Jednog dana krajem kolovoza ove godine pojavila se i Vrbničanima bila predstavljena knjiga s poznatim, legendarnim naslovom Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić. Ovaj događaj zbivao se na vrbničkoj Placi, (koja je sada označena pločom Placa Vrbničkog statuta) gdje su se odvajkada pa sve do danas zbivali događaji koji su na ovaj ili onaj način imali značenje za život i duh ove bodulske zajednice. Ovo "predstavljanje" knjige možda i ne bi bilo tako značajno i spomena vrijedno da na dnu naslovnih korica knjige ne stoji: "Rad na vrbničkoj čakavštini". Dakle, knjiga vrbnička.
Nije stoga čuda da se na Placi okupilo mnoštvo Vrbničana, od nonića do dečine. Jer knjige su u Vrbniku uvijek imale značajno mjesto i ulogu: i one u Vitezićevoj knjižnici i one vrbničkog kroničara Antuna Petrisa i pisana riječ u Vrbničkim vidicima... Vrbničani su već 1871. godine osnovali Hrvatsku čitaonicu – prvu tog hrvatskog imena u Primorju i na Boduliji. Kako stoji u "osnivačkom zapisniku", da mještanima omogući "čitanje dobrih časopisa i knjig".
| 
U Vrbniku se ne kaže ča nego če.
|
Tko pažljivo uđe u Vrbnik, značenje i mjesto knjige u životu ovih ljudi uočit će i ocijeniti već tamo uz crkvu sv. Ivana, zaštitnika Vrbnika. Okružen borovima, na postolju stoji čovjek s otvorenom knjigom u rukama. Kip je izgradio sušački kipar Vinko Matković. Podignut je onih poslijeratnih godina na spomen i u čast poginulih u borbi protiv okupatora. I dok su drugdje na spomenicima posvećenim toj temi borci bacali bombe i pucali iz pušaka, ovdje u Vrbniku stoji čovjek s knjigom u ruci. Učitelju nalik. Kao da su Vrbničani, izabravši ovakav spomenik, htjeli izraziti da je od svega vrednija i trajnija knjiga. Knjiga, znanje i mudrost.
A na drugoj strani Vrbnika, iza Gospoje, u parku iznad mora, na tronošcu sjedi Blaž Baromić "Blaž Baromov, vrbnički sin"... Kip je djelo Stipe Sikirice. Baromić drži u ruci tiskarski slog s dakako, glagoljskim slovima, kojima je on 1494. godine tiskao Brevijar u kojem na kraju piše "Svršenie breviali hrvatskih... korežani po pre Blaži Baromić kanonika crikve sen'ske". Nije s toga čudo da su se Vrbničani okupili na Placi i s radošću dočekali Priče iz davnine... na vrbničkoj čakavštini. Jer usprkos utilitarnom vremenu tradicija je sačuvala obazrivost, pa i naklonost prema knjizi.
U ovu knjigu – ima 131 stranicu – uvrštene su iz opsežne Ivanine knjige priča dvije: Ribar Palunko i njegova žena te Bratac Jeglenec i sestrica Rutvica. Na vrbnički zajik, na domaći vrbnički govor priče je pretočila, "prebacila", prepričala i u svojoj nakladi izdala Vrbničanka gospođa Marija Trinajstić Božić.
Knjiga, dakle, sadrži navedene priče, a ispred njih tiskan je kao Predgovor, tekst gospođe dr. Sanje Vulić, Čudesan svijet bajki u čakavskom ruhu i uvodna riječ gospođe dr. Vlaste Sindik – Pobor poetski naslovljena: "Posvojili smo jih – oni će sedaj bivat va Vrbniku. Palunko ze celun famejun i oni brižni siroti Rutvica i Jaglenac". Dr. Vlasta Sindik, iako godinama živi u dalekom svijetu, zapemtila je i njegovala u srcu svoj materinji vrbnički govor. Na njemu piše i izdaje pjesme, pripovijetke i prijevode. A ovdje u uvodu, razdragana ovom knjigom kojom se je – kako je napisala – "Operla babina i dedova i škrinja vrbenskoga zajika za mladih i starih", stavlja ovu i sve ostale sačuvane i "va vrbničkih sufiti" možda zaboravljene knjige u kontekst povijesnog i sadašnjeg života Vrbničana i "posebojnoga i samosvojnoga vrbenskog govora".
Dr. Sanja Vulić je u Predgovoru, iako na malo stranica, vrlo sistematično, pregledano i jednostavno izložila i objasnila leksičke i gramatičke osebujnosti vrbničkog govora. Pripada taj vrbnički zajik čakavštini. Ali svi govori koji se ubrajaju u čakavštinu – tumači dr. Vulić – nisu identični. Niti leksički niti gramatički. Čak i upitno – odnosna zamjenica "ča", po kojoj je i stvoren termin čakavština, nije u svih čakavaca jednaka. Tako Vrbničani i Omišljani govore "če", a već Dobrinjci "čo". Tako u Vrbniku deždi, a u Dobrinju doždi, Vrbnikom pasiva frater, a Dobrinjom frator. Zato u naslovu knjige i stoji "Rad na vrbničkoj čakavštini".
| 
Čovjek s knjigom u ruci, spomenik palim borcima, kip sušačkog kipara Vinka Matkovića
|
Sanja Vulić razlučuje riječi tuđeg leksičkog porijekla od onih koje potječu i uz razne su promjene do danas sačuvane iz starog hrvatskog govora.
Nekima, možda mlađim Vrbničanima, i nepoznate, jer se neke rjeđe rabe. A pogotovo nepoznate ljudima kojima to nije materinji govor. Zato je uz obje priče tiskan "tumač riječi" iako to nipošto nije rječnik, jer rječnici prevode riječi iz jednog jezika na drugi, npr. iz engleskog na hrvatski. A – da to izrazim svojim riječima – vrbnička, dobrinjska, šibenska, bračka, istarska... čakavština, kao i goranska i zagorska kajkavština te dubrovačka i slavonsko-ikavska štokavština, pripadaju jednom hrvatskom jeziku i jednom hrvatskom narodu.
Svakako, bilo je i jest potrebno da se oblikuje jedan standardni jezik, kojeg će usvojiti Hrvati na svim svojim povijesnim i etničkim prostorima. Ali, nažalost, kasno je jadikovati, ilirci s Ljudevit Gajem na čelu bili su obuzeti slavjanstvom, što je bio početak puta u jugo-slavjanstvo: jezično i svako drugo. A oni zagrebački jezikoslovci vukovci propagirali su štokavštinu stranu hrvatskoj jezičnoj tradiciji. Umjesto tog južno-slavjanskog standarda mogli smo možda oblikovati naš jezik u kojem bi bilo povezano i usklađeno jezično blago čakavskog i kajkavskog govora. Koji, kao što se vidi iz primjera Sanje Vulić, ima mnogo leksičkih, tvorbenih i gramatičkih srodnosti, a koji se počeo oblikovati u ozaljskom književnom krugu. I Katarina Zrinska u svojem Putnom tovarušu i Petar Zrinski u pismu Drago moje serce... – kojeg Katarina nikad nije primila – pisali su riječima u kojima se susreće i povezuje čakavski i kajkavski govor. Je li sada kasno jadikovati? Možda jest, a možda i nije – ako ne budemo zanemarili i zaboravljali naša autohtona narječja, naš – kao što bi rekli Vrbenčani − zajik.
Pa, eto, tome doprinosi ova knjiga Priče iz davnine – "Rad na vrbničkoj čakavštini".
Posvetimo se pričama!
| 
Blaž Baromić drži u ruci tiskarski slog kojim je 1494. godine tiskao Brevijar. Kip je djelo Stipe Sikirice.
|
Marija Trinajstić Božić – nadamo se tek za početak – izabrala je Ribara Palunka i njegovu ženu, te Jaglenca i sestricu Rutvicu. Možda zato što su joj se posebno dopali, a vjerojatno i zato što Palunko "za ženum i ditešcem burdiža" i "če je vetrina berži, jušće je berži kajić sprid vitra" možda burdiža upravo kuntra verbničkog poreta. Sigurno da je gospođa Trinajstić uložila mnogo truda da bi Ivanine priče sa standarda, s jezičnog inventara i stila njenog vremena pretočila u vrbnički zajik. A to nije bilo lako, jer se Ivana Brlić Mažuranić pričala vrlo bogatim rječnikom, slikovitim, koristeći metafore, onomatopeje, usporedbe, deminutive i augumentative... Pričajući upotrebljavala je riječi svojeg vremena te socijalnog i geografskog okruženja. Nekih od tih riječi, pojmova, zapravo stvari i pojava na Boduliji nema ili one imaju drugačije značenje. Tako Marija Trinajstić u fusnoti upozorava: "kad Vrbničani idu u šumu, kažu "Gremo va boriće". Jer šumu su Mlečani posjekli. Riječ "šuma" postoji, ali kad se kaže "Gremo pobirat šumu za prašca, mulca ali osla", to znači da idu sabirati suho lišće, stelju za životinje. Ipak uspjela je u vrbničkom zajiku naći riječi, povezati ih u skladne rečenice tako da je sačuvana – čak možda i istaknuta – ljepota, bogatstvo, slikovitost Ivaninog pričanja. Riječima koje i danas čujemo na vrbničkoj Placi, riječima kojima Vrbničani va crikvi pjevaju na svečanim misama starim crkveno-hrvatskim načinom. Ali ipak – možda se meni samo čini – neke već arhaične vrbničke riječi koje je rabila Marija Trinajstić, poneki, pogotovo mlađi, ne bi razumjeli bez "tumača riječi", koji je priložen iza svake priče. Dakako, to nije rječnik, jer rječnik obuhvaća dva različita jezika, a i vrbnička čakavština i današnji standard pripadaju jednom hrvatskom jeziku. Zato "tumač riječi". Napravljen je znalački i temeljito. Uz svaku vrbničku riječ označeno je kojoj vrsti pripada, uz imenice naveden je genitivni oblik i rod, uz glagole osim infinitiva i 1. te iznimno i 3. lice prezenta, uz pridjeve oblici za sva tri roda, a uz redni broj i zamjenice način sklonidbe na vrbnički način. Da, i svaka riječ označena je pripadajućim akcentom: dugi /∩/ ili kratki /″/ silazni. A najvažnije na kojem slogu je naglasak, jer upravo ta posebna akcentuacija daje čakavskom, posebno bodulskom govoru, osebujnost, pa, reći ću, ljepotu i izražajnost. Uostalom, poneka se čakavska riječ razlikuje u govoru od kajkavske samo po mjestu i vrsti akcenta. Tako u kajkavskom Zagorju pobožni čovjek gre v selo, a u čakavskoj Boduliji gre va selo.
Priča započinje već na omotnim koricama knjige. Plavim kao more. A na slici kao da vidimo valomete i vrh briga prvu vrbničku kuću. A Palunko "za ženun ka drži ditešce" burdiže u pasarici kuntra vrbničkog poreta. Crteži ukrašavaju i likovno dočaravaju priče, kao da ih je pročitavši priču pobuđene mašte, crtala dječja ruka. Uostalom, priče je Ivana i napisala za djecu. Svoju i ... i vrbničku.
Netko bi mogao pitati: je li ove – hvala Bogu, mnogo puta izdavane – Priče iz davnine, onakve kako ih je napisala Ivana Brlić Mažuranić i kakve su čitane i čitaju se, bilo potrebno pretočiti, prepričati u čakavštini: vrbničkoj čakavštini?
Mislim da jest. Zbog više razloga. Ova knjiga, ovako pretočene priče još jednom pokazuju kako su narječja – u ovom slučaju čakavsko, vrbničko – bogata, izražajna i lijepa. Bilo je i vrijeme, naročito nakon ushita standardom, kad se narječja smatralo "primitivnima". Nasreću, književnici koji su voljeli svoju materinsku riječ, govor svojeg djetinjstva iskazivali su u svojim djelima ljepotu i bogatstvo, literarno bogatstvo domaće riječi. Da li bi pjesme Mate Balote, stihovi Drage Gervaisa, riječi Kabalina na standardu zvučale ljepše i pričale uvjerljivije? Ima li ljepših stihova od onih što ih je na svojoj lukovdolskoj kajkavštini Goran napisao u zbirci Ognji i rože. Nježnijih i sjetnijih od Domjanićevih, izražajnijih od onih na podravskoj kajkavštini Frana Galovića...
Ljepotu, bogatstvo i izražajnost domaće riječi dokazuje i ovaj "Rad na vrbničkoj čakavštini". A nije u Vrbniku jedini: mnogi, usudim se reći mnogi, Vrbničani starije i mlađe dobi, čak i dečina, pišu i objavljuju svoje stihove, priče i sjećanja u svojim Vrbničkim vidicima i drugim bodulskim izdanjima. Neću ih imenovati da ne bih koga zaboravio.
Ne znam da li bi Ivana, a da se ne pomaže "tumačem riječi" mogla glatko čitati svoje priče ovakve u čakavštinu pretvorene. Ne znam je li njezin djed, kojeg je ona voljela i cijenila, razgovarao s njom svojim novljanskim riječima. I koliko je, proživjevši djetinjstvo i mladost u Zagrebu i prilagodivši cijeli život novim uvjetima u Slavoniji, bila vezana uz primorsko podrijeklo Mažuranića. No, mislim i siguran sam, da bi se Ivana Brlić Mažuranić veselila svojim pričama ovako pretočenim u čakavštinu. Doduše, vrbničku, ali toliko sličnu i srodnu s onom njezinoga djeda.
Da, možda i ova knjiga doprinese tome da se ne zaboravlja i ne izgubi jezik u kojem je utemeljen naš narodni identitet. A trebalo je pretopiti, prepričati Ivanine priče na domaću čakavštinu i zato da ih dečina čita onako kako im doma – hvala Bogu – još uvijek – pravja mat, otec, baba al dede. Po domaću: vrbenski.