SUŠAČKA REVIJA broj 46/47 film ANIMIRANI PJESNIK Magdalena Lupi Što zajedničkoga imaju književnik Janko Polić Kamov i animirani film? Definitivno – kretanje! Film je umjetnost u kretanju za koju je potreban određen broj sličica (16) u sekundi, a Kamov spada u književnike čiji su život obilježila vječita hodanja, lutanja, dakle stalna kretanja prema novim prostorima i uopće prema novim, drugačijim razmišljanjima i svjetovima u čijim se prostranstvima pokušao skrasiti za svog kratkog, nemirnog i impulzivnog života. Najuzbudljiviji novi medij 20. stoljeća, film, rađao se upravo kada je Kamovljev život počeo gasnuti. Kamov, nažalost, nikada neće dočekati i novu čudesnu vrstu filma – animirani film, za koji je potrebno, bez obzira na brz prodor elektronskih čuda, stotine sličica, crteža iscrtanih na papiru.Međutim, 21. stoljeće na svome početku sjedinit će umjetnost sličica u kretanju i “najpokretljivijeg” hrvatskog književnika Janka Polića Kamova. Ovaj “eksperiment” dogodio se u “laboratoriju” jedne od nekad najpoznatijih europskih škola animiranog filma – Zagreb-filmu. OSOBNA KARTA ANIMIRANOG FILMA KAMOV - A POET Osmišljavanje, crteži: Magda Dulčić, Draško Ivezić, Ana Šerić Instalacije, grafike (studenti klase prof. Zdravka Tišljara): Maja Pečanić, Gordana Pogledić, Sanja Rešček, Maja Vidović Montaža: Darko Bućan Zvuk: Vjeran Šalamon Animacija: Zvonimir Ćuk, Zvonimir Delač, Draško Ivezić, Ana Šerić Dramaturška suradnja: Magdalena Lupi Direktor filma: Ljupče Đokić Producent: Damir Demonja Financirano uz potporu Ministarstva kulture RH; Povjerenik: Joško Marušić Proizvodnja: Zagreb film 2003. Film Kamov gostovao je početkom godine na Danima hrvatskoga filma u Zagrebu, te u travnju na Filmskom festivalu u Nici. Autor je riječki novinar, publicist i producent riječke glazbene scene. Fotografije: Damir Krizmanić-Kriza Poziv za suradnju na animiranome filmu o Kamovu dobila sam od tadašnjeg producenta Zagreb--filma, gospodina Ljupča Đokića, dvije godine nakon nastanka predstave Hodač. Upravo predstava koja je o Kamovu govorila primarno kroz tijelo i pokret bila je poticajem za razmišljanje o filmu koji pokušava iščitati našeg avangardnog književnika kroz formu animacije. Stoga nije slučajno da je baš Hodač doveden u vezu s animiranim filmom, s obzirom da su i pokret (u kazališnoj predstavi) i animacija (u filmu) u svojevrsnoj “koreografiji kretanja”. Film je isprva bio zamišljen kao projekt jednog autora (crtačice i redateljice Magde Dulčić), a prema mome originalnome scenariju. No, od ideje do konačne realizacije film je zadobio sasvim drugačiji oblik, te je realiziran kao spoj četiriju kratkih filmova grupe autora koji su likovno-animacijski pokušali odgovoriti izazovu zvanom Kamov. Ta grupa autora sačinjavala je tadašnje studente likovnih umjetnosti, točnije slikarstva, grafike, multimedije, dizajna, uz već iskusnije animatore, crtače i montažere. Većina od nas prvi je put surađivala u jednom animiranome filmu. Uključivanjem tako velikoga broja suradnika iz raznorodnih umjetničkih struka dobilo se četiri kratka filma, rekla bih četiri filmska “krokija”, od kojih je svaki bio svojevrsna impresija određenog autora na temu Kamova. Povezivao ih je glazbeni (Vjeran Šalamon) i, naravno, dramaturški okvir. Kamovu smo nastojali pristupiti portretirajući ga ne samo kao jedinstvenu pojavu u hrvatskoj književnosti te pisca nove, u epohi u kojoj je stvarao, posve drugačije književne riječi, već i kao nositelja jednog svjetonazora koji se odupirao bilo kakvim okvirima, stegama, normama. Pri tome nam se ključnim činilo pokušati uhvatiti djelić kamovljanskoga svijeta kroz atmosferu krika, pobune i gnjeva, a zatim rezignacije i melankolije jedne osamljene pojave koja je toliko silno živjela svoju pisanu riječ da je u svoj silini stvaranja, bespoštedne realnosti i žudnje za neistraženim prostranstvima potpuno izgorjela. Koliko god je Kamov inspirativan i uvijek izazovan autor za bilo koju vrstu umjetničkoga istraživanja, toliko je i zbog svoje specifičnosti vrlo određen i, naravno, zahtjevan. Posebice za tako kratku filmsku formu kao što je animirani film, u kojemu vrijeme ima sasvim drugu funkciju i igra odlučujući ulogu. Sedamminutni film pokušao je sjediniti jednu od najtragičnijih i najpotresnijih hrvatskih biografija s beskompromisnošću njegova djela koje i danas provocira svojom autentičnošću, snagom i suvremenošću. U animacijskome predstavljanju toliko kompleksnog autora određeni autori izabrali su narativniji pristup temi, dok su se drugi služili apstraktnijim izričajem. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
ANIMIRANI PJESNIK
Magdalena Lupi
Što zajedničkoga imaju književnik Janko Polić Kamov i animirani film? Definitivno – kretanje! Film je umjetnost u kretanju za koju je potreban određen broj sličica (16) u sekundi, a Kamov spada u književnike čiji su život obilježila vječita hodanja, lutanja, dakle stalna kretanja prema novim prostorima i uopće prema novim, drugačijim razmišljanjima i svjetovima u čijim se prostranstvima pokušao skrasiti za svog kratkog, nemirnog i impulzivnog života. Najuzbudljiviji novi medij 20. stoljeća, film, rađao se upravo kada je Kamovljev život počeo gasnuti. Kamov, nažalost, nikada neće dočekati i novu čudesnu vrstu filma – animirani film, za koji je potrebno, bez obzira na brz prodor elektronskih čuda, stotine sličica, crteža iscrtanih na papiru.Međutim, 21. stoljeće na svome početku sjedinit će umjetnost sličica u kretanju i “najpokretljivijeg” hrvatskog književnika Janka Polića Kamova. Ovaj “eksperiment” dogodio se u “laboratoriju” jedne od nekad najpoznatijih europskih škola animiranog filma – Zagreb-filmu. OSOBNA KARTA ANIMIRANOG FILMA KAMOV - A POET Osmišljavanje, crteži: Magda Dulčić, Draško Ivezić, Ana Šerić Instalacije, grafike (studenti klase prof. Zdravka Tišljara): Maja Pečanić, Gordana Pogledić, Sanja Rešček, Maja Vidović Montaža: Darko Bućan Zvuk: Vjeran Šalamon Animacija: Zvonimir Ćuk, Zvonimir Delač, Draško Ivezić, Ana Šerić Dramaturška suradnja: Magdalena Lupi Direktor filma: Ljupče Đokić Producent: Damir Demonja Financirano uz potporu Ministarstva kulture RH; Povjerenik: Joško Marušić Proizvodnja: Zagreb film 2003. Film Kamov gostovao je početkom godine na Danima hrvatskoga filma u Zagrebu, te u travnju na Filmskom festivalu u Nici. Autor je riječki novinar, publicist i producent riječke glazbene scene. Fotografije: Damir Krizmanić-Kriza Poziv za suradnju na animiranome filmu o Kamovu dobila sam od tadašnjeg producenta Zagreb--filma, gospodina Ljupča Đokića, dvije godine nakon nastanka predstave Hodač. Upravo predstava koja je o Kamovu govorila primarno kroz tijelo i pokret bila je poticajem za razmišljanje o filmu koji pokušava iščitati našeg avangardnog književnika kroz formu animacije. Stoga nije slučajno da je baš Hodač doveden u vezu s animiranim filmom, s obzirom da su i pokret (u kazališnoj predstavi) i animacija (u filmu) u svojevrsnoj “koreografiji kretanja”. Film je isprva bio zamišljen kao projekt jednog autora (crtačice i redateljice Magde Dulčić), a prema mome originalnome scenariju. No, od ideje do konačne realizacije film je zadobio sasvim drugačiji oblik, te je realiziran kao spoj četiriju kratkih filmova grupe autora koji su likovno-animacijski pokušali odgovoriti izazovu zvanom Kamov. Ta grupa autora sačinjavala je tadašnje studente likovnih umjetnosti, točnije slikarstva, grafike, multimedije, dizajna, uz već iskusnije animatore, crtače i montažere. Većina od nas prvi je put surađivala u jednom animiranome filmu. Uključivanjem tako velikoga broja suradnika iz raznorodnih umjetničkih struka dobilo se četiri kratka filma, rekla bih četiri filmska “krokija”, od kojih je svaki bio svojevrsna impresija određenog autora na temu Kamova. Povezivao ih je glazbeni (Vjeran Šalamon) i, naravno, dramaturški okvir. Kamovu smo nastojali pristupiti portretirajući ga ne samo kao jedinstvenu pojavu u hrvatskoj književnosti te pisca nove, u epohi u kojoj je stvarao, posve drugačije književne riječi, već i kao nositelja jednog svjetonazora koji se odupirao bilo kakvim okvirima, stegama, normama. Pri tome nam se ključnim činilo pokušati uhvatiti djelić kamovljanskoga svijeta kroz atmosferu krika, pobune i gnjeva, a zatim rezignacije i melankolije jedne osamljene pojave koja je toliko silno živjela svoju pisanu riječ da je u svoj silini stvaranja, bespoštedne realnosti i žudnje za neistraženim prostranstvima potpuno izgorjela. Koliko god je Kamov inspirativan i uvijek izazovan autor za bilo koju vrstu umjetničkoga istraživanja, toliko je i zbog svoje specifičnosti vrlo određen i, naravno, zahtjevan. Posebice za tako kratku filmsku formu kao što je animirani film, u kojemu vrijeme ima sasvim drugu funkciju i igra odlučujući ulogu. Sedamminutni film pokušao je sjediniti jednu od najtragičnijih i najpotresnijih hrvatskih biografija s beskompromisnošću njegova djela koje i danas provocira svojom autentičnošću, snagom i suvremenošću. U animacijskome predstavljanju toliko kompleksnog autora određeni autori izabrali su narativniji pristup temi, dok su se drugi služili apstraktnijim izričajem.
Što zajedničkoga imaju književnik Janko Polić Kamov i animirani film? Definitivno – kretanje! Film je umjetnost u kretanju za koju je potreban određen broj sličica (16) u sekundi, a Kamov spada u književnike čiji su život obilježila vječita hodanja, lutanja, dakle stalna kretanja prema novim prostorima i uopće prema novim, drugačijim razmišljanjima i svjetovima u čijim se prostranstvima pokušao skrasiti za svog kratkog, nemirnog i impulzivnog života. Najuzbudljiviji novi medij 20. stoljeća, film, rađao se upravo kada je Kamovljev život počeo gasnuti. Kamov, nažalost, nikada neće dočekati i novu čudesnu vrstu filma – animirani film, za koji je potrebno, bez obzira na brz prodor elektronskih čuda, stotine sličica, crteža iscrtanih na papiru.Međutim, 21. stoljeće na svome početku sjedinit će umjetnost sličica u kretanju i “najpokretljivijeg” hrvatskog književnika Janka Polića Kamova. Ovaj “eksperiment” dogodio se u “laboratoriju” jedne od nekad najpoznatijih europskih škola animiranog filma – Zagreb-filmu.
OSOBNA KARTA ANIMIRANOG FILMA KAMOV - A POET
Osmišljavanje, crteži: Magda Dulčić, Draško Ivezić, Ana Šerić Instalacije, grafike (studenti klase prof. Zdravka Tišljara): Maja Pečanić, Gordana Pogledić, Sanja Rešček, Maja Vidović Montaža: Darko Bućan Zvuk: Vjeran Šalamon Animacija: Zvonimir Ćuk, Zvonimir Delač, Draško Ivezić, Ana Šerić Dramaturška suradnja: Magdalena Lupi Direktor filma: Ljupče Đokić Producent: Damir Demonja Financirano uz potporu Ministarstva kulture RH; Povjerenik: Joško Marušić Proizvodnja: Zagreb film 2003. Film Kamov gostovao je početkom godine na Danima hrvatskoga filma u Zagrebu, te u travnju na Filmskom festivalu u Nici. Autor je riječki novinar, publicist i producent riječke glazbene scene. Fotografije: Damir Krizmanić-Kriza
Poziv za suradnju na animiranome filmu o Kamovu dobila sam od tadašnjeg producenta Zagreb--filma, gospodina Ljupča Đokića, dvije godine nakon nastanka predstave Hodač. Upravo predstava koja je o Kamovu govorila primarno kroz tijelo i pokret bila je poticajem za razmišljanje o filmu koji pokušava iščitati našeg avangardnog književnika kroz formu animacije. Stoga nije slučajno da je baš Hodač doveden u vezu s animiranim filmom, s obzirom da su i pokret (u kazališnoj predstavi) i animacija (u filmu) u svojevrsnoj “koreografiji kretanja”. Film je isprva bio zamišljen kao projekt jednog autora (crtačice i redateljice Magde Dulčić), a prema mome originalnome scenariju. No, od ideje do konačne realizacije film je zadobio sasvim drugačiji oblik, te je realiziran kao spoj četiriju kratkih filmova grupe autora koji su likovno-animacijski pokušali odgovoriti izazovu zvanom Kamov. Ta grupa autora sačinjavala je tadašnje studente likovnih umjetnosti, točnije slikarstva, grafike, multimedije, dizajna, uz već iskusnije animatore, crtače i montažere. Većina od nas prvi je put surađivala u jednom animiranome filmu. Uključivanjem tako velikoga broja suradnika iz raznorodnih umjetničkih struka dobilo se četiri kratka filma, rekla bih četiri filmska “krokija”, od kojih je svaki bio svojevrsna impresija određenog autora na temu Kamova. Povezivao ih je glazbeni (Vjeran Šalamon) i, naravno, dramaturški okvir. Kamovu smo nastojali pristupiti portretirajući ga ne samo kao jedinstvenu pojavu u hrvatskoj književnosti te pisca nove, u epohi u kojoj je stvarao, posve drugačije književne riječi, već i kao nositelja jednog svjetonazora koji se odupirao bilo kakvim okvirima, stegama, normama. Pri tome nam se ključnim činilo pokušati uhvatiti djelić kamovljanskoga svijeta kroz atmosferu krika, pobune i gnjeva, a zatim rezignacije i melankolije jedne osamljene pojave koja je toliko silno živjela svoju pisanu riječ da je u svoj silini stvaranja, bespoštedne realnosti i žudnje za neistraženim prostranstvima potpuno izgorjela. Koliko god je Kamov inspirativan i uvijek izazovan autor za bilo koju vrstu umjetničkoga istraživanja, toliko je i zbog svoje specifičnosti vrlo određen i, naravno, zahtjevan. Posebice za tako kratku filmsku formu kao što je animirani film, u kojemu vrijeme ima sasvim drugu funkciju i igra odlučujući ulogu. Sedamminutni film pokušao je sjediniti jednu od najtragičnijih i najpotresnijih hrvatskih biografija s beskompromisnošću njegova djela koje i danas provocira svojom autentičnošću, snagom i suvremenošću. U animacijskome predstavljanju toliko kompleksnog autora određeni autori izabrali su narativniji pristup temi, dok su se drugi služili apstraktnijim izričajem.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.