Od Guvernerove palače gdje je nastala kao Galerija likovnih umjetnosti 1949. godine, preko ulice Dolac gdje je preselila 1956. godine, prvo kao Moderna galerija, a kasnije kao Muzej moderne i suvremene umjetnosti, do H zgrade bivše tvornice Rikard Benčić u koju je uselila 22. rujna ove godine – tako bi se u jednoj rečenici mogao opisati 70-godišnji put riječke muzejske ustanove čija je misija kreativnim pristupom tradiciji moderniteta i živoj stvarnosti suvremene umjetnosti stvoriti dinamično, otvoreno i kritičko okruženje u kojem će javnost razumjeti i zavoljeti umjetnost današnjice. 
Novi život Muzeja u kompleksu bivše tvornice, prvom vlastitom prostoru u povijesti ustanove, započeo je velikom retrospektivnom izložbom pionira hrvatskog performansa, filmskog redatelja i konceptualnog umjetnika Tomislava Gotovca, pod nazivom Tomislav Gotovac: Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte. Uvod u izložbu na kojoj je prikazano više od stotinu radova nastalih u šezdeset godina Gotovčevog stvaralaštva, a ostvarenih u mediju fotografije, filma, kolaža, akcija i performansa, bio je provokativni performans umjetnice iz Düsseldorfa Milo Moiré, koja je publiku gola povela od stare lokacije u Dolcu, kroz središte grada, do nove lokacije u Benčiću. Nosila je pri tome specijalne naočale koje su snimale publiku, a njihove reakcije projicirane su na platnu ispred Malog salona na Korzu. Publike nije manjkalo – kako one koja je kroz središte grada pratila povorku, tako niti one u koja se okupila u Benčiću kako bi proslavila useljenje u novi prostor uređen prema projektu arhitekta Dinka Peračića. Prema procjenama na ovome događaju okupilo se tri tisuće ljudi, Riječana, ali i gostiju iz okolice, iz drugih hrvatskih gradova, regije, a bilo je i gostiju iz Njemačke, Italije... Bio je to veliki događaj, ne samo za MMSU nego za cijeli grad, buduću Europsku prijestolnicu kulture, koja je ulaskom u novi prostor Muzeja, smješten u tzv. H-objekt bivše tvornice, zakoračila i u budući riječki umjetnički kvart, u što bi se trebale preobraziti danas oronule i gotovo ruševne zgrade u kojima se davno rađala industrijska Rijeka i prostor oko njih.
O 'Benčiću' nećemo više govoriti kao o bivšoj tvornici, nego kao o novoj tvornici – tvornici kulture, ponovio je mnogo puta, osobito u danima uoči i nakon preseljenja Muzeja, Slaven Tolj, ravnatelj riječkog MMSU-a i umjetnički direktor projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture. Ovaj umjetnik, aktivist i organizator, koji je 15. listopada 2012. godine preuzeo ravnateljsku funkciju u MMSU, i prije otprilike godinu dana dobio povjerenje za još jedan četverogodišnji mandat, o Benčiću kao prostoru koji bi se mogao pretvoriti u „važan kulturni punkt grada“ govorio je još nakon dolaska u Rijeku iz rodnog Dubrovnika.
MUZEJ U NASTAJANJU
Na pitanje kako se on osobno osjećao u trenutku kada mu je gradonačelnik Vojko Obersnel simbolično predao ključ novog prostora i je li bio ponosan što je upravo ustanova kojoj je on na čelu prva koja je napravila korak k tome da se bivši tvornički kompleks pretvori u art-kvart, Slaven Tolj odgovara da moramo zaboraviti partikularne interese i interese institucija i pojedinaca u toj priči te ističe kako mu je bilo osobito drago što je gradonačelnik nakon otvorenja i simbolične geste uručenja ključeva kazao da su ustvari ljudi iz Muzeja njemu trebali dati ključ, a ne on njima, jer su oni u tome prostoru već mjesecima danonoćno. Trebalo je, objašnjava, uskladiti pristup, ne samo Muzeju jer on je samo jedan dio priče, nego uopće pokretu i novoj dinamici, što je vezano i uz EPK, uz promjenu i vraćanje nade lokalnoj zajednici da se nešto može pokrenuti.
- To je ono što nas je vodilo. Željeli smo pokazati ovom novom, drugačijom strategijom da nemamo više vremena za čekanje. Projekt novog MMSU predstavili smo na venecijanskom Biennalu arhitekture kao jedan od primjera iz Hrvatske – uz pogon Jedinstvo u Zagrebu i Dom mladih u Splitu – koji pokazuje kako se kroz organski rast mogu promijeniti stvari. Da ne treba čekati velike novce da bi se pokrenuo projekt, nego da možemo početi odmah raditi sa sredstvima koja su nam raspolaganju, a zatim korak po korak kroz programe obnoviti prostor. To može biti i dobar znak drugim akterima – vlasnicima prostora, privatnim investitorima, drugim institucijama, pa i samom Gradu – da se stvari mogu pokrenuti. Malo je apsurdno da u današnjoj postindustrijskoj Rijeci ima mnogo bivših industrijskih prostora, a da se nije krenulo u obnovu niti jednoga. Ovo je bio naš način da kažemo: Nemamo više vremena za čekanje, idemo raditi, idemo probuditi nadu! I mislim da smo na dobrom putu jer su susjedi, a i bivši radnici „Benčića“, njihova djeca, neki normalni, recimo „obični“ ljudi, dolazili u prostor ovih mjeseci dok smo ga obnavljali, pozdravili to što se događa i bili jako sretni i emotivni zbog te priče. To je ono što nas zanima.
Tu zaista treba zaboraviti partikularne interese i institucija i pojedinaca, i raditi – iracionalno. Jer racionalno, kada sagledaš sve probleme, odnose, hijerarhiju, vrijeme, novac, jednostavno misliš da se ne može učiniti ništa. Projekt smo u Veneciji predstavili pod imenom „to trebamo – to radimo“, i to je jako jednostavan princip i jednostavna strategija, način na koji ja volim raditi jer sam tako naučio raditi u NGO sektoru u kojemu sam bio 30 godina. Dakle, ako želiš ostati, ako želiš raditi to što radiš i vjeruješ da to ima smisla, onda nema radnog vremena, nema kalkulacija, nema racionalnog pristupa. To je suicidalna priča u kojoj stalno radiš da bi nešto postigao i da zajednica ima nešto od toga. Ne gledamo što mi kao institucija ili pojedinci dobivamo, nego što dobiva zajednica i to je princip kojim se vodimo, kaže Tolj, dodajući kako je riječ zapravo o „muzeju u nastajanju“, koji će rasti i razvijati se prema potrebama.
- Svi naši kolege umjetnici koji su došli na otvorenje iz drugih krajeva Hrvatske, regije, Venecije, Trsta, Njemačke... bili su jako zadovoljni ovom „pričom“ jer je prostor u koji smo uselili Muzej prirodan. No, ja ne bih ni volio da je drugačije. Bilo bi mi neugodno raditi u nekom novom „fensi“ uređenom muzeju ako grad izgleda tako kako izgleda Rijeka i ako je socijalna situacija u gradu takva da je u velikom kontrastu s takvim prostorom. Ovo mi je puno draža situacija da se, kada se uđe s ulice u prostor, ne osjeti ta razlika. Da čovjek osjeća da se nešto događa, da je tu neka nova energija, ali da nema tog velikog kontrasta između našeg prostora i grada – pojašnjava koncept novog prostora ravnatelj MMSU-a.
SR Sredinom listopada zaokružit ćete „prvu petoljetku“ u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, ustanove koju ste preuzeli 2012. godine u trenutku kada je ona bila u ozbiljnoj krizi. Prije dolaska u Rijeku radili ste u nezavisnoj organizaciji i sami ste tada rekli da će to za Vas biti novo iskustvo, a kao prioritetni zadatak istaknuli ste promjenu „klime“ u Muzeju i njegovo pretvaranje u ključnu točku grada te buđenje „žive komunikacije sa zajednicom“. Danas, pet godina kasnije, čini li Vam se da ste uspjeli i koliko u ostvarivanju tih svojih ciljeva? Jeste li uspjeli probuditi emocije o kojima ste tada govorili, emocije nužne da ustanova oživi i postane „vidljivija“?