U riječkoj muzejskoj djelatnosti, osim niza tragičnih likova, djelovale su i tri osobe koje su svojim osobnostima i energijom ostavile vidljivog traga i koje zaslužuju da im se posveti pažnja. Prvi u tom nizu bio je Mijat Sabljar (1790.-1865.), koji je za grad važan jer je vodio prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj – Museum Nugent na Trsatu, od 1842. do 1848., i time postavio temelje te djelatnosti na ovom području, stigavši uz to i bitno pridonijeti utemeljenju Narodnog muzeja u Zagrebu 1846. godine.
Druga iznimna osoba bio je Riccardo Gigante (1881.-1945.), u tri navrata gradonačelnik (1919., 1930.- 1934., 1943.), u čije vrijeme je Gradski muzej (Museo Civico, smješten u zgradi današnjeg Državnog arhiva) počeo dobivati formu muzeja, no koji nije uspio izdignuti djelovanje institucije iznad neuspješnog talijanskog pograničnog grada uronjenog u fašizam.
| 
Radmila Matejčić na lokalitetu Stranče u Vinodolu 1974. godine |
Treća osoba – koja nas i najviše zanima − s prve dvije dijeli izuzetnu širinu interesa, posvemašnju predanost pozivu, ali i povremeno nerazumijevanje sredine za zamašni poduhvat podizanja muzeja na ozbiljnu regionalnu razinu. Riječ je o Radmili Matejčić, koju su njezine kolege i studenti najčešće zvali teta Rada.
Radmila Matejčić, kćer Đure i Perside Kardoš, rodila se 7. listopada 1922. godine u Banja Luci (Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu pohađala je u rodnom gradu od 1928. do 1932., a realnu gimnaziju od 1932. do 1941. godine. Upisala se na povijest umjetnosti u Zagrebu, a tijekom sumornih i opasnih ratnih godina radila je u muzejskim institucijama u Banja Luci i Zagrebu, a kao apsolventica 1946.−1947. u realnoj gimnaziji u Prijedoru. Potom se udala za dr. Marijana Matejčića (rođenog u Crikvenici 1920.), pa je prešla u Radio-tehnikum u Zagrebu 1948.- 1949. godine. Diplomirala je povijest umjetnosti i kulture i klasičnu arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1950. godine.
Nakon što je suprug dovršio specijalizaciju radiologije, zajedno s njim premještena je u Rijeku. Prvo vrijeme radila je kao bibliotekar u Naučnoj biblioteci, u kojoj je 1952. godine imenovan ravnateljem Vinko Antić. Prvi tekst koji je objavila bio je 500-godišnjica rođenja Leonarda da Vincia (Riječki list, 16. ožujka 1952.).
U tom razdoblju došlo je do spajanja Gradskog historijskog muzeja Rijeka (dijelom sljednika Museo Civico) i Muzeja Hrvatskog primorja Sušak (dijelom sljednika Museum Nugent), a nova institucija dobila je ime Muzej Hrvatskog primorja Rijeka. Godine 1952. u instituciji koja je djelovala na dva lokaliteta - u nekadašnjoj Guvernerovoj palači te u zgradi obitelji Nugent, ispred kaštela na Trsatu - bili su zaposleni: upravitelj Miroslav Blažičević, kustosi Ivan Moderčić i Đurđa Berc, preparator Neda Cvijanović, manipulator Sonja Kezele, laborant Vesna Bakotić, čuvar Valentin Vojska, manulni radnik Ivan Mrak te čistačice Margareta Čefarin i Elizabeta Pilepić.
U rujnu 1952. Radmila Matejčić dolazi, kratkotrajno, na mjesto vršitelja dužnosti upravitelja Muzeja Hrvatskog primorja. Tu je dobro surađivala sa Stručnim savjetom koji su sačinjavali: politički vrlo utjecajni Vinko Antić iz Naučne biblioteke, koji je te godine pokrenuo važnu Riječku reviju, potom Boris Vižintin, upravitelj Galerije slika, koja je djelovala na drugom katu Guvernerove palače do 1955. godine, te Iva Perčić, direktorica Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Tih godina u gradu bilo je malo ozbiljnih kulturnih djelatnika, ali svi su uspješno surađivali, pokazujući entuzijazam i dobronamjernost koji su se kasnije u mnogim sredinama negdje izgubili.
Uprava muzeja predložila je, u veljači 1953. gradu Rijeci promjenu imena institucije u Narodni muzej Rijeka.
| 
Radmila Matejčić oko 1960. u prostoru pomoske zbirke u Guvernerovoj palači
|
U ne uvijek posve jasnim kadrovskim promjenama unutar muzeja moramo registrirati da je Radmila Matejčić od 1954. bila voditelj arheološkog odjela. To je bilo polazište svih njenih istraživanja i pribavljanja novih eksponata. Upravnik Narodnog muzeja 1955. godine postao je profesor Josip Perišić.
Godine 1959. Narodni muzej imao je tri odjela: Narodne revolucije, Pomorstva i Kulturne povijesti, koji je sbjedinjavao arheološku, historijsku i etnografsku zbirku. Te godine Radmila Matejčić bila je na arheološkim iskapanjima na lokalitetu Križišće-Veli Dol u Vinodolu. Taj lokalitet zaokupljat će je, u više navrata, tijekom idućih desetljeća.
Djelovanje Narodnog muzeja, uz zamršenu strukturu, otežavala je situacija u Guvernerovoj palači. Tako su 1960. godine u raskošnoj neorenesansnoj zgradi vrhunskog mađarskog arhitekta Alajosa Hausmanna, stručnjaka za talijansku renesansu, djelovali: Koncertni ured, Kazalište lutaka, dio Historijskog arhiva, dva ateljea likovnih umjetnika u potkrovlju, Matica iseljenika, KUD Jedinstvo, politička škola, teleprinter Novog lista, fotolaboratorij Crvenog križa i Društvo amatera likovnih umjetnika.
U daljnjim strukturnim promjenama iste godine formiran je Pomorski muzej, koji je preuzeo ambiciozni profesor Rikard Žic, uz veliku savjetodavnu i stručnu pomoć Vatroslava Cihlara, dobrog poznavatelja lokalne povijesti. On će muzej vrlo uspješno voditi do 1975., a savjetodavno i do 1980. godine. U prvom razdoblju potrošio je ogromnu energiju u iseljavanju brojnih institucija-podstanara, a potom u definiranju stalnog postava i priređivanju atraktivnih likovnih izložbi (Bela Csikos-Sessia, Ljubo Babić, Ivo Kalina, Jerolim Miše…) Nakon što je na Trsatu formiran Muzej narodne revolucije 1961. godine, Narodni muzej dobio je nezgrapno, dvojno, no do danas još uvijek aktualno ime – Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja.
Značajno obogaćivanje fundusa muzeja zbilo se na području hidro-arheologije, i to poslije istraživanja lokaliteta Povile kod Novog Vinodolskog. Tih dana prisjetila se nešto kasnije sama Radmila Matejčić.
Ležište amfora je otkriveno 1961. godine o čemu je obaviješten Pomorski i povijesni muzej. U dvije kampanje istražili smo površinski sloj amfora koje su ležale u jednoj ovećoj rupi, usred lučice na dubini od devetnaest metara. U prvoj akciji je izvađeno dvadeset i pet amfora, dok su u drugoj izvađeni fragmenti, uglavnom grla. Kako se nije radilo crpkom, nismo mogli ustanoviti ostatke plovnog objekta. Amfore s ležišta Povile su afričkog porijekla i mogu se datirati prema brojnim nalazima u III. stoljeće, a ima ih raznih tipova. (Matejčić, R.: Petnaest godina hidroarheoloških istraživanja u Kvarneru, Pomorski zbornik, br. 14, Rijeka, 1976., str. 353)
Drugo veliko područje na kojem je obavljala istraživanja bilo je kod otoka Ilovika 1963. godine. Tijekom niza godina ukupno je u muzej doneseno oko 140 amfora. Iste 1963. godine uslijedilo je bitno, stručno proširenje njenih interesa na područje numizmatike s tekstom Krune Città di Fiume i problem valute u Rijeci od godine 1918. do 1924. (Numizmatičke vijesti, br. 20, Zagreb), odnosno etnologije člankom Nošnje Rijeke i okolice (prvo Riječka revija, br. 6, 1963., str. 440-447, pa separat, Pomorski i povijesni muzej).
Iduće godine uslijedio je jedan mali biser − knjižica Morčići ili mori, koja na 16 stranica sažima sve što se moglo naći o specifičnom riječkom nakitu, a čija je podloga bio neobjavljeni tekst Riccarda Gigantea pohranjen u Naučnoj biblioteci.(Znatno poslije njegove smrti prikupljeni su različiti etnološki tekstovi tog plodnog, ali kontradiktornog, autora u prilično neurednoj knjizi Folklore fiumano, Padova, 1980.)
Prvi poticaj da se mori upotrijebe kao motiv za složenije radove došao je od austrijske carice Marije-Ane, žene Ferdinanda II. Od tada jednostavni motiv glave crnca s naušnica prelazi kao ornamentalni element luksuznog nakita i kroz čitavu drugu polovicu 19.stoljeća će riječki moretisti stvoriti bezbroj kombinacija s tim ornamentom…
Kada je 1845. godine riječki zlatar Ivan Korošac napravio, navodno prema caričinom nacrtu, narukvicu, igle i naušnice, poveli su se za njim i ostali zlatari, osobito njegov nasljednik Mihić. Tom se nakitu posvetila osobita pažnja koncem 19. stoljeća. Oko 1873. godine počelo se pripremati za internacionalnu izložbu u Beču i na nju su bili pozvani kao izlagači riječki zlatari Ante Mihić, Franjo Elenz i Petar Bačić kao proizvođači morčića.
Pozivu su se odazvali Elenz i Mihić. Elenzovi su radovi bili čista kopija nakita koji je svojevremeno Korošac izradio za caricu Mariju-Anu. Mihić je pak izložio model po nacrtu Augustina Gigantea i radovi su mu na izložbi donijeli diplomu. Poslije smrti Ante Mihića 1874. godine otkupili su njegovu zlatarsku radnju Pavle Scarpa i Gigante. Od tada se Gigante dao samo na usavršavanje morčića, oblikujući i varirajući s tim ornamentalnim elementom do beskraja. (Matejčić, R.: Morčići ili mori, prvo Riječka revija, br.8-9, 1964., pa separat, Pomorski i povijesni muzej, str. 8)
Ovo je godinama ostao jedini tekst o temi nakita koji je postao jedan od simbola grada. Nedavno su, posve na tragu Riccarda Gigantea i Radmile Matejčić, tiskane dvije nezavisne, višejezične knjige – Theodora de Canziani-Jakšića i Erne Toncinich.
Interes za ovu problematiku muzeju je pribavio originalan alat kojim je radio Augustin Gigante, u svojoj radionici uz crkvu Marijina Uznesenja, te serija morčića iz privatnih zbirki.
Iste 1964. godine Pomorski i povijesni muzej napravio je veliki korak naprijed ozbiljnim stalnim postavom pomorske povijesti na drugom katu Guvernerove palače. Istovremeno je Radmila Matejčić postavila lapidarij (zbirku kamenih spomenika) u parku palače, poprativši sve s ozbiljnim katalogom na 32 stranice.
| 
Radmila Matejčić sa suradnicima na rimskom limesu, Grobnik, 1970.
|
Ovim svojim istupom zapravo je dovršila posao koji je započeo Riccardo Gigante 1934. godine, skupljajući kamene spomenike s područja grada u parku oko Gradskog muzeja (danas Državni arhiv Rijeka). Svi ti važni kameni spomenici bili su desetljećima u mraku podruma muzeja, pa je njihov izlazak na dnevno svjetlo ukazao riječanima na ponešto zaboravljenih godina, pa i stoljeća…
Arheološka istraživanja koja je Radmila Matejčić provodila u nizu kampanja na području Vinodola pokazala su se od temeljne važnosti za ranu povijest Hrvata.
Prema arheološkim nalazima konačno slavensko naseljavanje Vinodola valja smjestiti u 8. stoljeće. Starohrvatska nekropola u Križišću dala je podatke o prvim slavenskim stanovnicima Vinodola. Prilozi u grobovima su nakit, uglavnom naušnice, tipične starohrvatske jagodaste, ali ima i naušnica mediteranskog, bizantskog i kötlaškog tipa. Miješanje tih naušnica upućuje na to da je Vinodol bio neko prijelazno područje na kom su se isprepletali utjecaji dalmatinske i istarske strarohrvatske kulture. Starohrvatske naušnice poznate su po nalazima u Triblju i ispod Podbadnja u Crikvenici. (Matejčić, R.: Vinodol, Zagreb, 1964., separat XI. kongresa folklorista, str. 13)
Ovim istraživanjima, koja je znatno kasnije nastavila i dovršila muzejska arheologinja Željka Cetinić, tiskavši impresivan katalog Stranče Gorica – Starohrvatsko groblje (PIPMHP, Rijeka, 1998.), muzej je obogaćen čitavim nizom sitnih nalaza, bitnih za razumijevanje naših najdubljih korijena.
Koračajući za njom i slijedeći trag popunjavanja fundusa muzeja, moramo registrirati interes za barokno kovano željezo, o čemu je Radmila Matejčić pisala 1965. godine.
Najstarija oltarna pregrada koja se u izvorima spominje jest rešetka u crkvi sv. Roka (srušena pred Prvi svjetski rat, nekad uz crkvu Marijina uznesenja, op. aut.). Mi nemamo podataka kako je izgledala, ali predmnijevamo da je nastala istodobno kao i rešetka ispovjedaonice iste crkve. Pri preuzimanju crkve sv. Roka po jezuitima 1638. spominju se uz ini inventar i željezne rešetke. Na osnovu tog podatka datiramo tu rešetku u početak 17. stoljeća, jer je svetište te crkve dovršeno 1603. godine.
Iz te je crkve rešetka na vratima ispovjedaonice sada pohranjena u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. U sredini ona je imala mala vratašca u kojima je znak IHS. Vratašca su rađena iz jednog komada željeznog lima, na proboj, s graviranim ornamentom. U sredini je inicijal oko koga je vijenac od lišća, a sa strane u tri ugla su stilizirane palme koje su spojene s meandroidnom volutom…
U Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci je i umivaonik od kovanog željeza iz iste crkve. Umivaonik je na stalku od kovanog željeza sa bakarnim bacilom i s bakarnom posudom za vodu…
Tu je i povelik broj vrijednih bravarskih ostvarenja nastalih u baroknom periodu. Naročito mjesto zauzima veliki lokot s gradskih vrata. Rubovi lokota su neravni, razvedeni u obliku latice lista, dekorativni shodno značenju koje ima sam akt zatvaranja velikih gradskih vrata. U valjkastom izbočenju, u sredini lokota je usna za ključ. Poluga je debela i polukružna. Ključ je masivan, cjevastog trupa, perforirane brade, u prstenu glave ima tipično trokutasto izbočenje. Uz ovaj je ključ u istoj zbirci još i nekoliko velikih ključeva izrađenih na najvišoj razini bravarske vještine. (Matječić, R.: Barokne rešetke od kovanog željeza u Rijeci i najbližoj okolici, Riječka revija, br. 7-10, Rijeka, 1965., str. 320-343)
Ovaj tekst bio je pokazatelj određenog odmicanja od njenog primarnog znanstvenog interesa za arheologiju prema umjetnosti baroknog razdoblja. Ne iznenađuje nas podatak da je 1966. godine Radmila Matejčić upisala poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a da je 1970. godine obranila magistarsku radnju Sakralni spomenici barokne dobi u Rijeci. Na istom fakultetu prijavila je doktorat Barok u Istri, Rijeci i Hrvatskom primorju 1976., a obranila ga je 23. ožujka 1977. godine. U centru Andrea Palladio u Vicenzi polazila je tri tečaja iz povijesti arhitekture (1967., 1969. i 1979.). Na međunarodnim skupovima i prilikom različitih stručnih kontakata služila se njemačkim, francuskim i talijanskim jezikom.
U muzeju je, pak, 1968. godine bio postavljen postav kulturne povijesti na prvom katu, no ključna osoba u njegovom definiranju bila je dr. Vanda Ekl kao vanjski suradnik.
| 
Na terenu – Vinodol, 1974.
|
Profesorica Ljerka Stečić postavila je u muzeju zbirku oružja 1977., a zbirku brava, ključeva i okova 1978. godine, dijelom zaokružujući ranije istraživanja Radmile Matejčić. Nakon što je 1980. godine za direktora Pomorskog i povijesnog muzeja imenovan Ante Meštrović, dr. Matejčić je odlučila napustiti instituciju u kojoj je ostavila neizbrisiv trag. Prešla je na Pedagoški fakultet u Rijeci 16. prosinca 1980., no nije bila u nepoznatoj sredini - jer je već godinu dana honorarno predavala kao izvanredni profesor.
Njena, vrlo odmjerena, procjena bila je da će Likovna umjetnost na tom fakultetu, s pročelnikom katedre prodornim povjesničarem umjetnosti i likovnim kritičarem Milanom Zinaićem, biti njen iskorak kako u vlastitom usavršavanju tako i u prenošenju velikog znanja zainteresiranim studentima. U novoj, tek oblikovanoj, vrlo živoj i optimističnoj sredini predavala je neke od ključnih kolegija: Umjetnost i kultura prethistorijskih i starijih povijesnih razdoblja, Umjetnost renesanse i Umjetnost baroka. Do danas su ostali legendarnim višesatni ispiti - kojima nije bio cilj iscrpljivanje studenata! - već razgovor kao prilika da ih se još ponešto nauči. U zvanje redovnog profesora uvedena je 24.listopada 1981. godine.
Samo ogromna energija Radmile Matejčić doprinijela je brojnim stručnim ekskurzijama u Veneciju, Akvileju, Atenu, Pariz, Beč, Ljubljanu, Zagreb, čime je omogućavala studentima da na licu mjesta, na velikim izložbama, upiju vizualne utjecaje ključne za njihovo povijesno i umjetničko oblikovanje. Postavila je i temelje daljnjem, logičnom razvoju ovog kompleksnog studija, na razmeđi teorije i prakse, u pravcu čiste Povijesti umjetnosti, odnosno Akademiju za primijenjenu umjetnost – što je današnja situacija na koju grad mora biti ponosan.
S dvije knjige okrunila je 1982. godinu. Prva, na tisuću stranica (!), pojavila se pod naslovom Barok u Hrvatskoj, a prof. Matejčić bila je koautor uz ugledne povjesničare umjetnosti Anđelu Horvat (Kontinentalna Hrvatska) i Kruna Prijatelja (Dalmacija). Njen tekst Barok u Istri i Hrvatskom primorju pokriva dio od 385. do 648. stranice i zapravo je knjiga u knjizi. U uvodu je sintetizirala svoj pogled na razdoblja ekonomskog i umjetničkog uspona ovog kraja – ne smijemo zaboraviti da je Rijeka grad s najviše mramornih baroknih oltara na istočnoj obali Jadrana, a ne Zadar, Split ili Dubrovnik!
Postepeno, kako je tekao gospodarski i politički razvoj Rijeke i Hrvatskog primorja, razvijao se i put barokne umjetnosti na tlu sadašnje riječke regije. U 17. stoljeću tome su razvoju pridonijeli svojim inicijativama crkveni redovi čiji je gospodarski potencijal bio veoma velik. Franjevci na riječkom Trsatu i u Senju, kapucini u Rijeci i pavlini u Senju, Novom i Crikvenici, augustinci i isusovci u Rijeci od drugog desetljeća 17. stoljeća do ukinuća redova krajem 18., nose barokizaciju svojih samostana i crkava, što je bio program njihove post-tridentinske politike, a i dio njihovog međusobnog takmičenja.
U 18. stoljeću recepcija baroknog izraza tekla je brže jer je kulturna klima dorasla prihvaćanju stilskih novina, a to se prvenstveno može zahvaliti vezama Rijeke i Hrvatskog primorja s Trstom, odnosno sa Srednjom Evropom. U Rijeku pristižu umjetnici i obrtnici iz predalpskog zaleđa, u njoj djeluju vlastiti arhitekti koji su svoj talent razvili upravo u toj sredini, tako da djela barokne umjetnosti nastala u Rijeci i na Hrvatskom primorju ne zaostaju za djelima u ostaloj Hrvatskoj i susjednoj Sloveniji. (str. 391-392)
Potom je publicirana i Ars aesculapii, koju je potpisala sa suprugom Marijanom Matejčićem, a koja se krajnje skrupulozno bavila poviješću zdravstvene kulture na području Kvarnera.
Svakako se mora primijetiti da je Radmila Matejčić, nezavisno od vrlo velike i raznorodne znanstvene produkcije duljih članaka, do prvih knjiga došla vrlo kasno, tek u šezdesetoj godini. Zbog te činjenice možemo samo žaliti, jer je nesumnjivo da bi znanstvenica takve energije uz nešto više podrške sredine sigurno došla do većega ukoričenog opusa.
Godine 1987. tiskala je turističku monografiju Crikvenica, područje općine, i tako se odužila rodnom gradu svog supruga.
Ipak, ono po čemu je Radmila Matejčić ostala najviše u svijesti Riječana, njezina je knjiga Kako čitati grad. To opsežno i višeslojno djelo nastalo je prikupljanjem tekstova pisanih za list Naša Rijeka u razdoblju od 1981. do 1990. godine. Kao neka vrsta ozbiljnog, a opet sentimentalnog gradskog obiteljskog albuma doživjela je više izdanja: 1988., 1989. i bitno prošireno 1990. godine. Sva tri izdanja imala su pečat pedantnog grafičkog urednika Ive Marendića, koji zaslužuje barem dio kultnog statusa te knjige zbog brojnih fotografija i njihovog savjesnog potpisivanja.
| 
Kustos Goroslav Oštrić, slikar Antun Žunić, Radmila Matejčić, slikar Ivan Kinkela, kustos Milan Galić na otvorenju izložbe 1985. u Pomorskom i povijesnom muzeju.
|
Veliki uspjeh postiglo je i četvrto, znatno raskošnije, izdanje iz 2007., koje je uobličio, kao urednik i fotograf, Goran Moravček, uz pomoć dizajnera i tehničkog urednika Ranka Žilića. Tu je sve postalo vedrije, optimističnije i šarenije, posve u duhu vremena. Sa žaljem se mora primijetiti da se nije iskoristila prigoda kako bi se knjiga nadopunila člankom o srušenoj crkvi Presvetog otkupitelja na Mlaki (tiskan kao njezin posljednji tekst u Našoj Rijeci, br. 138-139, 1990.).
Ta knjiga čini sve Riječane njenim studentima, koje Radmila Matejčić vodi u obilazak - neumorna, cinično-duhovita i energična, uvijek spremna na povezivanje važnih podataka s tračevima kako bi zaintrigirala slušatelje i potom im skrenula pažnju na važne građevine, skulpture, slike…
Jedna skraćena inačica knjige tiskana je 1988. godine kao turistički vodič Rijeka. U tom projektu imala je i suradnicu u osobi nekadašnje gradonačelnice dr. Nede Andrić. Vodič je bio dobro prihvaćen i doživio je još dva izdanja (1991., 1994.).
Radmila Matejčić umrla je u naponu intelektualne zrelosti, u ljetu iščekivanja rata, 20. kolovoza 1990. godine. Ante Meštrović, tadašnji direktor Pomorskog i povijesnog muzeja, iznio je neka svoja razmišljanja o preminuloj znanstvenici:
Ocijeniti život i životni put dr. Radmile Matejčić u nekoliko rečenica nezahvalan je posao. Biti jedini kustos u našem Muzeju, kao što je ona bila, u poslijeratnom periodu, u vrlo nepovoljnim uvjetima, u nekoliko pravaca: na muzejskom i muzeološkom, na terensko-istraživačkom, na znanstveno-publicističkom i pedagoškom. Ove usko povezane djelatnosti svaka za sebe, po rezultatima što ih je postigla doktorica Matejčić, mogu ispuniti čitavo jedno plodno i bogato življenje. Ono što se, bez sumnje, za dr. Radmilu Matejčić može reći - da je ona jedna od najaktivnijih i najplodnijih, originalnih znanstvenih stvaralaca u poslijeratnom periodu na prostoru Hrvatskog primorja, što potvrđuje i njena bogata bibliografija.
(Vijesti muzelaca i konzervatora Hrvatske, br. 3-4, Zagreb, 1990., str. 8)
Ubrzo su tiskane dvije bibliografije radova dr. Matejčić – Željka Cetinić objavila je jednu u Vijestima muzealaca i konzervatora Hrvatske (br. 1-4, Zagreb, 1991.), a Snježana Hozjan drugu u Vjesniku Povijesnog arhiva Rijeka (br. 33-34, Rijeka, 1993., str. 219-241.
Posthumno su joj, s dvadeset godina bezrazložnog kašnjenja, tiskana dva rukopisa u obliku decentnih monografija: Crkva Gospe Trsatske i Franjevački samostan, s odličnim predgovorom gvardijana i crkvenog povjesničara Emanuela Hoška (Izdavački centar Rijeka, 1991.), te Crkva Svetog Vida (Izdavački centar Rijeka, 1994.). Nažalost, u obje knjige kvaliteta reproduciranih crno-bijelih fotografija nije bila na razini koja se očekuje od takve vrste izdanja.
Potom je izašla knjiga Izleti u prošlost (Adamić, Rijeka, 2000.), u kojoj su bili prikupljeni njezini duži i ozbiljniji tekstovi, tako da su čitatelji mogli na jednom mjestu vidjeti svu širinu interesa autorice, ali i njeno pomalo mrko, savjesno, kritičko, znanstveno lice. Upravo zbog ozbiljnosti knjiga nije izazvala euforiju sličnu onoj koja se javila s Kako čitati grad, ali su stručnjaci bili puni hvale jer im je približila neke već teže dostupne tekstove zagubljene u periodici.
Knjiga, podijeljena u šest većih cjelina, iznosi kronološki teme vezane uz arheološka istraživanja Tarsatice, liburnijskog limesa, riječkih termi, preko baroknih kipara i graditelja do novijih razdoblja kad je Rijeka izrasla u fascinantnu luku, s ekonomskom
snagom koja joj je omogućavala neobične političke zaokrete u odnosima prema Zagrebu, Beču, Budimpešti i Rimu. Nezavisno od raznorodnosti tekstova, knjiga djeluje kao kompaktna i logična cjelina.
U ovom trenutku mi smo negdje na rubu sabranih djela dr. Radmile Matejčić. Ako se prihvati standard koji je postavilo novo izdanje Kako čitati grad, preko novog izdanja Izleta u prošlost, uz izdanja monografija o riječkim crkvama Gospi Trsatskoj, Sv. Vidu i Marijinom uznesenju (neobjavljeno!), preko Baroka u Istri, Rijeci i Hrvatskom primorju (zasebno!), do novog izdanja Ars aesculapii, te jedne knjige koja bi sbjedinila tekstove koji se tiču riječke okolice, došli bismo do osam tomova koji bi bili pravo oduživanje duga energičnoj povjesničarki umjetnosti. Ovo je, tek, malo glasnije razmišljanje o mogućem, dugoročnom kompletiranju jednog velikog znastvenog opusa.
Za razliku od raširene navike brojnih Riječana koji se posthumno vraćaju u rodni kraj – pokapajući se daleko od grada u kojem su proveli radni i životni vijek, Radmila Matejčić našla je svoj mir na groblju Kozala, odmah do groba istaknutog znanstvenika Petera Salchera – prvog čovjeka koji je fotografirao let metka kroz zrak. U miru raskošnih čempresa može iščekivati naše napore da njezinom opusu damo onaj položaj unutar hrvatske povijesti umjetnosti koji Radmila Matejčić nesumnjivo zaslužuje.