22. ožujka 1895. trideset petero ljudi pogledalo je film braće Lumière Izlazak radnika iz tvornice. Bila je to prva filmska predstava na svijetu. Mladi Sušačanin Janko Polić, tada još ne Kamov, imao je tada devet godina, išao je u osnovnu školu, s braćom je izdavao kućni književni list, a obitelj su zabavljali i izvodeći kazališne predstave. Gluma i kazalište bili su neke od ljubavi tog kratkog života. Ili, bolje rečeno, strasti što je sažeta u kratkom vremenu postojanja, strasti za riječima, za pisanjem, za pobunom, za ženama… najviše za lutanjima.
| 
Nina Violić i Alen Liverić u filmu Aleša Suka
|
Možda se negdje na tim lutanjima Janko Polić, sad već i Kamov, sreo s filmom, možda mu se svidio neki od likova s te projekcije pokretnih slika. Ali vrlo je vjerojatno da, koliko god ga mi danas uzdizali u vizionarske duhove svoga vremena, ni u najluđim snovima nije mogao pomisliti da će jednoga dana i on biti povod i inspiracija stvaranju nekog filma. A bio je to, sad već tri puta.
U godini kada obilježavamo stotu obljetnicu smrti ovog riječkog književnika, nova sezona Art kina 'Croatia' otvorena je 23. rujna premijerom filma Kamo? u produkciji Udruge UKUS. Češki redatelj i riječki zet Aleš Suk snimio je srednjometražni eksperimentalni film kojem je glavna inspiracija bilo posljednjih nekoliko godina Kamovljeva života te posebna vizura nekoliko riječkih lokacija. Nastala je komorna filmska freska u sedam slika, trajanja cca 50 minuta, u kojoj sudjeluje čak 45 aktera, a kako su tek nekolicina među njima profesionalci, tako je kombinacija glumaca i neglumaca jedan od ključnih motiva u dramaturgiji. Film je bez dijaloga, a zvuk sniman na autentičnim lokacijama i kombiniran s autorskom glazbom nekoliko autora važan je segment stvaranja atmosfere i psihologizacije.
Dakle, među akterima su Alen Liverić, Nina Violić, gost glumac iz Češke Jan Budař, Ivona Brnelić, Mirza Đomba… Koncept i scenarij potpisao je Aleš Suk, za ton je bio zadužen Zoran Medved, za kostime Tonči Vladislavić i Karmen Dada, za scenografiju Jan C. Löbl, a za make-up Dubravka Negovetić. Glazbu su skladali Mamapapaband, Zoran Medved, Josip Maršić i muzikant Králiček, a korišteni su tonski zapisi iz Hrvatskog glazbenog arhiva na kojima su zabilježene skladbe Jankova brata Milutina Polića.
Riječ je prije svega o filmskom eksperimentu inspiriranom Kamovom. Za Suka je Kamov simbol bunta i prkosa, svega onoga što i danas opstaje na riječkoj alternativnoj sceni, a film je zamislio kao pobunu protiv ideologije konzumerizma i nemilosrdne ekonomije što ju živimo. U filmu Kamo? nije važna informacija, nego osjećaji, odnosno imaginacija s kojom je, misli autor, suvremeno društvo prestalo računati, koju smo odložili na smetlište naše psihe. Iako je sedam slika: Slavlje, Zatvor, En face, Mamurluk, Svadba, Orgije i Revolucija, inspirirano konkretnim Kamovljevim godinama i lokacijama (a sve ih od Zagreba do Barcelone sjajno 'glumi' Rijeka) povijesni je aspekt krajnje stiliziran.
| 
Prepuno Art kino Croatia na rujanskoj premijeri filma Kamo?
|
Važno je što je film, 'težak' 140 tisuća kuna i gomilu volonterskih sati, jednakopravno financiran sredstvima riječkog gradskog proračuna i Hrvatskog audiovizualnog centra. Uz činjenicu da je Rijeka jedina jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj koja s Centrom ima potpisan ugovor o suradnji i sufinaciranju lokalnih filmskih projekata, Art kino Croatia postaje ne samo okupljalištem filmofila, nego i generator filmske produkcije riječkih autora i riječkih tema.
Kamo? je treća sreća u filmskom nizu posvećenom Kamovu. Otvorio ga je još 2000. redatelj Bernardin Modrić dokumentarnim 35 mm filmom Vitez crne psovke. Niz do tada javnosti nepoznatih fotografija, autentične lokacije na kojima je Janko živio, radio i umirao – 24 godine života ispričano u 40 efektnih filmskih minuta. Goran Ježić potpisao je scenarij tog filma, snimao je Dražen Petrač, montirao Miljenko Baričević, glazbu skladao Emilio Kutleša, a tekst su čitali Zlatko Ožbolt i Ivan Kojundžić. Film je nastao u produkciji Istra filma i Hrvatske radiotelevizije kao treći film iz ciklusa o znamenitim Riječanima Patristika Fluminensia.
Drugi u tom nizu bio je animirani film Kamov grupe autora, produkcija Zagreb filma, godina 2003. Zapravo, riječ je o spoju četiri kratka filma za koji su crteže osmislili Magda Dulčić, Draško Ivezić i Ana Šerić. Instalacije i grafike potpisali su tada još studenti Maja Pečanić, Gordana Pogledić, Sanja Rešček i Maja Vidović. Za montažu je bio zadužen Darko Bućan, za zvuk Vjeran Šalamon, a za animaciju Zvonimir Ćuk, Zvonimir Delač, Draško Ivezić i Ana Šerić. Dramaturška suradnica bila je Magdalena Lupi, a direktor filma Ljupče Đokić. Četiri impresije na temu Kamova, odnosno pobune protiv okvira i normi, kroz atmosferu pobune i gnjeva, ali i melankolije. U samo sedam filmskih minuta sažeta je jedna od najtragičnijih hrvatskih biografija i bibliografija koja i danas provocira.
Obilježavajući 30. godišnjicu profesionalnog djelovanja redatelj Bernardin Modrić izrazio je želju da snimi pravi riječki dugometražni igrani film. Nedostaje mu 'samo' dobar scenarij. Možda inspiracija bude neka od priča iz Natječaja za kratku priču inspiriranu Kamovljevim životom i književnim djelom, čiji je prvi ciklus zaključen u ovoj obljetničkoj godini. U međuvremenu Janko Polić Kamov, kao simbol Duha Nikad Pokorenog, ostaje trajnom inspiracijom umjetnika različitih struka.