Popularna američka teoretičarka gradova, gradske ekonomije i urbanizma, Jane Jacobs, u klasiku Život i smrt velikih američkih gradova objavljenom iz današnje pozicije nadrealno daleke 1961. godine, u poglavlju o eroziji gradova zapisuje kako je jedna od posljedica suvremenih tehnoloških i građevinskih procesa „grad čiji identitet se stapa s identitetima drugih gradova sve dok u jednom trenutku oba ne postanu ne-mjesto“. Jane Jacobs hodala je poprilično ulicama New Yorka i mučilo ju je podosta toga u tom burnom gradu vrlo nezgodnih poslijeratnih godina, ali najviše uništavanje zdravih javnih prostora, neshvaćanje uloge kvalitetnog pločnika u širim procesima gradske svakodnevice i ekonomije te prepuštanje gradova monopolu automobilskog prometa koji je ujednačavao estetiku i smisao prostora pretvarajući ih u „ne-mjesta“. Jacobs je dobro shvaćala da pješačke zone otvaraju, a ne zatvaraju poslove te čine tu razliku koja kroz život gradove čini drugačijima jednima od drugih. Muči štošta i nas kada šetamo Rijekom. Konkurencije u izboru „ne-mjesta“ ne manjka, ali možda ih najbolje osjetimo na ključnim tranzitnim mjestima gradova – raskršćima.
Metaforički i prometni značaj raskršća obiluje bogatim semantikama o kojima obično ne razmišljamo, gotovo isključivo opsjednuti prvenstveno promjenama boja na njegovom semaforu – prođi, nemoj proći, prođi, nemoj proći... Raskršća i iz pozicije vozača i pješaka kriju izrazite anksioznosti. Na raskršćima je najteže na testovima pri polaganju vozačkog ispita, posebno na teoriji i „desnim“ stranama prednosti. Raskršća postoje od kada i oblikovani putevi, iako su tada samo značila dilemu ili trilemu nastavka puta, izvor prilika za prefrigance poput fikcionalnog mačka u čizmama ili biblijske anegdote o izborima puta. U klasičnom urbanom ambijentu raskršća predstavljaju složeniji fenomen vrlo drugačije energije. Njima se bave inženjeri prometa, a dinamika raskršća odaje i intenzitet zajednice, trenutak dana, kulturu i način vožnje, pa nas zato i znaju zabavljati videoradovi kaotičnih oblika prometa u drugim civilizacijskim krugovima.
Ne pretjerujemo ako kažemo kako je evolucija motoriziranog prometa pretvorila historicistički grad poput središta Rijeke, mahom oblikovanog i izgrađenog u drugoj polovici XIX. i početkom XX. stoljeća, u niz raskršća. Kaotičnih (jer je priljev automobila apsolutno prevelik), nefunkcionalnih (jer drugačiji ne mogu biti između zadanih parametara) i sve rjeđe životnih (jer nikome se ne boravi u dućanima ili kafićima na hiperaktivnim raskršćima). Stojimo iznad jednog riječkog, s rijetkom mogućnošću takve kvalitetne ptičje perspektive, s obzirom da se s raskršćima obično susrećemo u poziciji vodoravnog pogleda. Na riječkim smo Kalafatima, mjestu naziva prema brodogradilišnim majstorima koji su se bavili kalafativanjem, umetanjem drvene stupe ili šuperenjem, umetanjem konoplje u utore na oplati broda. Samo od 1850. do 1861. godine u riječkim je škverovima, prema statistici izrađeno više od 300 drvenih plovila i jedrenjaka, pa je broj majstora s drvom i kalafata morao pratiti takvu produkciju.
...