Na Kantridi se događala bajka. Sevilja nije djelovala kao momčad koja može nešto promijeniti. Svi su igrali daleko ispod mogućnosti. Ali, je..ga, ne bi Slaveni bili sjeb... kao što jesu da im se događaju bajke
MALA PRISTOJNA HRVATSKA
To da ja imam neki poremećaj nije nikakva tajna. Zbog njega pamtim neke nebitne stvari godinama. Zapamtio sam tako i jednu rečenicu napisanu u jednoj zaboravljenoj kolumni davne 2002. godine.
Te je godine jedan mali skromni klub osvojio titulu prvaka Hrvatske. Prvi i, za sada, posljednji put dogodilo se da netko mimo Dinama i Hajduka postane nogometni prvak Hrvatske. NK Zagreb s klupe je vodila Dinamova legenda Zlatko Kranjčar. Na terenu je glavnu riječ vodio Ivica Olić, tada opisivan tek kao brzanac bez puno smisla za nogomet, a danas s poštovanjem upisan u povijesne knjige klubova poput minhenskog Bayerna.
Elem, dogodilo se nogometno čudo te davne 2002. godine. Činilo se tada da je to mogući znak potpunog moralnog preobraženja Tuđmanove Hrvatske. Jer, po prvi put u Hrvatskoj nije pobijedio najhrvatskiji, niti najdugovječniji, niti najveći, niti najstariji, najbitniji, najjači, najherojskiji klub. Pobijedio je, eto, tamo neki, skromni, obični, pučki NK Zagreb. 
Tim je povodom, ne sjećam se baš u kojoj novini, Boro Dežulović napisao rečenicu koju nikad neću zaboraviti:
Pobijedila je mala, pristojna Hrvatska iz Kranjčevićeve ulice!
Ništa, međutim, nije bilo od moralnog preobražaja Hrvatske. Nije to bio baš toliko povijesni trenutak. I, zato danas, ako krenete tražiti malu, skromnu, pristojnu Hrvatsku nećete poći u Kranjčevićevu ulicu, gdje odavno vlada patološka egomanija jednog umišljenog diktatora, krenut ćete, a gdje drugo nego prema Kvarneru, u grad, koji je svima sa strane uvijek djelovao kao neki drugi svijet. Tamo, u Portiću 3, već par godina gradi se jedna krajnje nemamićevska, nevincenttanovska, nogometna priča.
Mali, pristojni klub iz malog pristojnog grada, iz neke neostvarene Hrvatske, NK Rijeka raste iz godine u godinu, korak po korak klub se transformira, mijenja mentalitet i prijeti postati ono što za čim čezne svaki normalan čovjek na Balkanu. Bez bahaćenja, bez busanja u prsa, bez razbacivanja novcem kojeg nema, skromno, pristojno i racionalno poput Skandinavaca, tako danas igra Rijeka vođena znanjem i raciom slovenskog trenera Matjaža Keka.
Tako bi otprilike trebala izgledati Borina mala, pristojna Hrvatska, isto kao i moja mala pristojna Bosna i Hercegovina. Ali, bojim se, niti Boro niti ja, nećemo dočekati da naše male, nebitne, ali bahate zemlje, promijene svoj mentalitet i sudbinu. Ali, zato, grad Rijeka i NK Rijeka imaju šansu prevladati ničim izazvanu kurč....... i postizati onoliko koliko se može bez dramoleta i tereta povijesnog, presudnog i sličnog.