Oprostite, što kažete? Da toga nema u povijesnim knjigama? (...) Ah, i ja znam da tako piše, ali što ja tu mogu? Pa nisam ja kriv što se sastavljači povijesnih tekstova uvijek oslanjaju samo na vojne arhive. Tamo sigurno nisu mogli pronaći naša imena…, Antonio Pennacchi „Mussolinijev kanal”
Uvodni citat iz romana inspiriranog istinitim povijesnim temeljima nije ovdje slučajno. Osim što nas navodi na osjećaj da povijest mora prodrijeti do života ljudi, „običnih” slojeva, njihovih strasti i želja, skrivenih nevidljivih struktura (...), s predumišljajem nas vodi u Mussolinijevu eru i mentalitet vremena. Godine 1926. Mussolini je započeo proces melioracije močvarnog područja Pontino, jedan od najambicioznijih projekata za vrijeme dvadesetogodišnje fašističke vladavine, tijekom kojeg je isušio i pretvorio u obradivu površinu stotine kvadratnih kilometara močvarne doline u blizini Rima. Na potpuno novoj zemlji niknuli su i novi gradovi, a Mussolinijev kanal bio je žila kucavica kaže poleđina Mussolinijevog kanala uvodeći nas u istinit kontekst književne priče. 
Naravno, naša Rijeka iliti Fiume, o čijem jednom fragmentu ovdje nešto želimo reći, nije isušeno močvarno područje, za život odbojno i neprijateljsko područje, ali jednako tako bila je kroz dvadesetak godina XX. stoljeća talijanski projekt. Projekt koji je trebao stvoriti čvrstu i upečatljivu granicu prema Italiji, sredina čiji život se u neprijateljski nastrojenom ambijentu održavao investicijama iz rimske centrale (prvenstveno u rafinerijski posao…), doseljavanjem novih ljudi u gotovo kolonijalnoj maniri, gradnjom crkava koje su vjerojatno i nadilazile realne potrebe zajednice... Fašizam je sumirao sve modernističke i tehnokratske principe kojima su se nove tehnologije stavljale u službu nadvladavanja prirode, čak i protiv logike slobodnog ekonomskog razvoja. „Naša Volja”, to je bilo bitno i ključno.
Povijest pisana zbog granica
Ne smije se ni jednom propustiti istaknuti da „talijanski” slojevi Rijeke (nazivamo ih „talijanskim” u nedostatku adekvatnije sociološke terminologije, iako je to ujedno i vrlo neprecizno i zavodljivo) u lokalnoj i nacionalnoj historiografiji tek izlaze na površinu na jedan suvisliji, sustavniji i ozbiljniji način. „Prosječan” čitatelj to uglavnom ne zna ili ne obraća pažnju, ali solidan dio „istraživanja” iz pravca domaće, tada jugoslavenske, historiografije bio je prvenstveno usmjeren na teme i teze koje su trebale dokazivati i pokazivati „hrvatske” slojeve grada. Tako je npr. Jadranski institut JAZU-a, odnosno današnji nasljednik Zavod za povijesne znanosti HAZU-a u Rijeci, a koji će postati jedna od jezgri povjesničarskih istraživanja i zajednice, osnovan upravo kao jedna „vrsta znanstvenog servisa za potrebe jačanja pregovaračkih argumenata tijekom pregovora oko zapadne granice Jugoslavije” (formulacija iz knjige U skladu s marksizmom ili činjenicama? Magdalene Najbar - Agičić), što je činjenica koja se u pristupu i duhu osjeti do danas.
...