KNJIGA
Meso kupujemo kod mesara a knjige u knjižarama. Knjižara u koju ulazim nije mesnica, ali je nešto između skladišta krumpira i polica trgovine raznih stvari i knjiga među njima, s konfekcijskim brojevima te natpisima koji se (uzalud?) trude izazvati efekt kod kupaca : Novo!, Novije!!!, Najnovije!!! Nagurane u police po svakojakim kriterijima koji se međusobno tuku, bez smisla za bibliotekarstvo (He Biblios = hej knjigo, što si tu doživjela!) i s elementarnom ignorancijom načela podjele, klasifikacije ili žanra, vape za pravedničkom rukom onog Ecovog samostanskog knjižničara, ako već ne pomoćnog Aleksandrijskog bibliotekara. Ma ke, dovoljan bi i bio student književnosti koji voli to što studira. Nitko (?) nije kriv za to: Treba prodati, prodati se mora, živimo od prodaje, prodajemo da bi živjeli. Ove tu, da, te na podu, u hrpama, poslagane poput pomidora na gradskoj tržnici, upravo su stigle. Skroz friška roba, treba prodati prije nego uvenu. Usmrde se? Prilazim hrpi s koje mi se ne smiješi već cereka, Radikalna Iskrenost. Časna riječ. Naziv knjige: Radikalna Istina,
Podnaslov: Kako preobraziti život kazivanjem istine,
Autor:Brad Blanton ( ne, ne BLENTON, već Blanton ).
PLATON (prvi, ne i zadnji put )
U odlomku iz Fedra, gdje se raspravlja o ljepoti, u svom stilu, a kroz lik Sokrata koji zavodi mladog ljepotana Fedra, Platon zavodi čitatelja pripoviješću o jednom od egipatskih bogova imenom Theuth (prepričavam, kao što to, uostalom, stalno činim, prilično vjerodostojno): Theuth, bio je jedan od mnogih bogova, takoreći, lokalni bog plemena (?) Naukrata. Znamen mu je bila sveta ptica Ibis. Za njega ( Teutha, ne Ibisa) kažu da je izmislio brojeve, račun, geometriju, astronomiju, neke kockarske igre i, na posljetku, ali ne i najmanje važno, kako će se vidjeti, izumio je pismo. Tada je kralj cijelog Egipta bio Thamus koji je kraljevao u veliku gradu koji Heleni zvahu Egipatska Teba. Theuth se zaputi k Thamusu ne bi li mu pokazao te vještine za koje je mislio da ih trebaju naučiti svi Egipćani. ( Ne mogu ne primijetiti da je izgleda prosvjetiteljstvo, ta magija što je obećavala puno, a ostvarila puno manje no što je obećala, prema Platonu, inaugurirana već u Starih Egipćana - op.a.)
Theuth je rekao: "Takvo znanje, o kralju, učiniti će Egipćane mudrijima i sposobnijima za prisjećanja, jer, s tim se naukom pronašlo lijek za memoriju i mudrost".
Kralj je odgovorio: " O premudri Theuthe, neki su sposobni izmisliti vještine, a neki, pak, prosuđivati kakove će štete ili koristi one donijeti onomu tko ih upotrijebi. Ti, upravo zato što si sam stvorio pismo, prosudio si loše o tomu koliko nam ono vrijedi. Obrnuto od toga što tvrdiš, otkriće vještine pisma imat će za posljedicu upravo povećani zaborav kod onih koji je upotrijebe. Jer, imajući ponajvećma vjere u pismo, oni će se naučiti da ne pamte iz sebe i za sebe već samo pomoću izvanjskih, pisanih znakova. Ti nisi, dakle, stvorio lijek za memoriju već lijek za prizivanje memorije. "
Ostavit ćemo, zasad, Platona i Fedra da raspravljaju dalje i prisjetiti se da je, sudeći prema prikazima života iz Starog Egipta, ipak bila prihvaćena upotreba pisma. Ono nije uživalo status vještine poput kiparstva, ratovanja ili šminkanja. Jedan od dokaza za to je i poznati prikaz pisara koji na koljenima drži Abacus, te se posjeo na tlo i piše u izrazito neudobnu položaju! Do stolice, očito, nije mogao. Stolica nije pripadala njegovu pozivu. Samo je visoko svećenstvo moglo uživati u privilegiji sjedenja na ukrašenim stolicama, a samo je faraon imao tu čast sjedenja na posebno istaknutoj stolici, prijestolju. Stolica je tad uzvišena do prijestolja.
KANTRIGAR
" Gospodo, imperatori i kraljevi, vojvode i markizi, grofovi i građani, svi vi koji želite razne čudovitosti ljudske iz različitih pokrajina svjetskih... Onaj tko bude čitao ili slušao što govore ove stranice nek ne sumnja u to što one pripovijedaju: Sve su to istinite stvari." - Tako počinje knjiga u kojoj Marko Polo "saggio e nobile cittadino di Venezia" (mudar i plemenit građanin Venecije - op. a.), opisuje svoja nevjerojatna putovanja po Aziji u službi Kublaj-kana. U knjizi pod nazivom Il Milione, među inim čudovitim gradovima i krajevima, on, u poglavlju CCXXXVI, spominje i grad Kantrigar (moguće je da se radi o gradu čiji su ostaci pronađeni u današnjoj kineskoj pokrajini Junan, blizu Jangtzea, ali to nije definitivno potvrđeno) te ga ovako opisuje: " Do njega se ima hodati 12 dana po visoravni uvijek na istok. Nekad je bio velik i važan trgovački grad, no s osvajanjem od strane Tatara, potpuno je osiromašio. Stanovnici se ne tuže, vrlo su ponosni na svoj grad i rado pokazuju ruševine velikog gradskog kupatila koje nikad nije dovršeno. To je dosadan i jednoličan grad i jedina čudnovatost je da u cijelom gradu nema niti jedne stolice! Objašnjenja stanovnika su smušena i konfuzna. Jedni tvrde da je grad u doba prosperiteta imao "više od tisuću stolica", što je za njih, izgleda, puno. Drugi vam pak, nepovjerljivo se osvrćući, ispod glasa govore da su im stolice oduzeli jer su imali običaj na njima nositi svoje supruge i kćeri i poklanjati ih za zabavu došljacima u znak pažnje. Tako bi, navodno, spašavali grad od osvajača. Veliki kan je to zabranio a stolice su, prekonoć, nestale."
Vrlina tekstova pripisanih Marku Polu je da on u njima ništa ili vrlo malo komentira već, poput etnologa, samo iznosi ono što je vidio. Taj fantast, kojeg su mnogi njegovi sugrađani ismijavali tvrdeći da je sve izmislio, donio je u Veneciju veliko bogatstvo u smaragdima, rubinima i ostalom dragom kamenju. Navodno je crkvi okruga u kojem je živio (radi se o crkvi San Pietro di Castello, op. M.Ž.) poklonio kamenu stolicu ukrašenu rubinima i smaragdima, kasnije poznatu pod nazivom Petrova stolica. Još i danas u crkvi pokazuju kameno prijestolje ispisano arapskim pismom, ali dragog kamenja nema više. Ili ga nije ni bilo?
CORTO MALTESE
Kad u Veneciji prođete preko mosta nostalgije (Ponte della Nostalgia), pa se dalje zaputite ulicom grubijana (Calle dei Marrani, pokršteni Židovi) i zađete u prolaz zločestih misli (Sotoportego dei cattivi pensieri),doći ćete do malog kamenog, ruševnog zdenca pored kojeg se kamene stube uspinju uz gotički prozor (gotticoveneziano).
Na zidu, pored zdenca u kom odavno vode nema, stoji natpis Corte del Maltese o de Bocca Dorada. Kakav je samo lažac bio Corto, čak mu ni ime nije pouzdano i moglo bi recimo glasiti Molto Cortese, što bi značilo "vrlo ljubazan" , a to on, dakako, nije bio. No "zlatousti" (bocca dorada), to da: Što sve nije taj pustolov i opsjenar ispričao. Znao je, u nedostatku sugovornika, na kakovu skrivenom trgiću okupiti venecijanske mačke i pripovijedati im o mačjem raju gdje samo plešu miševi i teče mlijeko. No u jednom je imao pravo – u Veneciji doista postoje čarobna mjesta. Evo kako ih opisuje sam Corto: " Postoje u Veneciji tri skrivena, magična mjesta: Jedno u Ulici Prijateljske ljubavi (Calle dell' Amore degli amici); drugo je u blizini Mosta senilnosti (Ponte della Senilità) i treće kod Sv. Jeremije u Getu (a San Geremia in Ghetto). Kad seVenecijanci (katkad i neki stranac) osjete umornima od pretencioznosti onih na vlasti, zapute se k jednom od ova tri skrovita mjesta i, otvarajući gotovo nevidljiva vrata, u dnu tih dvorišta, odlaze, katkada i zauvijek, u druge priče, na druga, prekrasna mjesta."
PACOVA STOLICA
Jer, to je on, Ernest H. što tetura kroz venecijanske kale i sudara se s prolaznicima psujući i izazivajući na tuču. Popio je više od litre mojita u Charli's baru, zuji mu u glavi, naslanja se na zid u Calle de A... who the fuck is Calle? Vrata se, neprimjetna, otvaraju pod njegovom težinom i - evo nas:
U pustoj blagovaonici Enrique je zavezao posljednji čvor na ubrusima koji pričvršćuju noževe o noge stolice i podignuo stolicu. Uperio je noge s noževima naprijed i držao stolicu na glavi dok su mu noževi stršali naprijed s obje strane glave...Paco je izmaknuo pregaču tik pred oštricom noža. Dok je on promatrao šiljke koji su mu se približavali, zakoračio je lijevom nogom nekoliko centimetara previše unaprijed nož ga nije mimoišao... Umro je, kako kaže stara španjolska fraza, pun iluzija. Nije imao vremena da ijednu od njih izgubi u životu niti da, na kraju svega, dovrši djelo pokajanja.
PALAČA
Prolaz u blizini Mosta Ssnilnosti podjednako može odvesti do Arlesa gdje čovjek zamotana uha, ruku zaprljanih uljanim bojama piše pismo bratu u kojemu se žali na napade melankolije i opisuje stolicu opletenu slamom koja da mu je jedini komad namještaja. No, mi izlazimo na drugi od mogućih izlaza: Negdje na Kalvariji, ponad velikog lučkog grada. Iz spleta tajnovitih tunela, koje su zbog samo njima znanih razloga izgradili Austrougari, silazimo strmim uličicama do kamene stražarnice ispred velike palače koju, doznajemo, zovu Palazzo Governo ili Guvernerova palača. Noć je i čuju se zvuci glazbe iz vrta palače. Ljepotica pleše neumorno dok se partneri, sve odreda mladi i naočiti arditi, izmjenjuju natječući se tko će koga natplesati. No, nitko s njom, "la divinom" Duse ne može držati korak, laskaju joj dok ispija premnogu čašu Asti Spumante. Kasno je i sad će se, širokim mramornim stubama hola uputiti k Comandanteu koji će je, umoran od važnih poslova, dočekati i posjesti u mekanu, crvenim brokatom opšivenu, stolicu, natočiti joj rashlađena vina i ljubiti joj, u crnu kožu obuvenu, nožicu. Hodajući oprezno stubama prema bijelom salonu, odjednom se zaljuljala: ne nije bila pripita, hol se zaljuljao i stube pod njom. Tek je sekundu kasnije začula tutnjavu i zasula ju žbuka.
U tom operetnom ratu stradalo je 27 dobrovoljaca od kojih niti jedan nije bio Riječanin, a bojni brod Andrea Doria pogodio je bijeli salon Guvernerove palače i lakše ranio D'Annunzija.
Napuštajući nezahvalni grad koji je za njega postao gradom istrošene ljubavi ,nije sa sobom ponio stolicu presvučenu crvenim baršunom ili brokatom. Ostala je u palači s razvaljenim ormarima i hrpama spaljenog papira. Danas, vele trenutno, čeka u radionici restauratora Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog Primorja u Rijeci, no, možda to uopće nije ta stolica.
U BOJ U BOJ
Maršal je pućkao cigaretu utaknutu u jantarni cigarluk, i namršteno promatrao gomilu, masu od više desetaka tisuća ljudi pred njim. S povišenog postolja-pozornice, u svojoj po mjeri skrojenoj uniformi od engleskog štofa, izgledao je impozantno, iako je bio prilično malena rasta: "Mi Zagorci smo mali, ali ne diraj nas, jel tako Štefek!?" znao se šaliti sa svojim posilnim. Situacija oko Trsta, javljali su mu, nije se dobro odvijala. Oblasni sekretar mu javi da su, konačno, osposobili razglas. On se okrene prema dnu pozornice gdje je u grupi partijskih funkcionera i generala vladala neka užurbanost i, oštro ali ispod glasa, opomene: " Ajde bogati, Jovanka,umiri se, sjedni tamo već jednom." Mlada, krupna žena sjedne na (rokoko?) stolicu presvučenu crvenkastom draperijom. Stolica lagano zaškripi. Bila je ona žena i pol – smijuljio se u sebi stolar Bepi koji je bio pomoćno stolarsko osoblje, u slučaju da je na bini štogod trebalo popraviti. "Samo stoji tu i ne se motaj okoli" – rekao mu je Oblasni. Maršal stupi pred mikrofon i odlučno započne troiposatni govor: "Drugovi i drugarice..." Masa odgovori zaglušnim urlikom: "Žiivvvijooo...!!!"
'68 STOLICA
U proljeće 1968. godine studentski su prosvjedi u Sjedinjenim Državama postali toliko uobičajenom pojavom da su im se već počele pridodavati srednje i osnovne škole. Zahtijevali su bolju prehranu i više organiziranih plesova.
U proljeće 1968. zahtijevali smo od direktora i Nastavničkog vijeća naše gimnazije dopuštenje da svake subote održavamo čajanke uz gramofon i bezalkoholna pića. Stolica u gimnastičkoj sali bilo je malo, pa smo stajali uz zid i stiskali se uz zvuke Beatlesa i Uragana. Ukinuli su nam čage kad je dojavljeno da pijani učenici pjevaju neprimjerene pjesme, povraćaju u garderobi i ponašaju se nedolično prema dežurnim nastavnicima.
U proljeće 1968. studenti u Ujedinjenom kraljevstvu počeli su prosvjedovati protiv američkog ratovanja u Vjetnamu pa zatim prešli na pitanja o stipendijama i autonomiji sveučilišta, izviždali su ministra unutarnjih poslova i pokušali ga baciti u ribnjak.
U proljeće je unuk djeda Vaclava Havela, donekle oponašajući djedov neuspješni pothvat kojim je, u drugom sjetskom ratu, hipnozom, htio zaustaviti kolonu njemačkih tenkova, pred ruske tenkove u Pragu stavio stolicu s natpisom "Stolica je nemjesto. Ne možete proći preko stolice!" Prešli su, i te kako su, prešli. No Vaclav, ili možda to nije bio Vaclav već Bohumil, nije se začudio. Samo je Kunderi rekao: "Šala mala". Milan se nije nasmijao.
U proljeće, ali ne 1968., ukinut je naziv klubu u Kružnoj ulici koji je nosio ime po mladiću Janu koji se spalio pred tim istim tenkovima u tom istom Pragu. U znak prosvjeda asocijalna mladež je porazbijala okolna stakla, otrgnula natpis "Riječka banka" i urlala neke engleske fraze. Anonimna dojava da je u riječki vodovod ubačena veća količina LSD-a pokazala se, na sreću, netočnom.
U proljeće se, pred navalom "nove krvi" počinjete osjećati umorno, boli vas glava, šmrcate i štuca vam se. Proljeće je obnova. Starci su prikovani za svoje stolice i bore se da im netko ne otme život. Mladci čekaju da postanu starci. Godina je...ne zna im se broj. Nema straha, uvijek nakon proljeća dolazi ljeto pa jesen. Nema straha, sve dok zimu našeg nezadovoljstva ne pobijedi proljeće bacajući stolicu u prozor.
OPET VENECIJA
Kad je 1993. trebalo biti obnovljeno vjenčanje (La festa dei sensi) Serrenissime s Jadranskim gradovima, u povorci barki, kao nekad, na "admiralskom brodu" (obnovljena i dekorirana barkasa) Gradonačelnici Venecije i Rijeke sjedili su na baldahinom natkrivenim stolicama koje su imitirale nekadašnja duždeva prijestolja i brodili usred halabuke, bliceva japanskih turista i gondola prema Lidu. Kad su, izbjegavajući Woody Alena, kog u Veneciji svi ignoriraju, svečano bacili zavjetno prstenje u mutnu vodu Kanala Grande, oglasilo se zvono sa San Marca kao u stara vremena kad su se s istoka vraćali poklisari koje je Veliki Kublaj - kan bogato nagradio. "San Marco! San Marco! Evviva i Poli!", klicala je tada njihova posada, nadomak Arsenala i krovova voljena grada kojeg nisu vidjeli pola desetljeća.
A ŠTO SADA ?
Dokumenta 2007. - Kassel: Ai Weivei (rođen 1957.) živi u Pekingu a porodica mu potječe iz Kan' Tri Gara, na sjeveru pokrajine Junan uz desnu obalu Jang Tze Kjanga. Na jednu od najvećih smotri suvremene svjetske umjetnosti on dovodi 1001. Kineza i Kineskinju. Volio bih reći da su oni odabrani kao direktni potomci onih nesretnika koje je opisao Marko Polo, ali nisu. No, na neki način i jesu. Oni, a da i ne znaju, stupaju u Europu kušajući vlastitim iskustvom globalni identitet kao mrežu povezanosti i obogaćuju vlastiti kulturni identitet u Kasselu, Njemačkoj, Europi. Kao što je to nekoć činio Marko Polo, doživljavajući iz prve ruke tajanstveni svijet Orijenta, Azije, Kine. Kineski umjetnik je iz Kine dopremio još nešto. Znam da nećete vjerovati: 1001 drvenu stolicu iz doba dinastije Ding! Čemu? To nisu one nedostajuće stolice iz poglavlja CCXXXVI Markove knjige Il Milione. To je poglavlje ionako izbačeno iz definitivne redakcije knjige. No te stolice doista jesu. Sjedio sam na jednoj od njih, u velikoj sali Oranžerije, i gledao druge kako sjede, nesvjesni da to nisu bilo kakve stolice već stolice dinastije Ding, razasute svuda unaokolo poput pijeska pustinje Gobi ili vode Kaspijskog jezera kojima su morali prolaziti, broditi, Marko, njegov otac i stric. Na njima, uvijek različitim, a tako istim, mogli su sjediti (inzsistiram: sjedili su!), Kublaj-kan, Marko Polo, princeze iz Samarkanda, Corto Malteze, deseci tisuća s narodnog zbora u Rijeci, na obali, La divina Duse, Maršalova supruga, Jan Palach, sto tisuća onih s Woodstoka, Van Gogh, mali Paco, D'Annunzio, Jimmy Hendrix i Vi, dragi Vi. Jer te su stolice uvijek jednake same sebi bez obzira na, prividnu, različitost, poput Elejskog bitka koga je Platon pretvorio u Ideju, a mi je, eto, začas pretvaramo u stolicu. A gdje je tu, napokon, istina? Koga briga! Još je Nietzsche govorio: Mi imamo pripovijest da ne bismo propali zbog istine. Ako sad netko očekuje da će čuti stari vic o bogu-koji-je-mrtav-potpis-niče-je-mrtav-potpis-bog, grdo se vara. Samo ćemo se lagano podignuti sa stolice, ispraviti ukočena leđa, izmasirati bolno rame i zaputiti se na Kantridu da gledamo partidu. Stolica živi vječno!
BIBILIOGRAFIJA
( montaža-atrakcija):
| 1. | Za mrcvarenje Platonova nauka : Platone -Dialoghi, Einaudi Editori 1970 i |
| 2. | Intersezioni filosofiche, Lacchini , Rivoltella, Cedam 1998. |
| 3. | Veliki majstor upotrebljen iz niskih pobuda: J.L. Borges-Sabrana Djela ( posebno- Izmišljaji ) , Grafički Zavod Hrvatske 1985. |
| 4. | Veliki majstor svih putopisaca-opsjenara: Marco Polo-Il Milione, Oscar classici Mondadori, 1990. |
| 5. | Tko ne bi htio biti satkan od snova: Corto Maltese- Favola di Venezia, Lizard ed.1997. |
| 6. | Za munjeviti pogled prema Guvernerovoj palači: Igor Žic, Kratka Povijest grada Rijeke, Adamić 2006. ( citirano ) |
| 7. | Tko nije šezdeset osmu kuš'o taj ne zna što je bitak: 1968. Godina koja je uzdrmala svijet, Mark Kurlansky, naklada Ljevak, 2007. |
| 8. | Za Storiju o nesretnom Pacu koji umire proboden nožem dok je vježbao biti toreadorom: Novele, E. Hemingway, Znanje Zagreb,1965. |
| 9. | Za Kassel, stolice i Kineze: Kunstforum bd. 187 August-September 2007. i osobno iskustvo. |
| 10. | Za samo jednu riječ (ali vrijednu): Nemjesta, Marc Auge, Biblioteka Psefizma, Zgb., 2001 |
| 11. | Za ime QWERTZ , Italo Calvino i tastatura mog kompjutora uz obećanje da će sljedeći moj književni lik nositi ime ZUIO. |
| 12. | Da sve bude "udrobljeno" baš tako, a ne drugačije, odgovara isključivo autor pripovijesti ŽM. ( 1948- ). Svi su ostali samo izlika da budemo. |