Dr. Viktor Ružić imao je u životu mnoge značajne javne društvene uloge i obavljao je i društveno i osobno važne poslove. Uz njegovo ime spominje se: ban Savske banovine, ministar, predsjednik..., a Ružići se spominju kao vlasnici »pola Sušaka«. Tako se onda govorilo – tek nešto malo pretjerano. Neću pričati o tom vremenu ni o tim častima i ulogama. Gospodina Viktora Ružića, naime, upoznao sam u ono poslijeratno vrijeme kada je od svega ostalo samo ono najbitnije, ono što je Viktor Ružić bio cijelog života: dobar, častan i plemenit čovjek.
Radio sam tih godina u Sušačkoj gimnaziji, u onoj žutoj zgradi koja je tada dominirala sušačkom vizurom. A živio sam uz more u kući Pećine 5 kod Ružićevih. Zapravo ne: ne »kod«, nego s ljudima te porodice, koja je ostavila dubok trag u našem životu. Mojem, moje supruge i sina Hrvoja, koji se tamo u to vrijeme i rodio. Zato ovo i pišem.
Preporukom jednog prijatelja, koji je – između mnogih – već živio u toj kući, »uselio« sam se jedne večeri s koferom u jednu sobu. Drugo jutro kucanje. »Dobro jutro! Dobro nam došli! Ja sam Viktor Ružić.« Visok, mršav, pomalo pogrbljen, već prosjede kose i brade. Tih godina proslavio je 60 godina života: svojeg i svoje supruge Nade. Nekim susretljivim, sada mogu reći prijateljskim načinom, usmjerio je naš prvi razgovor. Iako otvorena srca, ipak je – čini mi se – želio da u ovom kratkom razgovoru čuje i ocijeni tko su ovo dvoje ljudi – supruga i ja. Kad je razgovoru stavljen zarez – na sreću nikada, pa ni sada točka – gospodin Ružić – Čako, kako su ga zvali njegovi – poveo me je u sobu nasuprot naše. Bila je to njegova knjižnica. Velika prostorija u kojoj se uz sve zidove, osim onog dijela gdje se kroz staklena vrata pružao pogled na Krk, Cres i Učku, bile police do stropa ispunjene knjigama. »Gospodine profesore, nadam se da ćete ovdje naći knjiga koje vam kao profesoru filozofije, psihologije i povijesti mogu koristiti. Izvolite se služiti ovom knjižnicom kao svojom!« Time je započelo, a govori vam sve. Gotovo da nije potrebno ništa više pisati. No sjećanja se nižu i neću ih prekidati.
| 
Dr. Viktor Ružić, predratni ban i ministar, nakon Drugog svjetskog rata brinuo se o nabavi životnih potrepština za domaćinstvo na Pećinama, ponekad za 16 ljudi. Na Pećinama je u dvorištu bilo i
kokica i koza, pa i svinja.
|
Bili smo podstanari u toj našoj sobi, koja je bila sve: spavaća, radna, dnevni boravak i... i kuhinja pregrađena nekom imroviziranom pregradom. Iako – kao što će se vidjeti, taj izraz »podstanar« nije odgovarao. Kod Ružićevih se nitko –a bilo nas je, nâs koji nismo bili iz te obitelji 4 ili 5 bračnih parova, čak obitelji s djecom, koja su se tih godina rađala – nitko se, dakle, nije osjećao podstanarom. Ružići su iznajmljivali pojedine sobe i pokoju kupaonicu vjerojatno zbog dva razloga: da im »Narodni odbor« kako su se zvali oni zloćom i mržnjom ispunjeni ljudi pomoću kojih je Partija provodila kontrolu i teror – dakle da im je taj »Narodni odbor« ne useli kojekakve poludivlje zlobne »špicle« i Oznine informatore. Drugi razlog: Ružići su u to vrijeme vrlo skromno živjeli. Bivši ban i ministar, nekadašnji vlasnik desetak višekatnih kuća, uspio je u to poslijeratno vrijeme dobiti posao administratora u Ličilačkoj zadruzi i kasnije – čak u Gradskoj knjižnici, a gospođa Nada Ružić davala je sate engleskog jezika. I tako im je ono što smo mi podstanari plaćali olakšavalo preživljavanje. Ne mogu se sjetiti kolika je bila »podstanarina«, ali znam da nije predstavljala značajnu stavku u našem skromnom suplentskom budžetu. Tako sam i onda i sada, kad ovo s nostalgijom pišem, imao dojam da su nas Ružići porazmjestili u onu svoju vilu – koja im je poslije konfiskacije jedina i ostala – jer im je bilo drago da smo s njima i da zajedno dijelimo i dobro i zlo. A to su Ružići činili i u tadašnjim i u prethodnim teškim vremenima kad su ljudi u vihoru rata ostajali sami i bespomoćni. Pomoć su – netko nekoliko dana ili tjedana, netko mjeseci, nalazili u kojoj sobi i za skromnim zajedničkim stolom u kuhinji ove obitelji – obitelji Ružić.
U ovoj kući postojao je samo jedan ključ: onaj od glavnih ulaznih vratiju, onaj u potkovi sreće. I više ni jedan. U kući je živjelo šest obitelji, uz Ružiće mi došljaci. A nigdje ni u jednim vratima nije bilo ključa i nigdje se ništa nije zaključavalo. Svako je mogao, ako bi čuo da plače nečije dijete, a roditelji nisu kod kuće, ući u tuđi stan ili sobu dijete umiriti. Iako ova riječ »tuđi« uopće nije primjerena.
U ovoj kući, u onom žutom svjetlošću obojenom holu, na stubištu, u biblioteci, u velikoj kuhinji u prizemlju, u salonu, osjećali smo se kao u svojem ambijentu: koji pripada nama i kojem mi pripadamo. zaista je postojala ta uzajamna pripadnost i prostora i ljudi. To smo doživjeli u bezbroj situacija i prilika, a ta uzajamnost naročito je zračila u vrijeme raznih zajedničkih proslava i svečanosti. Badnjak, razne godišnjice, krstitke, dolazak sv. Nikole i vjenčanja slavili smo zajedno: i Ružići i mi došljaci. Važan dan u godini bio je dolazak sv. Nikole. Krampusa se ne sjećam, a vjerojatno i nije dolazio, jer mu u ovoj kući i kod ovih ljudi nije bilo mjesta.