Preživjele žrtve holokausta susrele su se sa ženom koja je o njima brinula nakon rata, objavljeno 26. prosinca 2013. godine |
Nakon rođenja nazvali su je Martha. Ali godinama nakon toga, u zdanju obraslom bršljanom, djeca o kojoj je brinula zvali su je "Manna". Možda im je, onako malenima, bilo teško izgovarati "Martha".
U Lingfieldu je ona bila Manna ne samo po imenu, već i djelu, ispunivši biblijsko značenje riječi "mana" – spas i hrana.
Martha Manna Weindling Friedmann njemačka je Židovka rođena u Kölnu 1915. godine i u holokaustu je izgubila gotovo čitavu obitelj. Preživjela je odletjevši u Englesku netom uoči rata.
Od 1946. godine bila je zaposlena na imanju Weir Courtney u Lingfieldu, gdje je dom našlo više od dvadesetero djece koja su preživjela holokaust. Većina djece, u dobi od 3 do16 godina, bila su siročad. Neka su izbjegla deportaciju skrivajući se u kršćanskim obiteljima. Druga su preživjela Auschwitz, Theresienstadt i druge koncentracijske logore u Europi.
Manna i njezine kolege u Weir Courtneyu hranili su djecu, odijevali ih i vraćali im oteto djetinjstvo. Danas Muzej holokausta
(U.S. Holocaust Memorial Museum) u Washingtonu čuva veliku kolekciju artefakata iz Weir Courtneyja. „Toliko toga čime se bavimo nema sretan kraj”, kaže Rebecca Erbelding, arhivistica koja nadgleda muzejski materijal. „Radim s ljudima koji su imali sretno djetinjstvo – sve dok... Ili koji mi mogu govoriti o svojim roditeljima – sve dok...” Weir Courtney je, kaže, „priča koja počinje tužno, ali je na kraju sretnija”.
Prije nekoliko godina, preko prijatelja u Italiji, upoznala sam dvije sestre koja su živjele u Weir Courtneyu. Andra i Tatiana Bucci imale su 4 i 6 godina kada su odvedene u Auschwitz. Vjeruje se da su bile među najmlađima preživjelima koji se sjećaju logora.
U listopadu su me sestre iznenadile doputovavši iz Europe na moje vjenčanje u Ohio. Moja majka, koja je organizirala njihovo putovanje, obećala im je da će ih nakon vjenčanja odvesti u Muzej holokausta u Washington i potom posjetiti Mannu.
Andra i Tatiana smatraju Mannu drugom majkom i ostale su s njom u vezi. Ali, nisu je vidjele više od deset godina – sve otkada je Manna, koja je dugogodišnja udovica i nema vlastite djece, napustila svoj dom u Londonu i smjestila se u umirovljeničkoj zajednici pokraj Philadelphije, gdje joj živi nećakinja.
Njezina nećakinja Helen Weindling Cohen nas je dočekala. Rekla je da je Manna izgubila većinu svoga kratkoročnog pamćenja, ali da se sjeća svega vezanog uz Weir Courtney. Kad je Helen svojoj teti rekla da su Andra i Tatiana u Americi, Mannino je lice, napisala je Helen u e-mailu, „zasjalo poput sunca”.
****
Andra i Tatiana su spavale te ožujske noći 1944. godine kada su nacisti uhitili njih i čitavu obitelj u njihovu domu u gradu Fiume u tadašnjoj Italiji – gradu koji je danas u Hrvatskoj i zove se Rijeka. Njihov otac Nino, katolik, bio je ratni zarobljenik u Africi.