Iako su Sjedinjene Američke Države ušle u rat 2. travnja 1917., tada još nisu bile spremne za vojne operacije. Ipak, njihov je ulazak ohrabrio sile Antante dajući im nadu da će novi saveznik, ogromnih gospodarskih potencijala, sanirati gubitke na frontovima. Međutim, SAD nije još sa silama Antante imao zajednički stav glede pitanja ratnih interesa svake od njih ponaosob.
No, poraz talijanske vojske kod Kobarida 24. listopada 1917., revolucija u Rusiji, uspostavljanje vlasti Sovjeta i potpisivanje primirja u Brest-Litovsku – 15.prosinca 1917., nakon čega se i Rusija povukla iz rata, požurivale su SAD na aktivniju ulogu, vojnu i ideološku.
Poraz talijanske vojske kod Kobarida nije uznemirio SAD. Sjedinjene Države objavile su ratno stanje Dvojnoj monarhiji 4. prosinca 1917., a zatim je, krajem prosinca, sročena javna izjava da SAD ne namjerava okrnjiti, niti želi preurediti Dvojnu monarhiju.
Poraz kod Kobarida, u bici u kojoj je poginulo 300.000 ljudi, u kojoj je uništena 1/3 ratnih zaliha, a koja je bila uvod u potpuni slom talijanske vojske, ponukao je na akciju kongresnika Fiorella La Guardiju, koji je od 17. kolovoza 1917. bio u Italiji u svojstvu majora američke avijacije sa sjedištem u Foggi. On je najprije uspio uvjeriti američkog veleposlanika u Rimu Thomasa Nelsona Pagea u to da je sposoban "propagandist", koji zna javno, razborito i uvjerljivo djelovati, kako je spreman pokušati promijeniti stav SAD-a prema Austro-Ugarskoj, time dakle i prema Italiji, te pokazati Talijanima da su im Amerikanci iskreni prijatelji i saveznici.
La Guardin plan bio je tim ambiciozniji, s obzirom da se i američki komandant u Italiji general Pershing, sukladno javnoj proklamaciji Kongresa, oglušio o pomoći talijanskoj vojsci.
| 
La Guardia je želio američkom predsjedniku iznijeti plan po kojem bi Rijeka trebala biti neovisan grad, ali nije uspio doći do Wilsona.
|
U dogovoru s veleposlanikom SAD-a u Rimu Fiorello La Guardia sudjeluje u nizu javnih skupova u Milanu, Napulju, Bolonji, Torinu i Bariju te, na kraju, u Rimu kako bi objasnio "ratne ciljeve SAD-a". Nakon poslednjeg takvog skupa, Nelson Page 29. prosinca 1917. obavještava telegramom državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova u Washingtonu Greena da je La Guardia održao konferenciju u Rimu skupa s nekadašnjim poslanikom u poslaničkom domu u Budimpešti Ricardom Zanellom, koji sada ima status ratnog izbjeglice.
Ricardo Zanella se, prema Nelsonu Pagu, već sastao sa grofom Mihályjem Károlyijem, te istaknutim članovima njegove stranke u Švicarskoj, a cilj njihova susreta bilo je okupljanje protivnika predsjednika ugarske vlade, grofa Istvana Tisze – "slijepog sluge Habsburgovaca", kako ga je u svojoj knjizi Neimari Moderne Evrope nazvao Carlo Sforza.
Pravi cilj susreta u Švicarskoj bio je ipak ispitati može li Ugarska, tada još u sastavu Austro-Ugarske, napustiti Centralne sile i zaključiti separatni mir.
Misija Fiorella La Guardije sasvim je nepoznata u biografijama sva tri sudionika – La Guardije, Károlyia i Zanelle, a ovaj prilog napisan je na temelju razmijenjenih telegrama između Tomasa Nelsona Pagea i Greena, koji se čuvaju u Nacionalnim arhivima u College Parku (Narional Archives at College Parc) u Washingtonu.
Grof Mihály Károly (1875.-1955.) pripadao je jednoj od najbogatijih, najstarijih i najuglednijih katoličkih obitelji u protestantskoj Ugarskoj, a takvoj je obitelji pripadala i njegova supruga, čiji je otac – Andrassy Gyla, zdušno pomogao zeta u borbi protiv moćnog političkog suparnika Istvana Tisze.
Mihály Károly osobno, a niti njegova politička uvjerenja nisu bili posve nepoznati političkoj javnosti SAD-a.
Još 24. ožujka 1914., dakle prije atentata u Sarajevu i početka rata, generalni konzul SAD-a u Budimpešti izvjestio je vladu SAD- a da će se "jedan od najuglednijih i najbogatijih mađarskih magnata te vođa opozicije protiv grofa I. Tisze", grof Mihály Károlyi ukrcati na brod Mauritania 28. ožujka 1914. i otploviti za New York kako bi u SAD-u proučio (političke) "prilike". Međutim, javlja isti, pravi cilj jednotjednog Károlyjevog putovanja ustvari je pridobivanje mađarske emigracije u SAD-u za rušenje I. Tisze i njegove Nacionalne radničke stranke, prikupljanje financijskih sredstava te organiziranje podrške borbi za odvajanje Ugarske od Austrije.
Károlyjev posjet New Yorku naišao je na odobravanje u tamošnjem Savezu ugarskih crkava i društava, te je njihov predsjednik svećenik Louis von Kovacs, u ime udruženih emigranata, poslao telegram Bijeloj kući, odnosno američkom predsjedniku, obavijestivši ga da mađarski emigranti odobravaju Károlyijevu misiju.
AZ EST, vodeći dnevni list u Budimpešti, 20. svibnja 1914. objavio je da je Károly prikupio od 1,4 milion mađarskih emigranata u SAD-u svotu od 1.500,000 kruna koje će se upotrijebiti na sljedećim izborima kako bi srušio aktualnu vladu I. Tisze.
U lipnju iste godine se M. Károly ponovno uputio u SAD, o čemu američki generalni konzul u Budimpešti ponovno javlja vladi SAD-a 30. lipnja 1914., ali je Károly sada u delegaciji od sedam pripadnika svoje stranke.
Početak rata zateklo je M. Károlyja u Francuskoj, gdje je interniran, te se tijekom rata vratio u Ugarsku.
Ricardo Zanella se od 1916. godine nalazio u Rimu, nakon što je pušten iz zarobljeništva u Rusiji kao Talijan neprijateljske države (Austro-Ugarske). Prema jednoj njegovoj biografiji iz Državnih arhiva u Rimu (Caselario Zanella), on se, po povratku iz Rusije angažira u Rimu protiv riječkih aneksionista te propagira stvaranje riječke države.
Iste godine – 1916. La Guarida ulazi u Kongres kao član Republikanske stranke, a sljedeće godine, kada SAD ulaze u rat, u mjesecu srpnju, prijavljuje se kao dobrovoljac.
Sva tri člana La Guardine misije poznaju se od ranije.
M. Károly poznaje se sa Zanellom iz Parlamenta u Budimpešti, u koji je ušao 1905. godine kao pripadnik Liberalne stranke, da bi se kasnije priklonio Partiji nezavisnosti.
I Ricardo Zanella ulazi 1905. u Parlament kao predstavnik autonomnog pokreta Rijeke. Sa M. Károlyjem, dakle, dijeli mjesto parlamentarne opozicije lijevog centra.
Kao osobito pogodna osoba zbog znanja talijanskog i, kasnije, mađarskog jezika, La Guardia od 1903. boravi u Rijeci u svojstvu konzularnog zastupnika američkog konzulata u Budimpešti i kao član komisije za useljavanje u SAD. Njegova je zasluga da je 1906. godine detaširani dio američkog konzulata u Budimpešti, sa sjedištem u Rijeci, podignut u rang konzulata, ali je ipak La Guardia lipnja 1906. napustio Rijeku i vratio se u New York.
U svom osobnom brzojavu državnom tajniku veleposlanik Page naglasio je da se sve tri osobe spomenute u prijedlogu poznaju od ranije. Napomenuo je da je talijanski Inteligens servis već izdao putovnicu Zanelli, odnosno da je suglasan s La Guardijinim prijedlogom organiziranja konferencije skupa s Károlyjem u Švicarskoj.
La Guardijin prijedlog sastojao se u tome da ukoliko bi došlo do ponovnog sastanka Zanelle i Károlya u Švicarskoj, treba organizirati zajedničku konferenciju s ciljem da se sazna unutarnja situacija u Mađarskoj, te da se ocijeni vjerojatnost da se ostvare ciljevi 48-osmaške stranke, odnosno "da se potpuno odvoji Ugarska od Austrije, te utemelji Mađarska republika revolucionarnim putem".
La Guardia je o tom, navodno, raspravljao u Washingtonu još prije svog dolaska u Italiju, a sada se samo traži od Ministarstva vanjskih poslova vojna dozvola ukoliko ono odobrava ovaj plan.
Odgovor Državnog tajnika na veleposlanikov telegram stigao je 5. siječnja 1918., također brzojavom. U njemu vlada ne odobrava plan kojeg je predložio La Guardia, Zanella se treba vratiti iz Švicarske kako bi se proučili rezultati njegove misije, a o tome treba posavjetovati Ministarstvo vanjskih poslova i za iste ciljeve treba koristiti neka druga sredstva, a ne La Guardiju. Kao razlog navedeno je da američka vlada ne želi da itko tko je na bilo koji način povezan s aktualnom vladom bude bilo kako doveden u vezu s nečim što se može smatrati pridruženjem naporima za izvođenje revolucije u Ugarskoj.
"Revolucija" je bila, dakle, ona magična riječ nekativne konotacije zbog koje je propao La Guardijin plan pomoći demokratskoj opoziciji Tiszinog režima.
Dana 8.siječnja 1918. predsjednik Wilson je pred oba doma Kongresa održao govor poznat pod imenom Četrnaest točaka, čime je nedvosmisleno pokazao da se njegovo stajalište protivi odredbama Londonskog ugovora, osobito u dijelu koji se odnosi na talijanske zahtjeve, te da će Wilson u tome biti nepopustljiv.
| 
grof Mihály Károlyi
|
Propašću La Guardijina plana istovremeno je propao i plan separatnog mira s Ugarskom, time i plan njezina oslobođenja od Austrije.
Razdoblje od 31. listopada 1918. do ožujka 1919. godine u Ugarskoj obuhvaća smjenu jednog ljevičarskog režima drugim, u kojima je M. Károly centralna ličnost. U ožujku 1919. godine Karolijeva vlada zamijenjena je sovjetskom republikom koju kontrolira Bela Kun. (Mađarska sovjetska republika poražena je 1. kolovoza 1919. op. ur.)
M. Károly se tada priprema na odlazak u inozemstvo. Američki konzul u Genovi obavještava brzojavom američkog konzula u Trstu 23. srpnja 1919. da se M. Károly sprema otputovati u SAD s nekoliko milijuna kruna koje tamo želi upotrijebiti za ljevičarsku propagandu. Konzul upozorava da je, prema izjavama njegovog zeta, boljševik.
Američko Ministarstvo vanjskih poslova nije dopustilo dobivanje ulazne vize za M Károlyja, te su o tome obaviješteni svi američki konzulati.
Prema posljednjoj vijesti američkog "ministra" (veleposlanika) iz Beograda, 18. prosinca 1921., M. Károly uz suglasnost jugoslavenske vlade već deset mjeseci živi na dalmatinskoj obali. Na intervenciju Nikole Pašića, nakratko je došao u Beograd gdje se sastao s francuskim veleposlanikom, a možda i s drugim diplomatskim predstavnicima akreditiranim u toj državi.
Američki veleposlanik javlja da mu je njegov francuski kolega u povjerenju rekao kako je M. Károly tražio da ga primi, te da mu je on tom prilikom uputio oštre kritike na račun njegovih veza s revolucionarom Bela Kunom. Predbacio mu je također nedosljedno držanje prema Saveznicima, podsjećajući ga da je francuska vlada utjecala da ga se iz internacije pusti zbog njegovih prosavezničkih osjećaja.
U zaključku američki veleposlanik procjenjuje da M. Károly uz pomoć jugoslavenske vlade nastoji steći povjerenje Saveznika za mogući povratak na vlast u slučaju pada Hortijeve vlade. Ovom je izvještaju dodan u prijevodu na engleski jezik članak kojeg je M. Károly 17.prosinca1921. objavio u beogradskom listu Tribuna.
Po svršetku rata, tijekom mirovnih pregovora u Parizu, Fiorello La Guardia je pokušao doći do predsjednika Wilsona kako bi mu ponudio svoje poznavanje riječke situacije i time ga, vjerojatno, odgovorio od koncepta riječke države kojeg je Wilson zastupao.
La Guardiju, međutim, nije primio predsjednik Wilson, već njegov savjetnik i La Guardijin kolega pukovnik Haus. La Guardija je pukovniku Hausu izjavio da Rijeka treba biti neovisan grad, ali pod talijanskim kraljem, a da njezinu obranu i vanjskopolitičke poslove vodi talijanska vlada.
Bio je to stari status – corpus separatum, ali sada, međutim, u okvirim Kraljevine Italije, a ne ugarskog dijela Habsburške monarhije.
Kako je predsjednik Wilson nadalje inzistirao na konceptu Rijeka-neovisna država, La Guardia se pridružio njegovim brojnim kritičarima napadajući ga ne samo zbog toga što je na konferenciji napustio svoja načela, već zato što nije dopustio talijanskoj delegaciji ovakvo pripajanje Rijeke Italiji.
Tako je Rijeka i njezina politička sudbina bila jedna od tema-okosnica u uspješnoj političkoj karijeri La Guardije, sve dok Italija nije anektirala Rijeku 1924. godine.
LITERATURA :
1. Alyn Brodsky, The great mayor, New York, 2003.
2. Robert H. Zieger, America's great War, Lanham, Boulder, New York, Oxford, 2001.
3. Leo Valiani, La dissoluzione dell'Austria-Ungheria, Milano, 1985.
4. Ignác Romsics, Hungary in the twenieth century, Budapest, 1999.