VI. KAKO SAM STIGAO U RIJEKU,
u mračnoj noći, u barci jednog ribara
Strana 66
Rijeka, 20. rujna 1919.
Stigli smo.
K vragu i diplomacija, živjelo krijumčarenje: D'Annunzio je uspio ući u Rijeku: Zašto bismo mi bili slabiji? Nakon što smo se izbavili iz ruku karabinjera, jer je sudbina tako htjela, evo nas približavamo se moru. Jadran će nam zasigurno biti skloniji. Tako je i bilo.
Talijanski karabinjeri nisu uspjeli: nisu nam ušli u trag. Mi smo već u Opatiji. Opatija, to je more; more to znači ribari, a ribari znači barke. Već tri sata skrivajući se tražimo jednu koja bi nam odgovarala. Kad se traži, onda se i nađe.
- Da, dobro, pristaje jedan ribar – ribar na tune s Jadrana, jer ako jadranski ribari s vrha tunere vrebaju tunu, stavimo li na stranu profesionalni ponos, još više vole vrebati zlato – da, prebacit ću vas. Ali na onoj strani preko, kako će me primiti arditi?
- Drži! pogledaj, vidiš li pismo od gazde koje imamo, vidiš li?
I prstom pokazujemo potpis.
- Vidiš li: D'Annunzio! I ti se još bojiš? A k tome i sto kruna koje ćeš dobiti na kraju?
Strah ga je napustio. Jedro je razapeto. Ostalo je učinio vjetar.
Približavala se noć. Kvarnerski zaljev prelijevao se u svim bojama. Ali ovo nije renutak da vam opisujem zalazak sunca. Dva sata i pol tiho smo plovili po moru koje u tom času kao da je bilo naš ortak. Najednom se pojavi osvijetljena crta, u visini jednog petog kata, koja nas je zaslijepila. Nismo mogli odmah razaznati što je to. Bila su to slova, poput električnih reklama na našim bulevarima. Malo po malo dešifrirali smo slova i rečenica je glasila: "O Italia O morte !" (Ili Italija ili smrt). Nebo je bilo crno, na horizontu se vidio samo taj signal. Trebalo ga je uočiti s pučine, već s udaljenosti od dvadeset milja. Bio je to javni proglas valovima.
Nakon toga pojavile su se lučke zgrade, a po jednom dimnjaku iz kojeg su frcale iskre zaključili smo da je to vlak koji preko Hrvatske ide prema Beogradu.
- Stići ćemo u 9 sati, bio nam je rekao ribar.
Tako je i bilo.
Oko 9 sati oprezno smo se približili obali uz lučka skladišta, bili su to riječki dokovi.
- Iskrcaj nas ovdje, rekosmo mu.
Znali smo da francuske trupe, unatoč brzojavima, nisu napustile riječko tlo. One su zauzele svoje položaje oko lučkih skladišta. Dok su Englezi plovili prema Malti, a Amerikanci se sidrili na pučini, francuska oklopnjača Condorcet, a da se nije pomakla i jedan metar u luci, štitila je naše i vijorila zastavu.
Skočili smo na obalu. Zbogom ribaru! Neka te vrag nosi i navuče mrklu noć. Deset minuta nismo vidjeli nikoga osim dva stražara koji se lijeno šetali među dokovima. Nastavljamo hodati. Nazire se svjetlo u dnu jednog skladišta: to su francuski vojnici. Mi nastavljamo. Sto koraka dalje evo : Condorcet, zatim jedna posve bijela jahta uz obalu. Kroz otvorena okna vidi se blagovaonica. Tu su se sklinuli francuski časnici i naši državljani. Večeraju. Na vrhu stola general Savy, između dvije dame. Svi izgledaju vrlo dobrog zdravlja. To je dobro: pođimo. I tako u nastavku dogodilo se što se moralo dogoditi: na izlazu iz dokova stražarili su arditi s puškom na ramenu. Pravili smo se da ih ne vidimo; ali oni su nas vidjeli.
- Tko ste vi?
Odgovaramo posve hladno :
- Mi smo dva francuska dopisnika. Dolazimo iz Pariza i idemo posjetiti D'Annunzia.
Nisu nas ni pitali dokumente.
Evo nas u gradu, na trgu Cesare-Battisti. Uspjeli smo!
Izgled se posve mijenja. Izašli iz mrke noći, iz mračnih dokova, udaljeni od ardita nakićenih crnim kapama, plivamo u svjetlu, veselju i oduševljenju. Velebne zgrade trepere pod svjetlom plinskih plamenika. U restoranima, kavanama i na terasama sve vrvi od bučne svjetine. Orkestri, mandoline, gitare čuju se u najjačim tonovima. Krenimo dalje. Nije li to samo jedan kvart koji se veseli? Ne. To je grad, čitav grad. Na prozorima svjetlucaju raznobojni lampioni. Parovi prolaze, pjevaju. Čuju se uzvici kao neprekidne iskre oduševljenja. Stižemo u centar, na Trg Dante. E, tu je pak prava scena.
Nasuprot luci, na kući koja se nalazi u sredini nalazi se pet osvijetljenih portreta: visoko gore, na trećem katu, portret koji dominira : D'Annunzio sa svojim poprsjem nakićenim odličjima. Ispod toga, u istom redu, kralj Vittorio-Emmanuele i kraljica Elena. Nešto niže, Thaon di Revel, admiral Reina, komandant.
Ispred tog pročelja čitav jedan razdraženi narod. To su ljubavni krici. Ja sam samo svjedok. Govorim ono što vidim. Ne branim ni jednu stranu. Govorim samo istinu: to je najbolje.
Dvjesto metara dalje, na brežuljku, nalazi se palača bivšeg austrijskog guvernera, nadvojvode. Tamo stoluje D'Annunzio. Monumentalno zdanje zrači vatrenim bojama. Nadvisuje ga osvijetljena kruna, a ispod se nalazi zvijezda.
Na ulicama vreva kao da je sajam: bengalske vatre, petarde. Zastave i stjegovi iz čitave Italije vijore se poput ogromnog baldahina. Tu su križevi : onaj s dvanaest kuglica iz Pise, crveni na bijeloj podlozi iz Milana, zlatni na crvenoj iz Messine, koraljno crveni na snježno bijeloj iz Padove, zlatni na plavoj iz Verone. I stjegovi s likom lava: krilati iz Venecije, onaj koji se propinje iz Tortone, zeleni s vatrenim jezikom iz Brescie, neobuzdani iz Perugie. Tu je i slon i žena iz Catanije, crni rak iz Taranta, vol koji poskakuje iz Torina, Arlekinove kocke iz Pistoje, tri nasmijana kralja-sunce iz Dalmacije, orao od kovanog željeza iz Trenta, koplje (halebarda) iz Trsta, ruka sa rukavicom iz Cremone, bijele kule iz Sassaria, koza iz Istre.
Pod tim svodom od barjaka razvijenih u slavu svojih gradova svjetina se tiska i viče. I dalje se vide osvijetljeni portreti i to Verdija, Dantea, Garibaldija. I sve to među plakatima s likovima mušketira iz filma Capitaine Fracasse koji se daje u jednom kinu.
Grad je u jednom oduševljenju. Grupe ljudi kreću se amo tamo. Kamioni uz zastrašujuće zvukove sirene jure punom brzinom kroz svjetinu koja im se sklanja i koja im kliče. Na kamionima su vojnici, poput statua koje kao da se zaklinju da im smrt neće biti teška. Miješaju se tonovi pjesama i nacionalnih himni. Djeca, kojima su, čini se, roditelji rekli:"Idite, uživajte, ovo nećete opet uskoro vidjeti" na raskršćima, u ponoć, ludo se igraju. Nacionalna novina "Kraljevine", Vedetta d'Italia upravo je izašla iz štampe. Čitavo jato uličnih prodavača, žene i djeca (muškarci stražare na vratima) slijeva se iz palače, noseći desetak kilograma papira pod rukom i ne znajući kako sačuvati svoju robu pred stotinama ruku koje im trgaju listove. Vide se časnici, svaki okićen s bar tri ordena, često s francuskim ratnim križem, kako se ponosno kreću, zrače od radosti, u zanosu, kao posvećeni; ljudi tako izgledaju samo u nekim jedinstvenim situacijama. U toj rijeci ljudi po trotoarima idu i zastajkuju mornari i vojnici s bajonetom na puški, to su, kako ih u Rijeci iz prezira zovu, "Nittijevi dezerteri" koji, ljubazni sa svojima, oštro reagiraju na svaku neprikladnu riječ. U tom trenutku bili smo svjesni da kad bismo počeli vikati : "Živio Nitti! Dolje D'Annunzio!" ta ljudska masa bi nas zgrabila, samljela u sitne komadiće i pjevajući, uz zvukove fanfare, naše ostatke pretvorene u kuglice odnijela domaćim ribama. To je boljševizam, ali na desnici.
Slavlje je na vrhuncu. Danas poslije podne D'Annunzio-kralj podijelio je svojim trupama medalju svete stvari – tu je dvadeset tisuća ljudi. Ali nisu vojnici ti koji ju nose nego žene. Pobjednici su ju za ovu večer posudili "signorinama". Te signorine su, uostalom, njihove zaručnice. Djevojke iz Rijeke zajednički su službeno poslale gradonačelniku poruku da su se obećale tim herojima. Daju se brojevi. To je ljubav za trobojnicu.
Zidovi, od vrha do dna nalijepljeni plakatima koje je potpisao D'Annunzio, pjevaju u nedogled. Nikada jedan vladar nije govorio ljepšim jezikom. Pročelja zgrada pokrivena su letcima. Oni poručuju opijenom narodu najbožanstvenije izreke: "Recite onima koji su vjerni da će vjera biti okrunjena".
U izlogu triju cvjećarnica, među ružama i ljubicama, jedan te isti oglas : "Mornari i vojnici koji nemaju novaca zamoljeni su se javiti u Guvernerovu palaču". D'Annunzio je imao delikatnu stvar prišapnuti; on je nudi preko cvijeća: Posvuda se osjeća sloboda. Nikakve gnjavaže koja obično prati zauzimanje gradova. To je zajedništvo u ljepoti junačkog djela. To je zemaljsko djelo jednog čistokrvnog poete.
Excelsior, 23. rujna 1919.
VII. RAZGOVOR S RIJEČKIM "DIKTATOROM"
Strana 71
Rijeka, 22. rujna 1919.
Penjemo se prema palači u kojoj stoluje Gabriele D'Annunzio.
Iza nas, uz obalu nalaze se ratni brodovi : pet krstarica i veliki bojni brod Dante Alighieri. Mornari pjevajući glancaju bakrene dijelove. Na putu, u ulici koja ponosno nosi njegovo ime, susrećemo njegove trupe koje manevriraju. Komande su kratke, u posluhu osjeća se oduševljenje. Riječani i Riječanke puni radosti hodaju okićeni vrpcama na jaknama i prslucima.
U palači se vije zastava kuće Savoja; arditi s crnim kapama i visoko uzdignutim bajonetama drže stražu. Prolazimo kroz predvorje i uspinjemo se širokim stubištem. Evo nas u velikoj sali gdje sve vrvi i bruji kao u foyeu nekog kazališta za vrijeme pauze.
Vojnici, oficiri i civili, puni naivnog oduševljenja povjerljivo raspravljaju. Na vratima s desne strane može se pročitati: "Šef kabineta" ; na vratima s lijeve strane : "Šef glavnog stožera".
Nalazimo se u srcu akcije. Gabriele D'Annunzio je u jednom od ovih salona gdje planira radni dan.
Odveli su nas do njegovog dežurnog oficira. Ranjen je u pluća i ruku u borbi na Krasu. Međutim, otvarajući vrata osobno, D'Annunzio nam dolazi u susret.
- Gle! kaže nam, dok njegov pogled ukazuje na dobrodošlicu, to ste vi?
Uvodi nas u svoj kabinet diktatora, i tamo ga pitamo :
- Komandante, ispričajte nam vašu priču?
I Gabriele D'Annunzio započne :
- Ako sam jedanaestog naglo odlučio djelovati, to je zato jer su do mene doprle ozbiljne vijesti. Doznao sam pouzdano da je dvanaestog uvečer Rijeka trebala biti opljačkana od strane Hrvata. Već je odavno Vlada dobivala prijetnje. Trebalo je hitno stići ovamo.
Bio sam bolestan, u jadnom stanju s temperaturom od 39 stupnjeva. Doktor mi je savjetovao krevet, ali ja sam krenuo na put. To što lakoumnici zovu avanturom, to je ustvari božanski poziv. Ne radi se ovdje o slavi. Mogao sam ostati kod kuće, nastaviti pisati stihove, drame, romane. Ali izgledalo mi je apsolutno nužno, trebalo se žrtvovati još jednom.
Namjeravao sam napraviti ratni pohod s dobrovoljcima. Ali vidio sam da je to nemoguće, simbol ne bi bio potpun. Napravio sam marš s regularnim trupama. Čitava vojska bila je i ostaje uz mene - mornari, avijatičari, pješaštvo. Nema vojnika koji me ne sluša. Sa svojih dvadeset tisuća ljudi ja sam zaposjeo tri četvrtine linije primirja. Da pošaljem bilo kakav poziv, sve će divizije odgovoriti. Ja sam izvršio nacionalnu misiju.
Što se tiče mene, što bih mogao učiniti sa svojim životom? Riskirao sam ga iz dna duše nebrojeno puta. Nije mi stalo do ove olupine što je danas moje tijelo. Ako se pripremam za let do Tokija, zar to nije u dubokoj spoznaji da jedne nesretne večeri, u toj dalekoj žutoj zemlji, budem i plijen tajfuna?
Svi oficiri koji me prate dostavili su mi na ruke potpisane zakletve u kojima se zaklinju da mi svoju sudbinu stavljaju na raspolaganje. Grad je spreman umrijeti. Mi smo dali svoj život toj svetoj zemlji. Žive ili mrtve ona će nas čuvati.
- Vi ste dakle, Komandante, krenuli iz Venecije jedanaestoga?
- Da. Napustio sam Veneciju i stigao u Ronchi. Ronchi je mjesto gdje je bio Oberdan, veliki tršćanski mučenik od prije trideset godina. Şumorno sam bdio u gostionici nasuprot one u kojoj je boravio Oberdan kad su ga napali Austrijanci. Sumorno, jer u Ronchiju je sve išlo naopako. Kamioni koji su mi bili obećani najednom su uskraćeni. Uvijek postoje oni koji su malodušni u momentu kad se treba žrtvovati. Ja sam poduzeo akciju. Moji ljudi su uz mene, ja zapovijedam. Kamione smo oduzeli silom. Odlazimo. Nismo ni slutili da će pohod biti tako lagan. Očekivali smo borbu. Bojali smo se otpora Saveznika. Međutim, do toga nije došlo. Hvala Bogu!
| EPILOG JEDNE AVANTURE Gabriele D’Annunzio je jučer napustio Rijeku, izgleda da će otići u Francusku
Strana 105 - Novine pišu : Rim, 18. siječnja (Izvanredni brzojav) D'Annunzio je danas napustio Rijeku automobilom. Trebao je otići u Veneciju, ali još se ne zna da li je tamo stigao. Obaviješteni smo da je zatražio putovnicu za odlazak u inozemstvo koja bi mu omogućila odlazak u Francusku, Belgiju ili Grčku. Kažu nam također da pjesnik ima namjeru otići u jedan manji gradić pokraj Pariza, u obitelj svojih prijatelja koji su mu navodno ponudili gostoprimstvo. Mislimo da je to gradić Saint-Germain. Međutim, izgleda da će ostati još neko vrijeme u Italiji. Gabriele D'Annunzio je u pratnji četvorice vjernih ardita u civilu. Upitan kakve su mu namjere, D'Annunzio je odgovorio da se namjerava odmoriti i suzdržati od sudjelovanja u bilo kakvoj političkoj debati. D'Annunzio je predao bivšem predstavniku Kraljevskog namjesništva u Rijeci izjavu kojom se obvezuje da će se suzdržati od bilo kakvog pokušaja agitiranja bez njegove privole. Excelsior, 19. siječnja 1921. | |
Krenuo sam sa svojim prvim bataljonom i vijest se munjevito proširila. Čitavim putem poticao sam trupe. Svi me slijede. Ulazim u Trst i imam pravu armiju : čitave regimente (pukovnije), puškomitraljeze, tenkove s topom. Sve se to stvorilo koliko trepneš okom. Jedan general, koji je imao tvrdi san i koji se konačno probudio od tih događanja, priđe mi sav zadihan. "Što radite? Kuda idete? Ja sam vam nadređeni! Odgovaram mu: "Idem u Rijeku, gdje sam danas ja komandant. Idite na kraj kolone ako želite, i nastojte pojesti što više prašine." Nastavljamo put. Vedra noć sve više prepušta mjesto novom danu koji nadolazi. Stižemo do crte primirja, pred vrata Rijeke. Bio sam spreman na sve. Zahtijevao sam da mi nitko ne proturječi. General Pittaluga, šef talijanskih trupa u gradu, koji je u međuvremenu obaviješten o mojem dolasku, hitro je dotrčao. Kad me je ugledao, odmah je zauzeo stav pravog pravcatog generala i kaže mi : "Kako! To ste vi koji ovo radite, vi koji ste tako pametni? Pa niste uopće shvatili situaciju?" Ja mu odgovaram : "Ja sam gospodar i želim proći". On me moli: "Dajte mi bar pet minuta". On misli da mora poduzeti nešto da spriječi katastrofu, da svoje vojnike nagovori da ne pucaju. "Dajem vam pet minuta, kažem mu ja, ali upozoravam vas da imam dvije mete za vaše vojnike : medalju ratnog invalida i zlatnu zvijezdu za hrabrost". Nakon što je prošlo pet minuta, ja idem naprijed.
Ulazim u Rijeku. To je bio najblistaviji trenutak u mojem životu. Nema žene, nema djeteta koje u ruci nije držalo pobjedničku grančicu. U zraku se osjećao miris lovora. Ja se probijam kroz zadivljenu svjetinu i idem prema palači. Dao sam je okružiti, postavio sam cijeli bataljon na osjetljiva mjesta. Sve sam organizirao. Trinaestog rujna više nije preostalo ništa da se napravi. U Sušaku su prve noći bile dvije, tri tučnjave. Ali izdao sam zapovijedi. Sada ovdje vlada spokojstvo venecijanskih noći.
- A gdje su bile savezničke trupe?
- Ja ih nisam vidio. Englezi su me pitali da bi li se povukli u Volosko. Rekao sam im da je to nepotrebno. Dao sam im časnu riječ da im se neće ništa dogoditi. Oni su sada već na Malti.
- A talijanski ratni brodovi koje vidimo u luci?
- Morao sam zadržati brodove. (Tu se diktator vragolasto nasmijao.) Poslao sam ardite da pogase vatre. Ali najednom, tijekom noći doznajem da dolazi neki admiral. Pozvao sam na uzbunu i sva su zvona odjeknula. Moja vojska je na nogama, narod juri prema gatovima na obali. Pozivam admirala da siđe s broda. On je sišao i prepoznao sam ga. To je jedan od mojih prijatelja, admiral Casanova. Zarobio sam ga. "Zahvaljujem vam, kaže mi on, što ste me zarobili; tako ste me, nadam se, poštedili velike boli ako bih bio morao otvoriti vatru na našu braću". Dao sam mu najljepšu sobu, a kako je jedan bivši kuhar s njegovog broda služio kod nas, vratio sam mu ga. Treba uvijek biti ljubazan.
- A gdje je sada taj admiral ?
- Baš sam ga jutros poslao da otputuje automobilom.
U taj čas uđe u kabinet jedan kapetan i stane u stav mirno.
- Komandante, kaže on, čast mi je obavijestiti vas da je admiral Casanova stigao na odredište.
- Dobro! kaže D'Annunzio.
D'Annunzio se pribere :
- Jedna teška vijest mi je upravo stigla. Izgleda da će Mirovna konferencija priznati suverenitet Rijeke, ali samo kao malu državicu odijeljenu od Istre. To nije moguće. Bit ću na oprezu. Ako treba, objavit ću proglas vojsci da se protivim i silom tom sakaćenju. Jutros su, usprkos oluji, dva moja aviona otišla baciti nad Rimom i Milanom jednu moju poruku. Italija nije imperijalistička, poznat je njezin liberalizam. Ona će sama riješiti svoje poslove.
A što se tiče Francuske, jer sada razgovaram s dva Francuza, želim još jednom uzviknuti : "Volim Francusku kao svoju drugu domovinu. Najveći sam prijatelj Francuske. Ne vjerujem da je netko ikad opjevao vašu vojsku s više žara i ljubavi. Imam čast da posjedujem ratni orden vaše vojske, ratni križ. Imam pravo da budem prihvaćen kod vas; oni koji se usuđuju reći da sam vaš neprijatelj, ne bi mi to mogli reći u lice!"
- Komandante! reče jedan poručnik, šest puta ranjavan.
I zalupi petama.
Regimenta bersaljera čekala je diktatora na večeru.
Excelsior, 27. rujna 1919.
Prevela : Mirjana Koprivnikar