Prošlo je već ohoho vremena otkako zadnji put svratih u Stribor da bih posudio novu knjigu za svoga mališana. Tajne u tomu nema: dečko je već poodavno ostavio iza sebe nježne godine, o čemu usporedba njegove i moje visine kazuje baš sve, a ja ne stižem uzeti u ruke ni knjige koje bi temom i pristupom bile primjerenije mojoj dobi od onih s pridjevom dječje, dok se o tima dječjim ne usudim ni razmišljati.
Znam, istina je, one u pravilu nisu štivo samo za male glave, s njihovih stranica imaju što naučiti i mnogi koji su s formativnim godinama raskrstili. Ali što ćemo, ne stiže se... E moj Stribore, lupkanje cipela tate Đekića podom tvojih prostorija bilo bi veće čudo od onih iz priča gđe Brlić Mažuranić, koja prije dva desetljeća (i mrvu više) postade kuma imenu tvom.
No, pustimo to, ne slažem ovdje slovo na slovo da bih lamentirao. Želja me druga mori, htio bih otvoriti oči cijenjenom publikumu glede lijepe dječjeknjižnične obljetnice u našem gradu. Zamalo zaustih „u čarobnom gradu Bagdadu“, ali na vrijeme stadoh: ta čarobni uistinu nismo, Bagdad još manje, pa mi oprosti što ne krenuh put tebe, vrli moj veziru Iznogude, vazda aktualni liče iz priče. Obljetnice su uglavnom dosadna stvar, ali što ja tu mogu, u dobi sam kada sve češće uviđam njihovu važnost onkraj pitanja o dosadi i zanimljivosti. Jer, recimo, da nije bilo davnog okidača prije 60 godina koji će s vremenom dovesti do jedne od njih, gdje bih ja to svome mališanu posuđivao knjige, usput se posuđenim stranicama gdjekad i sam naslađujući?
Okidač za ovu obljetnicu, obljetnicu riječke Dječje knjižnice, obavio je svoj dio posla ljeta 1955. godine. I nazvao se osnivačkim činom Dječje knjižnice Sušak, za koju je nepoznat dan kada je otvorila vrata malim čitateljima i čitateljicama, ali nije tajna kako je to bilo dan-dva prije ili poslije 1. srpnja te godine. Knjižnica je počela radom kao organizacijska jedinica Gradske biblioteke Sušak, na adresi Milana Smokvine Tvrdog 3. Blok zgrada iza hotela Kontinental mora da je bio prilično zahvalno mjesto za buduće veliko (čitaj: odraslo) čitateljstvo − samo na korak do druga Tvrdog odjekivali su topot i smijeh iz Osnovne škole Centar, a riječ centar mogla se ujedno primiti kao izraz koji govori o usmjerenosti Dječje knjižnice mališanima osnovnoškolskog uzrasta, dakle do 14 godina, ponajprije s područja gradskog središta (riječ je o tadašnjoj Općini Stari grad), s njime i sušačkog dijela Rijeke (Općine Sušak). Knjižnica je krenula u život raspolažući s oko 2.500 primjeraka knjiga i slikovnica, čemu valja dodati novinska i časopisna izdanja za koja se procijenilo da bi mogla biti barem nekim stranicama namijenjena dječjoj dobi. Dio knjižnih naslova, njih nekoliko stotina, bio je na talijanskom jeziku, što je u praksi značilo kako Dječja knjižnica Sušak ima zadaću odgovoriti potrebama i djece talijanske nacionalne manjine s cijeloga gradskog područja.
| 
Stribor – dječje carstvo u središtu Rijeke |
Prve članove Knjižnice vjerojatno je posebno veselilo što im se pri ruci našao velik izbor naslova zabavno-poučne naravi, što će reći priče o pustolovinama koje su potpisivali domaći i strani autori poput Branka Ćopića, Frana Levstika, Mate Lovraka, Vladimira Nazora, Charlesa Dickensa, Jonathana Swifta, Daniela Defoa, Marka Twaina, Hansa Christiana Andersena, braće Grimm ili pak nepoznati autori poput onih s čijeg su nam spisateljskog stola stigle pripovijesti iz zbirke Tisuću i jedna noć. (Hm, Iznogude, češkam se upitno po glavi, jesi li u potonjem barem posredno imao vlastite prste?) U jednu riječ, dječjih klasika nije manjkalo. Dio tih naslova činila su djela koja se smatralo školskom lektirom, a uz njih su se na policama gurkala i izdanja koja se držalo važnim za dobivanje tzv. općih znanja. Takvih knjiga možda nije bilo u mjeri koja bi odgovarala svim potrebama okolnih osnovnih škola, ali su uKnjižnici bili svjesni kako je tu na djelu samo početak jedne duge i velike ljubavne priče između svježe upisanih članova i novootvorenog, najradosnijeg dijela Gradske biblioteke. Knjižnične police kanilo se nastaviti popunjavati brojnim naslovima, čineći to sve dok se na pitanja uokvirena pogledom velikih i nježnih dječjih očiju s druge strane stola za kojim je radila knjižničarka Anica Badurina (u listopadu je stigla Nada Ružić) ne bude moglo ponuditi odgovor: „Da, zlato, imamo tu knjigu, upravo smo je nabavili!“.
Prvi dani Dječje knjižnice Sušak protekli su odlično, bijaše stalno puna ambicioznih mladih ljubiteljica i ljubitelja tiskane riječi. U početnih šest mjeseci upisano je 1.017 članova. Neki su došli da bi knjige posudili na kućno čitanje, neki su se pak prihvaćali čitanja na licu mjesta, što se također odnosilo na periodična izdanja. Članove je u Knjižnici dočekala i mala novost u odnosu na ono što se u to doba znalo susretati u drugim ustanovama slične vrste: mališani su dobili priliku samostalno uzimati knjige s polica da bi mogli zaviriti u njihove stranice prije donošenja konačne odluke o posudbi ili neposudbi. Činili su to uz nevelik uvjet – da knjigu koju ne misle posuditi nakon toga vrate na ono isto mjesto s kojeg su je uzeli u ruke. A ostalo, sve ostalo slijedilo je već u knjižnicama ustaljen scenarij: tko ima kakvih pitanja, treba mu savjet i slično, tu su knjižničarke, nema toga što neće znati odgovoriti... Tko ne zna što bi posudio, dobit će informaciju na tragu svojih čitateljskih sklonosti; tko ne može pronaći traženo, uputit će ga se na pravo mjesto na policama; tko bi riječ više o sadržaju knjige, kazat će mu o njemu baš onoliko koliko treba za odluku o posudbi, a da se ne pokvari čarolija vjerojatnoga budućeg čitanja itd. itd. Hu, teta knjižničarka, da čovjek ne povjeruje, pa ona o nekim stvarima zna više od same školske učiteljice! Ili gotovo kao ona, pa ti vidi!
...