Općenito je poznato da u središtu Rijeke postoji Dežmanova ulica. Rijetki su, međutim, oni koji bi se mogli pohvaliti s time da znaju tko je zapravo bio Ivan Dežman.
Pod konac listopada 1873. godine, govoreći nad grobom svoga prerano umrlog prijatelja Ivana Dežmana, August Šenoa ovako je započeo prigodni opis njegova životnoga puta: «Na Rijeci, u onom kraju, gdje hrvatsku starinu pokriva na mnogo trn, niknulo mlado stabalce, raslo i doraslo do stabla zelena, bujna, granata, da mu se je veselio svijet. Na Rijeci rodio se mladić duhovit, plemenit, koji uz sve predsude rodnog si grada nije zatajio hrvatskog mlijeka. Pod okom vrijednog našeg starine Frana Kurelca razvijala se ta čista plemenita duša, gojeći žarku ljubav za hrvatski rod. Tuj mu se rodiše prve pjesme.»1
Život i djelovanje Dežmanovo nalik je neobičnom triptihu. U kazališnom bi smislu to značilo da se tri glavna razdoblja njegova života odvijaju u tri odvojene scene: prva se događa u Rijeci, druga u Beču, treća, i ujedno posljednja, u Zagrebu. Svaka od tih sredina bila je na neki način za nj od sudbinske važnosti. U Rijeci se rodio, rastao i odgajao. Zahvaljujući blagotvornom utjecaju svoga profesora Frana Kurelca ondje se razvio u osviještenog hrvatskog intelektualca. U Beču je,osim medicinskih studija, višestruko proširio svoje duhovne horizonte, te se započeo baviti književnim radom. Život u europskom velegradu, sa svojim velikim mogućnostima i blistavom kozmopolitskom kulturom, ostavit će na nj trajan pečat i odrediti njegov budući javni angažman. U Zagrebu, metropoli hrvatske nacionalne kulture, koja mu omogućuje ostvarenje velikih intelektualnih ambicija, ostvarit će svoju punu zrelost i osobnu afirmaciju. Iznenadna smrt, u trideset i trećoj godini, nažalost, naglo prekida taj život «obasjan zorom sreće i radinosti».
RIJEČKI GIMNAZIJALAC I KURELČEV SLJEDBENIK
Taj hrvatski liječnik i književnik ugledao je svjetlo dana u Rijeci 6. svibnja 1841. godine. Njegov otac Josip Dežman (Deschmann), ugledan i imućan riječki trgovac, podrijetlom Slovenac, potjecao je iz Lancovoga u Gorenjskoj. U Rijeku se doselio 1833. godine, pridruživši se svome bratu Valentinu, također trgovcu i proizvođaču likera. Ivanova majka Vicencija bijaše rođena Riječanka, iz ugledne građanske obitelji Dujmić (Duimich). Dežmanovi su živjeli u srcu riječkog Starog grada, u kući smještenoj na tadašnjoj Piazza delle Erbe br. 275 (danas Koblerov trg). Iste godine kada se rodio Ivan, supruga tadašnjeg riječkog guvernera Ida Kiss de Nemesker, zajedno s petnaest drugih gospođa, potaknula je otvaranje prvog gradskog prihvatilišta za djecu (Asilo infantile), otvorenog u Kući Benzoni pored crkve Sv. Vid. Te godine bio je otkupljen i kompleks zemljišta za bolnicu Sv. Duh.
Rijeka nekad. U rijeci se svibnja 1841. godine rodio Ivan Dežman
U ranom djetinjstvu sudionikom je burnih društvenih i političkih previranja koji zahvaćaju njegov rodni grad. Kao sedmogodišnji dječak svjedokom je ulaska hrvatske vojske u Rijeku, pod zapovjedništvom Jelačićeva povjerenika Josipa Bunjevca. Završivši pučku školu, mladi Ivan Dežman od 1850. pohađao je riječku gimnaziju, u kojoj mu nastavu hrvatskoga (ilirskoga) jezika drži Fran Kurelac, koji se sam potpisivao kao «učitelj narodnoga jezika». Učio je osim toga latinski, grčki, njemački i talijanski. Isticao se kao odličan, vrlo marljiv i u svakom pogledu primjeran učenik, te se izdvajao od svojih suučenika školskim pismenim sastavcima.
Pjesnikovati je započeo rano, pod Kurelčevim utjecajem. Između učitelja i učenika, kojega Kurelac od dragosti naziva Ivanišem, razvilo se čvrsto prijateljstvo. Izdajući svoje glavno i najveće pjesničko djelo Smiljana i Koviljku, dovršeno u Beču već koncem 1862., ali tiskano u Zagrebu tek tri godine kasnije, u lijepoj posvetnoj pjesmi Dežman iskazuje veliku zahvalnost svom nekadašnjem učitelju i iznosi svoj pjesnički program koji se oblikovao pod Kurelčevim utjecajem. U toj pjesmi Učitelj ga vodi na goru Učku, da bi mu pokazao čisto zlato i bistro Slovinstvo, našu slavu i davninu, vodeći ga nekrčenim putevima. Prilikom uspona oni promatraju izlazak sunca i prekrasnu panoramu mora. Kada mladiću ponestane snage, Učitelj mu pruža ruku podrške i «izvornicu vodu ozdravnicu», te oni nastavljaju uspon. Kurelac se uspoređuje s poletnim orlom, a Ivan sa sivim sokolićem. A onda mu Učitelj čita dvanaest slavnih pjesama, dvanaest bisera, pod čijim dojmom zaneseni učenik uzvija se s Učiteljem na vrh velike gore. U toj pjesničkoj apoteozi u daljini se vidi golemi Velebit iza kojega proviruje veličanstveno izlazeće sunce. Vila nagorkinja tada mladom pjesniku daruje gusle javorove te mu pokazuje livadu po kojoj «naše dieve djevovale, naši momci momkovali, naša stada plandovala, sve bi po naše po njoj i po našu». Tako primi pjesnik gusle, i svojem dragom Učitelju posvećuje pjesnički prvijenac «da po njemu znadeš i doznadeš, tko u Vilin povede me dvore, tko mi dade gusle javorove: posijao mukom ti ledinu, na meni je, da Ti dam prvinu.»2
| 
Fran Kurelac, Dežmanov učitelj
|
Kurelac je Dežmana zarana zarazio nekom osobitom ljubavi prema knjigama. U jednoj svojoj zdravoslovnoj raspravici, posvećenoj krasnom spolu, on primjećuje: «Svaka knjiga, dok ju čitamo, ima nam biti drugaricom, a ako ju češće ogledamo, prijateljicom. Treba dakle prebirati te svoje družice i prijateljice (…) U naprednih naroda odviše počituje svaka ugledna gospodja duševne tvorevine svoga naroda, nego da bi ona iz takve knjižnice posudjivala knjige. Ona si kupuje knjige, a to je od velike moralne vriednosti; jer čestita osoba stidi se kupiti nevaljalu knjigu, ter će čitati samo bolje, plemenitije knjige, a osim toga će svak, tko se baš nema boriti za svagdanju koru hljeba, nastojati da si s vremenom nakupuje bar malu biranu knjižnicu, jer će po njoj, da tako kažem, unići u inteligentni sviet; a napokon će se svatko po izboru knjiga moći prosudjivati. Tim će i sve više nestajati onih književnih proizvoda, o kojih kritika ne zna ništa drugo reći nego kolio su funti težki.»3
I on i njegov školski kolega Fran Pilepić, budući riječki odvjetnik, upijali su svaku Kurelčevu riječ, sve učiteljeve domoljubne tonove, pa u ljeto 1856. godine, kao đaci šestoga razreda, vjerojatno upravo na njegov poticaj, odlaze zajedno na višetjedno putovanje po unutrašnjosti Hrvatske, upoznajući pritom brojne hrvatske kulturne osobnosti, s kojima će kasnije prijateljevati (P. Preradović, I. Trnski). Mjesec su dana pješice obilazili gornjom Hrvatskom, posjetivši Karlovac, Zagreb, Varaždin, Zagorje, te bansku i gornju Krajinu. U zavičaj su se vratili «još zaneseniji hrvatskim rodoljubljem, i ponositi, što su ih prvaci književnici naši počastili svojim gostoljubljem.»4
BEČKI STUDENT I PREDVODNIK HRVATSKE INTELIGENCIJE
Budući da je završio gimnaziju s izvrsnim uspjehom, otac mu omogućuje nastavak školovanja te on 1858. odlazi na medicinske studije u Beč. Tamo započinje njegovo drugo važno životno i spoznajno razdoblje. Život u velegradu, kakav tada predstavljaše austrijska metropola, pružao mu je neslućene mogućnosti. Bilo je to nešto posve drugo od života u provinciji iz koje je potjecao. Ondje «postaje šarmer hrvatske bečke intelektualne elite, poglavito književničke. Istodobno s medicinskim studijem sav se predaje tzv. širenju duhovnog i životnog obzora. Čita hrvatsku i slavenske književnosti, prati dramski i operni repertoar, posjećuje izložbe likovnih umjetnika. Sluša predavanja Roberta Zimmermanna, filozofa čija je estetika znatno obilježena idejama formalne estetike Friedricha Herbarta.»5 Osim filozofa Roberta Zimmermanna, u Beču je slušao i povjesničara umjetnosti Rudolfa Eitelbergera, ravnatelja tamošnjega Muzeja za umjetnost i industriju.
| 
Ivan Zajc, kojega je Ivan Dežman upoznao s Augustom Šenoom.
|
Za boravka u Beču, družio se s poznatim skladateljem Ivanom Zajcom, svojim riječkim zemljakom i nekadašnjim učiteljem violine, koji je ondje boravio od 1862. godine. O tome svjedoči i August Šenoa u svom članku o Ivanu Zajcu: «Boraveći u Beču, sasta se Zajc sa bivšim si učenikom Ivanom Dežmanom, slušateljem medicine, komu je na Rijeci učiteljem gusala bio, a Dežman uvede u Zajčevu kuću Franju Markovića, Augusta Šenou, Mirka Bedekovića, Ivana Zahara, poslije i Ladislava Mrazovića.»6 Upravo je Ivan Dežman upoznao budućega hrvatskoga skladatelja Ivana Zajca s književnikom Augustom Šenoom, pa su obojica, uz druge hrvatske intelektualce u Beču, uspjeli nagovoriti velikoga skladatelja da se vrati u Zagreb i sklada nacionalne opere.
Dežman je u Beču nastavio prijateljevati i s nešto starijim zemljakom Franom Pilepićem, svojim starim školskim znancem iz riječkih dana i gorljivim Kurelčevim sljedbenikom, koji se nalazio na pravnim studijama. Prema svjedočanstvu Bude Budisavljevića Dežman i Pilepić su studirajući u Beču «žarkom besjedom pronosili književnu diku Franovu». U svojim su pismima Kurelčevi nekadašnji učenici također vrlo visoko cijenili svoga učitelja. Kurelac je u pismima Dežmana i Pilepića zvao «moja dva Rečana», dometnuvši još Dežmanu pridjevak «slave gojenče i slovinstva pitomče». Najveća bi radost za Kurelca bila kada bi se njegovi discipulusi i u književnom i u javnom radu držali pisanja pravila njegove «riječke škole».7 Oni su pak u nebrojenim prigodama na soarejama i domoljubnim domjencima ispijali zdravice u čast svoga velikoga intelektualnoga predvodnika.
| 
Za boravka u Beču Ivan Dežman družio se s
Riječaninom Ivanom Zajcom.
|
Kao student Dežman je često pohodio Weghuberovu i Wenzelovu kavanu, dva glavna sastajališta hrvatskih đaka i studenata u Beču, te Riedhofovu gostionicu, gdje raspravlja o hrvatskoj politici i književnosti, o recentnim ostvarenjima u Pozoru, Glasonoši i Naše gore listu. U potonjem je glasilu, još kao nadobudni sveučilištarac, objelodanio svoj povijesni ep Smrt grofa Rabate. Marljivo se baveći stručnim liječničkim naukama, Dežman je razborito i korisno znao upotrebljavati svoje vrijeme, proučavajući u dokolici beletristiku i ostale umjetnosti. Prema svjedočanstvu Franje Markovića «sva mu zabava bijaše čitanje naše narodne tradicionalne literature, pak prvih pjesnika sjeveroslavenskih i romanskih, polaženje uzornoga dvorskoga pozorišta i dvorske opere, razmatranje slika i kipova po galerijah i izložbah; drama i liepe likovne umjetnosti u velike ga pritezahu, ter je svoj onakim motrenjem raznih umotvorinâ sve dotjeraniji ukus u prosudjivanju drama, sgrada, slika i kipova još usavršavao..»8
Kad god bi se u dvorskom teatru prikazivala kakva premijerna predstava, posjećivao bi je zajedno sa svojim hrvatskim prijateljima, pratio i komentirao kazališnu kritiku, raspravljao o književnosti. «Stručne njemačke časopise o literaturi, teatru, likovnih umjetnostih, čitao bi često u kafani ´’Gründsteidel´, sastajalištu bečkoga književničkoga i umjetničkoga svieta. Ovako je Ivan svu dokolicu, koja mu preostajaše od stručnih nauka, provodio u duševnoj zabavi. Pače i na šetnjah po gradu i okolici (a kao praktički higijenik vodio bi gotovo svako popodne društvance svojih zemljaka na izšete to veće to manje) zabavljao bi pratioce svoje sad umnim domjenkom sad bockavimi šalami; svašta, što bi putem sretali i vidjeli, n. pr. obrtno-dućanske cimere sa českimi imeni, znao bi upotriebiti za poučne razmišljaje. Razumije se, da je polazio i svaki koncert bečke ´’Slavjanske Besjede´, kao što je osim sa zemljaci najradje drugovao s kolegami Česi, Slovaci i Poljaci, razpravljajući s njimi o struci svojoj ili saznavajući od njih koješta o njihovoj narodnoj knjizi. Pravim odmorom bijaše mu šaljivi domjenak sa zemljaci kod objednoga ili večernoga stola u Riedhofu; tu bi neprestano vrcale njegove dosjetke, kojimi bi sad ovoga sad onoga nazočna druga izazivao na šaljivi mejdan. Malo mu je tko mogao doskočiti, ali nitko mu nije ni najmanje zamierao, ako je izašao iz kreševa pobiedjen, jer Ivan bijaše ne samo uglednik i prvak medju tadanjimi hrvatskimi djaci u Beču, nego i najizvrstniji drug. Svatko je cienio njegovu čeličnu značajnost, njegov ozbiljan idealizam, njegovu duhovitu šaljivost. Premda je od imućnoga i brižnoga otca primao dosta obilate svote za svoje potrebe, bijaše u svem umjeren, te nije ni pušio ni pio; za se štedljiv, osim što se knjiga tiče, bijaše svakomu drugu zemljaku u nevolji pomoćnik. Kad bi izašla znatna nova knjiga iz područja dramaturgije ili liepih umjetnosti, on bi ju kupio i s drugom uživao; tako n. pr. kad je izašla Freytagova izvrstna ´Tehnika drame´, ponio ju sobom u Prater i cielo proljetno popodne u šumskoj zelenoj zabiti čitao ju na glas izmjenice sa svojim drugom do kraja. Ovako je provodio pet godina uzoran i sretan djački život.»9
U to je doba bio intenzivno zaljubljen u jednu od onovremenih gradskih ljepotica, naobraženu i uzoritu kćerku ravnatelja Dunavskog parobrodarskog društva u Beču. U sjedalima drugoga partera bečkog dvorskog kazališta imao je prilike promatrati tu prelijepu plavušu, u društvu njenih sestara i brata. Zajedno sa svojim prijateljem znao bi obilaziti do predgrađa Weissgerber, kod Bijele kožare, kako bi prošetao ispod njenih prozora, ili odlazio nedjeljom na misu u minoritsku crkvu da bi je vidio kako moli, te oko podneva pohoditi gradske perivoje Pratera gdje se ona znala šetati sa svojim rođacima. No, ti njegovi studentski platonski snovi i romantične ljubavne maštarijeipaknikadaneće doživjeti svoje ostvarenje.10
ZAGREBAČKI GRADSKI LIJEČNIK, HRVATSKI
KNJIŽEVNIK I NARODNI ZASTUPNIK
Godine 1864. stekao je doktorstvo liječništva, a naredne godine doktorstvo kirurgije te magisterij primaljstva. Potkraj studija vidio je sliku lijepe mlade Zagrepčanke Kornelije Šmit, koja mu uskoro postaje suprugom, pa se od 1865. godine umjesto u Rijeci, što su opravdano očekivali njegovi roditelji, liječničkim pozivom poče obaviti u Zagrebu. Time započinje treće, ujedno i najintenzivnije njegovo životno razdoblje. Za razliku od drage mu, ali gotovo posve odnarođene Rijeke, koja mu se upravo radi pristajanja uz tuđinstvo silno zamjerila, više bijaše privučen mogućnostima života i djelovanjau hrvatskoj metropoli. Naočit, mlad, darovit, načitan, šarmantan, žustar, nacionalno osviješten, silno marljiv i ambiciozan, kakav je već bio, Dežman se odmah odlično uklopio u zagrebačko društvo, postajući dapače njegovim istinskim miljenikom.
Zagreb u kojem je živio Ivan Dežman.
U ljeto 1865. preselio se, dakle, Dežman u Zagreb «da tu lječnikuje i književnikuje». Djelovao je kao privatni liječnik, za časni gradski fizik i uznički liječnik. U ožujku iduće godine vjenčao se s Kornelijom Šmitovom, kćerkom predsjednika zagrebačkog sudbenog stola Miroslava Šmita. Time mu odmah bijahu širom odškrinuta vrata i stvoren pristup do najviših građanskih krugova. Odmah po dolasku u Zagreb aktivno se uključio i u hrvatski kulturni i politički život. Bio je saborski zastupnik. Posebno se zalagao za osnutak medicinskog fakulteta u Zagrebu te bio, zajedno sa Šenoom, jedan od osnivača i urednika glasovitoga književnoga glasila Vijenac (1869.), gdje objavljuje kraći spjev Zrinski, više pripovijesti i pjesmama.
Posljednjih desetak godina života Dežman je neprestano, bilo pismeno, bilo usmeno, komunicirao s Augustom Šenoom. Posljednjih su šest godina života gotovo svakodnevno drugovali, «bratinski» radeći oko hrvatske knjige, zajedno s Franjom Markovićem. Šenoa je Dežmana smatrao svojim najboljim prijateljem i pobratimom. Valja podsjetiti da su Dežmanovi i Šenoini živjeli kao susjedi u Mesničkoj ulici, te su se međusobno posjećivali i prijateljevali. Dežmanovi su stanovali na broju 41, nasuprot obitelji Slave i Augusta Šenoe, koji su živjeli na broju 34.
Dežmana je, uz silno domoljublje, krasila nevjerojatna radišnost i ustrajnost. Svemu čega bi se prihvatio, pristupao bi temeljito, razborito i odgovorno. Pisati pjesme za nj bijaše podjednako važno kao i liječiti ljude, pomagati im zdušno i nesebično kod bolesničke postelje. I jedna i druga djelatnost posvećene su prvenstveno njegovu narodu: dok je prva bila namijenjena terapiji narodne duše, druga se odnosila na liječenje narodnoga tijela. I jedno i drugo radio je s velikom predanošću, savjesnošću i vještinom. Zapravo su ga pjesništvo i liječništvo oduvijek jednako privlačili, te je tu svoj udvojnu opredijeljenost razvijao od studentskih dana. Za njega Šenoa piše «bijaše oduševljen, al´ i trijezan, bijaše duhovit, al´ i revan, bijaše već za mlada čovjek kremenjak, a u tom kremenu tajila se božanstvena iskra. Već onda, kao i za kašnjega vijeka, umio je spajati znanost i umjetnost, idealni i realni svijet.»11
U to doba liječnici su u Zagrebu bili na visokoj cijeni, više nego odvjetnici, političari i književnici. No, dr. Dežman, uz redovitu praksu pregledavanja i liječenja Zagrepčana, bavio se i pisanjem. Budući da zbog svojih brojnih zaduženja i profesionalnih obaveza to nije mogao činiti danju, beletrističke i znanstveno prosvjetne tekstove pisao bi obično noću, u tišini svoga radnoga kabineta. U Zagrebu Dežman izdaje svoj veliki romantički ep (21 pjevanje) iz narodnoga života Smiljan i Koviljka (1865.), u kojem povezuje elemente naše pučke romantike i Ariostove epike, zbirku pjesama Poletar (1868.), Rječnik lječničkoga nazivlja (1868.), u izdanju tadašnje Jugoslavenske akademije, prvi hrvatski liječnički rječnik. Napisao je i libreto za Zajčevu operu Ban Leget. Bavio se i prevođenjem s njemačkog i talijanskog jezika, primjerice, Lessingovih epigrama i nekih pjevanja Tassova Oslobođena Jeruzalema.
Kao plemenit čovjek i vrli rodoljub uvijek se isticao u javnom životu, potpomažući ili potičući brojne napredne i korisne projekte od nacionalne važnosti. Uz njegovu pomoć oživjelo je tako djelovanje pjevačkoga društva Kolo, zalagao se za preporod Matice hrvatske, stvarao je osnove za hrvatsko narodno sveučilište i kazalište. Njegove namisli vezane uz obnovu Kazališnog zakona i utemeljenja dramske škole prekinula je smrt. O njegovu književnom i prosvjetnom posleništvu, kao i velikim organizacijskim sposobnostima, Franjo Marković ustvrđuje: «umio je sabirati radnikâ oko zajedničkoga prosvjetnoga zadatka, i držati ih na okupu; bio je, kako ga prijatelji odmila zvahu ponjegovu zvonkom pronicavom glasu, prava truba budilica; bio je toli žilav i toli radin, da je uz vrlo obsežnu liečničku praksu, koju mu je riedka stručna vještina i riedka osobna ljubaznost u velike bila razmaknula, smogao onoliko vremena i snage za književni i za politički rad; bio je, štono rieč, smrtan radiša – ah, žalibože ne samo u onom dičnom smislu, s kojim narod upotrebljava onaj epiteton, nego i u kobnom: valjda je onaj naporan rad, štono ga opravljaše najpače godine 1873., doprineo tomu, te nije moglo tielo njegovo savladati kolerine, koje se mjeseca listopada 1873. pri izložbi u Beču dobavio – i koja ga, onako krepka i krasna, mlada, sretna, ugledna, ljubljena, iz nebuha iztrže iz krila dragoj ženi i djeci, i svojoj toliko ljubljenoj domovini.»12
Unatoč kratkoći svoga života, Ivan Dežman pripada onim hrvatskim piscima i publicistima koji su iza sebe ostavili zavidnu količinu književnih i ostalih strukovnoliječničkih djela. Iako se u svoje doba držao izuzetnim piscem, liječnikom i intelektualcem, u našim književnim povijestima njegovo ime ne kotira osobito visoko. Dapače, «književni radovi, pregledi i povijesti hrvatske književnosti nisu bili milostivi prema književnome djelu Ivana Dežmana. Štoviše, malo ih se posebice i bavi njime, a kada mu se u njima i spominje ime, ono je paradigma općega i općenitoga, tipičnoga.»13 Dežman čak bolje prolazi u «liječničkoj književnosti» negoli u beletristici i poeziji. I premda njegov književni rad nema znatniju umjetničku vrijednost, on bijaše važnom osobom hrvatskog kulturnog života Šenoina kruga.
Počeo je pisati ranih šezdesetih godina, tiskajući svoja djela prvo u časopisima a potom i knjigama. Okušao se u legendama, novelama, pripovijestima, basnama u stihovima, baladama, romancama, sonetima, epovima, libretima i dramama. Mnoga su njegova pjesnička djela prigodničarskog i domoljubnog značaja. Premda mu je stih okretan i lak, u njima današnji čitatelj ne nalazi mnogo elemenata poticajnih za čitanje. S riječkog stanovišta možda je zanimljiviji tek lokalpatriotski intoniran sonet o Hrvatskom primorju, objavljen posmrtno u Vijencu 1874. godine:
Stoji gora do sinjega mora:
Krš do krša, kamen do kamena;
Oblieva ju biesna morska pjena,
Biju vali…al tvrdo stoji gora.
Primorje nam vidiš iz govora,
Vidiš, da su braća ti ljubljena,
Braća tvoja za rod zanesena,
Što ih toli obiedi potvora.
Tvrd je kamen, tvrda vjera njina:
Nit odbile od roda ih biede,
Nit ih varke premamiti znale.
I da tvrda zemlja nam prosjede,
Iz grdnih bi, braćo, podrtina
Za rod iskre ljubavi nam pale!14
Izrazito eksklamativno i s naglašenim hrvatskim patriotskim nabojem oblikovana je njegova pjesma posvećena Rijeci. U njoj se poslužio formom oktave razvijajući svoj fiktivni polemički dijalog s rodnim gradom. Poslušajmo te žarkim domoljubljem natopljene Dežmanove stihove, objelodanjene u Viencu 1872. godine:
Rieko, prvi ti mog oka vide,
Ti mog srca prva boli,
Kakav glas to crn o tebi ide,
Da tudjina ti uzvoli?
I još vele, pogaziv si lice
Da Hrvatstvo tajiš svoje!
Oj dozvoli, sinovlje da žice
Postanak ti sada poje.
Al ne! Pitaj radje klisurine,
Što no sive tebe kruže,
a vremena prastare davnine.
I one te, majko, tuže;
Jer hrvatska lomila ih ruka,
Da ti divnoj temelj stavi,
I hrvatska podigla te muka:
Sva hrvatski trud si pravi.
Još će Trsat tebi poviedati,
Sinje more zasvjedočit,
Kako j´ Tatar divlji pred Hrvati
Moro tude u smrt skočit. –
Eno Vučke, Cresa ti i Krka,
Što no gvire u te rada,
Gdje ti kažu slova tebi grka:
«Hrvatska si od vajkada!»
I ti, Zviru, riječkipojitelju,
Ti, Rječino, bistra rieko,
Je li pravo, što no jedan velju,
I što svak vas vazda reko:
«Hrvatska si u temelju svome,
Hrvatska, gdje sviet te gleda,
I hrvatstvo kutu u svakom tvome
Tajiti se nikad ne da.»
Zbor’te i vi, zviezde, zemljo, more,
Neka ječi vasiona,
Gdje si godje čuj sad, svaki stvore:
«Hrvatska si od iskona!» -
Jao, zbor’te! Čujte, odmetnica
Na tisuće graknu grla:
Ne bih, niti budem Hrvatica,
Striela mene pri’e zatrla!
Oj ti, nebo, daj nam se razstvori,
Nek se čuje božja sada!
Stani rode, sad Vječiti zbori:
«Hrvatska si od vajkada!» -
Ali majka u ludilu svome
I prot Bogu prkos sprema,
Ričuć biesna: U okolu mome
Hrvatske ni mrake nema!
Jao majko, u srce me ubi!
Daj mi, što si dužna dati:
Na tvôj zemlji grob mi sad izdubi,
U njem hoću počivati.
Na skoro će trup tad moj bez daha
U zemlju se pretvoriti;
Znaj tad, Rieko: ona šaka praha
Hrvatska će zemlja biti!15
Pjesmu je očito pisala više domoljubnost negoli žar da se napiše pravo literarno ostvarenje. Tek u nekim segmentima naziru se uvjerljiviji lirski proplamsaji nagoviješteni u početnim stihovima, nadahnuti iskrenim i proživljenim čuvstvom. U rujnu 1873. kao zastupnik u Hrvatskom saboru istupio je protiv tajnosti Nagodbe i prosvjedovao što se u njoj ne spominje njegov rodni grad.
Temu Rijeke možemo pronaći i u nekim Dežmanovim prozama. Tako u pripovijesti Donato Donati pisac postavlja radnju u XIX. stoljeće, u svoj rodni grad. «U njoj s jedne strane naziremo dobro znanu literarnu spletku romantične proze o ljubavi brata i sestre, jer ne znaju jedno za drugo, a s druge strane sveprisutnu domorodnost što je glavnome aktantu Donatu utjelovljuje u dušu učitelj Budislav, još jedna, ovaj put literarna inkarnacija starine Kurelca.»16 O toj Dežmanovoj pripovijesti iscrpno izvještava Franjo Marković:
«Donato Donati (u «Viencu» god. 1870.) nahod je, u hrvatskoj Rieci školovan četrdesetih godina ovoga vieka, posinjen od Niemca majora, a odgajan najprije na talijansku. Tko su mu roditelji? Kojoj da se od triju narodnosti, što no mu se na izbir nadâju, prizna? Privatni učitelj mu Budislav razgori u njem težnju za neznanom još domovinom, te uzkliknu mladić: ‘´tko nema narodnosti, taj nije vriedan da živi´. Sjetan, živi samo o knjigah. Dantov ´Pakao´ prikazami o izdajicah domovine silno ga se dojmi, a onda Körner ter ini rodoljubni njemački pjesnici. Ali po Budisavljevoj ponuci čita i slavenske prvake pjesnike, poglavito češke, slovenske, poljske, a najpače Mickiewicza. Gdje mu je dom, uz koji bi se imao priviti po Schillerovih riečih: ‘´uz dragi dom se privij dušom svom,u njemu ti korien svakoj čestitosti´?’ Podilazi ga očaj, da bi se skončao – kad al´ ugleda krasnu djevojku, neznanku, zaljubi se u nju, i to mu spasi život. Ona je Hrvatica; on od ljubavi postaje hrvatskim pjesnikom, ali krije svoju ljubavi svoju pjesmu u nujnom srcu. Jednom ga Budislav povede na Učku, i razastire mu pogled na hrvatske i slovenske kraje, koji su u zarobu, u snu; pokazuje mu Kolarov Přespěv Slavy dcere: «Aj zde leží zem tá před okem mým slzi ronícim, někdy kolebka, nyní naroda mého rakev itd.´ Pročitavši to, oćuti srce njegovo, da je Hrvat, i pade ´kako mrtvo tielo pada´. Nadodje god. 1848. i hrvatski pokret pod banom Jelačićem. Sad se razgali tajna poriekla Donatova. Otac i mati napokon ga nadju, kojim se je, bez prevelike krivnje njihove, bio rodio kao nahod. Ali našav roditelje, nadje ujedno, da je ona neznanka djevojka, koju ljubi, njegova sestra. Težke svoje boli hoće se riešiti tim, da ide ginut za domovinu pod zastavami Jelačića bana; u pobjednoj bitci nadje junačku smrt. Ova pripoviest je zanimljiva navlastito po tom, što je prikaza pjesničkoga razvoja Donata slika i prilika mladenačkomu razvoju piščevu, a učitelj Budislav je Fran Kurelac.»17
Kao suradnik Vijenca, u koji ga uvodi njegov prvi susjed i prijatelj Šenoa, Dežman pokazuje izrazitu sklonost za atraktivne i aktualne teme, pa je smjesta stekao svoje vjerne čitatelje i štovatelje. Lakim i prijemljivim stilom obrađuje uglavnom fenomenološke teme svoga doba, piše o pušenju, o plesu, o tjelovježbi i sl., pa nije pretjerano reći da je on prvi naš novinski fenomenolog. Jedan je od prvih naših stručnih pisaca na području medicine i njen veliki popularizator. Godine 1869. osnovao je Družtvo za popularna znanstvena čitanja, namijenjena osobito ženskome spolu, u kojem je održao desetak predavanja iz higijene. Tijekom više godina objavio je mnoge rasprave s medicinskog područja, raznovrsnih tema, kao i brojne zdravstveno-prosvjetne članke. Godine 1871. Matica hrvatska izdala je niz njegovih predavanja iz higijene pod naslovom Čovjek prema ljepoti i zdravlju, prvu knjigu takve vrste u nas.
ZDRAVOSLOVNE POUKE
Zanimljivo je da se Dežmanova liječnička prosvjetna djelatnost, premda krajnje utilitarna, isprepliće s literarnim načinom izražavanja. On je razvio osebujan stil priopćavanja «fabulirajući» izvorno medicinsku građu, povezujući je s pragmatičnošću zbilje, utilitarnošću trenutka i vlastitom domorodnošću. Na taj način «zdravoslovlje» ili higijena mogla se uspješno popularizirati među građanstvom. Za razliku od svojih prethodnika na području zdravstvenog prosvjećivanja u Hrvatskoj, koji su svoja djela prilagođavali potrebama ruralne populacije, Dežman je svoje «zdravoslovne pouke» namijenio gradskom stanovništvu, odnosno, publici koju su pretežito sačinjavale zagrebačke milostive gospođe i gospođice. U to vrijeme su te njegove brojne slušačice nazivali «krasnim spolom».
Dežmanova predavanja bila su vrlo široko zahvaćene zdravstvene tematike, te su prema svojoj tematici očito prvenstveno bila namijenjena zainteresiranoj ženskoj publici. Ljepotom, mladošću i markantošću svoje pojave, muževnim izgledom i zvonkim glasom, jasnoćom i dopadljivošću svoga izlaganja, zasigurno je morao uživati nepodijeljene simpatije starih i mladih Zagrepčanki, što su u velikom broju posjećivale njegova predavanja u Narodnom domu. Mnoge od njih su mu se divile i obožavale ga.
Pogledajmo, primjerice, predavanje o njezi tijela. Kako liječiti debljinu, ili kako on veli, krupnoću? Ona je samo posljedica načina življenja, a nikako posebno oboljenje. Dakle, potrebno je promijeniti način življenja, ali ne naprečac, već malo po malo. Treba ponajprije paziti na «dietetične uvjete». Oni su, prema Dežmanu, sljedeći:
«Treba se hraniti takvom hranom, u kojoj nema mnogo kemijskih elemenata, od kojih se pravi salo. Takov je elemenat ponajprije ugljik, koji je glavni sastavni dio u svakom škrobu, sladoru, gummiju, u rastlinskih i životinjskih mastih (ulju, slanini, loju, moždini, maslacu), zatim u pivu i sladkom vinu. I mlieka, koje ima u sebi sladora i masti, kano i žutanjka treba se kaniti. Najbolje je pilo voda, a onaj koji je naučan na vino, neka ga i dalje pije, ali umjereno. Na večer nije nikad dobro mnogo jesti. Škodljivo je i ljepoti i zdravlju, što osobito mnogo djevojke rade, hoteći da se osuše: - gladovanje i piće octa. Tim će si one pokvariti probav, lako će dobiti grčeve u želudcu, hrakati će krv, i napokon će sušicom oboljeti.
Treba nadalje uzeti na um, da se sve salo osobito djelovanjem pluća izlučuje. S toga treba upotriebiti sve, što jače disanje, ter oživljuje kolanje krvi, a to je kretanje u zdravom gorskom zraku, rano ustajanje i šetanje zorom. I znojenje pospješuje izlučivanje sala, zato mogu oni, kojim to liečnik dopusti, upotrebljavati i ruske kupelji. Pošto znamo, da i kožom dišemo, t.j. da se djelovanjem kože može izlučivati salo, podupriet ćemo to djelovanje svaki dan žestoko tarući kožu suhim, hrapavim suknom. Gdje se ne može napomenutimi sredstvi svladati krupnoća, tu će biti, ako stanje tiela dopušta, od koristi vode u Karlsbadu, Marienbadu ili u Heilbrunu, Kissingenu, Kreuzenachu i Emsu.»18
Najglavniji uvjet ljepote je čistoća, pranje i kupanje. Bez čistoće nema lijepa tijela. Čistoća se stječe marljivim pranjem, te toplim, a ljeti umjereno hladnim kupanjem. Osobito je zanimljivo i poučno izlaganje o povijesti njegovanja kose:
«Židovi držahu kosu za znak jakosti i muževnosti (pomislite samo na Absalona i Samsona), i zato je osobito čuvahu i gojahu, ter čitamo u svetom pismu, kako se Bog u svom gnjevu zlikovcem grozi velikom kaznom, naime da će zlikovci oćelaviti. U starije doba običavahu Židovi nositi dugačku i gustu kosu. Samson veli u svetom pismu Dalili djevojci: ´’britva nije nikad prešla preko glave moje´. Po tom se vidi, da su za vrieme Samsonovo drugi već strigli kosu, i rado ju pletijahu i rudjahu, te dragim kamenjem kitjahu. Mazale bi kosu miomirisnim uljem i posipavale zlatnim praškom. Grci, kako već bijahu tanke ćuti za sve, što je lijepo, osobito nastojahu oko kose; Homer broji kosu medju darove Aphrodite, božice ljubavi. Njihove djevojke morale bi obrezati kosu prije vjenčanja. Grci bi strigli kosu i u znak žalovanja, ili bi ju za to vrieme sasvim zapuštali. A ne samo radi smrti u obitelji, nego često i radi kakve obćenite nesreće: izgubljene bitke, državne pogibelji, odrezali bi oni kosu. U najstarijih umjetnih spomenicih prikazuju se Grkinje dugačkih uvojaka, koje sežu preko ramena i prsiju. U kasnijih pak spomenicih vidjamo kosu razdieljenu i otraga povezanu u kiku, a preko kose nadvila se mrežica ili poculica. Poprieko su Grci više cienili plavu, nego li crnu kosu, kako nam to tadanji umjetnici i pjesnici potvrdjuju; ali ipak su cienili i liepu crnu kosu; np.r Anakreon je u svojih pjesmicah slavi. Kako je od Grka svaka umjetnost prešla Rimljanom, tako je i umjetnost frizure. Osobito za cara Augusta nastojahu Rimljanke oko ljepote svoje kose. One je stadoše žeći i u uvojke uvijati, u pletenice plesti i dugačkimi iglami pribadati. Rimljanke cienjahu poglavito zlatnu kosu, te bi za to ne samo kojekakvimi umjetnimi sredstvi gledale da ju proizvedu, nego bi metale na glavu čitave paruke, napravljene od vlasi zlatokosih germanskih plemena. Zato i pjeva Ovidij: ´sad će tebi zarobljena Germanija svoju kosu slati´, a slavni Francez Racine veli o majci Britanikovoj: ´’krivom plavom kosom zasjenjeno je čelo njezino´. Za ženitbu redile bi i kitile Rimljanke kosu njekim kopljastim orudjem, da tim podsjete na otmicu Sabinjanaka. Kad je kršćanstvo mah preotelo, stala je crkva kićenje kose tako žestoko prekoravati, da su u V. stoljeću mužkarci nosili sasvim kratku kosu, a gospodje sakrivale ju kapami. Poslie su se počeli vladati po okrunjenih glavah, dok nije napokon pod Ljudevitom XIV. nastao podpun prevrat u frizuri. Tad su nagomilavali na glavu toliko uvojaka, uzlova, da nije naravna kosa nikako dotjecala, te su bili svi prisiljeni da nose paruke, pače su metali na glavu krute jastučiće, da mogu podati frizuri potrebiti oblik modnoga tornja. Zato veli njeki oštroumni Francez za Ljudevita XIV. ´’vladanje toga velikoga kralja bilo je i vladanje velikih paruka´. Bijaše tada u Parizu 850 vještaka, koji su pravili paruke. Ujedno obiknuše tada i prašenju (pudranju) kose. Ako i nisu gospodje nosile paruka, ali je ipak njihovo friziranje stajalo takove muke i toliko vremena, da su se ljepotice morale već u oči koje svečanosti frizirati, a onda svu noć probaviti u naslonjaču. Francezka revolucija, porušiv toliko tvrdjava, poruši i one modne tornjeve jamačno ne na žalost ljepotica, te se je od tada nastojalo vratiti se koje rimskoj koje grčkoj frizuri. Današnja frizura niema nikakva osebita obilježja, nema nikakve sveobće forme, ali se je ipak ponešto vratila jednostavnosti, ter samo nastoji da udesi frizuru prema dobru ukusu i prema osobini obličja.»19
U predavanju o njezi duha i srca, posebno naglašava značenje inteligencije i radišnosti. On sugerira svojim slušateljima da nastoje djecu što više privezati uz knjigu, da budu vremenom što razumnija i umnija.
«Bez umlja i razumlja (inteligencija) nema ni ljepote. Mužkarca bez inteligencije ne možemo nego sažaljevati, a liepa gospodja bez nje bit će mnogo neugodnija od neliepe. Inteligencijom oplemenjujemo čuvstvo za liepo i dobro, i usavršujemo ukus; no dok inteligencija kod mužkaraca nastoji oko sveobće naobraženosti a napose oko svoga učenoga ili praktičnoga znanja, ne treba ženska biti mnogoznalica, ili tja učenjačica, nego ima prisvojiti takovo poznavanje tvarnoga i duševnoga svieta, kojim si može tumačiti pojave svagdanjega života, i kojim može u svih svojih poslih i dužnostih tako raditi, da zna i za uzroke toga rada (…) Razumnost i ćudorednost nalažu čovjeku da bude radin, pokazivala se radinost bilo u praktičnom (samo koristnom), bilo u umjetničkom poslu. Bezposličar, bio on bog zna kako liepa lica, bit će svakako neliep, pače i oduran.»20
Posebno upozorava na neprihvatljivost svake afektacije. Ona je nelijepo društveno svojstvo. «Tako se zove, kad se tko pričinja da ćuti ili misli, česa ne ćuti ili ne misli, ili kad pretjeruje neznatna ili priprosta stanja duše, ili kad se povodi za načini (manirami) ljudi, za koje zna, da su svakomu omiljeli, ter zato gleda, da povodeći se za njimi omili i sam. Afektaciji je svagda družica oholost, gizdost, i nestašica prave naobraženosti; ona se pojavlja na stotine i hiljade načina. Tako će n.pr. biti afektacija, ako u svoj hrvatski jezik miešamo francezke rieči i izreke samo zato, da pokažemo, da umijemo francezki, ili ako, slušajući kakovu muzikalnu produkciju, kod jednoga pogrješnoga glasa stanemo se prevraćati kao da nas na ražnju vrte, ili ako na najneznatniji povod tobože padamo u nesviest, itd.»21
IZNENADNI ODLAZAK
Dežman, nažalost, umire mlad, na pragu muževnih godina. U dobi od tek nešto više od trideset godina, zarazio se crijevnom bolesti na putu u Beču, te je uskoro, 24. listopada 1873. godine, umro u Zagrebu, uza svu brigu i njegu koju su mu pružili. Kada se gradom iznenada, upravo kao grom iz vedra neba, bila proširila vijest o njegovoj nagloj smrti, u naručju svoje očajne supruge Kornelije, čitav se Zagreb skamenio od žalosti i užasa. Samo dva mjeseca prije toga bio mu se rodio sin Milivoj, kasnije poznat po pseudonimu Ivanov kojim je potpisivao svoju prozu, a što ga je uzeo na spomen rano preminulu ocu. U povodu Dežmanove smrti nekoliko je značajnih i beznačajnih pisaca ispjevalo svoje tužaljke i nadgrobnice.
U trenutku smrti Dežman je uživao uistinu veliku popularnost. Pokazat će se to i u dužini pogrebne povorke, koja se nije prekidala od njegove kuće u Mesničkoj, pa do posljednjeg počivališta na Jurjevskom groblju. Dežmanov sprovod drži se najmasovnijim u gradu do ranih sedamdesetih i jedini na čelu kojega korača jedan hrvatski ban – Ivan Mažuranić. Među okupljenima nalazio se i Dežmanov mentor iz mlađih dana, stari Fran Kurelac. Nekoliko tisuća nazočnih na ispraćaju dr. Ivana Dežmana više je nego dojmljiv podatak, ako se zna da u to doba Zagreb broji tek dvadesetak tisuća duša. Razlog takvoj masovnosti, uz njegovo javno djelovanje i sveprisutnost u društvenom životu, za većinu u pogrebnoj povorci, običnih ljudi, zagrebačkih purgera, ipak je onaj čisto ljudski moment – tragedija, koja je zadesila tu poznatu gornjogradsku obitelj.
Točno u podne 26. listopada 1873. godine tisuće Zagrepčana povrvilo je do pokojnikova stana u Mesničkoj ulici. Opisujući detalje s pogreba svoga prijatelja, Šenoa, i sam duboko dirnut žalosnim trenutkom, ustvrđuje: «Nije ih gonila radoznalost, na svačijem licu, bud´ mlado il´ staro, bud´ žensko il´ muško, čitao si iskrenu žalost, u mnogom oku sjala je suza. Da, punim pravom može se reći, sav Zagreb ispratio je našeg Ivana do stana vječnoga počinka.
Poslije četiri sata svrši se crkveno opijelo pred kućom, našto je društvo hrvatske opere otpjevalo žalobnu pjesmu. Vodio ga opat i gradski župnik g. Stjepan Pogledić uz pratnju dvaju svećenika. U Mesničkoj ulici, Ilici, Dugoj Kipnoj i Jurjevskoj ulici, kud je prolazio sprovod, gorjele su pod odredbom gradskoga zastupstva plinske svjetiljke. Pokop priredilo je građansko društvo za pogrebe. Šuteći razvijala se je laganim korakom beskrajna povorka.
|
August Šenoa govorio je nad grobom svojeg prijatelja Ivana Dežmana
|
Pred mrtvačkim kolima iđaše svekolika mladež gradskih učiona, više djevojačke škole, gimnazija i realke, slušaoci prava pod svojim stijegom. Zatim društvo kazališno; pjevačko društvo ´’Kolo´, tipografička zadruga, trgovačko društvo ‘´Merkur´, Matica ilirska, Akademija znanosti, odvjetništvo, liječništvo, činovništvo svih oblasti, književnici i mnogobrojno građanstvo. Građanska svirka svirala žalobne poputnice, a koralni zbor prvostolne crkve pjevao je putem žalobne pjesme. Pred kolima nosio je književnik Eugen Tomić u crnom narodnom odijelu na jastuku lovor-vijenac, a sred njega Ivanove pjesme. Tijelo pokojnikovo počivalo u limenom mrtvačkom sanduku, a na njem ležaše ogroman vijenac sa trobojnicom, dar društva narodnog kazališta. Iza kola koracahu teško rascviljeni tast, brat i svak pokojnikov. Za njima slijedio je preuzvišeni g. Ivan Mažuranić, ban trojedne kraljevine, i svi dostojanstvenici i zastupnici sabora. Povod zaključilo je mnogobrojno kolo otmjenih hrvatskih gospođa. Mrak se hvatao, kada dođosmo do groblja sv. Jurja. Tužno drhtahu plameni plinskih svjetiljaka, tužno jecalo je zvonce sa grobne crkvice, al´ svjetina bijaše tiha, mirna. Položiše Ivana u grob. Tuj se tast, sjedoglavi vrijedni starac, trgnu iz žalosti i zavapi banu stojećemu do groba: Hvala ti, svijetli bane! I opet zaori tužno crkovno opijelo. Dočim je podalje pjevalo ´’Kolo´ žalostinku od Zajca, govorio je pobratim pokojnikov August Šenoa.»22
U svom nadahnutom govoru nad grobom, Dežmanov susjed i pobratim najviše je Zagrepčane uzbudio u dijelu govora u kojem spominje pokojnikovu obitelj: «A tek da ste mu kući zavirili! Nikad nije žena imala nježnijeg muža, nikad djeca brižnijeg oca, a domovina vjernija sina. Mnogo je pozvanih, a rijetki su odabrani. Jedan od prvih bijaše moj pobratim, čist ko alem kamen, tvrd ko alem kamen. Providnost kao da mu je vrline blagoslovila i sreću udijelila, da, prije dva mjeseca dana ispuni mu se jedina želja do potpune sreće, narodi mu se muško čedo. A taj krasni čovjek, prije malo časa zdrav, mlad, živ, vatren; taj vrli rodoljub leži pred vama mrtav. – Sve je to prah i pepeo – sve blago utonulo u moru. Drevna priča veli, da bogovi običavaju ljubimce svoje prestaviti k sebi u raj, ubiv ih strijelom iz vedra neba. Zavidni bozi! Zašto nam ubiste Ivana? Ne vidite li mladu ženu, gdje se od tuge stvorila kamenom? Ne čujete li plač nejake siročadi? Ne znate li, da je Hrvatska malena, siromašna, da je samo sinovi uveličati mogu, kakov je Ivan bio. Ne čitate li u suzama ovoga naroda vapaj: Oj, zavidni bozi, zašto nam ubiste Ivana?»23
| 
Milivoj Dežman, sin Ivana Dežmana. I on je, poput svojeg oca, studirao medicinu u Beču.
|
Njegov sin jedinac Milivoj Dežman ostao je čitavoga života u sjeni svog rano preminuloga oca. Osim neutješne majke Kornelije, koja se do smrti nije uspjela oporaviti od obiteljske tragedije, skrbništvo nad njime preuzeli su po očevoj smrti povjesničar i prvi predsjednik Akademije Franjo Rački te đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, inače dječakov krsni kum, koji mu plaća stipedniju za školovanje u zagrebačkom Isusovačkom konviktu te kasnije odlazak na studij. Da bi kao pitomac opravdao skrb i brigu tih umnih i moćnih staraca, obveza mu je bila da barem dvaput godišnje ode na svečani objed kod Račkoga u njegovu kaptolsku kuriju, gdje se mahom okupljala intelekutalna i politička krema (Marijan Derenčin, Matija Mrazović, Šime Mazzura, Kosta Vojnović i dr.).
I on je, poput svoga oca, studirao medicinu u Beču. I sam je kasnije bio uspješan liječnik, isprva u zagrebačkoj bolnici Milosrdne braće, potom kao priznati stručnjak za plućne bolesti, zaslužan za osnivanje Brestovca na Sljemenu kraj Zagreba, prvoga hrvatskoga sanatorija za liječenje tuberkuloze pluća, kojemu je bio i prvim upraviteljem. Kao i otac bavio se popularizacijom medicinske znanosti, javljajući se u novinama nizom članaka. U užoj struci ostaje zapamćen kao autor knjige Sušica, objavljene 1902. godine. U književnome radu, kao ni otac, nije ostavio vrijednih umjetničkih djela, ali obojica imaju svojih literarno-povijesnih zasluga; Milivoj kao ideolog hrvatske moderne, te jedan od osnivača Društva hrvatskih književnika. Kao i otac Ivan zanimao se za kazalište, surađivao je u Vijencu i drugim časopisima. Bio je poznat i po sentimentalnoj vezi sa zagrebačkom glumicom Ljerkom Šram.
| BILJEŠKE |
| 1 | A. Šenoa, Slike i prikazi, Sabrana djela Augusta Šenoe, knj. XX, Zagreb, 1934., str. 247. | 13 | Stojević, nav. dj., str. 1. |
| 2 | F. Marković, O životu i spisih dra Ivana Dežmana u: I. Dežman, Izabrani spisi, MH, Zagreb, 1896., str. XXX-IV | 14 | I. Dežman, Izabrani spisi, MH, Zagreb, 1896., str. 31. |
| 3 | I. Dežman, Izabrani spisi, MH, Zagreb, 1896., str. 216. | 15 | Isto, str. 15-17. |
| 4 | Isto, str. VIII. | 16 | Stojević, nav. dj., str. 9. |
| 5 | M. Stojević, Život i književno djelo Ivana Dežmana, Flu-minensia, god.7 (1995.), br. 2, str. 4. | 17 | Marković, nav. dj., str. XLV-XLVI. |
| 6 | Šenoa, nav. dj.,str. 110. | 18 | Dežman, nav. dj., str. 108-109. |
| 7 | Ir. Lukežić, Ogledalo bašćinsko, ICR, Rijeka, 2006., str. 129. | 19 | Isto, str. 153-155. |
| 8 | Marković, nav. dj., str. VIII. | 20 | Isto, str. 211-212. |
| 9 | Marković, nav. dj., str. IX-X. | 21 | Isto, str. 217-218. |
| 10 | Marković, nav. dj., str. XI. | 22 | Šenoa, nav. dj.,s tr. 245-6. |
| 11 | Šenoa, nav. dj., str. 247. | 23 | Isto, str. 248-9. |
| 12 | Marković, nav. dj., str. XV-XVI. | | |