihovog djetinjstva i mladosti. Ali upravo u tome je njezina prednost: mnogo je biografija koje se bave La Guardijinim životom i karijerom u Americi, ali ni jedna od njih ne može ponuditi rana sjećanja iz prve ruke. Osim toga, niti jednu od njih nije napisala njegova sestra, koja ne samo da mu je u mnogo čemu sličila, nego je i sama po sebi bila nevjerojatna i zanimljiva ličnost. Jelena Dunato |
U Trst smo stigli baš u vrijeme kad je čitav grad žalio za nedavno ubijenom austrijskom caricom Elizabetom. Odsjeli smo kod moje bake po majci, Fiorine [Luzzatto Coen] u njenom starinskom, ali vrlo ugodnom domu. Nakon kratkog boravka u Trstu smjestili smo se u obližnjem Kopru, gdje je moj otac otvorio hotel koji je privlačio goste iz raznih krajeva Europe i Sjedinjenih Država. U kozmopolitskoj atmosferi ovog lijepog odmarališta počela sam učiti talijanski i njemački jezik.
Fiorello se zadubio u knjige s koledža koje je donio sa sobom iz Amerike, pripremajući se za upis na sveučilište jednog dana. I tada je već bio toliko ambiciozan i pametan da mu je američki konzul u Budimpešti dao mjesto osobnog tajnika, a kasnije je postao i privremeni konzul u Rijeci.
Godinu dana kasnije, na svoj dvadeset i prvi rođendan [11. prosinca 1903.] Fiorello je postao konzularni agent za emigraciju. To je bio njegov prvi veliki korak u karijeri – i jedini kojeg je moj otac doživio. U to je vrijeme Rijeka postala vrlo važna luka zbog velikog emigracijskog vala koji je tek započinjao. Ljudi su se slijevali u Rijeku iz svih dijelova kontinenta i ukrcavali se na Cunardove brodove za Sjedinjene Države.
Djevojčica Gemma La Guardia
|
U svom je poslu Fiorello bio marljiv, pošten i neustrašiv. Jednom ga je direktor riječke podružnice Cunard Linea pitao za dopuštenje da lučki radnici rade nedjeljom. Moj brat je odgovorio da brod plovi pod američkom zastavom i da američki zakoni ne dopuštaju rad nedjeljom. Direktor ga je tada pokušao podmititi, a moj mu je brat rekao da napusti stan istog trenutka ili će ga sam izbaciti.
Moj je dragi otac umro u dobi od 54 godine, u listopadu 1904., dok je Fiorello bio u Rijeci. Fiorello nas je tad pozvao da živimo s njim. Imali smo lijep dom i moj se brat trudio ugoditi nam i usrećiti nas. Vodio me je sa sobom na sve društvene događaje, a svake bi me subote odvukao na nogometnu utakmicu. Donio je tu igru u Rijeku i bio je kapetan momčadi.
Nakon dvije godine mirnog života, Fiorello je rekao našoj majci: "Ne ljuti se, majko, ali ja se vraćam u New York." Jadna je mama bila iznenađena i žalosna. Rekla je: "Ali ovdje imaš tako dobar posao, zašto moraš ići?" On je odgovorio: "Želim karijeru, a nisam diplomirao. Posao koji imam ovdje mogu raditi dok ne ostarim, ali neću se uzdignuti. O, ne, majko, ja sam ambiciozan. Želim studirati i postići nešto u mojoj zemlji. Želim postati netko i raditi nešto zaista bitno." I tako je otišao u Sjedinjene Države.
U New Yorku je dobio posao računovođe za $10.00 tjedno. Marljivo je učio i položio državni ispit za prevoditelja na Ellis Islandu, imigracijskoj postaji u njujorškoj luci, gdje su vlasti pregledavale ljude koji su dolazili u Sjedinjene Države iz čitavog svijeta. Fiorello je tamo radio četiri godine, prevodeći s nekoliko jezika i pohađajući fakultet u večernjim satima. Diplomirao je pravo i položio pravosudni ispit. Ostatak njegove karijere je dobro poznat u čitavom svijetu.
Nedugo nakon što je Fiorello otišao u Ameriku, moj je mlađi brat Richard dobio posao prevoditelja u Cunard Lineu, jer je i on govorio mnogo jezika. Pedeset je puta prešao ocean, a onda se oženio i skrasio u Trentonu, New Jersey. Richard je umro od srčanog udara u dobi od četrdeset i dvije godine, ostavivši za sobom ženu i troje djece.
Ulomci iz drugog poglavlja: SRETAN BRAK
Majka i ja smo ostale same u Rijeci. Povukla sam se iz društvenog života i zadovoljno živjela u miru s majkom. Da bih pribavila još malo novaca za naše uzdržavanje, odlučila sam davati sate engleskog jezika. Moram reći da sam istog trena doživjela uspjeh, primajući toliko prijava da sam neke učenike morala slati drugim učiteljima. Tako smo zadržale isti stan i mogla sam majci pružiti svu udobnost koju je trebala. Jedina nam je zabava bila operna pretplata, jer smo obje voljele glazbu.
Podučavala sam u vlastitom stanu. Većina mojih učenika bili su odrasli, a poduku sam držala ili pojedinačno ili u grupama od četiri učenika. Uskoro sam podučavala po deset sati dnevno. Svaka dva tjedna navečer organizirala bih vrlo zanimljive "engleske čajanke". Držala bih predavanja, vježbala čitanje i pisanje, održavala natjecanja u pravopisu, zadavala diktate. Uvijek bi se sakupilo tridesetak ljudi, ili više. To je za mene bio užitak – unaprijediti znanje engleskog jezika u tako dalekom kraju kao što je bila Rijeka.
Kako to već biva s mladim djevojkama, i ja sam imala nekoliko obožavatelja i mnogo su me puta prosili. Ali dok je tata bio živ, činilo se da nitko nije dovoljno dobar za mene. Pa onda moj brat Fiorello, koji bi otjerao momke čim bi primijetio da mi neki od njih posvećuje previše pažnje. Oduvijek sam tvrdila da je muškarcu mnogo lakše oblikovati vlastitu sudbinu nego ženi. Čini se da je njoj uvijek određuje netko drugi.
Gemma s kćerima oko 1961. godine
|
U Europi je bio običaj da se djevojke udaju s mirazom. Kako ga ja nisam imala, uvijek sam se šalila i govorila mojim proscima da ne mogu donijeti novac u brak, ali da sa sobom donosim tri stvari: glasovir, šivaću mašinu i moju majku. Mogu vam reći da je ova izjava bila vrlo učinkovita: u nekim slučajevima više nikada nisam vidjela dotičnog prosca.
Među mojim učenicima bio je i jedan vrlo inteligentan i ljubazan mađarski gospodin, Herman Gluck, i da mi je netko tada rekao da ću se udati za njega, bila bih se nasmijala. Kad me je nakon godinu i pol dana poznanstva zaprosio, ja sam mu ponovila one iste riječi o mom mirazu. Ali on me je nadmudrio svojim odgovorima.
Kad sam rekla: "donijet ću glasovir," on je odgovorio: "odlično, kad dođem kući umoran, svirat ćeš mi."
Onda je došla na red šivaća mašina. Odgovorio je: "naravno! Trebat će nam, pogotovo ako budemo imali djecu."
A onda sam rekla: "imat ćeš punicu u svojoj kući." On je brzo odgovorio: "zar si i na minutu sumnjala da bih te zaprosio, bez da planiram da će tvoja majka doći s nama? I ja i ti je trebamo."
Pristala sam se udati za njega.
Savjetovala bih djevojkama da ne biraju supruga po izgledu. Moj suprug uopće nije bio zgodan – trebale bi se zaljubiti u karakter, inteligenciju, marljivost i dobrotu čovjeka, ne izgled. I to je vrijedilo u mom slučaju. Poželjela bih da se svaka djevojka može udati i živjeti tako sretno kao ja tijekom trideset i šest godina svog bračnog života. Herman i ja smo se voljeli i bili smo tolerantni prema stvarima u kojima smo se razlikovali.
Vjenčali smo se u mom obiteljskom domu. Iz poštovanja prema vjeri mog supruga, ceremoniju je predvodio rabin. Herman nije bio naročito religiozan čovjek i dok smo živjeli u Budimpešti, često sam ga morala podsjećati da na blagdane ode u sinagogu, naročito na Dan Pomirenja, kojeg Židovi zovu Yom Kippur. Na taj najsvetiji od svih dana sve su sinagoge u Budimpešti bile do zadnjeg mjesta ispunjene ljudima iz svih slojeva društva. A što se mene tiče, ja sam išla u crkvu.
Vjera, i kršćanska i židovska, bila je važan dio mog djetinjstva. Nisam osjećala nikakav unutarnji sukob zbog različitih oblika iskazivanja vjere koje sam viđala u roditeljskoj kući. U tom je smislu moj otac pokazivao veliko razumijevanje, koje je usadio i u svoju djecu. Ustrajao je na tome da molimo hebrejsku molitvu "Sh[e]ma Yisrael" (Čuj, Izraele) svaku večer pred spavanje. Naučili smo je napamet, još je se i sad sjećam.
Otac nas je naučio tu molitvu u znak duboke ljubavi prema našoj majci. Ponosio se majčinim bogatim židovskim nasljeđem i često nas je podsjećao da je baka Fiorina pripadala obitelji Luzzato – jednoj od najznačajnijih židovskih obitelji u Italiji. Iz nje su potjecali mnogi poznati znanstvenici, slavni vojnici i državnici koji su dali značajan doprinos veličini Italije.
U znak divljenja baki Fiorini moji su roditelji svog prvorođenca nazvali Fiorello.
Kratko vrijeme nakon svadbe Herman i ja smo živjeli u Rijeci, gdje je on radio kao bankovni službenik. Onda je premješten u Budimpeštu i mi smo se preselili tamo. Moja je majka otišla s nama i nas troje smo živjeli sretno do majčine smrti 1915. godine. Pokopana je na židovskom groblju u Budimpešti, a grob joj je obilježen skromnim kamenom na kojem pišu dva retka: "Irene La Guardia, 1859-1915."
(iz knjige Gemme La Guardia Gluck: Fiorellova sestra – Priča Gemme La Guardia Gluck, uredila Rochelle G. Saidel, Syracuse University Press, Syracuse, New York, 2007., stranice 16 – 21, prevela Jelena Dunato) Uredništvo Sušačke revije zahvaljuje Muzeju grada Rijeke na ustupljenoj knjizi čije prevedene dijelove prenosimo. |